Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar /Telegram

S Grlićem redateljem pričali smo više puta, ali s Grlićem književnikom još nismo. Predstavio nam je novu knjigu

Telegramov Mladen Pleše dugo je pričao s poznatim redateljem i scenaristom koji ovih dana ima promociju Neispričanih priča

S Grlićem redateljem pričali smo više puta, ali s Grlićem književnikom još nismo. Predstavio nam je novu knjigu

Telegramov Mladen Pleše dugo je pričao s poznatim redateljem i scenaristom koji ovih dana ima promociju Neispričanih priča

FOTO: Vjekoslav Skledar /Telegram

Ova knjiga, odnosno to što je u njoj, nikada nije imalo namjeru postati knjigom. Devedesetih, kada mi se činilo da više nema smisla pričati priče, odnosno raditi filmove u crno-bijelim vremenima, u režijsku bilježnicu počeo sam upisivati nešto što sam nazvao “Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Prije nekoliko godina te sam bilješke pokazao scenarističkom suborcu Anti Tomiću i on me počeo nagovarati da to svakako objavim. I tako je to, što je u najboljem slučaju trebalo biti dokument koji bi mojim unucima jednoga dana kazao o čemu je maštao i kroz što im je sve prošao djed, postalo knjiga.

Do sada sam više puta radio intervjue s redateljem Rajkom Grlićem, ali još nikada, premda ima iza sebe, kao koautor, tri knjige, „Motovun – knjiga o postanku“, „Karaula“ i „Ustav Republike Hrvatske“, nisam razgovarao s Rajkom Grlićem književnikom. Povod za takav intervju promocija je njegovog samostalnog književnog prvijenca „Neispričane priče“ koja će s održati 8. svibnja u Laubi Tomislava Klička. Kao što je Grlić uvijek bio originalan kao scenarist i redatelj, tako je i njegova autobiografska proza nešto što izlazi iz uvriježenih književnih formi.

Zahvaljujući svom scenarističkom iskustvu, Grlić je napisao dinamičnu knjigu u kojoj se priče izmjenjuju kao na filmskoj vrpci, pa se njegova proza može doživjeti i kao svojevrsni predložak za neki moderan, konceptualni omnibus film. Premda Grlić cijeli život bježi od politike, nikada nije bio politički angažiran, ipak ga ona u njegovu romanu „Neispričane priče“, kao i u većini njegovih filmovima, prati kao sudbina kojoj ne može izmaći. Pa se tako u knjizi našlo mjesta i za Grlićevo bizarno iskustvo s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i sa šefom bivše jugoslavenske države Josipom Brozom Titom.

‘Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana’

„Zagreb, 1990. Zoran Pusić zamolio je sedmoricu „intelektualaca“, ili „akademskih građana“ ili kako god se to već zvalo, da s njim odu predsjedniku Franji Tuđmanu i da ga pokušaju nagovoriti da umjesto pripremanja rata sa Srbima u Kninu započne dijalog. I da se mi, ako pristane, ponudimo kao neki go-between između ta dva svijeta. Većinu tih ljudi nisam znao niti sam imao pojma čime se bave. Po govoru se moglo naslutiti da su neki iz Istre, neki iz Dalmacije, jedan ili dvojica iz Zagreba.

Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju postao malo manje uštogljen. U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio rekao je: ‘Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba došli do mene…’ Prekinuo sam ga i rekao: ‘Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo delegacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje.’ Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i razgovor je nastavljen.

Nakon nekih pola sata, kad se razgovor već polako bližio kraju, Tuđman je između dvije rečenice ponovno rekao: ‘Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba…’ Ponovno sam ga zamolio za riječ i izgovorio isto ono što sam rekao na početku. On se još jednom, gotovo istim riječima, ispričao za nesporazum i razgovor je uskoro završen. Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija. Sutradan je u svim novinama, a u Vjesniku na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov ‘Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana’. Tako sam postao ne samo Srbin, nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku sigurno bilo najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.”

Kao klincu, Tito je za njega bio netko veći od života

Na vrlo slikovit način Grlić je opisao i susret s Titom na Pulskom festivalu 1974. „Drug Tito spominjan je u našoj kući rijetko, a kad se o njemu govorilo, govorilo se s poštovanjem prema onome što je učinio u ratu i istovremeno s dosta otvorenom ironijom prema onome što je činio i kako je živio poslije rata. Tako nisam imao priliku postati netko tko ga voli ili mrzi. On je za mene kao klinca bio netko veći od života, John Wayne koji ne igra u američkim vesternima u boji, već u našim crno-bijelim filmskim novostima.

