Velike priče

Bila sam beskućnica 52 sata

Reporterka Telegrama otišla je na dva dana i dvije noći od kuće, bez novca, hrane i fiksnog plana što će raditi. Za hranu, tuširanje u javnoj kupaonici, ili eventualno kavu, morala je kopati po smeću, prositi ili otići u prihvatilište za beskućnike. Ovo je njezin detaljan dnevnik

Dogovorili smo se na kolegiju, provest ću dva dana i dvije noći na cesti. Bez novca, bez hrane i fiksnog plana što ću raditi. Naprosto, živjet ću kao beskućnica i voditi ekstremno detaljan dnevnik. Bio je ponedjeljak prije nekoliko tjedana, krenula sam od kuće na zadatak. Toplo je. Vučem sa sobom jaknu, ruksak pun vrećica, suhe čarape, kišobran i nešto ekstra donjeg veša. Ako želim kupiti nešto za jelo, moram ili prositi ili skupiti nešto boca. Odlučila sam se za boce. Taman je prošao vikend, vjerojatno se nakupilo smeća od rekreativaca po Jarunu.

Prehodala sam 800 metara od kuće do Remize i već moram na WC. Okej, mogu odmah provjeriti kako izgleda javni zahod na okretištu. Besplatan je, čist i uredan, nema nikoga. Beskućnica sam 10 minuta i već imam svoje najdraže mjesto u gradu. Sapuna ima, a pipa je obična. Mogu si natočiti ledenu vodu, a ne onaj miks tople i hladne na senzor. Blejim po intenzivno plavim pločicama i prekine me misao: “Ajmo, pokret. Nemaš novca, nemaš kamo otići.”

Na putu od Ljubljanice do jezera zavirila sam u svaki kontejner. Nisam kopala po njima, ne mogu još to. Ušla sam na dio uz jezero, uz biciklističku stazu postavljene su kante. Zavirim u prvu i vidim na vrhu limenku žuje. Odlično. Tako sam je brzo strpala u vrećicu kao da to radim već mjesecima. Samo sam jače navukla šiltericu na oči. Ne zanimaju me ljudi, psi ni oblaci.

Kopanje po smeću na Jarunu

Zahod na Remizi u koji sam se stalno vraćala
Zahod na Remizi u koji sam se stalno vraćala Snimila Valerija Bebek mobitelom

Fiksirana sam na kante. Ne želim nikakve svjedoke ove moje sramote. Jer da, realno, sramim se. Dok sam zbrajala koliko već novca imam, prođe neki deda na starom poniju. Stane kraj kante 200 metara ispred mene, zaviri unutra i produži. Konkurencija mi je mobilna. Nema šanse da stignem dedu, sve će mi pokupiti. Već sat vremena hodam, a zaradila sam kunu i pol. Ovim tempom trebat će mi deset sati da skupim 15 kuna. Sjela sam malo u hlad, da se odmorim.

Koševi za smeće na Jarunu
Koševi za smeće na Jarunu Valerija Bebek snimila mobitelom

Kava. Ova sparina me ubija, a za kavu ću skupiti tek za 10 sati. I da nabavim dovoljno novca, ne bih si je, realno, priuštila. Preskupo mi je. Našla sam si štap, dugačak a tanak, baš zgodan. Čeprkam po kantama, tek toliko da se uvjerim da ispod hrpetine omota sladoleda nema neka boca. Napunila sam dvije vrećice, obišla cijeli krug i skupila 19 boca. Ulazim u prvi Konzum. Mogu predati samo 10 boca i moram skinuti čepove. Napravimo zamjenu i dobijem svojih prvih pet kuna. Odem u drugi dućan blizu Jarunskog placa, tamo ista stvar. Još 4,75 kuna.

 

Imala sam dogovor s fotografom da se svaki dan nađemo na sat, dva. Da me malo prati i slika, ali da pritom što manje komuniciramo. Da pokušamo biti autentični. Našli smo se i počeli obilaziti lokacije na kojima bih mogla spavati. Vjerojatno u nekom gradskom busu.

Već je skoro pet sati, plac se sigurno zatvorio, a navodno se pred fajrunt može naći nešto hrane. Zakasnila sam, tipično za mene. Ništa, idem nazad do Remize u WC, oprati ruke, napuniti bocu s vodom pa kupiti nešto za jelo. Toliko sam već gladna da nisam mogla racionalno razmišljati i uzeti komad nekog jeftinog kruha. Raspištoljila sam se i kupila pletenicu sa sezamom. Imala sam broj Drage, koji živi od prodaje Uličnih svjetiljki, časopisa za beskućnike. Dobro će mi doći njegovi savjeti. Zovem ga, kaže da je blizu, možemo se naći pred Konzumom za 10 minuta. Super.

Na klupici s beskućnikom Dragom

Drago je postao beskućnik 2010. godine. Rastao se od žene, ona se s njihovom kćeri preselila u Srbiju. Radio je u građevini i pristojno zarađivao, a onda se propio. Dobivao je pa gubio poslove jedan za drugim, odvikavao se od alkohola pa se ponovno propijao. Uskoro je podigao lihvarski kredit, ne preveliku cifru, oko 3000 kuna. Nije platio par rata, sjela mu je ovrha i više nije mogao plaćati stan. Deset dana spavao je na cesti. Držao se željezničkog kolodvora i pothodnika. “Nisam se prao, nisam gotovo ništa jeo”, priča mi dok sjedimo na klupi. Kaže mi da je mislio da neće izdržati. Bilo me sram pitati ga misli li pod time da je bio pred suicidom.

