Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

S Arkanom je opljačkao Generalturist, krao zlato, bio u zatvoru. A onda se posvetio umjetnosti

Prvi put ispričan život Vladimira Starčevića Kineza, jednog od najpoznatijih kriminalaca 60-ih koji danas u Zagrebu otvara izložbu skulptura

Budući da Kinez nije želio previše govoriti o dobu dok je bio poznat kao ozbiljan kriminalac, ova priča nastala je na temelju razgovora s njegovim prijateljima, poznavateljima i svjedocima tog vremena te osobnim saznanjima potpisnika ovih redova. Ime u podzemlju stekao je još 1969., kad je sa Željkom Ražanatovićem Arkanom, kasnije četničkim zločincem, opljačkao poslovnicu Generalturista na Zrinjevcu u Zagrebu. Sa svojim dijelom plijena pobjegao je u Austriju pa Njemačku. Urbana legenda kaže da je završio u Legiji stranaca

Najava da će danas, 21. rujna u Galeriji Kristofor Stanković u Ćirilometodskoj ulici 12 u Zagrebu biti otvorena izložba skulptura Rapsodija u drvu Vladimira Starčevića ne bi vjerojatno pobudila posebnu pozornost, kao uostalom ni ostale izložbe u nas, da taj 71-godišnji umjetnik ne nosi nadimak Kinez. Tek rijetki znaju da je riječ o samoukom skulptoru, nešto više ih je u njemu prepoznalo vlasnika poznate Konobe kod Kineza na Rabu, a nije mali broj onih koji su počeli provjeravati nije li možda riječ o “čuvenom Kinezu” za kojega je javnost prvi put čula 1969. nakon što je izvedena tada nevjerojatna pljačka poslovnice Generalturista u središtu Zagreba na Zrinjevcu.

I svi su u pravu: Vladimir Starčević doista je samouki umjetnik i vlasnik konobe na Rabu, a točno je da je on i “onaj Kinez” o kojemu su kružile mitske priče sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Vladimir Starčević dobio je nadimak Kinez još kao dijete jer je imao pomalo azijsku fizionomiju, što je posebno došlo do izražaja kad je pustio duge crne brkove i dugu gustu crnu kosu. No, nisu to jedine bizarnosti vezane uz Vladimira Starčevića Kineza.

Priča o Kinezu kroz razgovore s drugima

Iz osebujnih skulptura u drvetu koje će biti izložene u Zagrebu, izvire snažan unutarnji naboj i energija, ali i bol i patnja. To potvrđuju nazivi skulptura: Težak put mladosti, Prokletstvo života na otoku, Prosjak, Iluzija života, Zaboravljena mladost, Izgubljen… Starčević kroz svoja djela pokazuje da je savladao drvo kao elementarni materijal te da je otkrio sve njegove skrivene osobitosti i tajne. Starčevićeve skulpture imaju karakteristike naivne umjetnosti te istodobno nalikuju na indijanske toteme i afričke kumire. Uostalom, zbog toga je neke skulpture nazvao Totem, Egipćanin, Maska, Vijetnamac

No, da bi se mogao razumjeti Starčevićev stvaralački opus te poruke koje želi poslati, potrebno je upoznati se s njegovom životnom pričom. Budući da Vladimir Starčević nije želio previše govoriti o tome, ova priča nastala je na temelju razgovora s njegovim prijateljima, poznavateljima i svjedocima tog vremena te osobnim saznanjima potpisnika ovih redova.

Starčević kaže da je pristao na razgovor samo zato što je novinar njegov vršnjak pa razumije vrijeme i okolnosti u kojima je živio. Mlađi, objašnjava, nikada ne bi mogli razumjeti okolnosti u kojima je proveo djetinjstvo i mladost. Nekih pojedinosti iz života Kineza nema jer se puno toga o njegovu boravku u inozemstvu ne zna, a dio detalja vjerojatno neće biti do u tančine točan jer se priče oslanjaju na legende koje su se godinama širile o njegovoj ličnosti. I sam Starčević ističe kako su o njemu često govorili oni koji ga nisu poznavali pa mnoga njihova kazivanja nisu imala veze sa stvarnošću.

