Silna želja da postigneš sporazum dovest će te do toga da postigneš loš sporazum. Upravo to se događa Donaldu Trumpu, koji je postao predsjednikom prodavši se Amerikancima kao “najbolji pregovarač na svijetu”, koji “sklapa najbolje dealove”. Trump se – svojom krivnjom – doveo do toga da će ishod njegova susreta na vrhu sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom završiti štetno po američke interese. Okrenuli ovako ili onako, bit će to loš deal.
Jasno je to već nekoliko tjedana, koliko traju natezanja oko summita, koji će se ipak održati 12. lipnja u Singapuru. No, konačna potvrda došla je u petak, nakon što je Trump u Bijeloj kući primio sjevernokorejskog izaslanika Kim Yong-chola. Predsjednik je kapitulirao na svim poljima – novinarima je otkrio da cilj summita više nije denuklearizacija Sjeverne Koreje, nego će to biti “getting-to-know-you meeting, plus”. Dakle, “susret upoznavanja, plus”. Što je “plus”, Trump nije otkrio, ali ne nadajte se čudesima.
Potkopao je američku pregovaračku poziciju
Još gore, priznao je da s Kimom – koji svojom osiromašenom državom despotski vlada nakon svoga oca i djeda – neće otvoriti čak ni pitanje ljudskih prava. Odustao je i od ideje da pregovore prati pooštrenje sankcija protiv Sjeverne Koreje, odnosno politika “maksimalnog pritiska”. “To smo potpuno prevazišli. Zašto bih uvodio sankcije ako se tako lijepo slažemo?” – odmahnuo je Trump i potkopao američku pregovaračku poziciju iz samo njemu znanog razloga.
Prije tjedan dana taj isti Trump bio je otkazao summit zbog “otvorenog neprijateljstva” i zaprijetio Pjongjangu nuklearnim ratom. Trump je živi primjer onoga što jeo Nijemcima svojedobno rekao Winston Churchill: Ili ti ljube noge ili ti grizu grkljan. Nema srednjeg puta.
Presedan u američkoj diplomatskoj povijesti
Promjena tona i potpuna redefinicija Trumpovih ciljeva dogodila se nakon razgovora koji su se ovog tjedna događali na tri lokacije – američka delegacija ušla je u sjevernokorejski dio Demilitirazirane zone i pokušala saznati što je izvedivo na summitu. Druga je u Singapuru pregovarala s izaslanicima Pjongjanga o logističkim pitanjima, a treća – najvažnija – bio je posjet Americi Kimova osobnog izaslanika, šefa sjevernokorejske vojnoobavještajne agencije. Kim Yong-chol doletio je u New York, gdje Sjeverna Koreja ima stalnu misiju pri UN-u i tu se — na večeri s filet-mignonom i šampanjcem – susreo s državnim tajnikom Mikeom Pompeom.
Tu se očito shvatilo da Koreja ne pristaje na Trumpove fantazije o denuklearizaciji. Ako će do summita doći, to sigurno neće biti na dnevnom redu. No, problem je bio – tko će to reći Trumpu? State Department tad je napravio nešto bez presedana u američkoj diplomatskoj povijesti – doveo je korejskog špijuna u Bijelu kuću da osobno Trumpu kaže kako stvari stoje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glavni Kimov špijun stigao u SAD
Prebacivanje glavnog sjevernokorejskog špijuna iz New Yorka u Washington nije mala stvar, jer Kim Yong-chol nije neki ćato. To je čovjek pod američkim sankcijama, odgovoran za najgoru eskalaciju između dviju Koreja, kad je torpedo potopio južnokorejski brod i poginulo je gotovo pedeset mornara. Osim toga, osobno je upravljao cyber-napadom na filmski studio Sony u Kaliforniji 2014., kad se Kim Jong-unu nije svidjela komedija koju je o njemu snimio James Franco. Šteta je bila milijunska, a Sony je ostao bez 70 posto svih svojih kompjutera. I ne samo da je Kim Yong-chol pod američkim sankcijama – Sjeverna Koreja jedna je od samo četiri države na svijetu koje nemaju diplomatske odnose s Amerikom (ostale su Iran, Sirija i Butan).
To znači da je glavni špijun bio ograničen na boravak u New Yorku, sjedištu Ujedinjenih naroda – koji SAD tretira kao “otvoreni grad”, gdje mogu doći diplomati i dužnosnici bilo koje države. Izaslanik Kim Jong-una morao je boraviti u misiji svoje države pri UN-u, u bezličnoj zgradi na Drugoj aveniji (u kojoj su, pet katova više, smješteni i hrvatska misija pri UN-u i generalni konzulat RH u New Yorku). No, pravilo “otvorenog grada” odnosi se samo na krug od 40 kilometara oko UN-a – što pokriva grad i tri aerodroma. Za odlazak u Washington morao je dobiti odobrenje američke vlade – iste one koja ga je stavila pod sankcije.
