Bez obzira što su ga i desnica i povjesničari s tog dijela spektra često spominjali kada bi govorili o komunističkim zločinima, Goli otok, sve do nedavne knjige Martina Previšića, pa i unatoč njoj, zapravo nije postao velika historiografska tema u Hrvatskoj. K tome je svako spominjanje egzistencije tog zatvora bilo tek usputno i nije nosilo nikakav simbolički naboj, do te mjere da ga se ni u kojem slučaju nije moglo staviti u istu rečenicu s Bleiburgom i svim njegovim značenjima.
Razlozi zbog čega je to bilo tako vrlo su jednostavni. S jedne strane radilo se o obračunu unutar komunističkog pokreta, s druge strane broj zatočenih Hrvata nije bio velik, a ništa manje nije bilo bitno ni to što je taj brutalni obračun s dojučerašnjim drugovima umnogome bio gotovo pa oprošten socijalističkoj Jugoslaviji, s obzirom da je došao kao izravna posljedica sukoba sa Staljinom i doveo je do njene emancipacije od Istočnog bloka.
Tema Golog otoka prisutnija je u ostalim jugoslavenskim sredinama
Drugim riječima, nije postojao način na koji su se trauma i tema Golog otoka mogle uklopiti u nove poželjne antisocijalističke narative. Istina je da je još krajem osamdesetih Ivo Banac objavio odličnu knjigu o toj temi, “Sa Staljinom protiv Tita”, da je Documenta godinama održavala sjećanje na Goli otok, da je Hrvatski državni arhiv snimio dokumentarac o tom mjestu i da je jedan od golootočkih zatvorenika, pjesnik i književnik Ante Zemljar ostavio potresna svjedočanstva o tamošnjem iskustvu, no sve je to ostalo na marginama javnog interesa.
Nešto šira javnost, ali još uvijek posve nedovoljna da bismo mogli smatrati kako je iole utemeljeno znanje o Golom otoku postalo dio društvenog pamćenja, za temu se istinski zainteresirala s filmom Tihe Gudac “Goli” i nedavno prilikom objave spomenute Previšićeve knjige.
Tema Golog otoka je stoga bila puno prisutnija u ostalim jugoslavenskim i postjugoslavenskim sredinama, zahvaljujući ponajprije Kusturičinom filmu ‘Otac na službenom putu’, dokumentarnim zapisima beogradskog književnika Dragoljuba Mihailovića, ‘Goli otok’ te istraživanjima slovenskog povjesničara Božidara Jezernika. Štoviše, prvi precizan UDBIN popis s imenima 16.101 logoraša objavio je tek mali ljevičarski portal Novi plamen 2013., što dosta govori o tretmanu ove teme i istinskom interesu za nju.
Plenković ima ozbiljno promišljen koncept
Imajući sve ovo u vidu, jučerašnji odlazak Andreja Plenkovića upravo na Goli otok, neovisno o tome što se ne slažem s tezom da se dva totalitarizma mogu svoditi na istu ravan, predstavlja zanimljiv i dobro došao iskorak iz uobičajenog revizionističkog narativa koji se ograničavao na komemoriranje mjesta obračuna s kolaboracionističkim, mahom ustaškim vojnicima. Štoviše, Plenković je tamo otvorio i širu temu egzistencije zatvora i nakon rastanka obračuna s tzv. informbiroovcima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otvaranje ove teme stoga dodatno osnažuje sasvim drukčiji odnos prema prošlosti i kulturi sjećanja s kojim je Andrej Plenković krenuo u drugi mandat, što očito ukazuje da nije više riječ o gesti ili slučaju, nego o ozbiljno promišljenom konceptu. Ostaje naravno da vidimo hoće li na njemu do kraja mandata i ustrajati te hoće li uspjeti normalizirati odnos društva u cjelini prema prošlosti, no trud je neupitan.
Što se pak odnosa prema temi i traumi Golog otoka tiče, ona je kad sumiramo sve do sada izrečeno, umnogome istražena, ali je i dalje u današnjem društvu nedovoljno poznata zbog svih navedenih razloga, a to se može promijeniti isključivo nekim ozbiljnim igranim filmom. To nas pak sve na kraju vraća do toga da ovo jeste tema s kojom se trebaju ponajprije suočiti ljudi s ljevice u Hrvatskoj, a isto s druge strane vrijedi i s nasljeđem NDH, s kojim se dobar dio desnice nikako ne uspijeva iskreno suočiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S činjenicom Golog otoka ponajprije se treba suočiti ljevica, no važno je što je Plenković jučer bio tamo
Zašto Goli otok nikad nije bio tema od istinskog društvenog interesa
Jučerašnji odlazak Andreja Plenkovića upravo na Goli otok, neovisno o tome što se ne slažem s tezom da se dva totalitarizma mogu svoditi na istu ravan, predstavlja zanimljiv i dobro došao iskorak iz uobičajenog revizionističkog narativa koji se ograničavao na komemoriranje mjesta obračuna s kolaboracionističkim, mahom ustaškim vojnicima. Štoviše, Plenković je tamo otvorio i širu temu egzistencije zatvora i nakon rastanka obračuna s tzv. informbiroovcima.