S dvije godine mama je brata i njega ostavila na ulici

Vladimir Starčević Kinez rođen je 1947., a njegova majka ostavila ga je na ulici 1949. kad je imao dvije godine, zajedno s bratom koji je tada imao 9 mjeseci. Od tada se Vladimir Starčević potuca po domovima za siročad i za maloljetnike. “Tijekom djetinjstva prošao sam desetak domova gdje su na stotinjak djece dolazile dvije ili tri odgojiteljice, od kojih je jedna radila prije, a druga poslije podne. To je bilo poslijeratno vrijeme strašne neimaštine i siromaštva kad je bilo puno djece bez roditelja, koji su stradali u ratu, ili onih koje su, kao mene i brata, roditelji naprosto odbacili. Brata i mene uvijek su razdvajali, nikada nam nisu dali, iz meni posve nepoznatih razloga, da budemo zajedno”, ispričao nam je Kinez.

“U tim domovima nikad nisam osjetio ljubav i nježnost, nikad me nitko nije pomilovao po glavi, nikada me nitko nije zagrlio, nikada mi nitko nije ništa dao, čak ni bombon, a da o igračkama i ne govorim. U osnovnoj školi svi su učenici imali roditelje i dom, donosili gablec, vidjelo se da se roditelji brinu za njih, a mi iz domova, bili smo kao ovce u toru, nitko se s nama nije htio igrati ili družiti. Zbog toga sam postao buntovnik, prepun gnjeva i frustracija”, nastavlja.

“Bio sam izgubljeno dijete i duša koja nije znala kome pripada, nitko se nije brinuo za mene… Stoga sam se osjećao kao životinja koja nije imala krov nad glavom, niti sam znao gdje ću prespavati…To je u meni budilo ljubomoru i zavist, ali i poticalo gnjev, otpor… Ti su me osjećali pratili kroz cijelo djetinjstvo. No istodobno to me naučilo da se za sve u životu moram sam izboriti, znao sam da ne mogu očekivati da će mi nešto biti poklonjeno”, priznaje.

Na prvom suđenju 1969. saznao da ima roditelje

Podsjećanje na djetinjstvo budi u Starčeviću žestoke i burne emocije jer je, kako kaže, rastao u neprijateljskom okruženju. Tek je jednom tijekom brojnih, višesatnih razgovora, izravno spomenuo majku i oca, pitajući se kakvi su to ljudi koji su ostavili brata i njega i nikada ih u životu kasnije nisu željeli vidjeti. Vladimir Starčević tek je na prvom suđenju 1969., na svoje veliko zaprepaštenje, saznao da ima roditelje. Do tada je bio uvjeren da su oni stradali u poslijeratnom vrtlogu.

Tada se proširila priča da mu je otac završio na Golom otoku, a da ga je majka ostavila kako bi mogla zasnovati obitelj s oficirom JNA koji je optužio njegova oca da je simpatizer Staljina i Informbiroa. Premda mu je majka nastavila živjeti u Zagrebu, gdje se udala i dobila troje djece, Vladimira i njegova brata nikada nije posjetila niti se zanimala za njih. Kao uostalom i otac za kojega se govorilo da je nakon izlaska iz logora na Golom otoku prebjegao u Švicarsku gdje mu se zagubio svaki trag.

U domovima su Kinezu, kako sam kaže, jedino oružje i prednost bili snaga, visina, hrabrost i srce. “Bio sam dobar sve dok me netko nije dirao, pokušavao mi nešto narediti, zapovjediti mi što moram raditi. Tada bih eksplodirao: dok sam bio dijete i mladić teško bih se kontrolirao. Bio sam ludo hrabar, ničega se u životu nisam bojao, u meni je uvijek živio prkos prema životu, autoritetu, no ta energija i gnjev nisu me sputavali nego su me gurali naprijed”.