Bizaran susret i golema kuverta
Kim Yong-chol prvi je sjevernokorejski dužnosnik koji je ušao u Bijelu kuću još od 2000., a sve u svemu je drugi u povijesti koji se ikad susreo s nekim američkim predsjednikom. Što je točno rekao Trumpu, još ne znamo, ali predsjednik na sastanak nije doveo savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, niti potpredsjednika Mikea Pencea, koji su svojim javnim komentarima prethodnih tjedana razjarili Kim Jong-una. Trump je popustio i izostavio ih, što je dosta zapanjujuće, jer je sastanak s glavnim špijunom iz Koreje valjda prva točka u opisu posla savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve oko tog događaja bilo je bizarno – Trump i Kim Yong-chol razgovarali su gotovo dva sata, puno duže nego što je itko očekivao. Trumpu je uručio osobno pismo Kim Jong-una, spremljeno u nevjerojatno veliku kuvertu, kao da je riječ o nagradnom čeku. Trump je oduševljeno pozirao fotografima s tom prevelikom kuvertom. Kad su ga novinari poslije pitali o sadržaju pisma, rekao je da je “jako lijepo i zanimljivo”, da bi par minuta kasnije priznao da ga nije pročitao. Ako išta, Koreja je naučila prvu lekciju – Trumpa je lako kupiti predmetima koji su veliki, zlatni ili na sebi imaju njegovo ime. Kuverta nije bila zlatna, ali je pogodila u drugom smislu.
Kako je Trump na kraju pokleknuo
I tako se istopila bilo koja pregovaračka prednost koju je Amerika mogla imati na susretu dvojice lidera. S velikim pismom u rukama, Trump je pristao na to da summit ne bude o denuklearizaciji, ni o ljudskim pravima u Koreji, nego “sastanak upoznavanja”, koji neće pratiti dodatni američki pritisak jer “zašto bismo uvodili sankcije ako se tako lijepo razumijemo”. Sjeverna Koreja ima tri vanjskopolitička cilja – međunarodno priznanje da je velika sila, međunarodni pristanak na to da je nuklearna sila, i ukidanje oštrih UN-ovih sankcija.
Trumpova odluka da – nakon što mu je uručeno veliko pismo – ponovno pristane na summit s Kimom ispunjava sva tri cilja, bez obzira što bude ishod susreta. Činjenica da će se američki predsjednik prvi put u povijesti naći sa sjevernokorejskim diktatorom daje Sjevernoj Koreji međunarodni legitimitet koji desetljećima nije mogla sanjati. Činjenica da američki predsjednik pritom neće inzistirati na nuklearnom razoružanju, ili bar neće postići nikakav opipljiv rezultat, Sjevernoj Koreji će indirektno i neformalno, ali vrlo uvjerljivo, dati status priznate nuklearne sile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Igrokaz koji Americi ne donosi baš ništa
I konačno, sama činjenica da se Pjongjang upustio u pregovore bit će dovoljna da se rastoči režim dosad najoštrijih sankcija – Kina i Rusija samo su čekale zatopljenje između Amerike i Koreje da Kimu počnu ponovno ekonomski pomagati. Drugim riječima – Sjeverna Koreja već je postigla polovicu ciljeva (već i Trumpovom odlukom da glavnog špijuna primi u Ovalnom uredu), a u Singapuru će samo trijumfirati. Amerika pak, pod vodstvom “najboljeg pregovarača na svijetu”, nije ostvarila niti jedan cilj. I teško da će se to promijeniti u Singapuru. Zašto Trump pristaje na igrokaz koji ni njemu ni Americi ne donosi ništa, a Kimu donosi sve što je zamislio? Odgovor je jednostavan – zato jer je napuhana veličina, tašta neznalica, koji niti zna pregovarati, niti razumije politiku. Ali za neko vrijeme moramo izlaziti na kraj s njim.
Sve je počelo naopako, i počelo je iz Pjongjanga. Sjevernokorejski nuklearni program pokušao je zaustaviti još Bill Clinton –neuspješno. Pjongjang je prvu bombu proizveo u vrijeme Georgea W. Busha, kad je Americi prioritet bila borba protiv terorizma. Iako je Sjeverna Koreja nuklearnim oružjem tad već mogla napasti Južnu Koreju ili Japan, ugroza je i dalje bila regionalna. Pjongjang nije mogao zaprijetiti Americi. No, i to se promijenilo, pred kraj mandata Baracka Obame zahvaljujući – nevjerojatno – promjeni vlasti u Ukrajini.
