S temom rafala i teškog ranjavanja policajca ispred Vlade te samoubojstva mladog počinitelja ovog groznog zločina već dan poslije zalazimo u slijepu ulicu. Opet se gubimo i bit cijele stvari se raspada. Pred javnost izlaze stručnjaci iz raznih s ovim povezivih usmjerenja da bi svaki od njih govorio o svom aspektu strašnog događaja i predlagao rješenja iz svoje ”kutije alata”.
Epski se raspravlja o strukturi ličnosti golobradog 22-godišnjeg atentatora iz nekog zaseoka kraj Kutine kome iracionalni i neurotični dio arene posmrtno plješće, dok se ona druga strana s pravom grozi njegove devijantne naravi, koja je svoje demone natisnula u cijev automatske puške i naciljala nevinog čovjeka.
U dijelu medija daje se prilika rodbini i prijateljima pucača da ga oplakuju kao dečka koji je bio ”dobar kao kruh”. Njegova obitelj apostrofira se kao braniteljska. Traže se motivi. O ”motivima” govori čak i Policija. Suučesnika se nalazi u ”društvu”. A Sinčićeve lubenice koje je prije nekog vremena istresao pred Banske dvore stavljaju se sigurnosno maltene u istu ravan s jučerašnjim krvoprolićem. Pa prizovimo se pameti.
Državne ustanove van s Gornjeg grada
Ovu tešku priču nije ni korisno ni smisleno razlijevati i razmazivati na milijun araka, rakursa i slojeva jer ona u stvarnosti ima samo četiri bitna aspekta. Prvi je da Vladu, Sabor i Ustavni sud treba maknuti s Gornjeg grada. Ima li novaca za to, nema li novaca, je li to, kao što tvrdi ministar Davor Božinović, nezgodna i komplicirana operacija, treba li mijenjati tradiciju – sve je to u konačnici nebitno.
Novaca se mora naći, a ako ne danas, onda će to opet doći na dnevni red sutra. Potrebne sigurnosti glavnih ustanova državne vlasti ne može biti u tijesnom dijelu grada u kome žive građani. Koga uz to obilaze turističke ture. Gdje se odvijaju masovna crkvena događanja. I gdje djeca idu u škole.
Zaključavanje Markovog trga ne dolazi u obzir zbog tih građana i zbog toga što cijeli taj drevni dio Zagreba mora živjeti i ostati dostupan svima. Bolje je preseliti Sabor, Vladu i ostalo, nego stanovništvo i kretanje staviti u kavez. Može li ta nova lokacija biti ”kockica”? Ili Pantovčak na kome ima mjesta za gradnju Pentagona? Ili nešto treće? To neka se odluči na meritornom mjestu. Svakako, ovako ne može ostati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlučno svima oduzeti nelegalno oružje
Drugo: Hrvatska je puna nelegalnog oružja koje treba brzo i odlučno oduzeti svima. Sada posve slučajno, slijedom ovog krvoprolića na Markovom trgu, doznajemo da ta neka obitelj iz tog nekog zaseoka kraj Kutine, ima kod kuće hrpu pušaka i tko zna čega sve još. Doma su uskladištili više od tisuću metaka. Pa zar nismo znali ranije da oružja zaostalog od rata ima u pola privatnih podruma? Da taj psiholabilni momak nije doma imao tatinu automatsku pušku i pištolj, možda bi bacio kamen na Vladu i pljunuo policajca. Ali nitko ne bi bio u bolnici i nitko ne bi bio mrtav.
Kad je Šime Lučin bio ministar unutarnjih poslova, imali smo veliku i kvalitetnu kampanju vraćanja oružja. Poslije se s tim stalo i više nikad skriveno oružje nije postavljeno kao važan i opasan društveni problem. Kad nije prije, barem je sada prilika da se opet krene. Ali onda ne smije biti popusta za branitelje, za invalide Domovinskog rata, za umirovljene policajce i vojnike, PTSP-jevce, za nosioce odlikovanja i za njihove stričeve i unuke. Dok je u zemlji ovoliko smrtonosnog oružja, treba očekivati svako zlo.
Opravdavanje i relativizacija zločina
Treća bitna stvar su mediji i političari. Oni se moraju udružiti u unisonom stavu da nijedno kršenje zakona, a pogotovo ovakvi krvavi zločini, nikad ne smiju biti prikazivani ni sa zerom simpatije i razumijevanja za počinitelje. A kod nas često ima upravo toga. I onda se iščuđavamo ludovanju neukih i nepismenih na društvenim mrežama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa čak se i u Saboru psihologizira o tome da je netko izvadio nož, ili opalio rafal, ili pronevjerio, zbog toga što nije mogao naći posao. Ili zbog ”očigledne društvene nepravde”. Ili zato što nitko ne otkupljuje pšenicu. Ili jer u Haagu nije osuđeno dovoljno Miloševićevih jataka i izvršitelja, kao što se sada piše o ovom Danijelu Bezuku.
