Nekad je nužno odabrati stranu

S Ilčićem u ministarstvu kulture Plenković desničarima poručuje da ne brinu, ostalima da može što želi

Ilčić bi u ministarstvu eventualno mogao funkcionirati kao politički komesar

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Predstavlja li Ilčić i na jednoj kulturnoj temi autoritet ministrici Obuljen Koržinek? Ne. Što može savjetovati ministricu kulture? Manje-više ništa. Ilčić bi eventualno mogao funkcionirati kao politički komesar, koji će odlučivati o tome što može proći, a što ne. Učini li vam se da se ta uloga svodi na onu cenzora ili nekoga tko će poticati autocenzuru u djelovanju ministrice, vrlo vjerojatno ste na dobrom putu tumačenja budućih odnosa u ministarstvu kulture

Da odmah čitatelje riješimo neizvjesnosti i prostora za drukčija tumačenja, zaključit ćemo očito. Dovođenjem Ladislava Ilčića u ministarstvo kulture na mjesto savjetnika, premijer Plenković nam poručuje kako duh Zlatka Hasanbegovića i Tomislava Karamarka i dalje živi, bez obzira na činjenicu da oni u Vladi nisu fizički prisutni.

To dalje znači da je imenovanje Nine Obuljen Koržinek za ministricu poslužilo samo kao dimna zavjesa za iscrpljenu javnost, čiji je zadatak bio da popegla najskandaloznije Hasanbegovićeve odluke i, primjerice, izmijeni sastave nekih povjerenstava, a da istovremeno normalizira suštinu njegovog djelovanja. Na pitanje koji bi bio sadržaj te suštine, najjednostavnije je odgovoriti cjelinom Ilčićevog javnog djelovanja.

Povlačenje dubioznih poteza, bez straha od posljedica

Riječ je o histeriji prema svemu i svakome tko ne dijeli njegove, a zapravo crkvene, poglede na svijet i svjetonazorske stavove, što je Hasanbegović, kao netko tko niti jedan dan radnog vijeka nije proveo na tržištu, precizno formulirao uputom neka se svi takvi snađu na kulturnom tržištu, ironično im uplaćujući simbolične iznose u crowdfunding kampanjama. Drugim riječima, Ilčićevo imenovanje na savjetničku funkciju je prije svega politička poruka.

Kako svojima, tako i onim drugima. Svojima u smislu potvrde da se unatoč zazornoj i ideološki suspektnoj koaliciji, nalazi na istom putu, radi čega u njega kao premijera ne treba sumnjati, a drugima da ne gaje nikakve iluzije u pogledu rušenja njegove Vlade, jer je toliko siguran da može povlačiti i ovakve poteze, bez ikakvog straha od posljedica.

Što on uopće može savjetovati ministricu kulture?

Ovo je očito iz najmanje dva razloga. Prvi je u tome što Ilčića naprosto nije trebalo financijski ili profesionalno zbrinuti, jer on i jedno i drugo već ima, a drugi što ga se uporno, sad već drugi put, postavlja na mjesto savjetnika ministrima. Prvi put je to bilo u ministarstvu vanjskih poslova, a sada kulutre.

To nas navodi da se zapitamo koje je inače uloga savjetnika. On bi po naravi stvari trebao biti netko s autoritetom na određenom području, od kojega aktualni ministar ili ministrica može čuti nešto korisno, što do tada nije znao, ili pak može ponuditi drugu perspektivu nekog problema. I jedno i drugo pretpostavlja da će onaj koga se savjetuje u pravilu uvažiti rečene sugestije. To ne mora biti nužno svaki put, ali ako se te sugestije nikako ili periferno uvažavaju, čemu se onda savjetnik uopće nalazi na toj poziciji?

Postavimo li sada pitanje predstavlja li Ilčić na ijednoj kulturnoj temi autoritet ministrici Obuljen Koržinek, koja je u tom ministarstvu i u kulturnom sektoru davno prošla sve instance, stigavši i doktorirati na tim temama, dobit ćemo vrlo jasan negativan odgovor. Što on dakle može savjetovati ministricu kulture? Pa manje-više ništa.

Mogao bi funkcionirati jedino kao politički komesar

Može li joj pak ponuditi nekakav drugi uvid, otvoriti s njom teorijsku raspravu i možda je razuvjeriti u pogledu nekih njezinih politika? Ovdje je odgovor također negativan. Ilčić nije neki lumen, i ministrica, jednako kao i čitava javnost, može unaprijed znati što on misli o pojedinim temama, a ako joj slučajno nije jasno, bit će dovoljno da otvori neki od huškačkih portala, na kojima će joj se sve lijepo objasniti. S obzirom da ove stvari svi znamo, ostaje nam da odgovorimo na pitanje koja bi onda bila Ilčićeva uloga, povrh one koju smo već naveli, da se pošalje poruka?

Pojednostavljeno govoreći, Ilčić bi trebao i mogao funkcionirati jedino kao politički komesar, koji će odlučivati o tome što može proći, a što ne. Učini li vam se da se ta uloga svodi na onu cenzora ili nekoga tko će poticati izvjesnu autocenzuru u djelovanju ministrice, vrlo vjerojatno ste na dobrom putu tumačenja budućih odnosa u ministarstvu kulture.