Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Rijetki istup jednog od najcijenjenih pedijatara u zemlji; kako je biti odgovoran za život djece i davati im novu šansu

Razgovor s profesorom Juricom Vukovićem, predstojnikom Klinike za pedijatriju na Rebru te pročelnikom Katedre za pedijatriju na Medicini

'Nije teško s djecom uspostaviti odnos. Svakome pristupate primjereno njegovoj dobi, valja proniknuti u to koje su im preokupacije, koje igrice vole, što rade u slobodno vrijeme... To je često ulazni ključ. Djeca su vrlo otvorena, ako im pristupiš tako da se uvjere kako ih prepoznaješ kao bića, onda nema problema...'

Profesor dr. Jurica Vuković, predstojnik Klinike za pedijatriju KBC Zagreb na Rebru te pročelnik Katedre za pedijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, došao je na razgovor noseći masku. Objasnio je da je obvezno nosi u zatvorenim prostorima, da redovito pere ruke i drži distancu što mu ne pada teško jer za njega kao liječnika to nije ništa novo.

“Riječ je o novom virusu na koji se jednostavno valja priviknuti, kao i na svaku drugu novu bolest. Valja živjeti što je moguće više normalno, pridržavati se mjera, ne izlaziti tamo gdje ima puno ljudi, ali to ne doživljavam žrtvom jer ni prije nisam puno izlazio”, kaže. Ne boji se da će se zaraziti jer se, objašnjava, kao mladi liječnik susreo sa sličnom situacijom kad se počeo baviti hepatologijom.

Tada je skrbio za pacijente s kroničnim hepatitisom B i C, pa su ga mnogi zabrinuto pitali zar ga nije strah da će se zaraziti hepatitisom. “Kao liječnik morao sam se brinuti za takve bolesnike i tu nema mjesta strahu. Ako se plašiš, onda ne rasuđuješ racionalno, pa nisi dobar ni sebi ni bolesniku. Mogu se bojati potresa, zaista je bilo neugodno, ali kao liječnik ne smijem se bojati bolesti i zaraza”.

‘Neki kolege su se počeli zatvarati u sebe’

Na primjedbu kako se kod sve više liječnika i medicinskih sestara osjeća nervoza, zasićenost i umor, profesor Vuković kaže kako se ljudi na različite načine nose s nevoljama. Neki, kaže, umanjuju probleme, a kod dijela ljudi, pa i kod medicinskog osoblja, sve više dolazi do izražaja iracionalni strah.

“To ponekad završava i tako da se rijetki kolege zatvaraju u sebe i nastoje u izdvojenosti provesti što više radnog vremena. Takvo ponašanje dijelom iznenađuje jer prije pojave Covida-19 ništa nije upućivalo da će se tako držati u kriznim situacijama. Prošli smo rat, bombardiranja, seljenje u podrume te razne neugodne situacije, ali čini mi se da sada ljudi reagiraju najgore”.

Ljudi naprosto žele odgovore

Kaže kako su stariji kolege puno osjetljiviji, dok su mlađi liječnici i liječnice opušteniji, najviše ih frustrira mogućnost da završe u samoizolaciji. Jedan od razloga zašto se dio ljudi teže nose s ovom situacijom, objašnjava profesor Vuković, je i taj što pošto poto žele dobiti odgovor na pitanje što se događa.

I ne mogu shvatiti da za sada odgovora nema. Dodatni je problem, kaže, što ga možda neće biti tako brzo, pa će ga se čekati i do 5 godina. A to jednako frustrira zdrave ljude, bolesnike kao i medicinsko osoblje. “Ljudi traže konkretne odgovore i neka čvrsta uporišta, a umjesto toga svjedoci su rušenja dosadašnjih čvrstih bastiona. I to je problem za sve, pa i liječnike”.

