I oni koji imaju siguran, državni posao, napuštaju ovo mjesto

Selo kao da je bez ljudi i da nema jednog jedinog kafića ispod čije žute tende nekoliko mještana ispija pivo, ondje ne biste nikoga zatekli. Pero Ćorić, mještanin Šarengrada, bivši saborski zastupnik HSP-a dr. Ante Starčević, otužnu demografsku sliku ilustrira gotovo nevjerojatnim podatkom: posljednjih mjeseci iz Šarengrada su otišla petorica policajaca i dvije policajke. Čak i oni koji imaju siguran, državni posao, napuštaju ovo mjesto.

Zanimljive su usporedbe s kretanjem broja stanovnika u godinama prije i iza Drugog svjetskog rata. Prema popisu stanovništva iz 1931. u Šarengradu je bilo 1.448 duša, a u prvim godinama iza rata, 1948., broj stanovnika smanjio se na 1.349. No, samo pet godina kasnije, 1953., u Šarengradu je već živjelo 1.622 ljudi, što je i najveći broj ikad zabilježen. Sada, 65 godina kasnije, četiri ih je puta manje.

NK Šarengrad nekad se natjecao, sad nema tko igrati nogomet

Pero Ćorić donedavno je bio zamjenik gradonačelnika Iloka, gradića u čijem je sastavu i Šarengrad. U Šarengradu, pak, duže je vrijeme bio predsjednik mjesnog odbora. Pokazuje nam nogometni stadion zarastao u korov na kojem se od prošle sezone više ne igraju utakmice. Nema tko. Nekadašnji NK Šarengrad natjecao se u Županijskoj nogometnoj ligi, no sada više ne postoji. Ćorić se sjeća vremena kada je bilo utakmica na kojima je prodano i 600 ulaznica, više nego i na mnogim prvoligaškim.

U stadion je svojedobno uloženo više od dva milijuna kuna, postavljena je rasvjeta, izgrađene svlačionice, uređen travnjak. Danas je to propala investicija kao i dječji vrtić, zatvoren i zarastao u korov. Ostao je, iz dvorišta nekadašnjeg dječjeg igrališta, samo predivan pogled na Dunav. No, nema djece koja bi u tome mogla uživati.

Pošta dnevno radi jedan sat. I nikad nema gužve

Osnovna škola dr. Franjo Tuđman, kao matična, u koju pripadaju i dvije područne, u Mohovu i Bapskoj, imala je 1999., kad se onamo počelo vraćati protjerano stanovništvo, 232 učenika. Danas ih je 87, dvije trećine manje. U susjednom Mohovu, samo dvoje. Neobična škola u kojoj je dvostruko više WC-a nego učenika. Izgrađena je 2009. godine i tada ju je pohađalo 11 učenika.

Na otvorenju škole, tadašnji i sadašnji župan vukovarsko-srijemski, Božo Galić, s ponosom je isticao kako je izgradnja te škole najveća investicija u Mohovu u posljednjih sto godina. Pohvalio se da je 2,5 milijuna kuna, koliko je koštala, osigurala županija. Događaj je nazvao povijesnim. Od tada, u prosjeku, svake je godine jedan učenik manje: danas ih je, rekli smo, tek dvoje.

Pošta u Šarengradu dnevno radi jedan sat. I nema gužve. Nastavi li se demografski kolaps, lako se može dogoditi da se vrata seoskog poštanskog ureda zauvijek zatvore i da će Šarengrad, kad je pošta u pitanju, ostati samo na poštanskom broju 32234.

Sav društveni život sveden je na jedan kafić u središtu sela

Sav društveni život u mjestu koje je nekoć, uz nogometni imalo i boćarski klub i školu tenisa, danas je sveden na ispijanje piva u kafiću u središtu sela. Ondje susrećemo Zdenka Matića, jednog od nekadašnjih 19 šarengradskih alasa, koji je ribarske mreže prije tri godine okačio o klin.

S nostalgijom se sjeća soma, “kapitalca” od 96 kilograma, i kako ga je izvlačio iz dunavskih dubina, ali kaže, posao se nije isplatio. Ne samo njemu, već i drugima. Prije rata, šarengradski su alasi ribu prodavali u obližnjoj Bačkoj Palanki ili Šidu, u Srbiji, što sada više nije moguće. Tržište se smanjilo, a apetiti države porasli. Ribolov je, naprosto, postao neisplativ.

Kuće su obnovljene nakon rata, ali u njima živi tek 150 obitelji

Šarengrad je tijekom Domovinskog rata, pa sve do 15. siječnja 1998., bio okupirano područje pod vlašću tzv. Republike Srpske Krajine, a potom pod upravom UNTAES-a. Nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja očekivanja povratnika, koji su se napokon, nakon više od sedam godina izgnanstva vratili u svoje mjesto, bila su velika.