Bitna uloga Ukrajine u raketnoj tehnologiji
Revolucija na Euromajdanu 2014. i bijeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz Ukrajine rezultirali su time da je Moskva otkazala sve ugovore s novom, proeuropskom vladom. Jedan je pogodio Južmaš, tvornicu za proizvodnju raketnih pogona u Dnjepropetrovsku. Sjetite se, Ukrajina ima svu tu tehnologiju jer je isto bila nuklearna sila do 1994., kad je svoje nuklearno naoružanje predala u zamjenu za jamstvo teritorijalnog integriteta (sporazum su potpisali Amerika, UK i Rusija, koja će kasnije napasti i raskomadati ne-nuklearnu Ukrajinu). S padom Janukoviča i ruskim otkazivanjem svih poslova s Ukrajinom, Južmaš iz Dnjepropetrovska našao se u teškoj situaciji – bez glavnog naručitelja, ovisan o državi kojoj nisu trebale rakete, niti je imala novca da ih – opterećena ratom s Rusijom – plaća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ti radnici nisi bili bilo tko – njihovo znanje o raketnoj tehnologiji imalo je visoku cijenu na tržištu. Upravo na transferu ljudi i znanja iz Dnjepropetrovska u Pjongjang nastao je sjevernokorejski program interkontinentalnih balističkih raketa. Tko je tu zajebao, tema je druge rasprave. S ukrajinskim znanjem u džepu, Sjeverna Koreja premetnula se iz regionalne smetnje u globalnu ugrozu, državu koja ne samo da ima nuklearno oružje, nego njime može napasti Sjedinjene Države.
Trump je luđačkim izjavama uspio nemoguće
Da stvar bude gora, sve je to sazrelo u doba dolaska Donalda Trumpa na vlast. Na sjevernokorejske ratoborne prijetnje, on je odgovorio još ratobornijom retorikom. Treba imati muda (i nemati pamet) da bi se izašlo za govornicu Opće skupštine UN-a i zaprijetilo “potpunim uništenjem Sjeverne Koreje”. Točno to lani je napravio Trump i pokrenuo niz događaja koji su doveli do summita u Singapuru na kojemu će, na kraju, on biti glavni luzer.
Što se dogodilo? Svojim luđačkim izjavama o “vatri i bijesu kakve svijet nikad nije vidio”, pa kasnije idejama o “preventivnom napadu na Sjevernu Koreju”, tzv. “bleeding-nose” teoriji, Trump je uspio nemoguće – alarmirao je Sjevernu Koreju, ali je još više alarmirao Južnu Koreju, američku saveznicu izloženu napadu sa sjevera, koja bi podnijela stotine tisuća, ako ne i milijune žrtava čak i da je Sjeverna Koreja napadne samo konvencionalnim, a ne nuklearnim oružjem. Druga adresa na kojoj su se naježili na Trumpove riječi je Peking, koji ne podnosi Kimovu vlast u Pjongjangu i već duže ima loše odnose s njim, ali želi stabilnost na granicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poziv koji je samo trebao podgrijati Trumpov ego
Tu je južnokorejski predsjednik Moon Jae-in osjetio prostor za diplomatsku akciju. Prvo na Olimpijskim igrama u Pyeongchangu, pa u razgovorima s Kim Jong-unom, ispostavilo se da sve tri države – ma koliko različite i načelno neprijateljske – veću opasnost vide od Trumpa, nego jedna od druge. To je osnova Moonova plana, koja se održava na životu do danas: sve dok postoji makar privid “mirovnog procesa”, postoji jaki argument da se Trumpa zadrži od njegovih luđačkih ideja. Tu se slažu i Seul i Pjongjang i Peking. No, da bi se to dogodilo, trebaloje pokrenuti “mirovni proces”, koji bi Trump prihvatio. Smisao tog procesa nije u stvarnom rješenju problema, nego u kupovini vremena – barem dok Trump ne ode s vlasti.
Tu dolazi do prve velike greške, do zapleta koji nitko nije očekivao – nakon razgovora delegacija dviju Koreja u Pjongjangu, južnokorejski predsjednik Moon šalje svoje ljude u Washington ne bi li dobio američki blagoslov za početak “mirovnog procesa”. Među lijepim riječima koje su razmijenjene je i poruka Kim Jong-una, preko južnokorejskih posrednika, da se želi susresti s Trumpom. To je trebalo podgrijati Trumpov ego, ali ništa više od toga – uostalom, niti jedan američki predsjednik nikad se nije susreo sa sjevernokorejskim, niti bi to napravio bez da se ispune barem neki preduvjeti.
Koreja neće odustati od nuklearnog oružja
No, Trump o svemu tome ne zna ništa, i kad su mu rekli da se Kim hoće naći s njim, on je prihvatio. Dapače, bez konzultacije s bilo kim u administraciji, odredio je i da se sastanak treba dogoditi do kraja svibnja. Prije nego što su ga savjetnici stigli zaustaviti, odjurio je u novinarsku sobu Bijele kuće – prvi put otkad je predsjednik – i najavio veliku vijest. S američke strane to je bilo, u najmanju ruku, neodgovorno i nepromišljeno. Sa strane dviju Koreja i Kine, njihov prešutni dogovor to je izvrnulo naglavce.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema ni teoretske mogućnosti da Sjeverna Koreja sama od sebe odustane od nuklearnog oružja – to znaju i ljudi bez dubokog uvida u odnose u toj regiji. Kimov režim godinama je većinu oskudnih resursa svoje siromašne zemlje stavio upravo u razvoj i proizvodnju nuklearnog kapaciteta koji je najjači jamac opstanka režima. Zašto bi se netko, tko je toliko uložio u nuklearno oružje, odjednom predomislio? To je jasno svima, osim Donaldu Trumpu.