Dr. Jurica Vuković prošli tjedan na odjelu, u razgovoru sa sestrama Vjekoslav Skledar

Optimističan da će biti bolje

Doktoru Vukoviću takva situacija nije strana, jer se nerijetko susretao s njom u svojoj karijeri. “Kad liječnik nije u stanju odmah postaviti dijagnozu, kad kaže da treba vremena da bi utvrdio o čemu je riječ, onda 50 posto pacijenata odmah pomisli kako taj doktor nema pojma. I otići će nekome drugome, onom koji će odmah postaviti dijagnozu”, govori nam i nastavlja:

“To, dakako, stvara pritisak na neke liječnike koji se boje da će ih, ako ne postave dijagnozu za 5 dana, proglasiti neznalicama. Zato nastoje ugurati pacijenta u neku ladicu, pa su onda mirniji. Takva je situacija otprilike i s koronom. Od prvog dana svi traže definitivne odgovore, a kako njih nema, gubi se čvrsto tlo pod nogama i povjerenje, pa ljudi postaju sve frustriraniji i nezadovoljniji.”

No istodobno, na temelju svog bogatog iskustva, profesor Vuković je optimist te tvrdi da će, kad se korona stabilizira, sve opet biti isto kao i prije, čak će biti možda malo bolje.

Godine usavršavanje, ovdje i vani

Jurica Vuković rođen je 1961. u Splitu. U Zagrebu završava tadašnji Matematičko-informatički obrazovni centar i upisuje Medicinski fakultet na kojem diplomira 1984. Pedijatrijom se počinje baviti 1985. uključivši se u znanstvena i klinička istraživanja s prof. dr. Miroslavom Dumićem.

Završio je dva poslijediplomska studija Sveučilišta u Zagrebu i poslijediplomski program iz imunologije i endokrinologije Sveučilišta Erasmus, Rotterdam, Nizozemska. Specijalist pedijatar postaje 1994. Radi kao odjelni liječnik na gastroenterološkom odjelu Klinike na Rebru, a krajem 2009. postaje i pročelnik tog Zavoda. Od 2019. redoviti je profesor pedijatrije na Medicinskom fakultetu.

Završio je i inovativni tečaj za case based teaching i tutorsko usavršavanje Harvard Medical School/Zagreb University. Voditelj je predmeta Pediatrics tijekom 12 godina na Medical Studies in English MF u Zagrebu te pročelnik Katedre za pedijatriju od 2017. Kao stipendist francuske vlade bio na jednogodišnjem usavršavanju iz područja pedijatrijske hepatologije, Hopital Bicetre, Pariz, Francuska.

Kako se odlučio za pedijatriju

Usavršavao se i u Thomas Starzl Institute-u, centru za transplantacijsku kirurgiju, Childrens Hospital of Pittsburgh, SAD. Voditelj je programa Transplantacija jetre u djece Ministarstva zdravstva i KBC-a Zagreb. Znanstveni savjetnik je s 50-tak objavljenih stručnih i znanstvenih radova, brojnim kongresnim priopćenjima, poglavljima u stručnim knjigama i drugim nastavnim tekstovima.

Sudjelovao je u međunarodnom istraživanju koje je rezultiralo otkrićem tzv. VIPAR mutacije u bolesnika s iznimno rijetkom bolešću, ARC sindromom. Član je EFBAR-a (European Federation for Biliary Atresia Research) i EuroWilsona (Europskog udruženja liječnika koji se bave Wilsonovom bolešću).

Ekspertni je auditor Eurotransplanta za “high urgency liver request’s” za pedijatrijsku transplantaciju. Predstojnik je Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb od travnja 2017. Profesor Vuković odlučio je specijalizirati pedijatriju dok je, kaže, stažirao na Rebru. “Tada sam si postavio pitanje: kad tako pametni ljudi rade ovako dobar posao, i pri tome pomažu djeci, nije li to nešto što bih ja trebao raditi cijeli život?”.

‘Ako osjećaju da ih prepoznaješ kao bića, onda nema problema’

Na pitanje nije li pedijatrija vrlo zahtjevna jer valja raditi s malim pacijentima s kojima nije lako komunicirati, doktor Vuković odgovara kako ne zna čovjeka koji bi mogao imati problema u komunikaciji s djecom.

