Sad kad je i to čudo prošlo, zajedno s čitavim cirkusom, kičem, dvodnevnim analizama, sveprisutnom histerijom i velikim riječima, a govorimo naravno o posjetu Aleksandra Vučića Hrvatskoj, ne treba nas čuditi kako je ostao potpuno neprepoznat najvažniji moment tog posjeta. Taj moment odnosi se na sadržaj govora kojeg je Milorad Pupovac održao u Lisinskom, u svojstvu predsjednika SNV-a.
Njegov govor je, osim zbog sadržaja izrečenog, bitan i zbog činjenice da ga je održao netko iz Hrvatske, pa čak i netko tko participira u vlasti. Iako je naravno nužno da politički odnosi između Hrvatske i Srbije budu što normalniji i posvećeni nekim zajedničkim ciljevima, i to upravo zbog traumatičnog nasljeđa, pa i osobnog Vučićevog backgrounda, zapravo je besmisleno uvjetovati odnose unutar Hrvatske sa odnosima unutar Srbije.
To je nažalost ostala glavna poruka jučerašnjeg Vučićevog govora, a vrlo vjerojatno i čitavog susreta. Sam predsjednik Srbije je to i otvoreno rekao, zaključivši kako će napraviti sve da se Hrvati u Srbiji što bolje i sigurnije osjećaju, očekujući kako će se zbog toga i Srbi u Hrvatskoj osjećati bolje. Unatoč tome što nastojanja za poboljšanjem položaja Hrvata u Srbiji treba pozdraviti, ovakva vrsta uvjetovanja kompletno obesmišljava Hrvatsku kao državu.
Zadatak svake države je da se građani osjećaju jednakima
Zašto ovo navodimo? Pa zato što bi zadatak svake zemlje, neovisno o tome kakvi su njeni odnosi sa susjednim zemljama, bio taj da unutar vlastitih granica izgradi što je moguće bolje društvo, u kojemu će se svi građani osjećati jednaki, nediskriminirani i kao dio zajednice. To konkretno znači da se i Srbi iz Hrvatske ne bi smjeli osjećati barem institucionalno zakinuti na bilo koji način. A svi znamo da to naprosto nije tako.
Čak i kad zanemarimo svaku moguću institucionalnu zapreku koja je u prvim postratnim godinama postavljana, ne bi li se spriječio masovniji povratak, u čemu su neki od onih koji sada nariču nad demografskom depopulacijom zemlje izravno sudjelovali, suočit ćemo se s očitom nebrigom države za te krajeve. Još i danas kad se, recimo vozite dalmatinskim zaleđem, pa prolazite kroz mjesta koja su bila naseljena većinski srpskim stanovništvom, uočit ćete kako u njima nije obnovljena niti temeljna infrastruktura, a kamoli išta više od toga.
To je slučaj čak i s mjestima kroz koja prolazi autocesta. Primjerice, Čista Mala, u kojoj se doslovno nalazi izlaz Pirovac, na autocesti između Splita i Zagreba i smještena je 14 kilometara od turistički razvikanih Vodica, još je uvijek je uglavnom spaljena, s minimalnim brojem povratnika i brojnim komunalnim problema. Čista Velika, koja se nalazi preko puta ceste i naseljena je većinskim hrvatskim stanovništvom nema nijedan od tih problema i doista izgleda u skladu s vremenom, tj. kao da je 2018. godina. Otklanjanje ovih nejednakosti je isključivo u domeni političke volje, koje nažalost nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država bi trebala otkloniti nelagodu manjina u Hrvatskoj
I to svi znamo, ma koliko se pravili da nije tako. Međutim, dok ovakav nejednak odnos države prema građanima predstavlja konstantu, neko vrijeme, od početka dvijetisućitih sve do uspona konzervativne desne revolucije prije par godina, barem nije stvarana atmosfera mržnje prema manjinama, s naglaskom na srpsku. To nažalost više nije slučaj, što nas dovodi do najvažnijeg momenta Pupovčevog govora. On je svim ovim realnim životnim problemima, pretpostavio ideju o životu u slobodi. I bio je u pravu nažalost.
Atmosfera histerije u svim smjerovima, s razlogom je stvorila osjećaj realne nelagode među Srbima, a to je tema koja bi zapravo trebala zanimati većinu i zbog koje se uspostava politike koja bi tu nelagodu otklonila nameće kao nužna. Drugim riječima, to je isključivo problem same Hrvatske i nema potrebe da ga se vezuje s ičim drugim. Činjenica da je Pupovac to izrekao na takav način i u takvoj prigodi, svrstala je ovaj govor u najvažnije koje je održao uopće. No, samim tim, njegova odgovornost za uspostavu takvog društva je i osobna, s obzirom da je odlučio poduprijeti Vladu baš zbog toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sad kad je i to čudo s Vučićem prošlo, skupa s kičem, možda je trenutak da razmislimo kako se Srbi osjećaju ovdje
Pupovčev govor je vjerojatno najvažniji moment posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića
Atmosfera histerije u svim smjerovima stvorila je osjećaj realne nelagode među Srbima, a to je tema koja bi zapravo trebala zanimati većinu i zbog koje se uspostava politike koja bi tu nelagodu otklonila nameće kao nužna. Drugim riječima, to je isključivo problem same Hrvatske i nema potrebe da ga se vezuje s ičim drugim. Činjenica da je Pupovac to izrekao na takav način i u takvoj prigodi, svrstala je ovaj njegov govor u najvažnije koje je održao uopće. No, samim tim, njegova odgovornost za uspostavu takvog društva je i osobna, s obzirom da je odlučio poduprijeti Vladu baš zbog toga
Sad kad je i to čudo prošlo, zajedno s čitavim cirkusom, kičem, dvodnevnim analizama, sveprisutnom histerijom i velikim riječima, a govorimo naravno o posjetu Aleksandra Vučića Hrvatskoj, ne treba nas čuditi kako je ostao potpuno neprepoznat najvažniji moment tog posjeta. Taj moment odnosi se na sadržaj govora kojeg je Milorad Pupovac održao u Lisinskom, u svojstvu predsjednika SNV-a.