Pula, 1974. Film „Kud puklo da puklo“ dobio je nagradu za najbolji debitantski film. Nagradu ću primiti na završnoj večeri u Areni, nakon projekcije „Užičke republike“. Na film, a time i na završnu ceremoniju, dolazi drug Tito. Dobivam nekoliko različitih propusnica i vrlo detaljne upute kako ću i kada ući u Arenu. Oblačim odijelo od svijetloplavog jeansa koje sam godinu ranije, na povratku sa svog prvog Cannesa, kupio u Parizu. Na specijalnom, samo za tu priliku otvorenom ulazu, dočekuje me strogi sredovječni muškarac. Ozbiljno i dugo gleda propusnice i legitimaciju. Na kraju me odmjeri od glave do pete i nezadovoljno cokne. (To sam coktanje pokušao ponoviti s Batom Živojinovićem u „Raljama života“.)

Zbog odijela ga skoro nisu pustili pred Maršala

‘Nećeš mi takav pred Maršala’, kaže zabrinuto muškarac na ulazu i cokne. ‘U čemu je problem?’, pitam. ‘Ne možeš mi u trapericama pred Maršala.’ Tumačim mu da je to odijelo najelegantnija stvar koju imam, kako se to nosi u velikom svijetu… Svašta sam mu napričao dok na kraju nije slegnuo ramenima, coknuo i s vidljivim gađenjem me pustio da uđem. Nakon projekcije „Užičke republike“ predstavljaju ekipu na čelu s Markom Todorovićem koji igra Tita, Borisom Buzančićem, Božidarkom Frajt i Žikom Mitrovićem, velikim majstorom režijskog zanata, kojem ovo nažalost nije jedan od najuspješnijih filmova. Nakon toga slijedi ceremonija dodjele nagrada. Publika plješće svim nagrađenima. Nitko ne ustaje, nitko ne fućka, nitko se ne pomiče.

Nas sedmero prima nagrade, a zatim nas odvode dolje, pred pozornicu. Iz svečane lože izlazi Tito u bijelom odijelu i Jovanka u tamnoj haljini. …Tito prilazi prvom u špaliru – Žiki Mitroviću. Pruža mu ruku i kaže: „Čestitam.“ I to je to. Stojim do Žike. Tito dolazi do mene. Ostajem začuđen kako je nizak. Pružam mu ruku, ali on ne pomiče svoju. Drži je uz tijelo i ja se saginjem i krećem prema njegovoj ruci. Kad sam je uhvatio, već sam bio prilično sagnut. Kasnije sam gledao fotografije njegovih rukovanja i to je očito bio način na koji je rješavao problem visine. Svi s kojima se rukovao pred njim su uvijek bili u blagom naklonu. ‘Čestitam’, kaže on. ‘Hvala’, kažem ja.

U tom trenutku prilazi Jovanka. Lijepa žena širokog osmijeha. Za glavu viša od Tita. Na prsima drži malu torbicu. Govorilo se da je u njoj uvijek bio damski revolver i da je ona bila posljednja linija Titove obrane. Čestita mi visokim, pomalo kreštavim glasom, koji je u strašnoj proturječnosti s njezinim korpulentnim tijelom. ‘Jučer smo gledali film, jako nam se dopao’, kaže ona, a Tito kimne glavom… Žika Mitrović me gleda i ništa ne razumije. On je napravio veliki državni spektakl o jednoj od najvećih Titovih pobjeda, a ja mali jeftini, gotovo underground film o zagrebačkom fakinu.”

Poznati filmovi i svjetski priznate nagrade

„Neispričane priče“ prepune su sličnih događaja, životnih priča, anegdota opisanih s puno humora i ironije, sentimentalnih sjećanja iz djetinjstva i mladosti, posebice onih vezanih za bogatu obiteljsku povijest, nebrojena putovanja, selidbe i lutanja njegovih predaka, uvijek ističući njihovu multikulturalnost i kozmopolitizam.