“Nije teško s njima uspostaviti odnos. Svakom djetetu pristupate primjereno njegovoj dobi, valja proniknuti u to koje su im preokupacije, koje igrice vole, što rade u slobodno vrijeme… To je često ulazni ključ. Djeca su vrlo otvorena, ako im pristupiš tako da se uvjere kako ih prepoznaješ kao bića, onda nema problema. S djecom je na neki način i zabavno, pokušavam ih odgajati, utješiti, ohrabriti…”

Kaže kako mu niti jednog trenutka nije bilo teško raditi s djecom. “Riječ je populaciji koju promatrate tijekom njihove cijele razvojne dobi, od rođenja do psihički i fizički zrelog i razvijenog odraslog ljudskog bića. To je zadivljujuće. S djecom možeš komunicirati i na račun vlastitih sjećanja. Istodobno kao mladi roditelj i pedijatar razumiješ ono kroz što prolaze tate i mame jer su to tvoji vršnjaci, a kad ostariš povežeš se i znaš komunicirati s djedovima i bakama. I na taj način možeš uvijek iznova pratiti tu fascinantnu razvojnu dob”.

Odnos s preplašenim roditeljima

Ističe kako nema neugodnih iskustava s roditeljima, premda znaju biti prestrašeni, iracionalni, nervozni. “Barem se jednom posvađaju dok dođu do hitne službe u bolnici, potom kad odluče ostaviti dijete u bolnici, pa treći put kad saznaju da neće moći ostati s djetetom. No, iza prve reakcije, uvijek dolazi druga i treća, puno smirenija i razumnija”, priča Vuković.

“Ako svima pristupaš s osmjehom i razumijevanjem, ako ne reagiraš na prvu, u 98 posto slučajeva nemaš problema. Uostalom, imate u kući dva doktora, i ako vam dijete dobije temperaturu, a ne riješiš problem u sat vremena, odmah počinje nervoza, predbacivanja… Prva reakcija najčešće je instinktivna, primitivna, nju ne može nikakav intelekt nadvladati, jer je iracionalna.”

Inače supruga profesora Vukovića je profesorica Ruža Grizelj, pročelnica Zavoda za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu KBC Zagreb.

Dječje bolesti su se promijenile

Posljednjih 50 godina, objašnjava profesor Vuković, suštinski se promijenio cijeli spektar dječjih bolesti. Nekoć su dominirale tuberkuloza, pothranjenost, razne zarazne bolesti, teško su se liječile razne infekcije koje su izazivale brojne probleme, posebice reumatske srčane probleme.

“Kad danas čitate udžbenike pedijatrije od prije pedesetak godina, pola stranica odmah možete istrgati jer bolesti o kojima pišu više ne postoje ili su posve bezazlene. U to doba današnje bolesti su se tek naslućivale. Zahvaljujući razvoju medicine danas vrlo brzo, na vrijeme, možemo prepoznati o kojoj se bolesti radi, pa ih možemo liječiti na donekle odgovarajući način. Čak smo i teška oboljenja u stanju sanirati i dovesti bolesnika do odrasle dobi”, ističe doktor Vuković.

Primjerice kad je doktor Vuković završavao fakultet, tek je nekoliko vrhunskih kirurga moglo operirati bolesnike s težim srčanim greškama, a danas imate iznimno složene prirođene nakaznosti srca koje se uspijevaju uspješno operirati i stabilizirati pa ta djeca mogu relativno normalno odrastati.

Većinu dječjih bolesti čine one kronične

Podaci o obolijevanju govore da 70 posto svih pedijatrijskih hospitalizacija čine kronične bolesti. A 80 posto svih troškova liječenja otpada na otprilike 20 posto bolesnika. Pri tome napominje kako su kronične bolesti u pedijatrijskoj dobi različite od onih u odraslih ljudi.

“Primjerice, u dječjoj dobi kronična upalna bolest crijeva, Crohnova bolest, puno je složenija po tegobama i zahvaćenošću organa, nego u odraslih. A da ne govorimo o cijelim podgrupama upalnih bolesti crijeva koja se manifestiraju već u prvoj godini života”. Tako je prije pedesetak godina dijabetes bio relativno rijetka bolest u dječjoj dobi. Danas imamo sve veći broj djece s dijabetesom tipa 1.