Trumpova posve suluda ideja o Nobelu
Nakon pristanka na summit s Kimom, Trump je napravio drugu veliku grešku – počeo je podizati očekivanja od tog susreta. U njegovu političkom životu Trumpa vode dva motiva – prvi je njegov ego i potreba da bude centar oko kojeg se vrti svijet, a drugi nastojanje da u svemu bude drukčiji(i “bolji”) od svog prethodnika Obame. Tu je suluda ideja da bi Trump dobio Nobelovu nagradu za mir ako riješi situaciju u Koreji pala na plodno tlo u oba smisla – em gradi njegov ego, em ga stavlja u rang s Obamom, koji je dobio Nobela na početku mandata.
Iz aspekta pregovora, to je bila najgluplja stvar koju je Trump mogao napraviti. Pristaše na skupovima skandirali su mu “Nobel, Nobel!”, a on je – s dozom nevoljkosti, ali i dozom duboke samouvjerenosti – odgovarao da je to “na drugima da odluče”. Time je postao onaj koji summitu s Kimom pripisuje veću važnost, što ga na kraju čini ili ne čini dostojnim Nobelove nagrade. Gomila inspiracijskog bullshita iz Trumpovih knjiga o pregovaranju upozorava upravo na to – nikad nemoj izgledati kao netko tko silno želi deal, jer ćeš završiti s dealom koji nije dobar za tebe. Ali što bi o tome znao Donald Trump –knjige koje su drugi pisali pod njegovim imenom on nije ni pročitao, a kamoli ih je napisao.
Kakav bi mogao biti ishod summita?
Što će na kraju izaći iz prvog summita jednog američkog predsjednika i sjevernokorejskog diktatora u Singapuru? Teško je predvidjeti, jer je riječ o dvojici najnestabilnijih i najnepredvidljivijih državnika na svijetu. Sve je moguće. No, dosad već znamo da ishod neće biti velika sjevernokorejska denuklearizacija, jer nam je sam Trump rekao da to više nije cilj susreta. Dapače, zbog medijskog i političkog pritiska kojemu će Trump biti izložen idućih dana – reći će mu da Sjeverna Koreja dobiva sve, a Amerika ništa – ne treba isključiti mogućnost da Trump pospremi veliko pismo u ladicu i još jednom otkaže summit.
Ali ako do summita dođe, ishod će u najboljem slučaju biti mlaki dogovor o denuklearizaciji poluotoka – to dugoročno i teoretski znači kraj Kimovih nuklearnih bombi, ali i američkog nuklearnog kišobrana za Južnu Koreju, možda i povlačenje Amerikanaca iz Južne Koreje. To se vjerojatno neće dogoditi, ali dogovor da je to “cilj” može biti prihvatljiv objema stranama.
Napravit će sve da dobro izgleda na TV-u
Realniji ishod pregovora je otvaranje procesa za postizanje mirovnog sporazuma kojim bi se okončao Korejski rat. Sjetite se, odnosi između Amerike i Južne Koreje s jedne, i Sjeverne Koreje s druge strane i dalje su regulirani primirjem iz 1953. godine, jer rat nikad nije službeno završio. Pokretanje procesa za postizanje mirovnog sporazuma zvučalo bi dovoljno “povijesno” da ga Trump može prodati svojoj bazi kao veliki uspjeh. Ostalim stranama u konfliktu i njihovim susjedima to bi dalo vremena i manevarskog prostora da otklone Trumpove ideje o napadu na Sjevernu Koreju, koji bi bio poguban za cijeli poluotok.
S druge strane, ako je to jedina promjena, činjenica da dvije Koreje više nisu “u ratu” nego su sklopile mirovni sporazum, neće na terenu promijeniti doslovno ništa. Ali će dobro zvučati kad Trump to ispriča na predizbornom skupu u Kentuckyju. Nobelov odbor neće ni trepnuti, što će Trumpu dati goriva za tezu da “Nobel mrzi Trumpa”i svjetina će u to vjerovati. Što god da radi, Trump to ne radi zbog onoga na koga se radnja odnosi – on to uvijek radi zbog sebe samoga. On će napraviti sve, baš sve, što dobro izgleda na televiziji– bilo da vas spasi od poplave ili da se u vaše ime susretne s Kim Jong-unom. Dobra vijest je da doba takve televizije prolazi. Loša vijest je da mandat Donalda Trumpa prolazi puno sporije.