Neki čovjek ga je uputio u prihvatilište sestara Majke Tereze u Jukićevoj. Imao je sreću da su ga odmah primili. Iz zahvalnosti im je počeo pomagati u kuhinji, a čim se resetirao, otišao je iz prihvatilišta i oslobodio ležaj. Sada je unajmio sobicu na Ljubljanici, prima socijalnu pomoć i pomaže si prodajom časopisa za beskućnike. Kupuje ga za četiri kune, a prodaje za osam. Četiri kune odlaze za troškove tiskanja, a ostatak prodavaču. Poklanja mi jedan primjerak, da ga mogu prodati i zaraditi si nešto za ove dane. Poklanja mi i knjigu o beskućništvu.

 

Već mi je jako težak ruksak, pridržavam ga rukama na leđima. Lagano osjećam miris znoja, cijeli dan saftala sam se na suncu, na onom Jarunu, sa svom tom odjećom koju cijelo vrijeme vučem sa sobom. Miris kao kada se prepečeš na plaži prvi put u sezoni i jedva čekaš tuš.

Ganula me ta njegova gesta. U tom trenutku, nakon cijelog dana na cesti i sa saznanjem da sljedeće dvije noći neću spavati u svom krevetu, vjerojatno i više nego što bi me inače dirnula. Nakon što smo se rastali ostala sam još sjediti na klupici da pročitam priču. Prstima sam brisala suze dok još nisu prešle rub kapaka. Ne znam jesu li to bile suze od zijevanja ili od emocija.

Večer u centru. Na cesti sam 14 sati

U zagrebačkom noćnom autobusu
U zagrebačkom noćnom autobusu
U busu u kojem nisam htjela provesti noć
U busu u kojem nisam htjela provesti noć

Oko devet navečer odlučila sam da je vrijeme za pokret. Uputila sam se prema centru. Kako se spuštala noć, centar grada činio mi se sigurnijom opcijom od rubnih kvartova. Usput sam ušla u pekarnicu, da pojedem drugi obrok u danu i kupim nešto za jutro. Prodavačica mi naplati buhtlu i slance samo tri kune, pitam kako to. Sve je u pola cijene jer je kraj radnog vremena. Opet me oprao nalet optimizma, život je lijep. Šetam, topla je noć, čak ne moram ni obući jaknu. Odlučila sam da ću primjerak Uličnih svjetiljki prodati sutra ujutro, večeras mi ne treba taj novac.

Dugačak hodnik na kolodvoru već je popunjen. Neki sjede na klupama, neki leže na kartonima. Ja bih krenula dalje, ovdje mi je nelagodnije nego u autobusu. Ne želim se zadržati ni sekunde. Još manje želim spavati na nekom kartonu na podu.


Imala sam dogovor s fotografom da se svaki dan nađemo na sat, dva. Da me malo prati i slika, ali da pritom što manje komuniciramo. Da pokušamo biti autentični. Našli smo se i počeli obilaziti lokacije na kojima bih mogla spavati. Isplanirala sam da ću prvu noć provesti u nekom gradskom busu. Ukrcali smo se na Trešnjevačkom placu, našla sam mjesto. Ima još spavača oko mene, ali realno, strašno mi je. Uhvatila me nervoza. Previše nepoznatih ljudi, ne mogu se opustiti. Osjećam se užasno nesigurno i želim hitno van. Ne znam što ću cijelu noć pa još sutra cijeli dan, nije ni ponoć. Možda da probam na Glavnom kolodvoru, i tamo beskućnici spavaju.

Negdje na Glavnom kolodvoru
Negdje na Glavnom kolodvoru
Na stanici kod Glavnog kolodvora
Na stanici kod Glavnog kolodvora

Nemam pojma gdje ću spavati

Dugačak hodnik već je popunjen. Neki sjede na klupama, neki leže na kartonima. Ja bih krenula dalje, ovdje mi je nelagodnije nego u autobusu. Ne želim se zadržati ni sekunde. Još manje želim spavati na nekom kartonu na podu. Postala sam užasno cendrava, izašla sam iz kuće prije ravno 16 sati. Počinjem filozofirati fotografu. Ne želim da me ovdje slika. Ja kao beskućnik ovdje ne bih ni došla. Gdje je tu autentičnost. Želim u Ribnjak. Tu negdje postala sam zapravo svjesna ovog zadatka. Ne znam što me više brine. To što nemam pojma gdje ću provesti iduća dva dana ili to što će pola ljudi u Hrvatskoj, dok ovo budu čitali, misliti da sam potpuno luda.