Arkan ga je cinkao za pljačku Generalturista na Zrinjevcu

S obzirom na sve što je prošao, nije ni čudno što je Starčeviću, kao djetetu bila velika radost praćkom razbijati prozore. Tada to, dakako, nije bio izraz obijesti i neobuzdanosti, već prvi pokazatelji otpora i gnjeva zbog uvjeta u kojima je živio i rastao. Kinez je počeo zarađivati novac preprodajom kino karata jer su ljudi masovno posjećivali kino dvorane budući da druge zabave nije bilo. Vladimir Starčević također se bavio full contactom, a bio je i nositelj najviših pojaseva u taekwondou. Legenda kaže kako je Kinez bio takav “štemer” da se znao obračunati i s po nekoliko ambicioznih protivnika odjednom koji su poželjeli steći slavu u tučnjavama s njim. Međutim, na kraju su uvijek, dakako, izvukli deblji kraj. Njega se, kažu, nisu bojali samo u ondašnjem zagrebačkom polusvijetu, već su od njega zazirali čak i čuvari zakona.

Ime u podzemlju stekao je već 1969. kad je sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnije četničkim zločincem i ubojicom te Mariom Rolovićem, nećakom ubijenog jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj, opljačkao poslovnicu Generalturista na Zrinjevcu u Zagrebu. Kinez je upoznao Arkana dok je živio u Zagrebu jer mu je otac bio pilot JNA u zrakoplovnoj bazi u Brežicama. Njih trojica su tijekom noći upali u poslovnicu što je bila prava senzacija jer su takve pljačke u to vrijeme bile rijetkost.

Međutim, samo dva tjedna kasnije Željko Ražnatović Arkan i Mario Rolović uhićeni su u Skoplju dok su pokušavali orobiti poslovnicu Putnika. Tijekom istrage Arkan i Rolović ne samo da su priznali pljačku u Zagrebu, nego su otkucali Kineza koji je sa svojim dijelom novca pobjegao u Njemačku i Austriju. To je bila nova senzacija jer je policija bila uvjerena kako su tu provalu izveli iskusni kriminalci, a ne neki mladići bez većeg kriminalnog iskustva.

Pljačka golemih količina zlata i srebra

Austrijska i njemačka policija dvije su godine bezuspješno tragale za njim, a kad su ga napokon uhitili proveo je šest mjeseci u austrijskom pritvoru, a potom su ga izručili. Na suđenju je zaradio 4 godine zatvora. No kaznu nije odslužio do kraja jer je pozvan u vojsku koja je tada bila u stanju pripravnosti nakon što je Sovjetski Savez okupirao tadašnju Čehoslovačku.
Nakon izlaska iz zatvora, Kinez je preko slovenskih Alpa ponovno prebjegao u Njemačku. U Münchenu je otvorio poznati restoran u Turkam Strasse, a jedan od redovitijih gostiju bio je jedan od šefova čuvara u zatvoru u Lepoglavi, koji je premješten u Njemačku gdje je radio na osiguranju jugoslavenskog konzulata.

Sredinom osamdesetih godina kazao je Kinezu kako ima puno povjerenje u njega jer ga je u zatvoru upoznao kao čovjeka od riječi te da mu zbog toga želi ponuditi važnu informaciju. No, za nju je tražio 50.000 ondašnjih njemačkih maraka. Kad je dobio novac bivši zatvorski čuvar ispričao mu je kako su zaposlenici tvornice IKOM u Zagrebu, u kojoj se proizvodilo ordenje, nagrade, pehari i razna priznanja, sakrili oko tonu srebra te 125 kilograma zlata koje je ukradeno iz rudnika Bor u Srbiji. Namjeravali su ga ilegalno prodati na crnom tržištu, a vrijednost tog srebra i zlata procijenjena na 4 milijuna maraka. Kinez takvom izazovu nije mogao odoljeti, pa se vratio u Zagreb te unajmio stan preko puta tvornice.

