Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Sandro Lendler

S 8 godina prvi je put vidio struju. Postao je nuklearni fizičar, a onda i jedan od vodećih hrvatskih IT biznismena

Životna priča Ante Mandića koji je s 37 napravio mega uspješni In2, pa ga prodao, a nedavno je odlučio uložiti novac u Degordian

S 8 godina prvi je put vidio struju. Postao je nuklearni fizičar, a onda i jedan od vodećih hrvatskih IT biznismena

Životna priča Ante Mandića koji je s 37 napravio mega uspješni In2, pa ga prodao, a nedavno je odlučio uložiti novac u Degordian

FOTO: Sandro Lendler

'Imam samo stan u Novom Zagrebu i apartman na Krku od 32 kvadrata', govori Mandić. Na komentar da je skroman čovjek odgovara: 'Prevelika materijalna imovina samo opterećuje čovjeka jer se na neki način mora stalno brinuti o njoj, strepiti od gubitka vrijednosti. Puno novca tako postaje jednak problem kao i malo novca'

Ante Mandić imao je osam godina kada je prvi put vidio struju. Rođen je u Bosni, negdje na putu između Banja Luke i Sanskog Mosta. “Ako vam se da, potražite na Google Maps selo Sasinu”, kaže kroz smijeh, dok se za Telegram prisjeća svoje životne priče koja se razvila prilično nevjerojatno. Spletom okolnosti, na koje ćemo se kasnije vratiti, završio je kao nuklearni fizičar u vojsci, zatim je s 37 u potpunosti promijenio karijeru i osnovao softversku firmu IN2 uz koju je postao jedan od najuspješnijih biznismena u IT sektoru na ovim prostorima.

Kroz dvadeset i pet godina poslovanja, svoju je kompaniju uspio dovesti do vrhunca, pa ju je odlučio prodati velikoj kanadskoj korporaciji CSI Software. Prije nekoliko mjeseci postao je suvlasnik digitalne agencije Degordian, mlade uspješne kompanije na čelu s Danielom Ackermannom i Tomislavom Grubišićem.

Našli smo se s njim u uredima Degordiana na Črnomercu, tridesetak metara dalje od mjesta na kojem je Mandić proveo svojih prvih pet godina u Zagrebu, studirajući na Tehničkoj Vojnoj Akademiji. Ondje je, kaže, došao kao siromašni stipendist. Na kraju je završio nuklearnu fiziku i kemiju, a kasnije i magistrirao na kompjuterskim simulacijama.

Predavao je na Vojnoj akademiji

“Nakon petogodišnjeg studija postao sam stručnjak za nuklearno oružje ili kako su to tada zvali, oružje za masovna uništenja. Dobio sam i čin poručnika, pa sam morao odraditi i oficirski staž”, prisjeća se Mandić. Bio je, kaže, među najboljim studentima, i mogao je birati prekomandu. Tražio je da ostane u Zagrebu. Dobio je Borongajku gdje je kao komandir čete i voda proveo iduće četiri godine. Pokazuje nam na mobitelu crno-bijelu fotku na kojoj sa svojim vojnicima stoji ispred jedne od zgrada vojarne na Borongaju gdje je danas Sveučilišni kampus.

Ante Mandić na petoj godini Tehničke vojne akademije u Zagrebu

“Evo, ovdje sam s mojim vojnicima koji su upravo dali svečanu zakletvu. Zanimljivo je da se sjećam gotovo svih njihovih imena. Ovo je Šime Kercan, dečko s Raba. Svirao je bubnjeve u orkestru Radio München, a ovo je Ljubiša Radović, magistar kemije i sin našeg ambasadora u Parizu…”, nabraja Mandić. Sjeća se, kaže, i imena svih studenata kojima je kasnije predavao, pa čak i imena svih iz svojih razreda osnovne i srednje škole. “Pamćenje imena mi je zapravo bug i opterećuje mozak, ali ne možete to kontrolirati”, govori i pokazuje nam drugu fotku snimljenu negdje na Slunju kako promatra nekakvu vojnu vježbu. Objašnjava da je u doba kad je ta fotka snimljena već postao kapetan.

Nakon završenog vojničkog stažiranja, 1982. vraća se s Borongaja na Črnomerec, na Tehničku vojnu akademiju kao predavač. Tamo je kasnije i magistrirao, a osim predavanja bavio se i znanstveno istraživačkim radom. Devedesete godine odlazi u Kuvajt gdje radi kao vojni savjetnik, a u Zagreb se vraća baš pred početak raspada Jugoslavije. U vrijeme kada je, kaže, u jugoslavenskoj vojsci počelo ideološko i nacionalno prebrojavanje i opredjeljivanje.