Ribnjak je prazan, nema nikoga. Ni ovdje ne želim provesti noć. Sad mi je već malo i zima. Pola dva ujutro je, fotograf ide doma. Pita me kamo ću ja sad, kažem mu da nemam pojma. Zaista nemam. Vrtim se u krug oko Cesarčeve i sata na Trgu. Namjerno sam propustila noćne autobuse, mislim da ću malo hodati. Idem prošetati centrom, nije još tako kasno. Ima ljudi koji se vraćaju iz izlaska. Cijeli dan hodam, prikupila sam 10 kuna od skupljanja boca. Za to sam pješačila 20 kilometara.

valerija kiosk1

Valerija kasno navečer u Ribnjaku
Valerija kasno navečer na Ribnjaku

Zašto sam glumila turista

Nakon cijelog dana hodanja odučila sam prehodati i noć. Provjeravam stanje baterije na mobitelu, još uvijek nije prazna. Moram si uključiti muziku. Krenula sam hodati i fotografirati mobitelom. Ispočetka sam lupala fotke zbog novinarskog zadatka, a zatim sam shvatila da mi ta radnja daje osjećaj sigurnosti. Kad bi mi se približio prolaznik koji bi mi se učinio čudnim, uzela bih mobitel i slikala detalje po zgradama. Glumim ludog turista koji lunja gradom u tri ujutro. Tako se osjećam zaštićenije. Vučem se cestom i zjakam naokolo.

Gajeva nešto prije dva ujutro
Gajeva nešto prije dva ujutro
Valerija hini da je turist i opsesivno snima mobitelom dok hoda po gradu
Valerija hini da je turist i opsesivno snima mobitelom dok hoda po gradu
Prazan Trg oko tri ujutro
Prazan Trg oko tri ujutro

Pust je grad, osim što je noću iznenađujuće puno smetlara na cesti. Nisam to znala. Već mi je jako težak ruksak, pridržavam ga rukama na leđima. Lagano osjećam miris znoja, cijeli dan saftala sam se na suncu, na onom Jarunu, sa svom tom odjećom koju cijelo vrijeme vučem sa sobom. Miris kao kada se prepečeš na plaži prvi put u sezoni i jedva čekaš tuš. Od nervoze me svrbi i kosa i nos, i boli me vrat. Sad si već mislim kako sam glupa što nisam sjela u tramvaj ili bus i zaspala tamo. Dolazim do parka između Vukovarske i Miramarske, kod Poglavarstva. To je onaj za koji nitko ne zna kako se zove.

U pothodniku nemaš gdje sjesti

Vidim dvije mlade cure koje sjede na klupi i piju pivo. Čujem kako pričaju. Normalne su, prođe mi kroz glavu. Odem na klupicu desetak metara od njih i sjedam. Malo ću se zadržati, barem dok su one tu, osjećat ću se sigurnije. Već opasno kljucam. Pogurnem ruksak na jednu stranu klupe, naslonim glavu na njega kao da je jastuk, dignem noge i sklupčam se. Da barem malo odspavam. Bole me noge, hodam od jutra. Čujem kako djevojke pričaju i pomislim: “Molim te, Bože, da ostanu ovdje barem do pet, da se naspavam.” Bilo je 3:40.

Petnaest do četiri je, ležim na klupici u parku. Zatvorene su mi oči, ali ne mogu spavati. Razmišljam o tome kako mi se više spavalo za vikend dežurstvo na desku nego sad u četiri ujutro nakon cijelog dana hodanja. Svako malo osluhnem djevojke koje pričaju na klupici do mene. Još su tu. Ne znam koliko dugo tako ležim, sve mi je hladnije i hladnije. Uspravim se i sjednem, pogledam ispred sebe, a jedna od njih piški kraj stabla u mojoj ravnini. Skrenula sam pogled da joj ne bude neugodno.

Klupica na kojoj je pokušala spavati. Valerija ju je snimila nekoliko sati kasnije
Klupica na kojoj je pokušala spavati. Valerija ju je snimila nekoliko sati kasnije

Mislim, ja tu spavam na klupi, nije da osuđujem ikoga za slobodnije ponašanje. Sila je sila. No moje nehajno ignoriranje situacije nije pomoglo, djevojke su otišle. Bilo je 4:04. Ostala sam na toj klupi sjediti još neko vrijeme pa sam se uputila prema pothodniku, morala sam na zahod. Na putu do tamo našla sam jednu bocu, odlično. Pothodnik je topao, ali nema niti jednog mjesta gdje možeš sjesti. Ako ne računaš fotokabinu.

Bijeg od kiše na autobusni. Na cesti sam 22 sata

Vani je još uvijek potpuni mrak, ali grad se budi. Krenuli su jutarnji tramvaji, ulazim u jedan. Sjednem na stolac, navučem kapu na oči, naslonim glavu na ruku i zaspim. Neka glasna žena nekome na mobitel priča da je počela padati kiša. Probudila sam se, gledam kišu i mutnu Savu, opet sam na rubu suza. Svanulo je, sada bih već jako htjela kući. Na izmaku sam snaga, a trebam se povlačiti po ulicama. Ne mogu otići u neki park i jednostavno zaspati na travi. Razmišljam o tome kako lako čovjek može ostati bez svega.

Pothodnik ispod Glavnog kolodvora
Pothodnik ispod Glavnog kolodvora

Pola moje obitelji u ratu je ostalo bez kuća, pola mojih prijatelja ima neke potpuno nesigurne poslove. Što ako me udari auto da ne mogu više raditi? Jedva gledam, brišem suze, pokušavam se sjetiti jesu li mi ruke čiste. Jesu, jesu, bila sam nedavno u WC-u. Uopće me nije briga izgledam li čudno ostalim ljudima u tramvaju. Boli me vrat, grije me ruksak u krilu. Opet naslonim glavu na ruku uz prozor i zaspim. Htjela sam se odvoziti nekoliko krugova, ali me u Sopotu vade van, na zadnjoj smo stanici. Ulazim u drugi tramvaj, 14-icu, koja vozi nazad do centra. Silazim na Trgu.