I dijabetes je u djece različit od onoga u odraslih. “Izvjestan nasljedni faktor postoji. Ako su oba roditelja dijabetičari onda je relativno veći rizik da će njihovo dijete oboljeti, za razliku od djeteta čija su oba roditelja zdravi. No, to nije dovoljno da bi se govorilo bilo kakvom izravnom nasljeđivanju”.

Posebno upozorava na celijakiju

Doktor Vuković posebno upozorava na celijakiju, sustavnu bolest primarno probavnog sustava, koju uzrokuje preosjetljivost na jednu komponentu žitarica. Klasična slika bolesti bio je teški proljev, zbog kojeg su djeca bila napuhnuta, nisu napredovala, imala su tanke ruke i noge. Kad su stavljena na dijetu bez brašna ta su djeca počela napredovati.

Napretkom dijagnostike počelo se uočavati da su probavne tegobe tek vrh puno složenijeg ledenog brijega koji čini tu bolest. Kronično anemični ljudi mogu imati celijakiju, kao i žene s habitualnim pobačajima, te oni koji imaju neke vrste epilepsije ili kronični hepatitis.

“Kad je tenisač Novak Đoković prešao na bezglutensku prehranu, ona je postala najpopularnija stvar na svijetu. Zna se da prije dijete Đoković nije mogao fizički izdržati meč u više setova, a kad je krenuo na bezglutensku dijetu postao je izdržljiv, pun snage tako da je bez problema igrao pet setova. I što je najvažnije postao je nepobjediv”.

Kako je gledati ljude koje je spasio kao djecu

Profesor Vuković upozorava na još jedan zanimljiv fenomen. Djeca koja obolijevaju od teških kroničnih bolesti nerijetko se moraju zadovoljiti s drugačijom kvalitetom života.

“Doživljava ih se kao djecu koja imaju probleme, čija kvaliteta života nije kao u zdravih ljudi. No, začudite se kad vidite koliko su se privikla na svoju situaciju i koliko su zadovoljni. Kad se staviš u njihovu poziciju, onda shvatiš koliko su stvari relativne. Oni su naprosto navikli na svoje stanje, prihvaćaju to kao normalno, jer drugačiji život ne poznaju”.

Uspjeh je, kaže profesor Vuković, kad danas vidi 20-godišnjaka kojemu je kao djetetu presadio jetru, a on je oženjen i ima svoju djecu. “Kad ste svojom intervencijom nekome promijenili i spasili život, onda vas to ispunjava neizmjernim zadovoljstvom.”

Složeno presađivanje dječje jetre

Svaki je roditelj, upozorava, u strahu ako se dijete razboli. “Moj je zadatak da im odagnam loše misli, da ih smirim. Nikad ih ne pripreman na loši ishod, ni kad mislim da su šanse minimalne, jer očekujem da tijekom vremena to oni postupno sami spoznaju. Ne stavljam se u ulogu palijativaca, ja sam kurativni liječnik koji pokušava donijeti zdravlje i umanjiti nevolju, postoje drugi koji trebaju ublažavati bol”.

Uža specijalizacija profesora Jurice Vukovića u najširem smislu je gastroenterologija, hepatologija i prehrana. Unutar toga bavi se hepatologijom, odnosno jetrenim bolestima. Godišnje se u Hrvatskoj presadi jetra u 4 do 5 djece. Presađuje se kad je sigurno i bezuvjetno utvrđeno da je jetra propala ili će u dogledno vrijeme propasti te da će pacijent, ako se ne obavi transplantacija, sigurno umrijeti.

Riječ je o timskom poslu koji se i na svjetskoj razini smatra najsloženijim medicinskim postupkom i uključuje brojne profesionalce koji moraju djelovati u pomno usklađenoj sinergiji. Okosnica takvog programa je transplantacijski kirurg. Pionirske korake i vjetar u jedra dao mu je profesor Stipe Batinica, a sad njime uspješno brodi doktor Danko Mikulić.

