Dobio je niz nagrada

Časopis Heavy Metal Magazin tiskao mu je stripove Maroko i Hermit and the Fool. Tijekom 2001. snimio je kultni film Zen priče, Zen Stories, a 2003. dobio je nagradu Society of Publication Designers za ilustraciju o iračkom ratu. Za ilustracije u The New York Timesu dobio je 1993. nagradu Magazina Print. Objavio je slikovnicu i knjigu za djecu na engleskom jeziku na 140 stranica Noć u muzeju, Night in the Museum, po kojima je američka producentska kuća Twentieth Century Fox 2006. snimila seriju filmova.

Premijera je održana u Prirodoslovnom muzeju u New Yorku. Kad se sagleda Trencovo stvaralaštvo nije lako odrediti u čemu je bio najuspješniji. Što god napravio, od crtanja stripova i ilustracija, do animiranih filmova i slikarskih izložbi, kazališnih predstava te filmova, Trenc je od mladih dana uvijek kupio priznanja i nagrade. Kao pripadnik novog vala generacije iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, Trenc je od najranije mladosti uzore tražio po svijetu.

Zahvaljujući mami i Mirku Iliću otišao je u Ameriku

“Bili smo pod snažnim uplivom međunarodnog filma i stripa, pa nije čudo što sam se želio oprobati na svjetskoj sceni.” Kad je krajem 80-tih diplomirao režiju, odmah je počeo razmišljati o odlasku u London ili Amsterdam. No, njegov uzor ilustrator Mirko Ilić, koji se već etablirao u Americi, a s kojim je bio u stalnom kontaktu, pitao ga je zašto ne bi došao u New York. Trencu je to tada, kako kaže, bilo izvan pameti. “Kad sam pitao mamu, koja nije voljela ni da idem u Trst, što misli o ideji da preselim u New Yorka, ona je, na moje veliko iznenađenje, odgovorila zašto ne. Tako sam zahvaljujući mami i Mirku krenuo put Amerike.”

Trenc priznaje da je to za njega bila iznimno stresna situacija jer su promjene i neizvjesnosti bile goleme. Na sreću puno mu je pomogao Ilić kod kojeg je prvo vrijeme stanovao, koji mu je bio kao stariji brat te ga je upoznao s mnogim važnim ljudima. Zahvaljujući Iliću, praktički odmah po dolasku, dobio je prve poslove. “Imao sam nevjerojatan početak. Samo tjedan dana po dolasku u SAD, New York Times mi je objavio prvu ilustraciju. Moja vizit karta bile su političke ilustracije iz Starta, donio sam i svoj crtani film Veliki provod, nekoliko animiranih filmova i stripova te film Priča o duhu, moj diplomski rad koji je prikazan na HRT-u.”

Njegove ideje ga razlikuju od drugih autora

Trenc je objavljivao ilustracije po standardnoj proceduri: dobio bi temu te onda napravio tri skice. Nakon toga iz redakcije bi mu javili za koju su se skicu opredijelili. Ponekad bi mu urednik, primjerice, pohvalio prvu skicu, ali je odabrao treću jer, kako je kazao, čitatelji prvu ne bi razumjeli, premda su se svi u redakciji valjali od smijeha kad su je vidjeli. Objašnjava kako ga upravo ideje razlikuju od drugih autora. Nikada nije igrao na prvu loptu, uvijek je nastojao da ilustracija natjera čitatelje na razmišljanje.

S obzirom da je u Startu stekao iskustvo i rutinu radeći ilustracije na društvene i političke teme, nije mu bilo teško nastaviti s tim u Americi. “Za mene je prirodno ilustrirati događaje iz politike, ekonomije i društva, kad izađem izvan tog područja, osjećam se izgubljeno. U Startu smo zajedno s kolegama, u vrijeme previranja, kad se socijalizma raspadao, vjerovali da ćemo moći transformirati društvo u nešto bolje, svi smo to htjeli, i to nam je davalo energiju.”