Njegov govor je, osim zbog sadržaja izrečenog, bitan i zbog činjenice da ga je održao netko iz Hrvatske, pa čak i netko tko participira u vlasti. Iako je naravno nužno da politički odnosi između Hrvatske i Srbije budu što normalniji i posvećeni nekim zajedničkim ciljevima, i to upravo zbog traumatičnog nasljeđa, pa i osobnog Vučićevog backgrounda, zapravo je besmisleno uvjetovati odnose unutar Hrvatske sa odnosima unutar Srbije.
To je nažalost ostala glavna poruka jučerašnjeg Vučićevog govora, a vrlo vjerojatno i čitavog susreta. Sam predsjednik Srbije je to i otvoreno rekao, zaključivši kako će napraviti sve da se Hrvati u Srbiji što bolje i sigurnije osjećaju, očekujući kako će se zbog toga i Srbi u Hrvatskoj osjećati bolje. Unatoč tome što nastojanja za poboljšanjem položaja Hrvata u Srbiji treba pozdraviti, ovakva vrsta uvjetovanja kompletno obesmišljava Hrvatsku kao državu.
Zadatak svake države je da se građani osjećaju jednakima
Zašto ovo navodimo? Pa zato što bi zadatak svake zemlje, neovisno o tome kakvi su njeni odnosi sa susjednim zemljama, bio taj da unutar vlastitih granica izgradi što je moguće bolje društvo, u kojemu će se svi građani osjećati jednaki, nediskriminirani i kao dio zajednice. To konkretno znači da se i Srbi iz Hrvatske ne bi smjeli osjećati barem institucionalno zakinuti na bilo koji način. A svi znamo da to naprosto nije tako.
Čak i kad zanemarimo svaku moguću institucionalnu zapreku koja je u prvim postratnim godinama postavljana, ne bi li se spriječio masovniji povratak, u čemu su neki od onih koji sada nariču nad demografskom depopulacijom zemlje izravno sudjelovali, suočit ćemo se s očitom nebrigom države za te krajeve. Još i danas kad se, recimo vozite dalmatinskim zaleđem, pa prolazite kroz mjesta koja su bila naseljena većinski srpskim stanovništvom, uočit ćete kako u njima nije obnovljena niti temeljna infrastruktura, a kamoli išta više od toga.
To je slučaj čak i s mjestima kroz koja prolazi autocesta. Primjerice, Čista Mala, u kojoj se doslovno nalazi izlaz Pirovac, na autocesti između Splita i Zagreba i smještena je 14 kilometara od turistički razvikanih Vodica, još je uvijek je uglavnom spaljena, s minimalnim brojem povratnika i brojnim komunalnim problema. Čista Velika, koja se nalazi preko puta ceste i naseljena je većinskim hrvatskim stanovništvom nema nijedan od tih problema i doista izgleda u skladu s vremenom, tj. kao da je 2018. godina. Otklanjanje ovih nejednakosti je isključivo u domeni političke volje, koje nažalost nema.
Država bi trebala otkloniti nelagodu manjina u Hrvatskoj
I to svi znamo, ma koliko se pravili da nije tako. Međutim, dok ovakav nejednak odnos države prema građanima predstavlja konstantu, neko vrijeme, od početka dvijetisućitih sve do uspona konzervativne desne revolucije prije par godina, barem nije stvarana atmosfera mržnje prema manjinama, s naglaskom na srpsku. To nažalost više nije slučaj, što nas dovodi do najvažnijeg momenta Pupovčevog govora. On je svim ovim realnim životnim problemima, pretpostavio ideju o životu u slobodi. I bio je u pravu nažalost.
Atmosfera histerije u svim smjerovima, s razlogom je stvorila osjećaj realne nelagode među Srbima, a to je tema koja bi zapravo trebala zanimati većinu i zbog koje se uspostava politike koja bi tu nelagodu otklonila nameće kao nužna. Drugim riječima, to je isključivo problem same Hrvatske i nema potrebe da ga se vezuje s ičim drugim. Činjenica da je Pupovac to izrekao na takav način i u takvoj prigodi, svrstala je ovaj govor u najvažnije koje je održao uopće. No, samim tim, njegova odgovornost za uspostavu takvog društva je i osobna, s obzirom da je odlučio poduprijeti Vladu baš zbog toga.