Strašna nemoć u teškim slučajevima

Profesor Vuković priznaje kako je vječno nezadovoljan rezultatima, pa tako nije sretan kad 70 posto onih kojima je presađena jetra imaju prosjek preživljavanja 5 godina. “No kad se zna da bi oni svi umrli, onda znate da ste zapravo napravili čudo. Ima nekih bolnica u svijetu koje spominju petogodišnje preživljavanje na razini 90 posto, ali riječ je uglavnom o programima koji rade predselekciju bolesnika, pa te podatke pratim sa zazorom”, objašnjava i dodaje:

“Ukupno najveći i najuspješniji pedijatrijski transplantacijski centar je bolnica u Pittsburghu, koja je počela s transplantacijama ranih osamdesetih godina, a njihovo ukupno preživljavanje kreće se nešto iznad 60 posto, petogodišnje oko 75 posto. Dakle, mi smo unutar tih brojki pa možemo biti zadovoljni,” zaključuje doktor Vuković.

Premda se u većini slučajeva može previdjeti kako će se bolest razvijati, ipak, priznaje, uvijek ga zatekne kad dijete koje je još jučer bilo zdravo, odjednom razvije fulminantni hepatitis koji mu uništi jetru. “Takvom djetetu u roku od 4 do 5 dana moraš pribaviti organ da bi preživio. Ako se to uspješno riješi opet će biti zdrav, a ako ne, možeš ga izgubiti. I ta nemoć je grozna,” priznaje profesor Vuković.

Opasni trendovi u medicini

Epidemija trovanja gljivama osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je katastrofa, prisjeća se. Mnogima su bile uništene jetre, no tada se u nas nisu obavljale transplantacije jetre pa se liječilo konzervativnim metodama. “To je bio jedan od motiva”, priča Vuković, “zbog kojeg smo zaključili da je neophodno obnoviti program transplantacije jetre, začetak kojeg je i kod nas bio ranih osamdesetih.”

Medicina je ozbiljna struka, napominje doktor Vuković, no ona je dijelom i marketing, a najgore je kad se s njom bave oni koji su podložni modnim trendovima. “Tada se nađemo u ozbiljnim problemima. Jedan od dokaza za to je i vitamin D. Stalno se tvrdi da je on djelotvoran skoro za sve bolesti na ovomu svijetu, ali znanstvenih dokaza za takve tvrdnje nema. Sada se ide tako daleko da se govori kako može pomoći i u prevenciji COVID 19”.

Dr. Jurica Vuković Vjekoslav Skledar

Životni standard utječe na zdravlje

Na pitanje koliko životni standard utječe na zdravstveno stanje ljudi, doktor Vuković kaže da od kad je svijeta i vijeka, siromašni su uvijek bili jadniji i češće su se razbolijevali.

“Imate interesantne zdravstvene studije, koje daju zanimljiv uvid u međuigru onog što se danas zove genetika i epigenetika. Jedna je pratila dojenčad koja su se rodila u obiteljima radničke klase, takozvanim koknijima, u istočnom Londonu. Jednog je usvojila bogata intelektualna američka obitelj, koja je dijete s 3 mjeseca odvela u Boston”, prepričava i nastavlja:

“Taj kokni išao je u najbolje škole, završio je Harvard, ali je bolovao od istih bolesti kao i dijete koje je ostalo u siromašnoj obitelji u Londonu. I obojica će umrijeti otprilike u istoj dobi. Razlika će se međutim vidjeti u sljedećoj generaciji. Djeca dobro stojećeg naturaliziranog Amerikanca uživat će, i iz zdravstvenog aspekta, u blagodatima zdravog i udobnog života, a siromašniji Londonci živjet će i bolovati kao i njihov otac.”

Zašto u nekim dijelovima RH ima više bolesti crijeva?

Ima još stvari na koje medicina nije dala odgovor. Primjerice, kroničnih upalnih bolesti crijeva u pedijatrijskoj populaciji u Splitsko-dalmatinskoj, Dubrovačkoj i Zadarskoj županiji za dvije je trećine manje nego u Varaždinu, Zagrebu, Međimurju. “U Skandinaviji imate 3 puta više dijabetesa nego na jugu Europe ili kod nas. Zašto dolazi do tih razlika teško je reći, je li to povezano s razvijenošću ili socijalnim faktorima, odgovora na to pitanje nema.”

S obzirom na to da je doktor Vuković šef Katedre na Medicinskom fakultetu zanimalo nas je kako se u uvjetima korone odvija nastava. Naime, po mnogim ocjenama Katedra pedijatrije najbolje je realizirala novi način komuniciranja sa studentima.