U lakim časopisima može se pročitati da je neki nasilnički divljak ”naprosto puknuo” jer ga je ostavila djevojka. Ili zato što mu je majka bila stroga i kao dijete nije smio uprljati cipele. Jedan jer je bio prebogat pa su mu već s 14 godina dali da vozi bijeli BMW. Drugi jer je iz skromne obitelji koja mu nije mogla kupiti auto. Rezultat toga je opravdavanje i relativizacija. S time na javnoj sceni treba prestati, svjesno, promišljeno i organizirano. Od počinitelja zločina nikad praviti žrtve i heroje jer će nam se to svima osvetiti.
Rastrojstvo nema motiv
I na kraju četvrta ključna točka. Ovaj momak Danijel Bezuk očigledno je bio neprepoznata psihopatska osobnost, jedna od mnogih ovdje i svuda. Kod takvih je agens djelovanja duševno rastrojstvo, a ne ”motiv”. Ostavimo se, dakle, motiva, nema ih. Uostalom, čak i da se pustimo niz tu rijeku niz koju se ne treba puštati, kakav to razlog može ikoga navesti da dođe na trg i udari po živom mesu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj dečko je osim toga imao obitelj i kuću. Dobio je posao. Probao je raditi u Njemačkoj pa se od svoje volje vratio. Nije imao gnojne čireve po licu, niti je bio bez noge. Dakle što? Osim da se neka mračna i duboka patologija razvila u njegovoj glavi pa su ga žuljali Srbi i ”ljudske slobode”, kako je pisao na Fejsu. Takve filmove i uobrazilje ne možeš ni razuvjeriti, ni iz predostrožnosti zatvoriti. Nitko ne može ni znati da negdje kuju svoje mržnje. Niti da će sutra prasnuti.
Druga je stvar što nitko od njegovih bližnjih nije primijetio kamo stvari idu. Možda nisu bili u stanju. Ili sada ne priznaju da su primijetili. U svakom slučaju, takvih će biti uvijek. Realno, ta se opasnosti teško može eliminirati. Ali društvo može napraviti sve što je potrebno da se štete od njihovih mahnitanja svedu na minimum. Mi to nismo napravili. Pitanje je hoćemo li početi sada?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo su četiri bitne stvari nakon jučerašnje pucnjave na Markovom trgu
Ovu tešku priču nije ni korisno ni smisleno razlijevati i razmazivati na milijun araka, rakursa i slojeva
Kad je Šime Lučin bio ministar unutarnjih poslova, imali smo veliku i kvalitetnu kampanju vraćanja oružja. Poslije se s tim stalo i više nikad skriveno oružje nije postavljeno kao važan i opasan društveni problem. Kad nije prije, barem je sada prilika da se opet krene. Ali onda ne smije biti popusta za branitelje, za invalide Domovinskog rata, umirovljene policajce, vojnike i PTSP-jevce, za nosioce odlikovanja i za njihove stričeve i unuke. Dok je u zemlji ovoliko smrtonosnog oružja, treba očekivati svako zlo.
S temom rafala i teškog ranjavanja policajca ispred Vlade te samoubojstva mladog počinitelja ovog groznog zločina već dan poslije zalazimo u slijepu ulicu. Opet se gubimo i bit cijele stvari se raspada. Pred javnost izlaze stručnjaci iz raznih s ovim povezivih usmjerenja da bi svaki od njih govorio o svom aspektu strašnog događaja i predlagao rješenja iz svoje ”kutije alata”.
Epski se raspravlja o strukturi ličnosti golobradog 22-godišnjeg atentatora iz nekog zaseoka kraj Kutine kome iracionalni i neurotični dio arene posmrtno plješće, dok se ona druga strana s pravom grozi njegove devijantne naravi, koja je svoje demone natisnula u cijev automatske puške i naciljala nevinog čovjeka.
U dijelu medija daje se prilika rodbini i prijateljima pucača da ga oplakuju kao dečka koji je bio ”dobar kao kruh”. Njegova obitelj apostrofira se kao braniteljska. Traže se motivi. O ”motivima” govori čak i Policija. Suučesnika se nalazi u ”društvu”. A Sinčićeve lubenice koje je prije nekog vremena istresao pred Banske dvore stavljaju se sigurnosno maltene u istu ravan s jučerašnjim krvoprolićem. Pa prizovimo se pameti.
Državne ustanove van s Gornjeg grada
Ovu tešku priču nije ni korisno ni smisleno razlijevati i razmazivati na milijun araka, rakursa i slojeva jer ona u stvarnosti ima samo četiri bitna aspekta. Prvi je da Vladu, Sabor i Ustavni sud treba maknuti s Gornjeg grada. Ima li novaca za to, nema li novaca, je li to, kao što tvrdi ministar Davor Božinović, nezgodna i komplicirana operacija, treba li mijenjati tradiciju – sve je to u konačnici nebitno.
Novaca se mora naći, a ako ne danas, onda će to opet doći na dnevni red sutra. Potrebne sigurnosti glavnih ustanova državne vlasti ne može biti u tijesnom dijelu grada u kome žive građani. Koga uz to obilaze turističke ture. Gdje se odvijaju masovna crkvena događanja. I gdje djeca idu u škole.