Poslije se pričalo da je s te promatračnice pratio kako se kreću i ponašaju radnici, čuvari i milicija pa je na temelju toga razradio plan pljačke. Pod okriljem noći njegovi su prijatelji upali u tvorničko skladište te su ispod starih bačava pronašli skrivene dragocjenosti. Odmah su prebacili srebro i zlato u kamionet koji ih je čekao ispred tvornice te im se zameo svaki trag. Istražitelji su, s obzirom na drskost i složenost pljačke, odmah posumnjali na Kineza.

Priča se kako je pomogao Arkanu da pobjegne iz zatvora

I kad su uhitili jednog od sudionika te akcije kako preprodaje svoj dio plijena, ubrzo su od njega iznudili priznanje i još k tomu informaciju da je iza cijele operacije stajao Kinez. U to doba Kinez je u Münchenu dogovarao prodaju srebra i zlata, no dok je prelazio granicu uhitili su ga na temelju potjernice. Za vrijeme suđenja njegovi su se kompanjoni kleli da Kinez nije imao nikakve veze s pljačkom, pa je zbog nedostatka materijalnih dokaza, ali i vještog odvjetnika Silvija Degena, koji ga je branio, dobio samo dvije godine zatvora. Kinez je kasnije objasnio kako su osuđeni samo za krađu srebra jer milicija nije imala pojma da se u IKOM-u nalazilo i zlato u polugama od 25 kilograma. Da su to znali, svi bi zasigurno dobili dvostruko veće kazne. O tom zlatu poslije se više ništa nije čulo, a kasnije se pričalo kako ga je Kinez na vrijeme sakrio te po izlasku iz zatvora prodao na crnom tržištu.

Još o jednom dijelu svoje prošlosti Vladimir Starčević ne želi kazati ni riječi. Nakon što se pročulo da je Starčević, među ostalim, godinama boravio u Libiji, Čadu, Alžiru, zaključeno je kako je to mogao ostvariti jedino kao pripadnik francuske Legije stranaca. Činjenica kako Starčević niti o tome ne želi govoriti upućuje na to da bi to mogla biti istina, ali da ga obvezuje kodeks Legije koji brani svojim pripadnicima da javno pričaju o danima provedenim u tim postrojbama, u kojima vojnici nemaju ni ime ni državljanstvo već su samo broj. Uostalom, Starčević sam kaže da u Hrvatskoj ima podosta bivših pripadnika Legije stranaca, ali nitko od njih nikada nije pričao o životu u toj tajnovitoj vojnoj organizaciji.

Još jedna predaja, o tome kako je početkom osamdesetih godina organizirao otmicu Željka Ražnatovića Arkana iz nizozemskog zatvora, prati Kineza već desetljećima. Po tim pričama Starčević je oprostio Arkanu što ga je cinkao miliciji, jer je uvijek govorio kako je kroz život naučio da se mora praštati, da, kao što imaš razumijevanja za sebe, moraš imati i za druge. Arkan je bio osuđen na kaznu doživotnog zatvora, pa su ga prijatelji odlučili spasiti. Za jedne šetnje po dvorištu zatvora, organizirali su masovnu tučnjavu, pa su svi čuvari pohrlili spriječiti daljnje obračune. To su iskoristili Arkan i jedan njegov kompanjon pa su pomoću užeta preskočili ogradu te uskočili na motocikle koji su ih čekali ispred zatvora.

Optužbe za kamatarenje i otimanjem jednog stana

Prije nekoliko godina nizozemska televizija snimila je dokumentarac o otmici Arkana iz zatvora, pa su Kineza posjetili na Rabu te napravili s njim opširan razgovor. Iako su u najranijoj mladosti zajedno upali u kriminalne vode, njihovi životni putevi krenuli su krajem osamdesetih godina posve različitim smjerovima. Vladimir Starčević Kinez uspio se u posljednjih dvadesetak godina izvući iz kriminalnog miljea te se posvetio umjetnosti i obiteljskom životu, dok je Željko Ražnatović Arkan tonuo sve dublje.