Sa sastanka s Kimom samo će Trump izaći kao luzer. Naš dopisnik iz Amerike objašnjava zašto je na to pristao
Đivo Đurović kontekstualizira nove momente oko susreta Trumpa i Kim Jong-una
Činjenica da će se američki predsjednik prvi put u povijesti naći sa sjevernokorejskim diktatorom daje Sjevernoj Koreji međunarodni legitimitet koji desetljećima nije mogla sanjati. Činjenica da američki predsjednik pritom neće inzistirati na nuklearnom razoružanju, ili bar neće postići nikakav opipljiv rezultat, Sjevernoj Koreji će indirektno i neformalno, ali vrlo uvjerljivo, dati status priznate nuklearne sile. Zašto Trump pristaje na igrokaz koji ni njemu ni Americi ne donosi ništa, a Kimu donosi sve što je zamislio? Odgovor je jednostavan – zato jer je napuhana veličina, tašta neznalica, koji niti zna pregovarati, niti razumije politiku. Ali za neko vrijeme moramo izlaziti na kraj s njim
Silna želja da postigneš sporazum dovest će te do toga da postigneš loš sporazum. Upravo to se događa Donaldu Trumpu, koji je postao predsjednikom prodavši se Amerikancima kao “najbolji pregovarač na svijetu”, koji “sklapa najbolje dealove”. Trump se – svojom krivnjom – doveo do toga da će ishod njegova susreta na vrhu sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom završiti štetno po američke interese. Okrenuli ovako ili onako, bit će to loš deal.
Jasno je to već nekoliko tjedana, koliko traju natezanja oko summita, koji će se ipak održati 12. lipnja u Singapuru. No, konačna potvrda došla je u petak, nakon što je Trump u Bijeloj kući primio sjevernokorejskog izaslanika Kim Yong-chola. Predsjednik je kapitulirao na svim poljima – novinarima je otkrio da cilj summita više nije denuklearizacija Sjeverne Koreje, nego će to biti “getting-to-know-you meeting, plus”. Dakle, “susret upoznavanja, plus”. Što je “plus”, Trump nije otkrio, ali ne nadajte se čudesima.
Potkopao je američku pregovaračku poziciju
Još gore, priznao je da s Kimom – koji svojom osiromašenom državom despotski vlada nakon svoga oca i djeda – neće otvoriti čak ni pitanje ljudskih prava. Odustao je i od ideje da pregovore prati pooštrenje sankcija protiv Sjeverne Koreje, odnosno politika “maksimalnog pritiska”. “To smo potpuno prevazišli. Zašto bih uvodio sankcije ako se tako lijepo slažemo?” – odmahnuo je Trump i potkopao američku pregovaračku poziciju iz samo njemu znanog razloga.
Prije tjedan dana taj isti Trump bio je otkazao summit zbog “otvorenog neprijateljstva” i zaprijetio Pjongjangu nuklearnim ratom. Trump je živi primjer onoga što jeo Nijemcima svojedobno rekao Winston Churchill: Ili ti ljube noge ili ti grizu grkljan. Nema srednjeg puta.
Presedan u američkoj diplomatskoj povijesti
Promjena tona i potpuna redefinicija Trumpovih ciljeva dogodila se nakon razgovora koji su se ovog tjedna događali na tri lokacije – američka delegacija ušla je u sjevernokorejski dio Demilitirazirane zone i pokušala saznati što je izvedivo na summitu. Druga je u Singapuru pregovarala s izaslanicima Pjongjanga o logističkim pitanjima, a treća – najvažnija – bio je posjet Americi Kimova osobnog izaslanika, šefa sjevernokorejske vojnoobavještajne agencije. Kim Yong-chol doletio je u New York, gdje Sjeverna Koreja ima stalnu misiju pri UN-u i tu se — na večeri s filet-mignonom i šampanjcem – susreo s državnim tajnikom Mikeom Pompeom.
Tu se očito shvatilo da Koreja ne pristaje na Trumpove fantazije o denuklearizaciji. Ako će do summita doći, to sigurno neće biti na dnevnom redu. No, problem je bio – tko će to reći Trumpu? State Department tad je napravio nešto bez presedana u američkoj diplomatskoj povijesti – doveo je korejskog špijuna u Bijelu kuću da osobno Trumpu kaže kako stvari stoje.
Glavni Kimov špijun stigao u SAD
Prebacivanje glavnog sjevernokorejskog špijuna iz New Yorka u Washington nije mala stvar, jer Kim Yong-chol nije neki ćato. To je čovjek pod američkim sankcijama, odgovoran za najgoru eskalaciju između dviju Koreja, kad je torpedo potopio južnokorejski brod i poginulo je gotovo pedeset mornara. Osim toga, osobno je upravljao cyber-napadom na filmski studio Sony u Kaliforniji 2014., kad se Kim Jong-unu nije svidjela komedija koju je o njemu snimio James Franco. Šteta je bila milijunska, a Sony je ostao bez 70 posto svih svojih kompjutera. I ne samo da je Kim Yong-chol pod američkim sankcijama – Sjeverna Koreja jedna je od samo četiri države na svijetu koje nemaju diplomatske odnose s Amerikom (ostale su Iran, Sirija i Butan).