Kao nadrogirana teturala sam i takva krenula na Autobusni kolodvor, tamo ću se grijati i čekati da vrijeme prođe. Oslonila sam glavu na ruku i zaklopila oči. Svako malo trznula bih se i probudila. Nakon svakog trzaja i buđenja provjerim curi li mi slina iz usta. Prava dama.

Sve je mokro, oko šest je, u glavi imam neki okvirni plan da sjednem na Autobusni kolodvor, da se sakrijem od kiše. Problem je što se tamo WC plaća tri kune pa neću moći dugo ostati. U Oktogonu sam prodala svoj primjerak Uličnih svjetiljki, dobila sam 10 kuna za novine. Ponesena optimizmom, krenula sam opet u kružni hod, kao i sinoć, ionako ne znam kamo ću. Nisam ni primijetila da su mi tenisice potpuno promočile. Mali kišobran koji imam nije ih sačuvao od kiše. Sjetim se Drage i toga da je on danas doma. Što ću ja sa sobom cijeli božji dan po ovoj kiši? I onda još cijelu noć?

Kava u Limbu. Na cesti sam 24 sata

Prolazim pored meni jako dragog kafića, Limba. Vrata su otvorena. Ulazim unutra i glasno pozdravljam. Tu pijem kavu i ne zanima me ništa drugo na svijetu. Nisam spavala cijelu noć, mokra sam i promrzla. Ako ne popijem kavu, i to baš u ovom mom kafiću, odustat ću od zadatka i otići doma. Sretna sam što još uvijek imam luksuz donositi takve odluke. Sjela sam u posljednji separe, pila kavu i jela svoj slanac. Sporo, što sporije žvači. Da dulje traje. Prelistala sam sve novine koje imaju i stavila puniti mobitel. Jako mi je hladno, mokre čarape i tenisice tjeraju mi zimu kroz cijelo tijelo. Moram na zahod svake tri minute.

Promijenila sam čarape, obukla sam rezervni par. Suhe čarape u mokrim tenisicama nisu dugo ostale suhe. Malo sam i odspavala sjedeći, zavaljena u veliki separe. Nakon dva i pol sata bilo mi je neugodno sjediti za jednom kavom. Kao nadrogirana teturala sam i takva krenula na Autobusni kolodvor, tamo ću se grijati i čekati da vrijeme prođe. Potpuno sam iznurena. Sjela sam u čekaonicu, stavila ruksak kraj sebe i izvadila knjigu. Malo ću čitati. Nije dugo trajalo, oslonila sam glavu na ruku i zaklopila oči. Svako malo trznula bih se i probudila. Dobro da je knjiga kraj mene, tako valjda izgledam kao netko tko putuje pa je jako umoran. Nakon svakog trzaja i buđenja provjerim curi li mi slina iz usta. Prava dama.

U Centru za socijalnu skrb na Trešnjevci

Zahtjev za prihvatilište koji su joj dali u Centru za socijalnu skrb
Zahtjev za prihvatilište koji su joj dali u Centru za socijalnu skrb

Dok sam se pripremala za ovu temu, otišla sam u Centar za socijalnu skrb na Trešnjevci, čisto da vidim kako si beskućnici mogu pomoći. Na šalteru sam samo kratko rekla da sam ostala bez svega i portir me uputio u sobu broj sedam. “Što je s vama, kako vam možemo pomoći”, pita me zaposlenica. Kažem da nemam gdje biti. Nemam stan ni posao. “Prespavala sam kod prijateljice, ali morala sam otići. Sad sam na cesti”, objasnim. Žena djeluje empatično. Objasni mi da u Zagrebu postoje ta neka prenoćišta, ali u njima su uglavnom muškarci. Jedino rješenje je Kosnica, prihvatilište blizu Velike Gorice koje prima stotinjak ljudi.

“Želite li socijalnu pomoć ili sklonište”, pita. Novčana pomoć je 800 kuna mjesečno, imam pravo i na pučku kuhinju. Druga mi je opcija prihvatilište, ali u tom slučaju ne mogu dobivati nikakav novac. Odluka je, kaže, na meni. Pomoć bih mogla dobiti najranije za mjesec, dva, ovisno kojoj od kolegica dođe moj zahtjev u ruke. “Kad mogu u prihvatilište”, pitam. Važno mi je da imam gdje spavati. Žena vadi list papira, moram ispuniti zahtjev. Na dnu je popis dokumenata koje moram prikupiti. U idealnim uvjetima, za dva tjedna mogu onamo, kaže mi službenica.

 

Na cesti mi se obrati dečko koji je izašao iz istog busa. Pokazat će mi put, on živi u prihvatilištu. Kaže kako, hvala Bogu, nije zaglibio dugo kao neki. Tu je samo šest mjeseci. Ne mogu zamisliti za što bih na svijetu mogla reći da mi traje – samo – šest mjeseci. Možda novi automobil, nakon što krepa?

Ipak ću uspjeti već večeras ondje prespavati. Nazvala sam ih i objasnila da sam novinarka i da radim reportažu o beskućnicima. Zamolila sam da me prime na jednu noć. Želim vidjeti kako ljudi ondje žive. Može, kažu, imaju slobodnih mjesta. Osim upravitelja i nekolicine zaposlenika, nitko neće znati tko sam i što tamo zapravo radim.