S titulom bivšeg oficira nije mogao pronaći posao

“Nisam odobravao intervenciju vojske u Sloveniji, odbio sam ući u novi Savez komunista, te sam odmah zatražio otpust iz JNA. Bio sam razriješen za samo par dana, zapravo na zadnji dan rata u Sloveniji. Izašao sam s činom majora i kao magistar znanosti pred doktoratom”, prisjeća se Mandić. Pokušao je, kaže, naći nekakav posao, ali bezuspješno jer posla ionako nije bilo, pogotovo za jednog stručnjaka za nuklearno oružje. “Dodatno sam, kao bivši oficir, dobio i sve ondašnje tipične epitete da sam udbaš, jugokomunjara, jugonostalgičar…”, što me je i egzistencijalno ugrožavalo jer je počeo rat”.

Razmišljajući o tome što bi mogao raditi u svojem novom i potpuno različitom životu, sjetio se da zna razvijati softvere. “To sam radio i za vojsku, iako ne komercijalno već znanstveno, na algoritmima prognoze efekata nuklearnog oružja, logistike i slično”, objašnjava Mandić. U to se vrijeme, nastavlja, razvojem softvera malo tko bavio, pa je nakon kratkog lutanja i predaha u jednoj od tada rijetkih IT tvrtki, odlučio osnovati vlastitu. “Bila je 1992. godina. I nije to bio nekakav čin posebne kreativnosti i poduzetničkog nadahnuća koje inače danas nazivamo start-upom, već jednostavno čin očaja. Jer ja nisam imao posao, a imao sam obitelj“, opisuje.

Tvrtku je, kaže, nazvao IN2 iz navike, jer su u vojsci često koristili takve skraćenice. Krenuo je učiti iz nule jer o poslovanju nije znao ništa. “Bio sam dobar nuklearni fizičar i bivši vojnik koji je znao dobro projektirati i programirati informacijske sustave za složene sisteme, ali nisam znao da, primjerice, postoji faktura, virman, dobit i porezi, a dodatni problem je bio i što je u to doba Hrvatska kao nova država bila u sličnom stanju. Ondašnje okruženje, ne samo poslovno, ubrzano se mijenjalo i sve se svodilo na snalaženje i preživljavanje”, opisuje. U firmi mu se pridružilo i nekoliko njegovih bivših studenata koji su također napustili vojsku i nisu mogli pronaći posao. “Bili smo kao neka hippie skupina, nešto bismo radili, pa nešto malo zaradili i to razdijelili na jednake dijelove”, prisjeća se svojih početaka u poduzetništvu.

Ante Mandić nedavno je postao suvlasnik Degordiana

Prvi posao dobili u Sloveniji

U to je vrijeme u Hrvatskoj bilo malo softverskih tvrtki, a ni zahtjevi tržišta nisu bili veliki jer su svi, kaže, bili zauzeti privatizacijom. I ako se tome dodaju i prethodno spomenuti epiteti koje su imali, nije bilo čudno da su prvi veći posao sklopili u Sloveniji i time već u ranoj fazi postali izvozna firma. “U to se vrijeme svatko od svakoga odvajao, pa se od Triglav osiguranja odcijepio jedan dio poslovnica za slovensko primorje. Nazvali su se Adriatic osiguranje i trebali su novi softver za poslovanje. Uspio sam ih uvjeriti da mi to znamo napraviti, a oni su nam za divno čudo povjerovali i to nam je bio prvi ozbiljan posao”, govori.

U to doba bilo ih je svega nekoliko u firmi. Došli su u Kopar, gdje su im platili smještaj, i svaki su dan radili po dvanaest sati. “Nakon šest mjeseci napravili smo softver koji se još u dijelovima tamo koristi. Kasnije smo poslovno i domensko znanje, stečeno razvojem tog softvera, iskoristili i napravili naš prvi IT softverski paket – proizvod koji smo prodali u niz osiguravajućih društava po regiji”, prisjeća se Mandić.

Iako su bili etiketirani krenuo im je biznis i u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su se, kaže, stvari mnogo sporije razvijale. Najprije su dobili nekakav maleni posao za Croatia osiguranje, pa su njih trojica radili u uredima u Zagrepčanki gdje se nalazio i Zavod za informatizaciju državne uprave. Krajem 1995. odlučeno je da se hitno mora napraviti informacijski sustav za vođenje sudskog registra trgovačkih društava. I to je, objašnjava Mandić, trebao biti prvi registar u kojem bi elektronski zapis bio primaran u odnosu na papirnati.