Rajko Grlić režirao je 11 dugometražnih filmova, bio je producent četiriju filmskih projekata, a za šest je napisao scenarije. Najveće uspjeh postigao je s filmovima „Kud puklo da puklo“, „Čaruga“, „Karaula“, „Bravo Maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „Štefica Cvek u raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „Josephine“, „Novo, novo vrijeme“, „Neka ostane među nama“… Njegov posljednji projekt „Ustav Republike Hrvatske“, okitio se s više od trideset nagrada po svijetu, a dobio je i dva značajna međunarodna priznanja: na festivalu A kategorije u Montrealu osvojio je Grand Prix za najbolji film, a na Festivalu slovenskog filma u Portorožu dobio je priznanje kao najbolji koprodukcijski projekt.

Prije toga osvojio je dvadesetak Grand Prixa, među ostalim, u Tokiju za film „That Summer of White Roses“ 1989. te u New Yorku kada je djelo „Kako snimiti vlastiti film, Interaktivna filmska škola“, za koje je napisao scenarij, režirao ga i producirao, proglašeno The Best World Multi-media 1998. Grlić kaže kako mu je unatoč tome najdraža nagrada onu koju je dobio 1971. za najbolji jugoslavenski kratki film. Uz nju je dobio i pozamašnu svotu novca. Netko mu je tada rekao da to mora odmah potrošiti jer u protivnom neće više nikada dobiti nagradu. I Grlić ga je poslušao. Pozvao je pedeset ljudi na večeru i sve potrošio. Sada kad god prima neku nagradu, pomisli kako je ta večera bila dobra investicija.

TELEGRAM: S obzirom na tako uspješnu redateljsku karijeru, zanimalo nas je na početku razgovora što je Grlića potaknulo na pisanje „Neispričanih priča“?

GRLIĆ: Prvo moram priznati da ova knjiga, odnosno to što je u njoj, nikada nije imalo namjeru postati knjigom. Devedesetih, kada mi se činilo da više nema smisla pričati priče, odnosno raditi filmove u crno-bijelim vremenima, u režijsku bilježnicu počeo sam upisivati nešto što sam nazvao “Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Od tada je prošlo puno godina i u toj se bilježnici nakupila gomila priča: kako one bazirane na stvarnim događajima, tako i one ponikle iz mašte, priče iz tuđih kao i iz mog vlastitog života. Ukratko sve ono što scenarist obično zapisuje u nadi da će mu jednoga dana zatrebati.

Prije nekoliko godina te sam bilješke pokazao scenarističkom suborcu Anti Tomiću i on me počeo nagovarati da to svakako objavim. Onda je on, povjerljiv kakav jeste, o tome pričao Marini Vujčić, književnici i urednici u Hena Comu. Kada je Marina pročitala i čvrsto zaključila da ona to mora objaviti htio ja to ili ne, više nije bilo povratka. I tako je to, što je u najboljem slučaju trebalo biti dokument koji bi mojim unucima jednoga dana kazao o čemu je maštao i kroz što im je sve prošao djed, postalo knjiga.

TELEGRAM: Koliko je bogato i razgranato obiteljsko stablo utjecalo na formiranje vaše ličnosti?

GRLIĆ: Iako mi je teško procijeniti koliko moji preci žive u meni, u kojem postotku, ja sam ipak samo njihov “produkt”. Ali da, što svjesno što nesvjesno, mi vučemo korijene svojih razmišljanja i čina iz nekog vrijednosnog sustava koji smo naslijedili, u kojem smo odrasli. Danas je klincima u Hrvatskoj, nakon svega što prolaze u školama, teško objasniti da su stare zagrebačke građanske obitelji gotovo u pravilu bile mješavina svih mogućih porijekla, nacija i vjera. I da su tu različitost shvaćali kao bogatstvo, a ne kao manu. Tako je funkcionirala srednja Europa.

To je bila njena najveća prednost, to je u korijenu onoga što se nekada s poštovanjem zvalo “srednjoeuropskim duhom”. Trenutna vladajuća teza, jedna nacija – jedna religija, politika je iz sredine devetnaestog stoljeća kada su u Europi formirane države – nacije. Kod nas, koji smo s tim zakasnili više od dva stoljeća, ta je teza uglavnom bila gajena u crkvi i zabitim seoskim naseljima da bi danas izašla na glavni trg kao vladajuća politička misao. Kao i vrlo slična postavka da je zemlja ravna ploča.