“Kao sljednici austrougarske škole puno smo držali do toga da držimo predavanja i seminare, no kad nas je zadesila epidemija korone udružena s potresom koji je katastrofalno pogodio upravo Medicinski fakultet i njegova klinička radilišta, imali smo samo dvije opcije. Da se zavučemo u mišju rupu te da se pravimo da se ništa ne događa ili da kažemo da ćemo prijeći na on line nastavu, pa da vidimo kako ćemo i mi nastavnici i kolege studenti reagirati”.

Na Medicini su napravili nove forme nastave

Stoga su odlučili na katedri napraviti više novih formi nastave. “Pa smo tako snimili potpuno nova predavanja u najkraćem mogućem vremenu, radili seminare sa studentima glumcima koje smo izravno prenosili, a studenti su nam preko Zooma postavljali pitanja. Dakle, zahvaljujući interaktivnim seminarima studenti su u realnom vremenu mogli raspravljati o problematičnim slučajevima.

Postavljeni su im novi problemski slučajevi kojih su manji dio eventualno mogli uživo vidjeti ako su se tada zatekli s njima na turnusu, odnosno vježbama. Ako su tada izostali, o tome nisu ništa znali. Prikazali smo im 32 slučaja, koje su mogli sagledati i obraditi od početka do kraja, te su mogli sami birati dijagnostičke postupke. Studenti su u načelu bili vrlo zadovoljni mogućnostima koje im pruža takva online nastava“, ističe doktor Vuković.

Što na sve kažu studenti?

Kad su upitali studente kako su zadovoljni s takvim oblicima nastave, jedino su se požalili da im nedostaje kontakt s konkretnim bolesnikom.

“Stoga smo se u ovoj školskoj godini odlučili na formu vježbi po francuskom modelu. Umjesto da im profesor ili asistent poput kustosa u muzeju pokazuje pacijente, mi smo ih poslali da puno radno vrijeme provedu na odjelu. Prvi tjedan ih upoznajemo s ukupnom slikom odjela, a potom svaki od njih dobije svoje pacijente i uz asistenta ili profesora kao mentora i supervizora aktivno prati svog bolesnika i sudjeluje u njegovom obrađivanju i liječenju.

Pokazuje se da je to puno korisnije od malih seminarskih skupina u koje su se u prošlosti gotovo u pravilu pretvarale kliničke vježbe. Tako smo taj važan iskorak napravili zahvaljujući koroni i potresu. Jedan na jedan je zapravo optimalan oblik kliničke nastave pa sam uvjeren kako ćemo sada, zahvaljujući novom načinu rada, dobiti puno više pedijatara,” optimistički je zaključio profesor Vuković.

‘Naši studenti su zbilja generacija novog doba’

Posebne zasluge za uspjeh online nastave doktor Vuković pripisuje Mirzi Žišku, profesoru fiziologije na Medicinskom fakultetu, koji već desetak godina promovira online učenje.

“Korona mu je došla kao naručena. On nam je organizirao logistiku koja u početku nije bila savršena, ali nam je dao mogućnost da kod kuće snimamo sadržaje te da ih onda postavljamo na mrežu. Bili smo fascinirani kako su tu novinu prihvatili studenti, kako su povoljno reagirali, pokazujući da su zaista generacija novog doba. Mladi naprosto te stvari vide drugačije od nas starih”, kaže.

Iznio je i svoje mišljenje o djeci i gadgetima. “U potpunosti razumijem kad naš profesor Goran Šimić zaključuje kako djeca do 4. ili 5. godina, na temelju kvalitetnih neuroloških, neuroanatomskih i neuropsiholoških studija, ne bi trebala primiti kompjutor u ruke. Tek poslije te dobi može se kvalitetno i korisno rabiti sve dobrobiti koje nam smartphonei i kompjutori donose u spoznajnom i informacijskom smislu. Ali što to vrijedi kad u svakodnevnoj praksi srećemo dojenčad koju majke umiruju uz pomoć pametnog telefona. Za 20 godina ionako će svi biti opet isti.”