Izrastao je u okorjelog zločinca i ubojicu koji je završio na jedini mogući način: kao što je on bezobzirno ubijao druge, tako su i njega likvidirali pripadnici srpskoga podzemlja. Početkom devedesetih Arkan je sa svojim četnicima pokušao podignuti bunu u Hrvatskoj te počinio niz strašnih zločina nad Hrvatima, dočim se Vladimir Starčević Kinez, nakon što je proglašena neovisna Hrvatska, odlučio vratiti kući. Premda kaže da se tada smirio i napustio nekadašnji život, ipak su se iz tih godina vukli po medijima repovi jednog sudskog procesa u kojem ga se optuživalo da se bavio posuđivanjem novca, kamatarenjem pa i otimanjem jednog stana.

Vladimir Starčević godinama je lutao Europom, boravio je u Austriji, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, no i taj dio njegova života također je apsolutna nepoznanica. Ne zna se što je radio niti od čega je živio, no na kraju se skrasio u Münchenu gdje je postao vlasnik tri restorana, od kojih je najpoznatiji bio Zlatni novčić. Tu se vjenčao za Nijemicu s kojom je dobio kćer. I o danima provedenim u Lepoglavi, Starčević nerado priča. U to vrijeme govorilo se da se Kinez u zatvoru družio s političkim zatvorenicima, Franjom Tuđmanom, Ivanom Zvonimirom Čičkom, Vladimirom Šeksom

Kako je izgledao život u Lepoglavi

“U Lepoglavi me, premda su pokušavali, nisu mogli pokoriti. Nije im pomoglo ni to da sam cijelo vrijeme bio okružen zatvorenicima i čuvarima koji ni po čemu nisu bili moje društvo. Nisam ih podnosio jer sam bio potpuno različit od njih pa sam se s njima zbog toga nerijetko sukobljavao. Zbog toga su me nerijetko bacali po kazni u samicu. No, ni to me nije moglo slomiti, cijelo sam vrijeme, unatoč torturi, prkosio upravitelju i čuvarima. Za moje pojmove samica nije bila tako strašna jer sam do tada već prošao sve i svašta pa to nije bilo najgore što me zadesilo. Stvorio sam u zatvoru jedan svoj mikrosvijet, koji mi je pomogao da opstanem. Nikada u zatvoru nisam razmišljao o tome kako žive moji prijatelji na slobodi, što rade djevojke s kojima sam se družio, pa je i to jedan od razloga zašto sam sve to izdržao. Spavao sam osam sati, radio drugih osam sati, a onda sam se osam sati posvećivao sam sebi”, priča.

Detaljno se dalje prisjeća svojih dana u zatvoru. “Manijakalno sam vježbao, fizički se iscrpljivao i tako jačao svoj duh i mentalno zdravlje. Strastveno sam čitao knjige i tako se duhovno i intelektualno uzdizao. Puno sam razmišljao o sebi i svom životu, o ljudima, društvu, poretku, sve sam to analizirao te došao do zaključka da se jedino učenjem i stvaranjem mogu izvući iz pakla u kojem sam se našao ne svojom krivnjom. Ni po čemu nisam htio nalikovati na druge zatvorenike pa se, primjerice, nikada nisam tetovirao, nisam pušio, nisam postao alkoholičar kao mnogi, a nikada nisam ni konzumirao drogu.

Budući da sam bio hrabar, visok 190 centimetara i pun snage nikoga se nisam bojao. Mene se pak nitko nije usudio dirati, ni robijaši ni čuvari. A kad bi se netko i pokušao napraviti važan pa je htio odmjeriti snage sa mnom, vrlo se brzo pokajao. S vremenom su, međutim, bijes i otpor koji su se u meni godinama taložili, polako počeli blijedjeti i nestajati. Stečenom fizičkom snagom i psihološkom stabilnošću uspio sam spriječiti da odem u krivom smjeru. Ne samo da sam počeo kontrolirati svoj gnjev, nego sam ga usmjeravao prema tome da budem društveno koristan i prepoznatljiv. Sve sam to radio kako bih svima pokazao da sam bolji od njih.”

