Crveno dugme za aktiviranje “nuklearne opcije” prema Mađarskoj koju je danas pritisnuo Europski parlament, neće, potpuno je jasno, polučiti nikakav direktan rezultat. Aktiviranje članka 7. iz Ugovora o Europskoj uniji u teoriji može ukinuti glasačka prava zemlji koja ozbiljno krši temeljne europske vrijednosti, no Viktor Orban može savršeno mirno spavati – to se jednostavno neće dogoditi.
Iako je Europski parlament dvotrećinskom većinom potvrdio izvješće u kojem se, između ostalog, govori o ugrožavanju neovisnosti sudstva, korupciji, ugrožavanju akademske i slobode izražavanja, te prava manjina i migranata i pozvao Europsku komisiju na aktiviranje članka 7., teško je zamisliva situacija u kojoj bi te sankcije doista zaživjele.
Naime, za aktivaciju članka 7. moraju glasati sve zemlje članice EU (osim, razumljivo, zemlje na koju se sankcije odnose). Koliko je izgledno da, recimo, za takvu odluku digne ruku jedna Poljska, protiv koje je istu proceduru prije devet mjeseci pokrenula Komisija (zbog ugrožavanje neovisnosti sudstva)? Ili da Mađarska glasa za aktiviranje članka 7. protiv Poljske? No, užasno bi pogrešno bilo zbog toga otpisati današnje glasanje u Europskom parlamentu kao nebitnu političku zanimaciju dokonih eurozastupnika.
Lomljenje budućnosti
Naime, na slučaju članka 7. i Mađarske (i Poljske) mogla bi se lomiti sama budućnost Europske unije. Sama daljnja rasprava, pa i glasanja u ovim slučajevima jasno bi mogla Uniju s (još uvijek) 28 članica podijeliti na one koji smatraju da centralna europska tijela mogu inzistirati na poštivanju temeljnih vrijednosti Unije i one druge, kojima je nacionalni suverenitet kao vrijednost daleko iznad svega ostalog.
Ključna priča za budućnost EU u ovom trenutku odvija se upravo na toj razdjelnici, na kojoj se prelamaju gotovo svi bitni problemi Unije – i bliže gospodarsko povezivanje i migrantska kriza i vanjska politika…
Zemlje istočne i središnje Europe su tu uglavnom na jednoj strani, a one sa sjevera i zapada na drugoj i nije isključeno da će to biti osnovica buduće podjele EU na Uniju s “dvije brzine”. Gdje je tu Hrvatska, možda je kompliciranije od svih pitanja postavljenih u prethodnim recima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva pitanja
Naime, svi zastupnici koji su u EP ušli s liste koju je predvodio HDZ glasali su protiv rezolucije (pravdajući se proceduralnim razlozima). Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je baš jučer u intervjuu austrijskom Kleine Zeitungu o migracijama i migrantima preuzela praktički orbanovski diskurs (ne prvi put), o “previše opuštenoj i previše naivnoj Europi” i mladim, muškim migrantima koji su je preplavili, te otvoreno kazala da zbog protumigrantske politike ne može osuditi mađarskog premijera i talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija.
Premijer Andrej Plenković, pak, ne dozvoljava sebi da ga se tako olako poveže s Orbanom i njegovim idejnim sljedbenicima unutar Unije i uglavnom je bliži politikama starih članica. Kako je Plenković predsjednik HDZ i kako bi Plenković i Grabar-Kitarović trebali sukreirati vanjsku politiku, ovdje se postavljaju dva vrlo važna pitanja.
Prvo, koja je točno pozicija HDZ-a i Vlade u odnosu na upitne prakse Mađarske prema temeljnim europskim vrijednostima? I drugo, koja je u odnosu na isto pozicija – Hrvatske?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tijek procedura protiv Poljske i Mađarske koje su pokrenule europske institucije dakle, mogao bi sudbinski odrediti dugoročnu budućnost Europske unije kao zajednice država. Kao i mjesto Hrvatske u budućoj geometriji europskog poretka. Hrvatske koja u ovom trenutku zapravo nije sigurna na kojoj se strani točno nalazi.
Šanse da se Mađarsku stvarno kazni su nikakve. Zanimljivije je kako će se to odraziti na sudbinu EU, i nas u njoj
U ovom trenutku nije potpuno jasno je li Hrvatska na strani onih koji smatraju da je Mađarska u prekršaju ili nije
Na slučaju članka 7. i Mađarske (i Poljske) mogla bi se lomiti sama budućnost Europske unije. Sama daljnja rasprava, pa i glasanja u ovim slučajevima jasno bi mogla Uniju s (još uvijek) 28 članica podijeliti na one koji smatraju da centralna europska tijela mogu inzistirati na poštivanju temeljnih vrijednosti Unije i one druge, kojima je nacionalni suverenitet kao vrijednost daleko iznad svega ostalog.