TELEGRAM: Kofer kao sudbina vaše obitelji nije mimoišao ni vas. Koliko je vaš prisilni odlazak sličan, a koliko različit od prethodnih generacija? Koliko vam je naslijeđena navika seljenja olakšala odluku o odlasku iz Hrvatske?

GRLIĆ: Kada svoj život jednom staviš u kofer, kao što sam to učinio ja 1966. odlaskom na studij u Prag, teško ga kasnije iz kofera vadiš. Tada ti se čini da je to samo privremeno, ali onda polagano shvatiš da te kofer obilježio, da si postao putnik, da ne kažem stranac, i ondje gdje si došao i tamo odakle si otišao. A što se obiteljske putničke tradicije tiče, nisam ni prvi ni zadnji putnik koga je kotač historije pomakao iz ležišta. Ja sam, u usporedbi s mnogima od njih, još izuzetno dobro prošao.

TELEGRAM: Što vas je više pogodilo nakon promjena 1990., odnos vlasti prema vama ili ponašanje nekih dotadašnjih poznanika i prijatelja?

GRLIĆ: Teško mi je o tome danas govoriti. Bio sam mlađi, ranjiviji. Ne mogu kriviti vlast. Nije ona meni ništa konkretno napravila. Stavila me na crne liste, ali i to se moglo preživjeti. Meni se samo činilo da za mene nema mjesta u toj sveopćoj kameleonskoj preobrazbi i tom jednodimenzionalnom svijetu koji su donijeli. U tom ratu koji su organizirali i u smrt otjerali mnoštvo mladih ljudi samo zato da bi na miru promijenili vlasničku strukturu postojeće imovine. U svijetu u kojem zločinac Milošević za tu igru nađe tako idealnog partnera kao što je Tuđman.

A što se prijatelja tiče, vrlo me mali broj njih razočarao, mnogo ih je više pokazalo časnost koju možda od njih i nisam očekivao. Ali za razliku od prijatelja mene je duboko razočaralo ono što se zove “hrvatska inteligencija”. Lakoća s kojom su uplovili u taj nacionalistički vodvilj i njihova vjera da u koketiranju s nacionalizmom mogu preživjeti, misliti i raditi svoje stvari bila je zapanjujuća. Da nije bilo Ferala i još desetak samostalno mislećih, koji su tih godina spašavali “duhovnu čast Hrvatske”, stvari bi danas bile još gore.

TELEGRAM: Kratkoročno je odlazak vaše obitelji bio traumatičan za sve, ali dugoročno je od njega je na kraju ipak bilo i koristi, posebice za vas u profesionalnom smislu?

GRLIĆ: Moja supruga Ana, Slavonka, ono što se kaže “kršteno dijete iz dobre hrvatske katoličke obitelji”, zna reći kako smo mi beskonačno zahvalni Tuđmanu jer bez “njegove pomoći” nikada ne bismo završili u Americi. A to američko iskustvo zaista nam je donijelo puno lijepih trenutaka, proširilo nam vidike, otkrilo nam nepoznate krajeve, ljude i načine razmišljanja. I u sklopu toga kći Olga završila je dobre škole, radi ono što voli i što je uvijek željela raditi, a ja sam uspio napraviti neke stvari o kojima prije nisam mogao ni sanjati.

Tko bi rekao da će “dečec s Medveščaka” jednoga dana tući, doduše samo na dva tjedna, ali ipak, veliki “Star Wars” na američkom multimedijskom Box Office-u. Da, sve skupa, bez obzira na nimalo lako razdoblje adaptacije, Amerika nam je dala mnogo više no što smo mi od nje očekivali.

TELEGRAM: Dok ste se supruga Ana i vi ipak vratili kući, vaša kći Olga neće, a unuci su već sada pravi Amerikanci, zar ne?

GRLIĆ: Probala je. Došla je nakon studija, htjela ostati, bila je tu dvije godine i vratila se u New York. Sada je creative art director jedne od najvećih izdavačkih kuća Amerike. Da, ona se neće vratiti. Možda unuci? Tko zna. Za svaki slučaj učimo ih hrvatski.

TELEGRAM: Jeste li se vratili u Hrvatsku zato što smatrate da je danas situacija ipak bitno bolja nego devedesetih godina prošlog stoljeća?