“Imali smo sreću da je tada na čelu tog zavoda bio dr. Slavko Vidović, današnji direktor i vlasnik tvrtke InfoDom s kojim smo se upoznali motajući se po Zagrepčanki i koji nam je povjerovao da mi to znamo brzo i kvalitetno napraviti. Sjećam se kako nam je rekao da ga ne zanima koje je boje mačka, misleći na naše vojno i nacionalno porijeklo, već zna li loviti miševe. I mi smo taj registar napravili za samo četiri mjeseca, tako da ga IN2 i danas, nakon 25 godina, održava i nadograđuje”, govori.

I tako im, je kaže, krenulo i s hrvatskom državom. Imali su dobru referencu nakon čega je sve bilo lakše. U to su doba, objašnjava, svi trgovali kompjuterima i kompjuterskom opremom, a softver je bio nepopularan jer je bio neopipljiv, nemjerljiv, puno je koštao i dugo se radio. “Obrat novca u tim projektima bio je relativno spor, a najveći dio posla morali smo sami financirati, jer korisnik nije znao što će dobiti. Banke nam nisu htjele dati nikakav kredit ili pozajmicu jer nismo imali nekretninskog kolaterala koji se u to vrijeme jedino priznavao. Sve u svemu, rijetko smo viđali novac i bio sam uvijek jako sretan kada sam uspio isplatiti plaće”, govori Mandić.

Izraelac mu otkrio da se firma može prodati

Prisjeća se kako prije dvadeset godina nije ni znao da se firma može prodati. Otkrio mu je to, kaže, jedan Izraelac koji je 2001. došao u Zagreb, gdje je tražio lokalnog partnera za biznis. “Čovjek, za kojeg sam kasnije saznao da ima isti čin u vojsci kao ja nekada, javio mi se da zajedno nastupamo na nekom tenderu za javno zdravstvo. Mi smo tada već bili firma od šezdesetak zaposlenih i relativno nam je dobro išlo”.

Sjeća se da su večerali u nekom restoranu na Kaptolu i odjednom ga je Izraelac upitao je li zainteresiran da mu proda svoju firmu. “Tada smo u IN2 imali jedan stari Opel i nekoliko kompjutera, tako da sam mislio da je to zapravo jedina vrijednost. Zato sam ga upitao koliko misli da moja firma vrijedi. Kaže on: ‘pa ne znam, nisam gledao brojke, ali vrijedi sigurno 2 do 3 milijuna maraka’. Meni se usna objesila, ispala mi vilica u tanjur i dobro da nisam otrčao kući, donio papire i rekao – evo ti firma, čovječe!

Tada mu, kaže, nije bilo jasno kako firma može vrijediti toliko, pa je krenuo ozbiljnije čitati i proučavati cijelu priču o due diligenceu, intelektualnom kapitalu, dobiti i sličnim konceptima. “I tako sam šest godina kasnije, dakle 2007., uspio kupiti prvu firmu. Naravno da nisam ni onda imao za to dovoljno novca, ali nam je banka dala kredit na naš kreditni rejting i tako je krenulo”, prisjeća se Mandić. Sljedeće četiri godine, u doba najveće krize, IN2 je kupio još pet IT firmi, a kroz 25 godina to je postao sustav od dvanaest tvrtki u sedam zemalja i s više od 630 zaposlenih.

Mandić snimljen u Degordianu Sandro Lendler

Prodao je IN2 kad mu je postalo prenaporno

Upravljanje takvim velikim sustavom postalo mu je izuzetno naporno, pogotovo nakon što je prešao šezdesetu. “Problem je što sam tvrtku osnovao kada sam imao 37 godina, što je gotovo neuobičajeno za današnje doba. Pogledajte Daniela i Tomislava iz Degordiana. Oni imaju tek 34 godine i firmu od 200-tinjak zaposlenih”, vuče paralelu Mandić i dodaje kako je kćer i sina zaposlio u IN2 tek kada su završili FER, no iako su tamo radili, nisu izrazili želju za upravljanjem.

Posao ga je počeo jako opterećivati. Nije više uživao u uspjesima, rastu, brojnim putovanjima ni 12-satnom radu, pa je počeo je tražiti izlaznu strategiju. “Nažalost, u ovom ekonomskom okruženju nemate puno izbora. Na kraju se pokaže da je prodaja tvrtke zapravo jedini izbor i mi smo bili sretni što smo mogli birati kome ćemo prodati”, naglašava.