Kako privući današnje studente

S obzirom na to da svi studenti mogu potražiti iste sadržaje i na stranicama najboljih svjetskih sveučilišta, profesor Vuković kaže kako im moraju ponuditi najbolje što mogu kako bih ih privukli.

“Mi im nudimo komad duše, konkretne primjere, praksu koja im je bliska te medicinsku istinu uobličenu na način koji je njima prihvatljiv. Kroz ta predavanja studenti su mogli osjetiti i osobnosti svojih predavača, dogovorili smo da nećemo biti sasvim ozbiljni, da ćemo biti pomalo duhoviti i opušteni. Meni su, naime, uvijek bili najdraži duhoviti profesori.”

Pa iznosi primjer svog profesora Šumaka koji mu je predavao latinski. Budući da je bio niska rasta, jednom je pozvao Vukovića da mu donese stolac pred ploču. Vukovića, koji je već tada bio izrazito visok, zamolio je da mu pomogne popeti se na stolac i onda ga je pred svima povukao za uho. “Kako onda takvog duhovitog profesora nećeš slušati dušom i tijelom?”, pita Vuković.

Ispitivanje preko kompjutera

Što se pak ispita tiče studenti ga prijavljuju u virtualnu sobu. Prije ispita kamerom panoramski prođu sobu da se vidi imaju li nekih pomoćnih sredstava ili šaptača.

“Ja to u zadnje vrijeme gotovo da preskačem”, kaže Vuković te dodaje: “Ako me student hoće prevariti onda je sigurno da će biti u tomu inventivniji i sposobniji od mene. Ispitujem kroz razgovor, a po iskustvu mogu prepoznati pokušava li me student izigrati. Ispitna pitanja moraju se poklapati s gradivom, a kroz 6 velikih pitanja provedete ih kroz cijelu pedijatriju. Vidi se da je nekima frustrirajuće odgovarati na takav način, pa ih pokušavam opustiti, nastojim uspostavim dijalog s njima, pomažem im da pokažu sve što znaju”.

Studenti su napetiji u virtualnom prostoru

Profesor Vuković kaže kako mu se čini da se studenti drugačije snalaze u virtualnom prostoru no uživo. “Za ispita uživo u prostoriji je uvijek više studenata, 5 do 6, prevladavaju studentice, koje u takvoj konstelaciji briljiraju, bolje kontroliraju situaciju, mirnije su, dominiraju brzinom odgovora te analizom pacijenata, sve rade by the book. To se isto eventualno može reći samo za dvadesetak posto kolega.

Otkad se studenti pojavljuju na on-line ispitu, fizički su sami, u prostoru koji nije bolnički, drugačije se snalaze, čine se napetijima. Muške kolege se barem naizgled čine kao da im je manje važno kakav dojam ostavljaju, pa se čine opušteniji u tom u osnovi manje osobnom kontaktu. Kolegice se doimaju pod većim stresom i pitanje je mogu li zbog toga u potpunosti iskazati sve svoje znanje. No, današnja praksa pokazuje da su u konačnici liječnice u puno situacija učinkovitije od svojih kolega muškaraca.”

‘Sve se promijenilo, dolaze nove, drugačije generacije’

Zanimljivo da se već neko vrijeme katedri pedijatrije predbacuju da je benevolentna pri ocjenjivanju, da tako veliki klinički predmet, ima relativno visok prosjek ocjena. Profesor Vuković odgovara međutim kako je normalno da će se student koji dođe do 5. godine studija, a voli to što uči, potruditi da što bolje savlada zahtjevno gradivo.

Doktor Vuković zaključuje da će nove on line generacije mladih liječnika, zbog neograničenih mogućnosti pristupa informacijama koje pruža Internet, ako budu pametni te ako će podatke znati koristiti na odgovarajući način, biti puno bolji od prethodnih generacija.

“Zato ne valja plakati za vremenima kad je sve bilo toplije i ljudskije. Sve se promijenilo, dolaze nove, drugačije generacije, a nama starijima ne preostaje drugo nego da im ne smetamo te da se sa sjetom sjećamo dobrih starih vremena”.

Mladen Pleše
Novinar
663 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program