To znači da je glavni špijun bio ograničen na boravak u New Yorku, sjedištu Ujedinjenih naroda – koji SAD tretira kao “otvoreni grad”, gdje mogu doći diplomati i dužnosnici bilo koje države. Izaslanik Kim Jong-una morao je boraviti u misiji svoje države pri UN-u, u bezličnoj zgradi na Drugoj aveniji (u kojoj su, pet katova više, smješteni i hrvatska misija pri UN-u i generalni konzulat RH u New Yorku). No, pravilo “otvorenog grada” odnosi se samo na krug od 40 kilometara oko UN-a – što pokriva grad i tri aerodroma. Za odlazak u Washington morao je dobiti odobrenje američke vlade – iste one koja ga je stavila pod sankcije.
Bizaran susret i golema kuverta
Kim Yong-chol prvi je sjevernokorejski dužnosnik koji je ušao u Bijelu kuću još od 2000., a sve u svemu je drugi u povijesti koji se ikad susreo s nekim američkim predsjednikom. Što je točno rekao Trumpu, još ne znamo, ali predsjednik na sastanak nije doveo savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, niti potpredsjednika Mikea Pencea, koji su svojim javnim komentarima prethodnih tjedana razjarili Kim Jong-una. Trump je popustio i izostavio ih, što je dosta zapanjujuće, jer je sastanak s glavnim špijunom iz Koreje valjda prva točka u opisu posla savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Sve oko tog događaja bilo je bizarno – Trump i Kim Yong-chol razgovarali su gotovo dva sata, puno duže nego što je itko očekivao. Trumpu je uručio osobno pismo Kim Jong-una, spremljeno u nevjerojatno veliku kuvertu, kao da je riječ o nagradnom čeku. Trump je oduševljeno pozirao fotografima s tom prevelikom kuvertom. Kad su ga novinari poslije pitali o sadržaju pisma, rekao je da je “jako lijepo i zanimljivo”, da bi par minuta kasnije priznao da ga nije pročitao. Ako išta, Koreja je naučila prvu lekciju – Trumpa je lako kupiti predmetima koji su veliki, zlatni ili na sebi imaju njegovo ime. Kuverta nije bila zlatna, ali je pogodila u drugom smislu.
Kako je Trump na kraju pokleknuo
I tako se istopila bilo koja pregovaračka prednost koju je Amerika mogla imati na susretu dvojice lidera. S velikim pismom u rukama, Trump je pristao na to da summit ne bude o denuklearizaciji, ni o ljudskim pravima u Koreji, nego “sastanak upoznavanja”, koji neće pratiti dodatni američki pritisak jer “zašto bismo uvodili sankcije ako se tako lijepo razumijemo”. Sjeverna Koreja ima tri vanjskopolitička cilja – međunarodno priznanje da je velika sila, međunarodni pristanak na to da je nuklearna sila, i ukidanje oštrih UN-ovih sankcija.
Trumpova odluka da – nakon što mu je uručeno veliko pismo – ponovno pristane na summit s Kimom ispunjava sva tri cilja, bez obzira što bude ishod susreta. Činjenica da će se američki predsjednik prvi put u povijesti naći sa sjevernokorejskim diktatorom daje Sjevernoj Koreji međunarodni legitimitet koji desetljećima nije mogla sanjati. Činjenica da američki predsjednik pritom neće inzistirati na nuklearnom razoružanju, ili bar neće postići nikakav opipljiv rezultat, Sjevernoj Koreji će indirektno i neformalno, ali vrlo uvjerljivo, dati status priznate nuklearne sile.
Igrokaz koji Americi ne donosi baš ništa
I konačno, sama činjenica da se Pjongjang upustio u pregovore bit će dovoljna da se rastoči režim dosad najoštrijih sankcija – Kina i Rusija samo su čekale zatopljenje između Amerike i Koreje da Kimu počnu ponovno ekonomski pomagati. Drugim riječima – Sjeverna Koreja već je postigla polovicu ciljeva (već i Trumpovom odlukom da glavnog špijuna primi u Ovalnom uredu), a u Singapuru će samo trijumfirati. Amerika pak, pod vodstvom “najboljeg pregovarača na svijetu”, nije ostvarila niti jedan cilj. I teško da će se to promijeniti u Singapuru. Zašto Trump pristaje na igrokaz koji ni njemu ni Americi ne donosi ništa, a Kimu donosi sve što je zamislio? Odgovor je jednostavan – zato jer je napuhana veličina, tašta neznalica, koji niti zna pregovarati, niti razumije politiku. Ali za neko vrijeme moramo izlaziti na kraj s njim.
Sve je počelo naopako, i počelo je iz Pjongjanga. Sjevernokorejski nuklearni program pokušao je zaustaviti još Bill Clinton –neuspješno. Pjongjang je prvu bombu proizveo u vrijeme Georgea W. Busha, kad je Americi prioritet bila borba protiv terorizma. Iako je Sjeverna Koreja nuklearnim oružjem tad već mogla napasti Južnu Koreju ili Japan, ugroza je i dalje bila regionalna. Pjongjang nije mogao zaprijetiti Americi. No, i to se promijenilo, pred kraj mandata Baracka Obame zahvaljujući – nevjerojatno – promjeni vlasti u Ukrajini.