Prestala je padati kiša. Oblačno je i blještavo. Škiljim i teško dišem od sparine. Najradije bih legla negdje na travu i zaspala, ali sve je mokro. U pripremi za temu bilo me strah da će mi priča propasti ako jednu noć odem u prihvatilište. Spavat ću u zatvorenom, kakvo će to biti beskućništvo? Sada mi je jasno da bih, da nisam ondje dogovorila spavanje, već bila doma. Ne bih uspjela izdržati na cesti više od 36 sati, priznajem.

Dolazak u prihvatilište. Na cesti sam 31 sat

Više od pola sata stojim na stanici i čekam bus. Sve teže dišem i vrtim se u krug. Evo ga opet Vjekoslav, snima me. Kao neprimjetno. Čekamo bus, svatko od nas na svojoj strani stanice. Užasno mi ide na živce što me snima. Stravično sam cmoljava. Postaje mi savršeno jasno zašto netko tko nema kuću i krevet ne može funkcionirati s ostatkom civilizacije. “Nemoj plakati, nemoj plakati. Još malo”, mrmljala sam dok sam se škiljeći vrzmala po stanici.

Autobusna stanica kod mosta u Zapruđu
Autobusna stanica kod mosta u Zapruđu

Došao je autobus 307. Ulazim, ne plaćam kartu, direktno hodam prema jedinom slobodnome mjestu. Pitam vozača gdje je prihvatilište, kaže mi iduća stanica. Izlazim iz autobusa, a na cesti mi se obrati dečko koji je izašao iz istog busa. Pokazat će mi put, kaže. On živi u prihvatilištu. Kaže kako, hvala Bogu, nije zaglibio dugo kao neki. Tu je samo šest mjeseci. Šutim i pokušavam se nasmiješiti. Ne mogu zamisliti za što bih na svijetu mogla reći da mi traje – samo – šest mjeseci. Možda novi automobil, nakon što krepa?

Prva prava hrana

Na porti saznam da upravitelja još nema, pričekat ću ga vani. Vrtim se po nekoj travi odmah izvan kompleksa. Otipkam sestri poruku da sam okej, da sam stigla u Kosnicu. Svaki smajlić u njenom odgovoru tjera me na plač. Kako se ona sad smije, a ja sam ovako loše. To uopće nije smiješno. Mobitel mi malo šteka, tri puta trebam stisnuti gumb da se otvori. Ma, smeće od tehnike. Shvatim da već dugo čekam i nazovem upravitelja. Pošalje me socijalnim radnicama, one će me dočekati.

 

Kako je voda potekla i zašumila, počela sam ridati. Sve glasnije i glasnije. Stojim u tušu, polijevam se vrućom vodom i plačem. Hoću doma. Ispirem pjenu sa sebe, ne mogu se smiriti. Opet uzimam gel i sve ispočetka. Sapunanje, plakanje, ispiranje. Smiri se, smiri se.

Nakon ispunjavanja upitnika pitaju me što sam jela danas. Dobit ću nešto malo, prije večere. Kažu mi da ću u sobi biti s dvije cimerice, jedna je mlađa od mene, ima 29 godina, druga 46. To je mirna soba, kažu. S drugim korisnicima je znalo biti problema. Bilo je svađa, krađa. Upozoravaju me da se za bilo što mogu obratiti upravi, koja je tamo svaki dan od 8 do 16, a čuvari su na porti 24 sata na dan. U hodnicima su postavljene kamere.

U sobi broj sedam u prihvatilištu u Velikoj Kosnici
U sobi broj sedam u prihvatilištu u Velikoj Kosnici
Prva hrana u Kosnici
Prva hrana u Kosnici

U prihvatilištu je i nekoliko obitelji s djecom, ali njih drže malo odvojene od ostalih korisnika, među kojima ima i teških slučajeva shizofrenije, koje ne želi niti jedna ustanova, kažu mi. Osim toga mnogo je alkoholičara i ovisnika o kocki. Ima i nekoliko narkomana. “Ali ne morate se brinuti, benigni su”, kaže mi socijalna radnica. Očito je primijetila moju preneraženu facu. Sad mi se ona klupica od sinoć više ne čini kao najgora moguća opcija.

Svi bulje u mene. A ja sam budna 32 sata

Trenutno im je medicinska sestra na godišnjem pa će mi dati samo osnovne stvari za higijenu. Odlazimo u skladište. Neka žena pruža mi ručnike, veliki i mali, te posteljinu. U drugom skladištu dobivam gel za tuširanje, četkicu, kalodont i dezić. Odlazimo do ženskog paviljona, na prizemlju su samo žene, na katu su miješani. Prolazimo pored okupljenih ljudi koji sjede za stolom ispred ulaza. Čini mi se da je cijeli dan uvijek netko tamo. Čeka se večera. Radnice ih pozdravljaju, pozdravljaju i oni.

Svi me gledaju. Gledam u svoje stvari, izbacim iz usta neki polurazumljivi: “D’r dan” i gledam u pod. Cijelo vrijeme. Neugodno mi je, ne volim kad me ljudi gledaju. Socijalne radnice prate me do sobe. Mojih cimerica nema, postavljamo posteljinu na moj krevet. Vode me po paviljonu i pokazuju mi kupaonicu. Zajednička je s dva tuša i dva zahoda, dijele ih sobe s naše strane hodnika. Tu je i dnevni boravak, tamo se dijeli doručak.
Sjela sam za stol i srknula čaj.