Bez obzira što su ga i desnica i povjesničari s tog dijela spektra često spominjali kada bi govorili o komunističkim zločinima, Goli otok, sve do nedavne knjige Martina Previšića, pa i unatoč njoj, zapravo nije postao velika historiografska tema u Hrvatskoj. K tome je svako spominjanje egzistencije tog zatvora bilo tek usputno i nije nosilo nikakav simbolički naboj, do te mjere da ga se ni u kojem slučaju nije moglo staviti u istu rečenicu s Bleiburgom i svim njegovim značenjima.
Razlozi zbog čega je to bilo tako vrlo su jednostavni. S jedne strane radilo se o obračunu unutar komunističkog pokreta, s druge strane broj zatočenih Hrvata nije bio velik, a ništa manje nije bilo bitno ni to što je taj brutalni obračun s dojučerašnjim drugovima umnogome bio gotovo pa oprošten socijalističkoj Jugoslaviji, s obzirom da je došao kao izravna posljedica sukoba sa Staljinom i doveo je do njene emancipacije od Istočnog bloka.
Tema Golog otoka prisutnija je u ostalim jugoslavenskim sredinama
Drugim riječima, nije postojao način na koji su se trauma i tema Golog otoka mogle uklopiti u nove poželjne antisocijalističke narative. Istina je da je još krajem osamdesetih Ivo Banac objavio odličnu knjigu o toj temi, “Sa Staljinom protiv Tita”, da je Documenta godinama održavala sjećanje na Goli otok, da je Hrvatski državni arhiv snimio dokumentarac o tom mjestu i da je jedan od golootočkih zatvorenika, pjesnik i književnik Ante Zemljar ostavio potresna svjedočanstva o tamošnjem iskustvu, no sve je to ostalo na marginama javnog interesa.
Nešto šira javnost, ali još uvijek posve nedovoljna da bismo mogli smatrati kako je iole utemeljeno znanje o Golom otoku postalo dio društvenog pamćenja, za temu se istinski zainteresirala s filmom Tihe Gudac “Goli” i nedavno prilikom objave spomenute Previšićeve knjige.
Tema Golog otoka je stoga bila puno prisutnija u ostalim jugoslavenskim i postjugoslavenskim sredinama, zahvaljujući ponajprije Kusturičinom filmu ‘Otac na službenom putu’, dokumentarnim zapisima beogradskog književnika Dragoljuba Mihailovića, ‘Goli otok’ te istraživanjima slovenskog povjesničara Božidara Jezernika. Štoviše, prvi precizan UDBIN popis s imenima 16.101 logoraša objavio je tek mali ljevičarski portal Novi plamen 2013., što dosta govori o tretmanu ove teme i istinskom interesu za nju.
Plenković ima ozbiljno promišljen koncept
Imajući sve ovo u vidu, jučerašnji odlazak Andreja Plenkovića upravo na Goli otok, neovisno o tome što se ne slažem s tezom da se dva totalitarizma mogu svoditi na istu ravan, predstavlja zanimljiv i dobro došao iskorak iz uobičajenog revizionističkog narativa koji se ograničavao na komemoriranje mjesta obračuna s kolaboracionističkim, mahom ustaškim vojnicima. Štoviše, Plenković je tamo otvorio i širu temu egzistencije zatvora i nakon rastanka obračuna s tzv. informbiroovcima.
Otvaranje ove teme stoga dodatno osnažuje sasvim drukčiji odnos prema prošlosti i kulturi sjećanja s kojim je Andrej Plenković krenuo u drugi mandat, što očito ukazuje da nije više riječ o gesti ili slučaju, nego o ozbiljno promišljenom konceptu. Ostaje naravno da vidimo hoće li na njemu do kraja mandata i ustrajati te hoće li uspjeti normalizirati odnos društva u cjelini prema prošlosti, no trud je neupitan.
Što se pak odnosa prema temi i traumi Golog otoka tiče, ona je kad sumiramo sve do sada izrečeno, umnogome istražena, ali je i dalje u današnjem društvu nedovoljno poznata zbog svih navedenih razloga, a to se može promijeniti isključivo nekim ozbiljnim igranim filmom. To nas pak sve na kraju vraća do toga da ovo jeste tema s kojom se trebaju ponajprije suočiti ljudi s ljevice u Hrvatskoj, a isto s druge strane vrijedi i s nasljeđem NDH, s kojim se dobar dio desnice nikako ne uspijeva iskreno suočiti.