Bitna uloga Ukrajine u raketnoj tehnologiji
Revolucija na Euromajdanu 2014. i bijeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz Ukrajine rezultirali su time da je Moskva otkazala sve ugovore s novom, proeuropskom vladom. Jedan je pogodio Južmaš, tvornicu za proizvodnju raketnih pogona u Dnjepropetrovsku. Sjetite se, Ukrajina ima svu tu tehnologiju jer je isto bila nuklearna sila do 1994., kad je svoje nuklearno naoružanje predala u zamjenu za jamstvo teritorijalnog integriteta (sporazum su potpisali Amerika, UK i Rusija, koja će kasnije napasti i raskomadati ne-nuklearnu Ukrajinu). S padom Janukoviča i ruskim otkazivanjem svih poslova s Ukrajinom, Južmaš iz Dnjepropetrovska našao se u teškoj situaciji – bez glavnog naručitelja, ovisan o državi kojoj nisu trebale rakete, niti je imala novca da ih – opterećena ratom s Rusijom – plaća.
No, ti radnici nisi bili bilo tko – njihovo znanje o raketnoj tehnologiji imalo je visoku cijenu na tržištu. Upravo na transferu ljudi i znanja iz Dnjepropetrovska u Pjongjang nastao je sjevernokorejski program interkontinentalnih balističkih raketa. Tko je tu zajebao, tema je druge rasprave. S ukrajinskim znanjem u džepu, Sjeverna Koreja premetnula se iz regionalne smetnje u globalnu ugrozu, državu koja ne samo da ima nuklearno oružje, nego njime može napasti Sjedinjene Države.
Trump je luđačkim izjavama uspio nemoguće
Da stvar bude gora, sve je to sazrelo u doba dolaska Donalda Trumpa na vlast. Na sjevernokorejske ratoborne prijetnje, on je odgovorio još ratobornijom retorikom. Treba imati muda (i nemati pamet) da bi se izašlo za govornicu Opće skupštine UN-a i zaprijetilo “potpunim uništenjem Sjeverne Koreje”. Točno to lani je napravio Trump i pokrenuo niz događaja koji su doveli do summita u Singapuru na kojemu će, na kraju, on biti glavni luzer.
Što se dogodilo? Svojim luđačkim izjavama o “vatri i bijesu kakve svijet nikad nije vidio”, pa kasnije idejama o “preventivnom napadu na Sjevernu Koreju”, tzv. “bleeding-nose” teoriji, Trump je uspio nemoguće – alarmirao je Sjevernu Koreju, ali je još više alarmirao Južnu Koreju, američku saveznicu izloženu napadu sa sjevera, koja bi podnijela stotine tisuća, ako ne i milijune žrtava čak i da je Sjeverna Koreja napadne samo konvencionalnim, a ne nuklearnim oružjem. Druga adresa na kojoj su se naježili na Trumpove riječi je Peking, koji ne podnosi Kimovu vlast u Pjongjangu i već duže ima loše odnose s njim, ali želi stabilnost na granicama.
Poziv koji je samo trebao podgrijati Trumpov ego
Tu je južnokorejski predsjednik Moon Jae-in osjetio prostor za diplomatsku akciju. Prvo na Olimpijskim igrama u Pyeongchangu, pa u razgovorima s Kim Jong-unom, ispostavilo se da sve tri države – ma koliko različite i načelno neprijateljske – veću opasnost vide od Trumpa, nego jedna od druge. To je osnova Moonova plana, koja se održava na životu do danas: sve dok postoji makar privid “mirovnog procesa”, postoji jaki argument da se Trumpa zadrži od njegovih luđačkih ideja. Tu se slažu i Seul i Pjongjang i Peking. No, da bi se to dogodilo, trebaloje pokrenuti “mirovni proces”, koji bi Trump prihvatio. Smisao tog procesa nije u stvarnom rješenju problema, nego u kupovini vremena – barem dok Trump ne ode s vlasti.
Tu dolazi do prve velike greške, do zapleta koji nitko nije očekivao – nakon razgovora delegacija dviju Koreja u Pjongjangu, južnokorejski predsjednik Moon šalje svoje ljude u Washington ne bi li dobio američki blagoslov za početak “mirovnog procesa”. Među lijepim riječima koje su razmijenjene je i poruka Kim Jong-una, preko južnokorejskih posrednika, da se želi susresti s Trumpom. To je trebalo podgrijati Trumpov ego, ali ništa više od toga – uostalom, niti jedan američki predsjednik nikad se nije susreo sa sjevernokorejskim, niti bi to napravio bez da se ispune barem neki preduvjeti.
Koreja neće odustati od nuklearnog oružja
No, Trump o svemu tome ne zna ništa, i kad su mu rekli da se Kim hoće naći s njim, on je prihvatio. Dapače, bez konzultacije s bilo kim u administraciji, odredio je i da se sastanak treba dogoditi do kraja svibnja. Prije nego što su ga savjetnici stigli zaustaviti, odjurio je u novinarsku sobu Bijele kuće – prvi put otkad je predsjednik – i najavio veliku vijest. S američke strane to je bilo, u najmanju ruku, neodgovorno i nepromišljeno. Sa strane dviju Koreja i Kine, njihov prešutni dogovor to je izvrnulo naglavce.