Život nakon izlaska iz Lepoglave

Po izlasku iz zatvora Starčević kaže da se nije nastavio družiti s nekadašnjim društvom, nije se prepustio zabavljanju, odlascima na tulume… “Odlučio sam se posvetiti sam sebi i to mi je pomoglo da nadvladam nevolje. Samouk sam u svakom smislu, ne samo u umjetnosti. U svoj toj mojoj nesreći bilo je i sreće jer se pokazalo da nedostatak kvalitete života ne treba uvijek imati samo negativne posljedice, već da može imati pozitivan ishod jer te tjera da radiš, da guraš naprijed, da budeš bolji od drugih… Bilo je puno mladića koji nisu smogli snage izvesti takav zaokret u životu, koji nisu prepoznali mogućnosti da se izvuku pa su završili u bespućima nesreća. Za razliku od njih ja sam se uspio izvući i krenuti pravim putem, putem umjetnosti…”

Vladimir Starčević ima troje djece, kćer iz prvog braka te dva sina iz veze sa ženom s kojom sada živi. “Nastojao sam kroz život da moja djeca ne osjete tegobe života, bol, tugu, nezbrinutost i izgubljenost, koje sam ja prošao. Pokušao sam im dati ljubav koliko sam mogao i koliko sam znao dati, omogućio im školovanje, gajio osjećaj da pripadaju zajedničkoj obitelji. Dakle, davao sam im sve što ja nisam imao i pokušavao ih osloboditi svih nevolja koje su me pratile u životu.”

Kiparstvom se počeo baviti u zatvoru

Boravak u Lepoglavi odigrao je presudnu ulogu u odluci Vladimira Starčevića da se počne baviti kiparstvom. Naime, Kinez je radio u zatvorskoj stolariji i tu je prvi put osjetio poriv da počne izrađivati figure od drveta. “Da se izvučem iz samica u kojima sam trpio glad, studen, maltretiranja, ali i da pokažem da sam drugačiji od ostalih, rekao sam upravitelju da se bavim umjetnošću te da mi treba prostor gdje mogu raditi. Nadajući se da će me tako smiriti dali su mi sobu i alat pa sam tako mogao početi u miru raditi s drvom.”

“Nisam se želio baviti slikarstvom jer nisam mogao crtati roza cvjetove. To, naime, nije bio moj život, koji je bio sve samo ne ružičast. Moja umjetnost odražava moj život i to sam najbolje mogao iskazati u drvu. Nakon što sam se pobliže upoznao s drvom kao potencijalnim materijalom za umjetničko stvaranje, osjetio sam kako mi rezbarenje daje novu snagu…Umjetnost mi je pomogla da pobjegnem od realnosti i okrutnosti koja me okruživala.”

“Shvatio sam da kroz umjetnost mogu najbolje izraziti svoje osjećaje. Zbog toga je moja umjetnost izraz očaja, boli, nesreće, patnje… Svu surovost svog života uspio sam pretočiti u skulpture koje su izraz svega onoga što sam proživio, a tu nije bilo mjesta za nježnost i ljubav. Ja sam naprosto samo bilježnik i kroničar vremena i prostora u kojemu sam živio.”

