Osveta je, kažu, savršenog okusa onda kad se servira hladna. A stotinjak dana je očito bilo dovoljno da se spusti temperatura Josipu Đakiću, koji je u srpnju kod rekonstrukcije Vlade, kako su izvještavali mediji, “kiptio od bijesa”, bio “crven kao rak” i “bacao se” po hodnicima u Središnjici HDZ-a zbog smjene Tomislava Tolušića.
“Cipelu” za ministra poljoprivrede i svog virovitičkog kolegu Đakić je tad ovako komentirao u službenoj izjavi za medije: “Plenković zasad može računati na moju podršku u Saboru, a poslije ćemo odlučiti ovisno kako će se razvijati situacija. Sada smo žalosni i nezadovoljni”. Prilog “zasad”, valja naglasiti, označava ograničeni vremenski period. Stotinjak dana kasnije, taman pred predsjedničke izbore koji će biti uvertira za unutarstranačke izbore u HDZ-u, saborski Odbor za ratne veterane ispalio je rafal u Vladin prijedlog Zakona o blagdanima, predloživši da Dan antifašističke borbe više ne bude državni praznik, a da Dan nezavisnosti 8. listopada to ostane. Predsjednik Odbora za ratne veterane je Josip Đakić.
Što je zaživjelo u narodu
Ostavljanje 8. listopada na popisu državnih praznika samo po sebi narušava cijelu logičku strukturu oko koje se vrti Vladina predizborna priča o reformi državnih praznika, jer, kako su puno puta kazali, 8. listopada i 25. lipnja (Dan državnosti) “nisu zaživjeli u narodu”. No, glavna priča ovdje je svođenje Dana antifašističke borbe na spomendan. Jasno je da se tu radi o najnovijoj tekovini borbe za anti-antifašističku Hrvatsku koja traje praktički od kandidature Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a prije sedam godina i koja se sasvim fino drži i za vrijeme vladavine Andreja Plenkovića, premijera koji je revizionizam tretirao tolerancijom, ignoriranjem i povjerenstvom za povijest.
Sad mu je cijela priča eksplodirala u lice, a fitilj je potpalio upravo čovjek koji je kod smjene ministra iz svoje Virovitice bio bijesan i crven kao rak. Priča o tome treba li Dan antifašističke borbe biti praznik, pogotovo kad dolazi od saborskog Odbora za veterane, dakle, zamka je za Andreja Plenkovića. Pogotovo kad se uzme u obzir neobična praksa da se o ovakvom prijedlogu nitko, kako je rekao Đakić, nije konzultirao s Vladom.
Motiviranje ljevice, diferenciranje desnice
Najlogičnija reakcija Banskih dvora bila bi da se ovaj prijedlog odbije. Osim što narušava spomenutu logiku zbog koje je vraćen 30. svibnja kao neradni dan, prijedlog saborskog odbora ide i kontra antifašizma kao jednog od ustavno definiranih izvorišta hrvatske državnosti, te jedne od temeljnih vrijednosti današnje Europe. Ako bi pristao na ovakav, u suštini revizionistički prijedlog, Plenković bi morao odgovarati na neugodna pitanja u mnogim zemljama, a nije nezamislivo ni da bi ovakva kalendarska intervencija dodatno motivirala ljevicu za izlazak na predsjedničke izbore i tako smanjila šanse za pobjedu Plenkovićeve kandidatkinje, Kolinde Grabar-Kitarović.
Odbijanje Vlade da ugasi Dan antifašističke borbe, pak, dodatno bi naglasilo razliku između sadašnjeg HDZ-a i stranaka koje su desnije od HDZ-a i koje se nadaju, vjerojatno u okviru projekta koji se najavljuje oko sadašnjeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, otkinuti značajniji broj glasova na parlamentarnim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Diverzija i zaplet
Štoviše, kako pokazuje i činjenica da je Odbor velikom većinom glasova usvojio ovaj prijedlog, sasvim je moguće da bi priča o ukidanju Dana antifašističke borbe kao državnog praznika ideološki podijelila i sam HDZ na razini na kojoj se to dogodilo s Istanbulskom konvencijom, o kojoj su u Saboru zastupnici HDZ-a glasali po savjesti i različito. Treba li uopće napominjati koliko bi za HDZ bilo bitno da se ne dijeli, pogotovo ne na ideološki nabijenim pitanjima, usred kampanje Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat na Pantovčaku? Nakon diverzije odbora kojeg vodi Josip Đakić, međutim, to se doima kao zaplet koji će biti jako teško izbjeći.
Plenković će se, stoga, morati odlučiti hoće li se izložiti opasnosti da ga stranačka i izvanstranačka desnica proglasi ljubiteljem partizana i neizliječenim marksistom i time zakomplicira život i stranačkoj kandidatkinji za Pantovčak, ili će pristati na opasno revizionističko obesmišljavanje Vladinog prijedloga izmjena Zakona o blagdanima.
Đakić, uglavnom, više nije bijesan, ni “crven kao rak”. Tvrdi da nije ni znao što će se na Odboru predložiti. Samo je, kaže, vodio sjednicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S Danom antifašističke borbe, Josip Đakić premijeru je postavio zamku iz koje će se teško izvući
Prijedlog za ukidanje praznika antifašističke borbe mnogo je više od nove tekovine hrvatskog anti-antifašizma
Treba li uopće napominjati koliko bi za HDZ bilo bitno da se ne dijeli, pogotovo ne na ideološki nabijenim pitanjima, usred kampanje Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat na Pantovčaku? Nakon diverzije odbora kojeg vodi Josip Đakić, međutim, to se doima kao zaplet koji će biti jako teško izbjeći.