Zaključavanje Markovog trga ne dolazi u obzir zbog tih građana i zbog toga što cijeli taj drevni dio Zagreba mora živjeti i ostati dostupan svima. Bolje je preseliti Sabor, Vladu i ostalo, nego stanovništvo i kretanje staviti u kavez. Može li ta nova lokacija biti ”kockica”? Ili Pantovčak na kome ima mjesta za gradnju Pentagona? Ili nešto treće? To neka se odluči na meritornom mjestu. Svakako, ovako ne može ostati.
Odlučno svima oduzeti nelegalno oružje
Drugo: Hrvatska je puna nelegalnog oružja koje treba brzo i odlučno oduzeti svima. Sada posve slučajno, slijedom ovog krvoprolića na Markovom trgu, doznajemo da ta neka obitelj iz tog nekog zaseoka kraj Kutine, ima kod kuće hrpu pušaka i tko zna čega sve još. Doma su uskladištili više od tisuću metaka. Pa zar nismo znali ranije da oružja zaostalog od rata ima u pola privatnih podruma? Da taj psiholabilni momak nije doma imao tatinu automatsku pušku i pištolj, možda bi bacio kamen na Vladu i pljunuo policajca. Ali nitko ne bi bio u bolnici i nitko ne bi bio mrtav.
Kad je Šime Lučin bio ministar unutarnjih poslova, imali smo veliku i kvalitetnu kampanju vraćanja oružja. Poslije se s tim stalo i više nikad skriveno oružje nije postavljeno kao važan i opasan društveni problem. Kad nije prije, barem je sada prilika da se opet krene. Ali onda ne smije biti popusta za branitelje, za invalide Domovinskog rata, za umirovljene policajce i vojnike, PTSP-jevce, za nosioce odlikovanja i za njihove stričeve i unuke. Dok je u zemlji ovoliko smrtonosnog oružja, treba očekivati svako zlo.
Opravdavanje i relativizacija zločina
Treća bitna stvar su mediji i političari. Oni se moraju udružiti u unisonom stavu da nijedno kršenje zakona, a pogotovo ovakvi krvavi zločini, nikad ne smiju biti prikazivani ni sa zerom simpatije i razumijevanja za počinitelje. A kod nas često ima upravo toga. I onda se iščuđavamo ludovanju neukih i nepismenih na društvenim mrežama.
Pa čak se i u Saboru psihologizira o tome da je netko izvadio nož, ili opalio rafal, ili pronevjerio, zbog toga što nije mogao naći posao. Ili zbog ”očigledne društvene nepravde”. Ili zato što nitko ne otkupljuje pšenicu. Ili jer u Haagu nije osuđeno dovoljno Miloševićevih jataka i izvršitelja, kao što se sada piše o ovom Danijelu Bezuku.
U lakim časopisima može se pročitati da je neki nasilnički divljak ”naprosto puknuo” jer ga je ostavila djevojka. Ili zato što mu je majka bila stroga i kao dijete nije smio uprljati cipele. Jedan jer je bio prebogat pa su mu već s 14 godina dali da vozi bijeli BMW. Drugi jer je iz skromne obitelji koja mu nije mogla kupiti auto. Rezultat toga je opravdavanje i relativizacija. S time na javnoj sceni treba prestati, svjesno, promišljeno i organizirano. Od počinitelja zločina nikad praviti žrtve i heroje jer će nam se to svima osvetiti.
Rastrojstvo nema motiv
I na kraju četvrta ključna točka. Ovaj momak Danijel Bezuk očigledno je bio neprepoznata psihopatska osobnost, jedna od mnogih ovdje i svuda. Kod takvih je agens djelovanja duševno rastrojstvo, a ne ”motiv”. Ostavimo se, dakle, motiva, nema ih. Uostalom, čak i da se pustimo niz tu rijeku niz koju se ne treba puštati, kakav to razlog može ikoga navesti da dođe na trg i udari po živom mesu?
Ovaj dečko je osim toga imao obitelj i kuću. Dobio je posao. Probao je raditi u Njemačkoj pa se od svoje volje vratio. Nije imao gnojne čireve po licu, niti je bio bez noge. Dakle što? Osim da se neka mračna i duboka patologija razvila u njegovoj glavi pa su ga žuljali Srbi i ”ljudske slobode”, kako je pisao na Fejsu. Takve filmove i uobrazilje ne možeš ni razuvjeriti, ni iz predostrožnosti zatvoriti. Nitko ne može ni znati da negdje kuju svoje mržnje. Niti da će sutra prasnuti.
Druga je stvar što nitko od njegovih bližnjih nije primijetio kamo stvari idu. Možda nisu bili u stanju. Ili sada ne priznaju da su primijetili. U svakom slučaju, takvih će biti uvijek. Realno, ta se opasnosti teško može eliminirati. Ali društvo može napraviti sve što je potrebno da se štete od njihovih mahnitanja svedu na minimum. Mi to nismo napravili. Pitanje je hoćemo li početi sada?