Prva samostalna izložba 1976. godine

Dio kipova Vladimira Starčevića Kineza i danas se nalazi u muzeju u Lepoglavi, a prvu samostalnu izložbu imao je 1976. u Klubu samoupravljača u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. U Narodnim novinama tada je objavljen tekst u kojem je Starčević predstavljen kao samouki kipar, KV radnik i pogonski električar u Kliničkom bolničkom centru na Rebru. U to vrijeme bio je vojnik JNA u V.P. 8136 u Rijeci. Te godine Starčević je izlagao i na zajedničkoj smotri likovnih djela zagrebačkih i beogradskih radnika, priredio je izložbu sa slikarom Viktorom Hrominom, poznatim zagrebačkim bubnjarom, a izlagao je u Rimu, Veroni, Münchenu…

Na pitanje iz čega crpi inspiraciju za svoje stvaralaštvo, Vladimir Starčević odgovara da to ne određuje samo on nego i priroda i vrsta drva. “U drvo nastojim ukomponirati svoju viziju umjetničkoga djela. S drvom nije lako raditi, ono pruža otpor, pa je to ujedno i zahtjevan fizički posao. Osim toga mora se biti iznimno pažljiv i koncentriran jer nema popravka i lijepljenja. To je iznimno precizan i osjetljiv posao, ponekad na nekom djelu radim i po godinu dana, po 3 do 5 sati dnevno.”

“Nikada u isto vrijeme ne radim dvije ili tri skulpture. Uvijek izrađujem samo jednu skulpturu i dok je ne završim ne mogu raditi drugu. Ne mogu šarati, fali mi energija, dubina promišljanja, ne mogu preskakati…Nikad se ne pitam hoće li to što radim netko kupiti, mene ne zanimaju materijalna dobra pa svoje skulpture ne prodajem nego ih poklanjam.”

Poruka majkama kroz svoje skulpture

Nakon što dovrši jednu skulpturu Starčević kaže da se osjeća potpuno ispražnjeno. “Imam dojam kao da je nešto izašlo iz mene. Kad završim jedno djelo, onda mi treba vremena da pronađen i osjetim novo nadahnuće, moram čekati da u meni sazrije nova ideja.” Starčević formulira svoje odgovore vrlo precizno i koncizno što je odlika načitanih ljudi. S puno entuzijazma, strasti i gestikulacija govori o svojim skulpturama, a tada iz njega izbija sva ona snaga i energija o kojoj je često govorio. Također i beskrajna uvjerenost u svoje umjetničko poslanje. Starčević se za svih tih razgovora nijednom nije nasmijao, uvijek je imao ozbiljan, gotovo kameni izraz lica.

Za vrijeme intervjua i fotografiranja nije bilo šanse da mu se nametne neka tema ili da ga se nagovori da učini nešto što mu se nije sviđalo. Sve je vrlo rezolutno odbijao, a više je puta, udubivši se u priču, sugovornika uhvatio za ruku, a stisak je bio, blago rečeno, vrlo impresivan. Starčević objašnjava da nikada nikoga nije kopirao, da je uvijek gajio vlastiti stil, a da ga s dijelom velikih svjetskih umjetnika povezuje siromaštvo, patnja, bol pa i neshvaćanje… Na pitanje što očekuje od izložbe odgovara da želi vidjeti kako će ljudi reagirati na njegove skulpture.

“Prošlo je puno vremena od kad sam zadnji put izlagao pa očekujem da ću dobiti potvrdu i ocjenu mog stvaralaštva. Htio bih da ljudi prepoznaju kako moja umjetnost ne prikazuje samo moju bol, tugu i patnju, nego i svih ljudi. Želim pokazati emocije svih povrijeđenih ljudi, sve napuštene djece, ostavljenih roditelja, neshvaćenih duša. Svi smo mi na neki način patnici, nisam ja jedini. Svi smo izgubili nekoga bliskog, svi smo osjetili nepravdu i bit ću zahvalan ako to ljudi prepoznaju. Želim poručiti ljudima da uvijek ima nade, da se vrijedi boriti, da nikada ništa nije izgubljeno. Ja sam najbolji primjer za to. Prošao sam sve golgote života, ali svejedno sam našao snage i mudrosti da te nevolje nadvladam. Ujedno moje skulpture šalju poruke svim majkama da ne ostavljaju svoju djecu, da nijedno dijete nikada ne bude izgubljeno.”

Mladen Pleše
Novinar
124 članka Više o autoru