GRLIĆ: Kako da to objasnim? Mislim da nikada i nisam otišao kao što se nikada i nisam vratio. Zvuči pomalo čudno, ali mi smo sve ove godine živjeli pola-pola, pola Amerika – pola Hrvatska. Emigracija je danas dosta drugačiji pojam od onog iz prošlog stoljeća. Nove tehnologije su radikalno promijenile način komuniciranja. Ako se radi o poslu, lokacija, mjesto tvog boravka, sve je manje važna. Iz Amerike vodim razgovor s publikom u Rimu kao što iz Gorjana u Istri vodim klasu sa svoja četiri američka studenta koji su u tom trenutku u Americi, Turskoj, Kolumbiji i Iraku.

A što se situacije u Hrvatskoj tiče, nažalost mislim da je ona danas gora od one devedesetih. Tada su rat i ratni zanos bili alibi za “svašta”, danas je to “svašta” vladajuća doktrina. Država koja na polovne avione troši više no što je ikada potrošila na znanost i kulturu jednostavno ne shvaća što bi je moglo pokrenuti iz gliba sveopće nesreće. Avioni sigurno ne.

TELEGRAM: Koji su zapravo vaši korijeni? Pitam jer ste se u knjizi izjasnili da ste 25 posto Židov Sefard, 25 posto Židov Aškenazi, 37,5 posto kršćanin katolik te 12,5 posto kršćanin pravoslavac…

GRLIĆ: Jugoslavija, kao i Hrvatska, geopolitički su pojmovi. Oni označuju države i njihova uređenja. Ti se pojmovi rađaju, postoje i bivaju zamijenjeni novima. A mene osobno državna uređenja nikada nisu “palila”. Ni prije ni sada. Zagreb je s druge strane geografski pojam. Grad koji je promijenio mnogo državnih uređenja i koji će ih promijeniti još mnogo. Zato se, iako mi u izvodu iz matične knjige piše da sam Hrvat, prije svega osjećam kao Zagrepčanin. I po rođenju i po nacionalnosti. Što se pak židovstva tiče, to je moje obiteljsko naslijeđe. Kada ti je majčino djevojačko prezime Izrael, ništa ti drugo i ne preostaje. Kod mene, kao ateista, židovstvo je kulturološka, a ne religijska oznaka, i ja je nosim s ponosom.

TELEGRAM: Čitajući knjigu stječe se dojam da je studiranje u Pragu bitno utjecalo na formiranje vaše ličnosti, kako u profesionalnom, tako i u političkom i kulturološkom smislu.

GRLIĆ: Kad imaš devetnaest godina i dođeš u grad u kojem ispod sivog plašta socijalizma buja fantastičan život kulture, kada studiraš na najbogatijoj, da ne kažem i najboljoj filmskoj školi tog vremena, kada ti se dogodi da aktivno sudjeluješ u onome što se tamo događalo 1968. godine u vrijeme sovjetske okupacije… Jednostavno je nemoguće da te to ne oblikuje za ostatak života. Pratio sam iz blizine rađanje i pad jedne velike političke utopije, imao vodstvo sjajnih režisera s velikim iskustvom, snimao prve filmove u krajnje profesionalnim uvjetima… I uz sve to imao dobro društvo, ono što su kritičari, u potrebi da organiziraju svoje ladice, prozvali “Praška škola”.

TELEGRAM: Film Čaruga zauzima u knjizi posebno mjesto. Koliko je odnos dijela kritičara i političara spram filma Čaruga utjecao na vašu odluku o odlasku?

GRLIĆ: Čaruga miriše na western, na moju veliku dječačku želju da se poigram tim rodom. Uz to govorio je o početku utopije kada je utopiji dolazio kraj. Žao mi je da ga nismo snimili onda kada smo ga prvi put pokušali realizirati, tri godine ranije. Ali tada je Televizija Zagreb optužila Ivu Kušana i mene da kroz priču o Čarugi pokušavamo prodati priču o Titu. Kada smo ga napokon završili 1990. u vlastitoj produkciji, slike na velikom ekranu, znači fikcija, potpuno su se podudarale sa slikama na malom ekranu. Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, rekao je nakon premijere, a to je sutradan izašlo u novinama kao naslov, otprilike ovo: “Da smo ovaj film naručili od četnika iz Knina, ne bismo to dobili.”