Nije navikao biti zvijezda

Uz ilustracije, Trenc je stekao internacionalnu slavu filmom Noć u muzeju. “Malo sam se nakon toga pogubio, nisam navikao biti svjetska zvijezda i fenomen. Ponudili su mi da od toga napravimo serijal, no kako ja nisam komercijalni umjetnik, nisam bio zainteresiran za nastavak tog projekta. Što su mi, dakako, zamjerili jer se veliki uspjesi moraju komercijalizirati. No, kod mene je tako, slikam, režiram, crtam sve dok imam inspiraciju, a onda prelazim na druge stvari. Jako volim otkrivati nove teme i medije, meni je izazov kad, primjerice, prvi puta crtam slikovnicu jer moram upoznati pravila tog medija, moram vidjeti kako to funkcionira. Možda zvuči glupo, ali skoro svi moji prvi radovi su najzanimljiviji, drugi ili treći put više mi to nije toliko interesantno.”

Najviše je, kaže, naučio od Igora Kordeja i Mirka Ilića koji su prije njega radili ilustracije za Start. U New Yorku je, kao i u Zagrebu, zahvaljujući tomu što su mu naručivali ilustracije iz različitih magazina, mogao miješati stilove i eksperimentirati. Neko vrijeme radio je air brush, a nakon toga prešao je na kompjutore. Za tjednik Adweek, glavni američki magazin za propagandu i marketing, ilustrirao je istraživanja. Za čuveni magazin Fortune radio je ilustracije o businessu.

No i u Americi ilustracije su vremenom izgubile bitku s profitom tako da danas više nema interesa napraviti nešto novo i drukčije. Trenc kaže kako su ilustratori, kao i mnogi glumci i režiseri, tek roba koju, kad im zatreba, uzmu s police, a kad završe posao, zaborave ih. Da se u Americi nešto postigne, tumači Trenc, mora se uložiti puno rada jer je konkurencija strašna. “Ako niste bolji, onda ste gori, a ako ste gori, nestanete. Stoga se morate stalno potvrđivati.”

Oduvijek je znao da će se baviti umjetnošću

Trenc se u Americi afirmirao po jedinstvenoj tehnici i pristupu, po profesionalizmu, sposobnosti da se mijenja, ali i da ostaje vjeran sebi. Osim toga bio je iznimno pouzdan i brz, primjerice, za razliku od većine kolega, nikada nije kasnio s predajom materijala što se u Americi posebno cijeni. Njegova ljubav prema umjetnosti, kaže Trenc, zapravo je suluda priča. Od djetinjstva je crtao, oduvijek je znao da će se baviti umjetnošću, gutao je crtiće Walt Disneya, pratio Mad magazin… Sa 16 godina bio je uvjeren da će biti strip crtač.

“Dok sam crtao u glavi sam uvijek imao priču, sve sam znao o ljudima koje sam crtao, uvijek mi je pred očima bila scena.” Od početka osamdesetih, paralelno sa studijem režije, počinje objavljivati stripove u omladinskim novinama. Iz tog vremena potiče i jedan od njegovih najboljih crtića Koščak. Unatoč sjajnog uspjeha u New Yorku, Trenc se ipak, nakon 12 godina, odlučio vratiti u Hrvatsku. Razlog je, kaže, prozaičan. Oženio se, dobio kćer te donio krajnje hladnorazumsku odluku.

Zagreb je bolja okolina za dijete od New Yorka

“Zaključio sam kako je za malo dijete poput moje Nike Zagreb puno bolji za normalno djetinjstvo od New Yorka. Da bi Niku upisao u pristojnu osnovnu školu, morao bih platiti puno novaca, morao bi ju svaki dan voziti u školu, da bi se tamo družila s malim glupim bogatašima. Te škole izgledaju lošije od škole na Malešnici, javni standard je tamo mizeran, a osim toga želio sam da mi dijete odrasta u integriranom društvu, gdje socijalne razlike nisu toliko velike kao u Americi.”