Suzana se zapriča s nekim Denisom. Stariji tip u srednjim pedesetima. Okej izgleda, ne bih nikada rekla da je beskućnik. Nosi traperice i plavu polo-majicu. Kosa mu je sijeda, nešto duža talijanka, ali uredno podšišana. Čujem da je bio švercer i da je imao love, a onda je počeo kockati

Kako mi je krepao mobitel

Jako je fin, ne mogu procijeniti od čega je. U blagovaonici je još dvoje beskućnika. Jedan mi zaželi dobar tek. “Hvala, također”, kažem automatski i shvatim da čovjek mota duhan. Počnemo se smijati. Kaže kako je došao na kratko, ali evo, ostao je već godinama. Izvadim mobitel i vidim da je potpuno ugašen. Palim ga više puta, rastavljam i sastavljam, ništa. Ne radi. Ostala sam u prihvatilištu bez kontakta s vanjskim svijetom. Shvatim da su radnice i upravitelj na poslu još samo nekoliko minuta, znam da oni imaju fiksni telefon u uredu. “Svi tu dođu samo na kratko”, govori mi čovjek koji sjedi malo dalje za istim stolom i nastavlja motati dok ja jednom rukom stavljam u usta kruh namazan paštetom, a drugom pokušavam upaliti mobitel.

Kroz glavu mi prođe kako ne znam ničiji broj telefona napamet. Ako se i želim nekome javiti i nažicam od svojih kolega beskućnika za poziv, koga da zovem? U tom trenutku nisam spavala 33 sata. Postala sam malo deluzionalna od umora. Po glavi su mi se motale paranoje: i ja sam ovdje došla na kratko, a tko zna koliko ću ostati. Nitko ne zna da sam ovdje, imam još ravno tri kune u džepu.

Upoznavanje s cimericama

U tom trenutku ulazi djevojka koja traži ključ od sobe. To je moja cimerica, upoznajemo se. Socijalna radnica kaže joj da ćemo se dobro slagati. “Znate kako kažu? Na početku da, a kasnije tko zna!”, kaže moja cimerica i ode. Na brzinu se prisjećam svega što imam u ruksaku. Dobro je, nemam ništa vrijedno. Odmah sam se posramila te svoje reakcije. Umorna sam, hoću se samo otuširati i zaspati.

Valerijina soba u Kosnici
Valerijina soba u Kosnici
Cimerica u prihvatilištu
C imerica u prihvatilištu

Katarina ima 29 godina, radi kao krojačica u URIHU u Gundulićevoj. Svaki dan ide na posao, kaže mi da se jako rano budi. Ne treba se brinuti, jako čvrsto spavam, odgovorim. Kad sam rekla da mi je crknuo mobitel, odmah mi je ponudila svoj: “Samo viči, kad god trebaš nekog zvati”. Sad me bilo još više sram što sam malo prije pomislila da bi me mogla pokrasti.

Budna sam 34 sata, zadnjih 10 hodam u mokrim čarapama

Priča mi da ima dečka koji živi ovdje, sada će otići do njega. Ispričava se što je krevet na kojem spavam bio pun njihovih stvari. S nama je još jedna cimerica, malo je starija, ali jako se dobro slažu. “Znamo se i mi posvađati. Ali posvađaš se i s obitelji, a di nećeš s nekim nepoznatim. Ali brzo se pomirimo”, priča mi Keti. Uzimam ručnike, robu, kozmetiku za tuširanje i odlazim u kupaonicu. Kupaonica je zajednička i ne zaključavaju se vrata. U prednjem dijelu dvije su zasebne sobice s WC-ima, a u nastavku dvije tuš-kabine, jedna s lijeve, jedna s desne strane.

U sredini je veliki prozor koji kabine odvaja samo zelenim plastificiranim zastorom. Zatvaram prozor i pokušavam navući zastor. Nadam se da se ne vidi ništa kroz njega. Ostajem sama, prvi put od dolaska u prihvatilište. Navlačim zastor i perem zube. Oprala sam ih dvaput. Skidam se, nemam nikakve šlape, stajem bosa na najlonsku vrećicu. Gledam gdje ću staviti stvari koje imam na sebi. Bacam odjeću i brzo ulazim u kabinu. Navlačim zastor i puštam vruću vodu.

Nakon deset sati hodanja u mokrim tenisicama
Nakon deset sati hodanja u mokrim tenisicama

Kako je potekla i zašumila, počela sam ridati. Sve glasnije i glasnije. Stojim u tušu, polijevam se vrućom vodom i plačem. Hoću doma. Ispirem pjenu sa sebe, ne mogu se smiriti. Opet uzimam gel i sve ispočetka. Sapunanje, plakanje, ispiranje. Smiri se, smiri se. Polijevam vodu po licu, otvaram usta i točim vodu u njih pa je istiskujem. Mogla bih tu plakati još sat vremena. Dok me voda ne ispere kao i tu pjenu. “Još sam sama u sobi, idem brzo odavde”, najednom mi dođe misao. Gasim vodu, vrijeme je za krevet. U tušu sam bila 15-ak minuta.