I dobro je počelo: prije rata Šarengrad je imao oko 450 kuća i isto toliko domaćinstava. Tijekom obnove u cijelosti je izgrađeno oko 200 kuća, koje su zbog ratnih zbivanja teško oštećene i svrstane u 4. do 6. kategorije, a još oko stotinu kuća je obnovljeno. Danas, u njima je tek oko 150 obitelji, dok ostale koriste oni koji dođu povremeno, ponekim vikendom, ili praznikom. Mnogo je kuća na prodaju, budzašto, jer kupaca nema.

Ljudi odlaze jer ne žele živjeti u mjestu koje umire

Naravno, kao i drugdje, a na istoku Hrvatske osobito, ljudi su krenuli u inozemstvo, u početku trbuhom za kruhom. Sada odlaze jer ne žele živjeti u mjestima koja umiru, koja su poluprazna i zapuštena, u kojima ne rade vrtići, u kojima su nogometni stadioni zarasli u travu, društveni život sveden na nulu, domovi zdravlja zatvoreni, ugasili se poštanski uredi, nema autobusnih veza, baš kako je to i u Šarengradu, gdje javnim prijevozom ne možete čak ni do Iloka, udaljenog 10 kilometara.

Posla bi se još i moglo naći, ne zato što se razbuktala industrija i otvorila nova radna mjesta, već stoga što nema ljudi. Sezonski poslovi u poljoprivredi vape za radnicima, a nadaleko poznate Iločke berbe grožđa ne bi bilo da nema berača s druge stane granice, iz Srbije. Za nadnicu do 130 kuna prihvatit će posao za kojeg se i ono malo radno sposobnih u Šarengradu i okolici ne otima.

Mjesto je prekrasno, još ljepše kad ga gledate s Dunava

Stipo Andrijašević, koji će nas provozati Dunavom da bismo i s te moćne rijeke vidjeli ljepotu Šarengrada, vrijeme provodi u lovu, ponekad u ribolovu. Šarengrad je zaista prekrasno mjesto, dragulj kojeg je izbrusila blizina Dunava. Snažni motor na Andrijaševićevom čamcu poput oštrog noža para površinu Dunava. Sada je u svom koritu, ali kad podivlja, nakon obilnih kiša i naglog topljenja snijega poplavi i razlije se, no nikad toliko da bi ozbiljnije ugrozio Šarengrad. Njegovi mještani, još iz vremena Rimskog carstva, kada je na obližnjem uzvišenju izgrađena vojna promatračnica, znali su ćudi Dunava pa su kuće povukli dovoljno od obale da ih ne može ugroziti.

Ipak za najveće poplave koja se pamti, one 1965., dio kuća, niže uz obalu, bio je poplavljen, među njima i zgrada nekadašnjeg pristanišnog skladišta. Na njoj je, crvenom crtom zabilježen vodostaj, kada je Dunav doslovce podivljao i podigao se osam metara iznad normalne razine. Tu je bilo i malo pristanište odakle je kretala skela, na drugu dunavsku obalu, prevozeći mještane i njihovu stoku, na pašnjake Šarengradske ade.

Zastaje dah, nekima zbog prirode, drugima zbog pustoši

Šarengrad je nekada bio bogato selo, u kojem su cvjetali poljoprivreda i stočarstvo, bujao obrt, a riječni ribari, glasoviti šarengradski alsi, vraćali se punih mreža somova, štuka, šarana, deverika, mrena, kečiga… i prodavali ih po okolnim mjestima. Na prvom zabilježenom popisu stanovništva, onom iz 19. stoljeća, Šarengrad je 1857. imao 1.265 stanovnika. Bio je varoš u koju se, od Šida i Tovarnika, do Kukujevaca i Bapske, dolazilo prodavati urod i odatle Dunavom prevoziti do velikih tržišta uz tu moćnu europsku rijeku.

Za današnje prilike zvuči nevjerojatno, ali Šarengrad je 1920. imao 72 obrta, banku i štedionicu. Na Dunavu je bilo sedam vodenica u kojima je radilo dvadesetak ljudi, imao je pristanište i luku, tri pekare i četiri mesnice, vinogradare i podrumare, a ulicama te dunavske varoši vozili su fijakeri. Ovdje je i vukovarski grof Eltz imao vinogradsku kuriju na Pajzošu, koju su tijekom Domovinskog rata i okupacije hrvatskog Podunavlja, razorili pripadnici vojske zloglasnog Arkana.

Da nema zaposlenih u državnim službama, ponajviše policije i carinika (u blizini su čak četiri granična prijelaza sa Srbijom pa ih je ovdje oko šest stotina) te umirovljenih branitelja i ponešto ostalih penzionera sa stalnim prihodima, Šarengrad bi, kao i većina mjesta ”gdje Dunav ljubi nebo” morao zatvoriti svoj jedini kafić i spustiti rolete na preostalim kućama. Onome tko prvi put dođe u taj predivni kraj zastat će dah kada ga zapuhne ljepota Dunava i pitomo okruženje u koje se smjestio Šarengrad. Onome tko ga je poznavao iz vremena od samo prije tridesetak godina, zastat će dah kada ga ugleda ovako praznog i opustjelog.