Nema ni teoretske mogućnosti da Sjeverna Koreja sama od sebe odustane od nuklearnog oružja – to znaju i ljudi bez dubokog uvida u odnose u toj regiji. Kimov režim godinama je većinu oskudnih resursa svoje siromašne zemlje stavio upravo u razvoj i proizvodnju nuklearnog kapaciteta koji je najjači jamac opstanka režima. Zašto bi se netko, tko je toliko uložio u nuklearno oružje, odjednom predomislio? To je jasno svima, osim Donaldu Trumpu.
Trumpova posve suluda ideja o Nobelu
Nakon pristanka na summit s Kimom, Trump je napravio drugu veliku grešku – počeo je podizati očekivanja od tog susreta. U njegovu političkom životu Trumpa vode dva motiva – prvi je njegov ego i potreba da bude centar oko kojeg se vrti svijet, a drugi nastojanje da u svemu bude drukčiji(i “bolji”) od svog prethodnika Obame. Tu je suluda ideja da bi Trump dobio Nobelovu nagradu za mir ako riješi situaciju u Koreji pala na plodno tlo u oba smisla – em gradi njegov ego, em ga stavlja u rang s Obamom, koji je dobio Nobela na početku mandata.
Iz aspekta pregovora, to je bila najgluplja stvar koju je Trump mogao napraviti. Pristaše na skupovima skandirali su mu “Nobel, Nobel!”, a on je – s dozom nevoljkosti, ali i dozom duboke samouvjerenosti – odgovarao da je to “na drugima da odluče”. Time je postao onaj koji summitu s Kimom pripisuje veću važnost, što ga na kraju čini ili ne čini dostojnim Nobelove nagrade. Gomila inspiracijskog bullshita iz Trumpovih knjiga o pregovaranju upozorava upravo na to – nikad nemoj izgledati kao netko tko silno želi deal, jer ćeš završiti s dealom koji nije dobar za tebe. Ali što bi o tome znao Donald Trump –knjige koje su drugi pisali pod njegovim imenom on nije ni pročitao, a kamoli ih je napisao.
Kakav bi mogao biti ishod summita?
Što će na kraju izaći iz prvog summita jednog američkog predsjednika i sjevernokorejskog diktatora u Singapuru? Teško je predvidjeti, jer je riječ o dvojici najnestabilnijih i najnepredvidljivijih državnika na svijetu. Sve je moguće. No, dosad već znamo da ishod neće biti velika sjevernokorejska denuklearizacija, jer nam je sam Trump rekao da to više nije cilj susreta. Dapače, zbog medijskog i političkog pritiska kojemu će Trump biti izložen idućih dana – reći će mu da Sjeverna Koreja dobiva sve, a Amerika ništa – ne treba isključiti mogućnost da Trump pospremi veliko pismo u ladicu i još jednom otkaže summit.
Ali ako do summita dođe, ishod će u najboljem slučaju biti mlaki dogovor o denuklearizaciji poluotoka – to dugoročno i teoretski znači kraj Kimovih nuklearnih bombi, ali i američkog nuklearnog kišobrana za Južnu Koreju, možda i povlačenje Amerikanaca iz Južne Koreje. To se vjerojatno neće dogoditi, ali dogovor da je to “cilj” može biti prihvatljiv objema stranama.
Napravit će sve da dobro izgleda na TV-u
Realniji ishod pregovora je otvaranje procesa za postizanje mirovnog sporazuma kojim bi se okončao Korejski rat. Sjetite se, odnosi između Amerike i Južne Koreje s jedne, i Sjeverne Koreje s druge strane i dalje su regulirani primirjem iz 1953. godine, jer rat nikad nije službeno završio. Pokretanje procesa za postizanje mirovnog sporazuma zvučalo bi dovoljno “povijesno” da ga Trump može prodati svojoj bazi kao veliki uspjeh. Ostalim stranama u konfliktu i njihovim susjedima to bi dalo vremena i manevarskog prostora da otklone Trumpove ideje o napadu na Sjevernu Koreju, koji bi bio poguban za cijeli poluotok.
S druge strane, ako je to jedina promjena, činjenica da dvije Koreje više nisu “u ratu” nego su sklopile mirovni sporazum, neće na terenu promijeniti doslovno ništa. Ali će dobro zvučati kad Trump to ispriča na predizbornom skupu u Kentuckyju. Nobelov odbor neće ni trepnuti, što će Trumpu dati goriva za tezu da “Nobel mrzi Trumpa”i svjetina će u to vjerovati. Što god da radi, Trump to ne radi zbog onoga na koga se radnja odnosi – on to uvijek radi zbog sebe samoga. On će napraviti sve, baš sve, što dobro izgleda na televiziji– bilo da vas spasi od poplave ili da se u vaše ime susretne s Kim Jong-unom. Dobra vijest je da doba takve televizije prolazi. Loša vijest je da mandat Donalda Trumpa prolazi puno sporije.