Iako se odlučio vratiti te premda je svake godine dolazio u Hrvatsku na ljetovanje, povratak mu je bio jednako veliki šok kao i svojedobno odlazak. “Zatekao sam u kulturnom i ekonomskom smislu devastiranu zemlju. Nemate kina, na televiziji dominiraju strani programi, kontrola nad medijima je velik problem…”

Suprugu Akiko Sato, japansku kiparicu, upoznao je u New Yorku gdje je kreirala kostime za kazališne predstave. Kaže kako se dobro snašla u Hrvatskoj, kako joj se sviđa puno stvari, hrana i prirodne ljepote, naučila je hrvatski… Neko vrijeme bavila se instalacijama, a u zadnje vrijeme bacila se na slikanje. Njena instalacija šator od paške čipke, prošla je cijeli svijet.

Živio je na relaciji Zagreb-Hvar

Trenc je po povratku nastavio raditi ilustracije za američke magazine, s Fortuneom je imao ugovor, no malo po malo ta se suradnja osipala. “Živio sam na relaciji Zagreb-Vrbanje na otoku Hvaru, gdje imamo kuću, pa sam malo prikočio s poslom. Zapravo sam se posvetio obitelji. Puno sam se bavio svojom kćeri, po cijele dane sam joj bio na raspolaganju, nadružili smo se i nauživali jedno u drugom. Vjerojatno sam tako potratio dio svog autorskog života, ali nije mi žao.”

Trenc je ubrzo dobio mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti na Katedri za animirani film i nove medije. Kao bizarnost valja spomenuti da je Trenc, dok je studirao režiju, žarko želio upisati i Likovnu akademiju, ali su ga čak tri puta odbili primiti. Sada je tamo profesor.

Dok se kao student režije morao baviti filozofijom, metafizikom, odgovarati na pitanja o smislu života, Trenc sa svojim studentima radi posve suprotno: na svojim predavanjima se trudi držati što dalje od pitanja smisla jer želi da njegovi studenti dobiju što više tehničkog znanja. “Režija je zanat koji služi da se neka priča što jasnije vizualno prenese. Svoje studente želim naučiti poznavanju elemenata filmskog jezika.”

Primjetan je veliki kvalitativni skok kod novih studenata

Trenc priča kako postoji veliki interes za taj studij, jedan su od zanimljivijih odsjeka, a ove godine prijavilo se više od tridesetak kandidata, a primit ćemo ih tek pola. Za razliku od mnogih drugih učitelja, pedagoga, profesora Trenc tvrdi da su njegovi studenti svake godine sve bolji i kvalitetniji.

“Od 2015. dogodio se veliki kvalitativni skok. Pretpostavljam da su stasale poslijeratne generacije kojima su YouTube, Google i Internet donijeli gomilu informacija. Mladi ljudi postali su puno motiviraniji, marljiviji, ozbiljniji, nisu ni nalik nama socijalističkim studentima koje si morao moliti i nagovarati da uče. Nove generacije znaju što žele te da se za sve moraju sami izboriti.”

Trenc je po povratku u Zagreb snimio televizijsku seriju za djecu na Šareni vremeplov koja je prikazana na HRT-u, autor je crtanih filmova Slon ide u vrtić i Samoća. Režirao je u ZKM-u kazališnu predstavu Emil i detektivi. Posebno mu je zadovoljstvo raditi ilustracije za naslovnu stranicu priloga Večernjeg lista Obzor.

Nakon duge pauze, zaželio se novinske ilustracije

“Dugo sam pauzirao, pa sam se zaželio novinske ilustracije, shvatio sam da mi to nedostaje. Premda me ilustracije najmanje zanimaju, one su ipak konstanta u mom stvaralaštvu. Njih je najlakše raditi jer su povezane sa stvarnošću, a osim toga dobijem temu pa ne moram sve sam izmisliti. Radio sam najprije za Globus, a onda za Večernji list, gdje, gledano iz moje perspektive, radim posao iz snova. Cijeli moj život, gdje god se nalazio, uvijek su na kiosku bile novine ili časopisi s mojim crtežima, pa nisam mogao živjeti izvan javnog prostora.”