Crveno dugme za aktiviranje “nuklearne opcije” prema Mađarskoj koju je danas pritisnuo Europski parlament, neće, potpuno je jasno, polučiti nikakav direktan rezultat. Aktiviranje članka 7. iz Ugovora o Europskoj uniji u teoriji može ukinuti glasačka prava zemlji koja ozbiljno krši temeljne europske vrijednosti, no Viktor Orban može savršeno mirno spavati – to se jednostavno neće dogoditi.
Iako je Europski parlament dvotrećinskom većinom potvrdio izvješće u kojem se, između ostalog, govori o ugrožavanju neovisnosti sudstva, korupciji, ugrožavanju akademske i slobode izražavanja, te prava manjina i migranata i pozvao Europsku komisiju na aktiviranje članka 7., teško je zamisliva situacija u kojoj bi te sankcije doista zaživjele.
Naime, za aktivaciju članka 7. moraju glasati sve zemlje članice EU (osim, razumljivo, zemlje na koju se sankcije odnose). Koliko je izgledno da, recimo, za takvu odluku digne ruku jedna Poljska, protiv koje je istu proceduru prije devet mjeseci pokrenula Komisija (zbog ugrožavanje neovisnosti sudstva)? Ili da Mađarska glasa za aktiviranje članka 7. protiv Poljske? No, užasno bi pogrešno bilo zbog toga otpisati današnje glasanje u Europskom parlamentu kao nebitnu političku zanimaciju dokonih eurozastupnika.
Lomljenje budućnosti
Naime, na slučaju članka 7. i Mađarske (i Poljske) mogla bi se lomiti sama budućnost Europske unije. Sama daljnja rasprava, pa i glasanja u ovim slučajevima jasno bi mogla Uniju s (još uvijek) 28 članica podijeliti na one koji smatraju da centralna europska tijela mogu inzistirati na poštivanju temeljnih vrijednosti Unije i one druge, kojima je nacionalni suverenitet kao vrijednost daleko iznad svega ostalog.
Ključna priča za budućnost EU u ovom trenutku odvija se upravo na toj razdjelnici, na kojoj se prelamaju gotovo svi bitni problemi Unije – i bliže gospodarsko povezivanje i migrantska kriza i vanjska politika…
Zemlje istočne i središnje Europe su tu uglavnom na jednoj strani, a one sa sjevera i zapada na drugoj i nije isključeno da će to biti osnovica buduće podjele EU na Uniju s “dvije brzine”. Gdje je tu Hrvatska, možda je kompliciranije od svih pitanja postavljenih u prethodnim recima.
Dva pitanja
Naime, svi zastupnici koji su u EP ušli s liste koju je predvodio HDZ glasali su protiv rezolucije (pravdajući se proceduralnim razlozima). Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je baš jučer u intervjuu austrijskom Kleine Zeitungu o migracijama i migrantima preuzela praktički orbanovski diskurs (ne prvi put), o “previše opuštenoj i previše naivnoj Europi” i mladim, muškim migrantima koji su je preplavili, te otvoreno kazala da zbog protumigrantske politike ne može osuditi mađarskog premijera i talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija.
Premijer Andrej Plenković, pak, ne dozvoljava sebi da ga se tako olako poveže s Orbanom i njegovim idejnim sljedbenicima unutar Unije i uglavnom je bliži politikama starih članica. Kako je Plenković predsjednik HDZ i kako bi Plenković i Grabar-Kitarović trebali sukreirati vanjsku politiku, ovdje se postavljaju dva vrlo važna pitanja.
Prvo, koja je točno pozicija HDZ-a i Vlade u odnosu na upitne prakse Mađarske prema temeljnim europskim vrijednostima? I drugo, koja je u odnosu na isto pozicija – Hrvatske?
Tijek procedura protiv Poljske i Mađarske koje su pokrenule europske institucije dakle, mogao bi sudbinski odrediti dugoročnu budućnost Europske unije kao zajednice država. Kao i mjesto Hrvatske u budućoj geometriji europskog poretka. Hrvatske koja u ovom trenutku zapravo nije sigurna na kojoj se strani točno nalazi.