Nezgoda je bila u tome da je gotovo identičnu rečenicu deset godina ranije, nakon prve projekcije filma “Samo jednom se ljubi”, izgovorio mlađahni udbaš: “Da smo od ustaške emigracije naručili film o službi, tako su oni sebe zvali, ne bismo ovo dobili”. Nakon te projekcije policija je zapečatila negative filma “Samo jednom se ljubi” i tek ga je filmski festival u Cannesu osam mjeseci kasnije spasio od duljeg robovanja. Za spas Čaruge pak više nije bilo vremena. Desetak kopija u roku od dva mjeseca jednostavno je nestalo. Počeo je rat. Mnogo godina kasnije, na koju god sam akademiju došao, od Skopja do Ljubljane, svugdje su me studenti uvjeravali da je tijekom čitavog rata Čaruga bio njima najdraži i najgledaniji film, naravno kroz piratske kopije.

TELEGRAM: Važno mjesto u knjizi zauzima i festival u Motovunu.

GRLIĆ: O, da. On je izašao iz Imaginarne Filmske Akademije koju smo sedam godina vodili u Grožnjanu. Čitav taj festival, ili događaj, kako sam ga zvao, bio je prekrasna igračka u kojoj smo mogli mašti pustiti na volju, a da svi, i igrači i publika, u tome zaista uživaju. Oživjeli smo jedan sasvim zapušteni grad, omogućili generacijama klinaca da kroz šatore i volonterstvo sudjeluju u toj igri i tako dobiju prvu lekciju ne samo iz filma nego i iz života.

Ukratko, mislim da je festival, rođen u tadašnjoj krajnje klaustrofobičnoj Hrvatskoj, otvorio mnoga vrata i omogućio ne samo nezavisnom filmu da uđe u redovna kina i postane dio našeg kulturnog miljea, već je učinio i puno više na planu poimanja kulture kao nečega što ne mora biti uškopljeno, dosadno i nabijeno ideologijom, kao što to naši desničari već decenijima propovijedaju.

TELEGRAM: Zašto s dvije osobe, češkim redateljem i profesorom Elmarom Klosom te književnikom Antom Tomićem imate nekako poseban odnos?

GRLIĆ: Elmar Klos me formirao. Polagano, neprimjetno, u tišini. Uvijek ću mu biti zahvalan na tome. S Antom Tomićem već punih petnaest godina slažem filmske scenarije. Drag mi je, prijatelji smo. Najbolje je da, uz ispriku suprugama Zrinki i Ani, citiram Billyja Wildera: „Teže je, vjeruj mi, sagraditi dobar odnos režisera i scenarista nego sklopiti uspješan brak.“

TELEGRAM: Koje su vas poznate svjetske ličnosti o kojima pišete u knjizi posebno impresionirale?

GRLIĆ: Recimo Sergio Leone, veliki majstor westerna, Joseph L. Mankiewicz, jedan od onih iz generacije “velikih američkih režisera”, Branko Bauer, najznačajniji hrvatski filmski režiser… Kao što vidite uglavnom režiseri.

TELEGRAM: Koliko vam je u pisanju knjige pomoglo scenarističko iskustvo?

GRLIĆ: Knjiga, to jest to što je u njoj objavljeno i jesu bilješke za moguće scenarije. Te se bilješke pišu jednostavno, gotovo u natuknicama. One su podsjetnik, nisu “prava literatura”.

TELEGRAM: Kako teku pripreme za snimanje novog filma?

GRLIĆ: Polagano. Prije tri tjedna Ante Tomić i ja završili smo prvu ruku scenarija. Radili smo u Americi, u mom studiju, u apsolutnoj tišini, osam do deset sati dnevno i tako petnaest dana bez pauze. Projekt se zove “Na rubu pameti” i nadahnut je motivom iz istoimenog romana Miroslava Krleže. No priča je drugačija, današnja, smještena u Zagrebu, u ono što se zove “naša stvarnost”. Negdje pred kraj ljeta, kada se prva ruka scenarija ohladi, a mi dobijemo od nje dovoljan odmak, krećemo dalje. Ne žurimo, imamo vremena. On je navršio četrdeset i osam, a ja sam tek u sedamdeset i prvoj.