Najpopularnija beskućnica u Kosnici

Brišem se ručnikom brzinom munje dok kratko i plitko dišem. Oblačim se još brže. Opet perem zube. Sprejam se dezodoranom. Koji luksuz. Daj još jednom. Uzimam sve stvari sa sobom, nataknem tenisice. Mokre su. Isto kao i čarape. Brzo odlazim u svoju sobu. Sjedam na krevet. Vidim da druga cimerica ima fen, na krevetu joj stoji. Uzimam njezin fen i sušim si čarape, sušim i tenisice. Ne mogu više hodati s mokrim nogama. Sve sam na brzinu pospremila. Nisam htjela da me zatekne kako koristim njezin fen pa da se naljuti na mene. Legla sam na krevet, pokrila se rubom popluna. Zaspala sam. Prenulo me kucanje, kroz vrata je provirila susjeda Renata. Vesela, okruglasta žena u ranim pedesetima.

Kasnije saznajem da je najpopularnija u naselju. Socijalne radnice dale su joj zadatak da me malo upozna s ljudima. “Spavaš, umorna si, onda ću te pustiti, mislila sam da popijemo kavu”, govori mi dok viri s hodnika u sobu. Ma idem, baš mi treba kava, ustajem iz kreveta i obuvam tenisice. Priča mi kako ima kave, samo trebamo nekoga nažicati za malo mlijeka. Nitko nema. “Nema veze”, odmahnem rukom, može i crna. Hodamo prema dnevnom boravku gdje grije vodu u džezvi, vidi me kako šepam. Kažem kako sam dobila žuljeve jer su mi tenisice bile mokre i počele su gubiti oblik. “Imam ti ja kroksice viška, idem ti ih odmah dati”.

Kako sam se zaljubila u kroksice

Dok ulazimo u njezinu sobu, kaže da se ne slaže baš s cimericom. I da je sama tražila da je smjeste u Jankomir na tri mjeseca da se malo odmori. Sada se vratila i okej je, ne svađaju se više toliko. Koje olakšanje, prvi put u životu nosim kroksice i sada mi je to najdraža obuća na svijetu. Renata je skuhala kavu i krećemo na trijem ispred paviljona. Upoznaje me sa svima, kaže da sam nova, danas stigla. Sjedamo. Ljudi stalno fluktuiraju, dolaze i odlaze. Kako tko naiđe, Renata mu nabaci neku njihovu internu foru.

Zajednička kupaonica
Zajednička kupaonica

“Neću te ništa pitati, i meni je bilo grozno na početku, pogotovo prvi dan. Tu je okej, imaš tri obroka na dan, u blizini je i dućan, imaš i dvije birtije u selu. Svu odjeću koju trebaš dobiješ tu. Evo, sve na meni je iz krperaja i kaj mi fali”, priča brzo i smije se. Renata ima dvoje djece od preko 20 godina. Inače je frizerka pa u fušu šiša stanare, a ima i dogovor da počisti lokalni kafić. Pijemo kavu, vidim da imaju nekoliko mačaka u dvorištu. Ponosno mi predstavljaju svog Betmena, crno-bijelog mačora.

“Meni je baš ugodno ovdje. Sviđaju mi se ovako bijele zgrade s tim plavim oko prozora. Ograda je tu, ali je zelena pa se ne vidi, imaš osjećaj slobode. A i potrebna je, mislim, zbog sigurnosti. Ne vole nas ovi lokalni seljani”, priča Renata. Iako joj je u prihvatilištu lijepo, ubrzo planira otići. Nije ona kao ostali, kao ovi koji su zapeli. Ima kombinaciju za neki posao i kada se to ostvari, otići će iz Velike Kosnice. Za sada ima dečka, živi nekoliko kilometara dalje.

Nitko me nije ništa pitao

Svako malo netko prođe, žicaju Renatu sok. “Sok je zapravo bombica s rakijom”, smije mi se. Krećemo u drugi paviljon po večeru. Renata cijelo vrijeme gunđa da joj treba masaža. Dok hodamo uskim bijelim hodnikom, Katarina je malo izmasira pa u zezanciji lupne po leđima. Odmah je dotrčao čuvar i pitao što se događa. Renata je zadovoljna, malo više obraćaju pažnju na njezinu sigurnost. “Neću te ništa pitati. Ja sam ovdje već četiri godine i polako gubim nadu”, kaže mi za večerom Suzana, moja druga cimerica. Priča mi o svom sinu koji je ’88. godište. Mama joj je u Požegi, ali s njom ne može izdržati ni 24 sata.

Suza priča kako je danas na jednom semaforu vidjela bivšeg dečka. “Bio je u nekom crnom autu, trubio mi je i pokazao rukom da sjednem. Ja sam samo prešla cestu!”. Potresla me ta slika. S nama je sjedila i Petra, žena od preko 60 godina. Nekoliko puta mi je spomenula da u obližnjem kafiću radi jedan vrlo zgodan konobar, Krešo se zove.

Radije je u prihvatilištu, tu je sama sebi gazda. Svjesna je da je zapela. Pasivizirala se, a ne zna kako da se pokrene. Kako kaže, i da nađe neki posao, s plaćom kuharice ne bi imala za stan i sve druge troškove. Pošavam zapamtiti što više detalja o svemu što se oko mene događa, ali glava mi svako malo naprosto klone. Moji sustanari imaju razumijevanja, očito. Ne uvlače me na silu u razgovore, čavrljaju međusobno.