Od kad se vratio iz SAD-a Trenc je imao četiri samostalne izložbe. U Klovićevim dvorima izložio je ilustracije iz vodećih američkih magazina i novina, prikazao je svoju multimedijalnu djelatnost te razne eksperimente pa je na taj način podvukao crtu na 25 godina svog stvaralaštva. Bio je to svojevrsni pregled političkih događaja u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, kraha socijalističkog pogleda na svijet te rata u Hrvatskoj.

Odahnuo je nakon izložbe

Kaže kako je nakon te izložbe odahnuo jer je pokazao sve što je do tada napravio. Izlagao je također u Muzeju za umjetnost i obrt te u Galeriji Nova. Iako nije slikar, svijet vizualnog oduvijek mu je blizak, a osim toga zanimao ga je galerijski prostor kao medij. Najprije je izlagao derivirane radove, a u Galeriji Forum priredio je konceptualnu izložba s tridesetak radova na akriliku. Izložba koja je otvorena 2019. nazvao je “10 001 majmun”.

Nastala je na temelju intelektualne dosjetke francuskog matematičara iz 19. stoljeća Félix Édouard Justin Émile Borel, koji je zaključio kako bi deset tisuća majmuna, kad bi udaralo po deset tisuća tipkovnica beskrajno dugo, napisali sve knjige koje su napisane, životopise svih ljudi na svijetu, uz masu besmislenih rečenica. Trenc je fantaziju prenio u likovnu umjetnost te je izračunao, kad imaginarni majmuni slikali s dvanaest osnovnih boja i s po tri elementa, tada bi bilo 1728 kolorističkih kombinacija. Uz pomoć računala Trenc je napravio sve te kombinacije, a onda je izabrao tridesetak najboljih slika koje je izložio.

Ribanje i ribarsko prigovaranje je razumio tek na engleskom jeziku

Do filmskog projekta Ribanje i ribarsko prigovaranje, koji je upravo završio, došao je, kaže, sasvim slučajno i to mu je najzanimljivije iskustvo u životu. Knjigu Petra Hektorovića djelimice je pročitao u ljeto 2012. kad je u svojoj kući u Vrbanju na otoku Hvaru ugledao kopiju reprezentativnog oxfordskog izdanja tog romana na engleskom jeziku.

“Jedno sam je jutro pokupio, prolistao, pročitao stranu, dvije, pa sam prvi puta razumio o čemu se radi, jer taj dijalekt u izvorniku nisam razumio. Potom sam prošetao kućom i vrtom Petra Hektorovića te sam shvatio da je doživljaj stvarnosti isti kao i prije 500 godina. U tom trenutku u glavi mi se počeo vrtjeti film. U Zagrebu sam nabavio sve knjige i prevode Ribanja, a među njima i izvanredni prijevod našeg kolege Marka Grčića na hrvatski, pa sam konačno pročitao taj roman. Od tada me opsesija tim djelom nije napustila sve dok nisam završio snimanje filma.”

Šerbedžija je fenomenalno odglumio Hektorovića

Protekle su godine dok Trenc nije dobio novac za snimanje filma. Grad Hvar i Starigrad stali su iza projekta, pa je film za male novce snimljen u dvadesetak dana. Sada ga očekuje premijera na filmskom festivalu u Puli. Glavnu ulogu igra Rade Šerbedžija, koji je fenomenalno odglumio Petra Hektorovića, a uz to svojim je komentarima i idejama pomogao Trencu u pisanju scenarija.

“Bez Šerbedžijine karizmatične ličnosti ne bi bilo tog filma, u nas nema glumca tog formata. Sreća je također što Leon Lučev glumi starijeg ribara, jer on, kao nekoć Fabijan Šovagović, samo s pogledom može toliko toga reći da sve razumiješ. ”

U filmu još glume sjajna mlada glumica Romina Tonković, koja igra ljubav Hektorovića još iz djetinjstva. Ona je, kaže Trenc, dala je filmu svjetlo i ljepotu. Tu je još Bojan Brajčić, kazališni glumac iz Splita, te dječak Lorenco Damjanić kojega je Trenc pronašao u Vrboskoj. Uz sve te obveze Trenc je u međuvremenu počeo raditi plakate za sljedeću sezonu HNK, a prvi je prikazan ovih dana za premijeru drame Kafka na žalu.