Želio je naći strateškog partnera koji će sačuvati tvrtku i nastaviti njezin razvoj. Nakon nekoliko pokušaja odlučio je svoju firmu prodati kanadskoj grupacija CSI Software koja danas broji više od 350 IT tvrtki širom svijeta. “Učinilo mi se da će IN2 to znati iskoristiti i probiti se s regionalnog na globalno tržište. U trenutku prodaje, IN2 je spadao među deset najvećih tvrtki koje su kupili. Imao je preko 630 ljudi i konsolidirani prihod preko 25 milijuna eura”, govori Mandić i dodaje kako je ipak odlučio ostaviti jednu tvrtku iz Grupe za sebe. “Odlučio sam se za INsig2, firmu s pedesetak zaposlenih, tek toliko da se još mogu nazivati poduzetnikom”, kaže Mandić.

Suradnja s Olafom

INsig2 se bavi digitalnom forenzikom i integralnom sigurnošću. U tom segmentu su stekli značajne klijente tako da, primjerice, već godinama rade za OLAF (European Anti-Fraud Office). “To je uglavnom suradnja na razini edukacije nacionalnih policija koje moraju samostalno raditi razne anti-fraud istrage i u tom poslu im je digitalna forenzika bitna. Jer danas gotovo da nema kriminalnog akta bez digitalnih dokaza, a u to su uključeni telefoni, računala i automobili”.

Edukacije se izvode, objašnjava, po raznim mjestima u EU koje određuje OLAF, a INsig2 osigurava opremu, program i instruktore. Njegovi ljudi uče policiju kako, primjerice, otključati mobitel ili računalo te pronaći već izbrisane podatke. Educiraju ih i da pronalaze dokaze u automobilima koji su danas prepuni softvera. “To se odnosi i na jeftine automobile. Demonstrirali smo i našoj policiji što se sve može pročitati iz običnog Ford Focusa i ti podaci mogu biti interesantni ne samo policiji već i osiguravajućim društvima”, objašnjava.

Mandić procjenjuje da će digitalna forenzika biti vrlo značajna u budućnosti zbog sveopće digitalizacije društva. No, najveći je problem, kaže, pronaći i osposobiti prave stručnjake i to je danas ključni izazov s kojim se INsig2 susreće.

Prodaja firme teško mu je pala

Nakon što je prodao IN2, ostao je još godinu i pol u svojstvu savjetnika kojeg su, kaže s osmjehom, rijetko pitali za kakav savjet. Nije mu bilo lako, nakon 25 godina, priviknuti se na novi život. “Iako sam na internetu našao dosta savjeta za ‘post exit’ nisu mi mnogo pomogli jer sam dosta dugo bio u nekoj vrsti depresije”. Na pitanje je li otišao koji put do psihologa odgovara: “Ne, ja sam ipak Bosanac i vjerovao sam da ću i kroz ovu krizu proći sam. Ali nije bilo lako”.

Objašnjava da mu je sve to toliko teško palo jer je tu firmu radio od početka. “Znam svaku stolicu, poznajem svakog čovjeka i naravno da to ne može zamijeniti nikakav novac koji na kraju dobiješ”, iskren je Mandić. I do tada je, kaže, imao sve što mu je potrebno za dobar život. Nije tip koji će gomilati nekretnine, brod i nekoliko automobila. “Imam stan u Novom Zagrebu i apartman na Krku od 32 kvadrata”, govori. Na komentar da je skroman čovjek odgovara: “Prevelika materijalna imovina samo opterećuje čovjeka jer se na neki način mora stalno brinuti o njoj, strepiti od gubitka vrijednosti. Puno novca tako postaje jednak problem kao i malo novca. Zato sam jedva dočekao da kupim ovaj udio u Degordianu”.

Nije puno razmišljao o investiranju u Degordian

Daniela i Tomislava iz Degordiana upoznao je na početku njihovih karijera, pa ih je pratio još otkad su bili iStudio, koji je prvotno djelovao kao agencija za društvene mreže. “A kada sam čuo da slovenski fond, kao prvi i veliki ulagač u Degordian, izlazi i prodaje svoj udjel, odmah sam se javio kao potencijalni kupac. Mislim da Danielu i Tomislavu nije bilo svejedno tko će kupiti udio, jer time dobiva mogućnost značajnog utjecaja na poslovanje. Zato sam to i napravio uz njihov pristanak”, govori Mandić koji je na kupnju čekao gotovo godinu i pol dana, koliko su trajali pregovori s fondom.