‘Ovdje nam je, realno, dobro’

Suzana se zapriča s nekim Denisom. Stariji tip, u srednjim pedesetima. Okej izgleda, ne bih nikada rekla da je beskućnik. Nosi traperice i plavu polo-majicu. Kosa mu je sijeda, nešto duža talijanka, ali uredno podšišana. U nekom trenutku on i Suzana shvatili su da su bili zajedno na radnoj akciji u Kadinjači 1981. godine. Ona je bila među najmlađima pa joj nisu dali da kopa. Pričaju nešto kako je prije sve bilo bolje. Ljudi su se družili, upoznavali. Ne mogu vjerovati da su prije 34 godine bili na istome mjestu i sada se našli tu.

Pogled iz Valerijine sobe
Pogled iz Valerijine sobe

“A ovo je zapravo brigadirsko naselje Sedam sekretara SKOJ-a. Bio sam ja i tu kada se gradilo”, sjeća se Denis. Suzana dodaje da je prije dosta godina dolazila na obližnju karting-stazu i da nije ni naslućivala da bi mogla završiti u prihvatilištu. Svi tvrde da im je ovdje realno dobro. Imaju stan, hranu, dobivaju odjeću, peru im veš. Hodnike i kupaonice pere osoblje prihvatilišta, na njima je samo da održavaju sobe.

No postoje, objašnjavaju mi, korisnici koji se i dalje ponašaju kao da su na kolodvoru. Ne peru se, ne peru odjeću, mojim sugovornicima to jako smeta. Ljute se i na one koji su krali. Ne zna se tko je to bio, ali masovno su počele nestajati pipe i sifoni kada su im ukinuli socijalnu pomoć. “Idem prati ruke i pustim vodu u lavabou. A voda mi počne curiti po nogama jer je neki idiot skinuo cijevi. Ma da ja znam tko je to napravio, vlastitim rukama bih ga zadavio. Idi spavaj po vagonima, pod most, kako možeš negdje gdje dobiješ sve tako krasti”, uzrujao se Denis.

Što kad sretneš bivšeg dečka?

Suza priča kako je šetala danas pet sati, na jednom semaforu je vidjela bivšeg dečka. “Bio je u nekom novom crnom autu, trubio mi je i pokazao rukom da sjednem. Ja sam ga samo izignorirala i prešla cestu!”. Potresla me ta slika. S nama je sjedila i Petra, žena od preko 60 godina. Nekoliko puta mi je spomenula da u obližnjem kafiću radi jedan vrlo zgodan konobar, Krešo se zove. Pita me jesam li udana i jako je veseli što sam cura. Na to su ostale žene poludjele. “Petra, dosta, što daviš ženu, prvi joj je dan”, zaštitnički je nastrojena moja cimerica Katarina.

Denis se žali kako mu u današnje vrijeme prilaze same luđakinje po tramvajima, a cijeli život je imao jako lijepe žene. Priča kako je puno zarađivao, stan i auto je ostavio bivšoj ženi i djetetu. “Da nemam dijete, ne bih ni znao da sam bio u braku”, rezimira svoju situaciju. Bavio se švercom i uvijek je imao love. Ali on je volio kockati, a žena trošiti. Danas nema ništa. “Da imam para, sad bih se napio kao zvijer”, kaže mi tugaljivo. U tom sam se trenutku već rušila od umora. Očajnički sam htjela u krevet. Moje cimerice inzistirale su da me otprate.

Nakon spavanja u prihvatilištu
Nakon spavanja u prihvatilištu
Sa stanarima Kosnice, nakon što sam im priznala da sam novinarka
Sa stanarima Kosnice, nakon što sam im priznala da sam novinarka

U sobi smo uključile televizor i još neko vrijeme pričale, Katarina si je pripremala stvari za ujutro. Gledala je što će obući na posao. Legla sam u krevet u trapericama, Suzana me natjerala da se skinem. “Pa žene smo sve, ajde, skidaj traperice, nećeš se uopće odmoriti”, povlačila me za nogavicu. Meni je, nakon svega što se dogodilo u ova dva dana, bilo potpuno svejedno. Okrenula sam se prema zidu i u polusnu slušala kako pričaju. U jednom trenu su uz neku reklamu na televiziji obje počele pjevati “Proljeće je, a u meni nemir”. Imaju jako lijepe glasove, pomislim i ubrzo zaspim.

Najfinija kava u životu

Ujutro sam se probudila, odmorna, Katarine nema, Suzana još spava. Otišla sam u kupaonicu i vratila se, nisam znala što bih sa sobom pa sam odlučila pričekati da se ona probudi. Već je prošlo osam, a još nismo otišle po doručak. Probudila se cimerica i pitala kako sam spavala, jesam li čula razgovor u rano jutro. Kažem da nisam. Već sam potpuno obučena sjedila na krevetu, zbog čega se Suzana preplašila da sam ranojutarnji tip. Što da joj kažem, da nisam, ali da nema veze jer ionako sutra više neću biti ovdje? Prešutjela sam. Otišle smo po doručak. Dali su nam kruh, sir i bijelu kavu. Mislim da nikada nisam popila finiju kavu.

Uskoro je došao Vjekoslav, da me snimi još malo u Kosnici. Bilo me malo strah kako će cimerica reagirati kada sazna da sam novinarka. Isprva su za Vjekoslava mislili da je novi korisnik, no ubrzo je jedna socijalna radnica rekla ljudima da je stigao fotograf s nekog portala, a da sam ja novinarka koja je htjela vidjeti kako oni žive. Nitko se nije bunio.

Prvi put u ovih nekoliko dana euforično sam se razveselila što vidim Vjekoslava. Odvest će me doma.

Nastavite čitati