Osveta je, kažu, savršenog okusa onda kad se servira hladna. A stotinjak dana je očito bilo dovoljno da se spusti temperatura Josipu Đakiću, koji je u srpnju kod rekonstrukcije Vlade, kako su izvještavali mediji, “kiptio od bijesa”, bio “crven kao rak” i “bacao se” po hodnicima u Središnjici HDZ-a zbog smjene Tomislava Tolušića.
“Cipelu” za ministra poljoprivrede i svog virovitičkog kolegu Đakić je tad ovako komentirao u službenoj izjavi za medije: “Plenković zasad može računati na moju podršku u Saboru, a poslije ćemo odlučiti ovisno kako će se razvijati situacija. Sada smo žalosni i nezadovoljni”. Prilog “zasad”, valja naglasiti, označava ograničeni vremenski period. Stotinjak dana kasnije, taman pred predsjedničke izbore koji će biti uvertira za unutarstranačke izbore u HDZ-u, saborski Odbor za ratne veterane ispalio je rafal u Vladin prijedlog Zakona o blagdanima, predloživši da Dan antifašističke borbe više ne bude državni praznik, a da Dan nezavisnosti 8. listopada to ostane. Predsjednik Odbora za ratne veterane je Josip Đakić.
Što je zaživjelo u narodu
Ostavljanje 8. listopada na popisu državnih praznika samo po sebi narušava cijelu logičku strukturu oko koje se vrti Vladina predizborna priča o reformi državnih praznika, jer, kako su puno puta kazali, 8. listopada i 25. lipnja (Dan državnosti) “nisu zaživjeli u narodu”. No, glavna priča ovdje je svođenje Dana antifašističke borbe na spomendan. Jasno je da se tu radi o najnovijoj tekovini borbe za anti-antifašističku Hrvatsku koja traje praktički od kandidature Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a prije sedam godina i koja se sasvim fino drži i za vrijeme vladavine Andreja Plenkovića, premijera koji je revizionizam tretirao tolerancijom, ignoriranjem i povjerenstvom za povijest.
Sad mu je cijela priča eksplodirala u lice, a fitilj je potpalio upravo čovjek koji je kod smjene ministra iz svoje Virovitice bio bijesan i crven kao rak. Priča o tome treba li Dan antifašističke borbe biti praznik, pogotovo kad dolazi od saborskog Odbora za veterane, dakle, zamka je za Andreja Plenkovića. Pogotovo kad se uzme u obzir neobična praksa da se o ovakvom prijedlogu nitko, kako je rekao Đakić, nije konzultirao s Vladom.
Motiviranje ljevice, diferenciranje desnice
Najlogičnija reakcija Banskih dvora bila bi da se ovaj prijedlog odbije. Osim što narušava spomenutu logiku zbog koje je vraćen 30. svibnja kao neradni dan, prijedlog saborskog odbora ide i kontra antifašizma kao jednog od ustavno definiranih izvorišta hrvatske državnosti, te jedne od temeljnih vrijednosti današnje Europe. Ako bi pristao na ovakav, u suštini revizionistički prijedlog, Plenković bi morao odgovarati na neugodna pitanja u mnogim zemljama, a nije nezamislivo ni da bi ovakva kalendarska intervencija dodatno motivirala ljevicu za izlazak na predsjedničke izbore i tako smanjila šanse za pobjedu Plenkovićeve kandidatkinje, Kolinde Grabar-Kitarović.
Odbijanje Vlade da ugasi Dan antifašističke borbe, pak, dodatno bi naglasilo razliku između sadašnjeg HDZ-a i stranaka koje su desnije od HDZ-a i koje se nadaju, vjerojatno u okviru projekta koji se najavljuje oko sadašnjeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, otkinuti značajniji broj glasova na parlamentarnim izborima.
Diverzija i zaplet
Štoviše, kako pokazuje i činjenica da je Odbor velikom većinom glasova usvojio ovaj prijedlog, sasvim je moguće da bi priča o ukidanju Dana antifašističke borbe kao državnog praznika ideološki podijelila i sam HDZ na razini na kojoj se to dogodilo s Istanbulskom konvencijom, o kojoj su u Saboru zastupnici HDZ-a glasali po savjesti i različito. Treba li uopće napominjati koliko bi za HDZ bilo bitno da se ne dijeli, pogotovo ne na ideološki nabijenim pitanjima, usred kampanje Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat na Pantovčaku? Nakon diverzije odbora kojeg vodi Josip Đakić, međutim, to se doima kao zaplet koji će biti jako teško izbjeći.
Plenković će se, stoga, morati odlučiti hoće li se izložiti opasnosti da ga stranačka i izvanstranačka desnica proglasi ljubiteljem partizana i neizliječenim marksistom i time zakomplicira život i stranačkoj kandidatkinji za Pantovčak, ili će pristati na opasno revizionističko obesmišljavanje Vladinog prijedloga izmjena Zakona o blagdanima.
Đakić, uglavnom, više nije bijesan, ni “crven kao rak”. Tvrdi da nije ni znao što će se na Odboru predložiti. Samo je, kaže, vodio sjednicu.