Ovaj poslovni potez, kaže, samo gleda kao dobru investiciju i nema se namjeru puno operativno angažirati u Degordianu, kao ni i drugim dvjema tvrtkama iz te grupacije – Bornfightu i Mediatoolkitu. “Daniel i Tomislav su još mladi i ako misle da im mogu pomoći, bit ću im na raspolaganju, a ako ne, nemam želju tu sjediti s njima”, kaže Mandić. Pod pomoći misli na dobro poznavanje hrvatske IT zajednice i poslovanja u regiji gdje je IN2 imao svoje tvrtke. “Koliko sad vidim, grupacija Degordian ima kvalitetne ljude. Uspješno ih pronalaze i zadržavaju u firmi, što je prvi preduvjet za uspjeh u ovoj vrsti posla“, kaže Mandić te dodaje kako je došlo vrijeme da poslodavci više ne biraju ljude, nego mladi ljudi biraju poslodavce za koje će raditi.

“To je borba za ograničen broj talenata koja će, obzirom na trend sveopće digitalizacije biti sve oštrija. Zato mi je drago kad vidim ovaj veliki niz nagrada koje je Degordian dobio kao mjesto na kojem je najljepše raditi, a ocjenjivali su ga ljudi koji sami ovdje rade”, kaže Mandić.

Ante Mandić imao je šarolik život Sandro Lendler

Život pun drastičnih promjena

Kada pogleda unatrag imao je, kaže, vrlo šarolik život obilježen velikim skokovima. Odrastao je u siromaštvu, s troje braće i sestrom, na brdima. Do škole je imao desetak kilometara hoda kroz šumu u kojoj je bilo vukova. “Sjećam se da doma u Bosni nismo imali čak ni sat, pa smo se vrlo vješto ravnali prema suncu i sjeni, i tako znali kada treba krenuti u školu”, prisjeća se.

Kada je krenuo u treći razred osnovne, otac mu se zaposlio u Hrvatskoj, na željeznici, pa je obitelj preselio u Otok kod Vinkovaca gdje se tada gradila pruga Vinkovci-Brčko. Uspio je kupiti skromnu kućicu i to preseljenje u Slavoniju bio je očev, mišljenja je Mandić, izuzetno hrabar vizionarski potez. Tamo se, priča, praktički sudario s civilizacijom. Pamti da je u Otoku, slavonskom ravnom selu, prvi put vidio i perspektivu. “Sjećam se da smo po noći doputovali u Otok, a kad sam sutradan izašao ispred kuće, ostao sam u čudu jer sam vidio svoju ulicu koja se na kraju jednostavno skuplja. U mojoj brdovitoj Bosni to se nigdje nije moglo vidjeti”, prisjeća se Mandić.

“Izašao sam na cestu i gledao u daljinu. U čudu sam primijetio kako se kuće s obje strane ulice na kraju spajaju. Prođe traktor, udaljava se, ali nije lupio u te kuće. I krenem trčati prema tom kraju, ali nikako da do njega stignem. Onda se okrenem i vidim kako se moja kuća skupila. I ništa mi nije jasno. Poslije su mi objasnili da je to perspektiva“, smije se.

Mandić kao 5-godišnjak

Gledali su ga kao neprilagođenog Bosanca

Prvih nekoliko godina u slavonskoj školi bile su mu jako turbulentne. Učiteljica ga nije voljela jer ga je doživljavala kao neprilagođenog i siromašnog Bosanaca, a to je onda, kaže, bio signal za maltretiranje i ostaloj djeci u razredu. Tako da je dosta vremena proveo na drvetu na koje se, zahvaljujući bosanskom iskustvu, znao jako dobro penjati. U višim razredima se, kaže, malo prilagodio pa mu je bilo lakše, a bio je i izuzetno dobar učenik. “Zato je bilo prirodno da nastavim školovanje u gimnaziji, ali u 25 kilometara udaljenim Vinkovcima”, govori.

Na Tehničku vojnu akademiju u Zagrebu prijavio se, kaže, prvenstveno zbog stipendije koju je ondašnja vojska nudila već u drugom razredu gimnazije. I to najviše po Hrvatskoj, zbog ravnopravnije zastupljenosti. I danas je mišljenja da nije pogriješio jer je tamo, kaže, stekao solidno znanje. “I kad sve to sumiram, zaključujem da mi je škola uvijek bila daleko od kuće i uvijek sam za njom, slikovito rečeno, morao trčati. Osim toga, imajući na umu da sam pola života radio i živio od kompjutera, a u djetinjstvu struju nisam vidio, to pokazuje kakve sve promjene čovjek može doživjeti u samo jednom životu”, zaključuje Mandić.