Sedam priča Zagrepčana kojima su u potresu uništeni domovi. Neki od njih više se nemaju gdje vratiti
Građani Telegramu pokazuju svoje domove i prepričavaju svoj život nakon potresa koji su 22. ožujka pogodili Zagreb
Telegram je proteklih dana razgovarao sa Zagrepčanima čiji su domovi proglašeni privremeno ili potpuno neupotrebljivima, te onima koji još uvijek, danima kasnije, čekaju bilo kakvu procjenu stanja. Naši sugovornici dolaze s Medvedskog brega, Marulićevog trga, Markuševečkog Popovca, Đorđićeve ulice, Čučerja i Trga dr. Franje Tuđmana. Ovo su njihove priče o tom jutru, danima koji su uslijedili i, za mnoge od njih, neizvjesnoj budućnosti
Potresi koji su u nedjelju, 22. ožujka, pogodili Zagreb dio građana ostavili su bez doma. Neke privremeno, neke zauvijek. U dva snažna potresa brojne kuće u naseljima blizu epicentra potpuno su uništene, kao i mnogi stari stanovi u centru grada i okolici.
Telegram je proteklih dana pričao sa Zagrepčanima čiji su domovi proglašeni privremeno ili potpuno neupotrebljivima, te onima koji još uvijek, danima kasnije, čekaju bilo kakvu procjenu stanja. Naši sugovornici dolaze s Medvedskog brega, Marulićevog trga, Markuševečkog Popovca, Đorđićeve ulice, Čučerja i Trga dr. Franje Tuđmana. Ovo su njihove priče o tom jutru, danima koji su uslijedili i, za mnoge od njih, neizvjesnoj budućnosti.
Marina Žohar Šušković (42), Medvedski breg
“Kad je počelo tresti svi smo još spavali, 8-godišnji blizanci, suprug i ja. Vrata su se zaglavila i nismo mogli do djece, vrištala su u susjednoj sobi. Imala sam osjećaj kao da će kuća poskočiti u zrak. Stvari su padale s ormara, staklo je bilo posvuda. Onako bosi nogama smo odmicali sve pred sobom i jedva iščupali djecu. Polugoli i bosi izletjeli smo van na cestu. Bili smo svi živi i to je jedino bilo bitno. Nešto kasnije smo saznali da se naš dom mora srušiti.
Kuća je građena 60-ih, a ono što ju je dotuklo bio je drugi potres. Nakon prvog se još činilo da će nekako izdržati, ali drugi ju je praktički zarotirao. Sada se kroz pukotine vidi unutra; napadao je i snijeg. Nakon četiri dana napokon smo dočekali statičare. Pregledali su kuću, rekli da nije sigurna i da se mora rušiti. Vatrogasci su bili u srijedu i isključili struju. Trenutno smo u kući koju nam je ustupio suprugov bratić Mario, dva ulaza dalje. Svi smo u istom selu, ali njegova je novogradnja. On je s obitelji otišao kod punice, da bismo mi imali gdje biti. Da nije, ne znam gdje bismo otišli. Djeca uglavnom na spavanje idu u suzama, samo žele kući.”
Lada Perković (50), Marulićev trg
“Živim na trećem katu zgrade na Marulićevom trgu koja je zaštićeno kulturno dobro. U svom domu ostala sam na vlastitu odgovornost. Zgrada je prošla loše, između ostalog pao je dimnjak koji je razderao krov. Plafon u mom stanu je natučen, vide se pukotine, ali mislim da nisu tako duboke. Nakon što su prošli potresi, u zgradi je zavladala nova panika jer nitko nije mogao dobiti nadležne. Nismo znali što da radimo. Najviše smo se bojali kiše.
Naime, to su stare zgrade koje nemaju betonsku deku, u stropovima su šuta i šiblje. Bojali smo se da će se, ako padne kiša i natopi zgradu, naprosto sve urušiti. Kad je došao statičar nalijepio je žutu oznaku koja znači da je zgrada privremeno neupotrebljiva. Najveća opasnost su dimnjaci koji su napukli. Ja sam, srećom, uspjela nabaviti broj od građevinaca iz Varaždina koji su besplatno, vlastitim materijalom došli ljudima krpati krovove. To su napravili i kod nas dok ga ne uspijemo skroz sanirati.
Inače, kad se već spominju fasade, voljela bih jednu stvar napomenuti. Mi smo zgradu tri puta prijavljivali na natječaju za obnovu fasada i tri puta smo prošli, ali nismo došli na red. Prvi natječaj je propao, ti fondovi propadaju. Mi smo na 500. mjestu na listi čekanja. Zbilja se ne radi o tome da ljudi nisu željeli obnovu i da se nisu prijavljivali, kako gradonačelnik tvrdi, već mnogi od nas uopće ne dolazimo na red.”
Danijela Batovac (26), Markuševečki Popovec
“Tata i ja smo trenutno u studentskom domu Cvjetno naselje. Nemamo se gdje vratiti. Kad je krenulo, mislila sam da sanjam. Diglo me doslovno iz kreveta. Instinktivno sam izjurila van, a onda sam se sjetila tate. Vratila sam se unutra po njega i nagovorila ga da izađemo. Sjedili smo u autu kad je krenuo drugi. Nakon njega tata se vratio u kuću kao da se ništa nije dogodilo, krenuo je kuhati kavu. Mislim da je bio u šoku.
Tata nije htio otići. Nismo znali ni kamo bismo. Ostali smo i čekali statičara dva dana. Tek kad je došao shvatila sam da tamo stvarno ne možemo ostati. Čovjek je samo stavio ruku na vanjski zid i on se pomaknuo. Kuća je stara, ali ne znam koliko. Jedino što sada može je urušiti se. Nemam pojma kamo ćemo nakon ovoga. Tata ima 84 godine i KOPB, dnevno je 16 sati na kisiku. Sada ga žele premjestiti iz Cvjetnog, ne znam gdje ni kako.”
Biserka Sladović (53), Đorđićeva ulica
“Noć prije potresa zaspala sam na kauču uz upaljeni televizor, to mi se često dogodi. Kad me probudio zamalo sam pala s kauča. Luster se ljuljao, padale su stvari i lomile se. U tom trenutku samo sam se sjetila ugasiti plin. Navukla sam jaknu, zgrabila torbu i istrčala van na Zrinjevac. Nakon što su oba jaka potresa prošla vratila sam se u stan. Ostala sam kratko, uzela par sitnica, poput četkice za zube, te vodu i najosnovnije dokumente. Sjetila sam se i opaliti nekoliko fotografija zbog osiguranja. Vidjela sam da je loše, mislila sam da ne može biti gore od onoga što u tom trenutku gledam.
No, kad sam se vratila dva dana kasnije kako bih pustila statičara, sve je izgledalo još gore. Imala sam osjećaj kao da to nikada nije bio moj stan. Tad sam se raspala. Naša je zgrada odmah prvi dan dobila crvenu naljepnicu, neupotrebljiva je jer nema krova ni grijanja. No, kažu da nije opasna, čak su dvije obitelji ostale. Mislim da je zgrada iz 1905. i spojena je hodnikom s drugom, manjom. Sada su svi ti spojevi popucali, a dimnjak se srušio. Trenutno smo sestra, čiji stan u Hatzovoj ima manja oštećenja, i ja kod mame na Trešnjevci. Mama je također u staroj zgradi, ali prošla je puno bolje”.
Anđelko Lepušić (65), Čučerje
“Rasjed se nalazi nekoliko metara od moje kuće, no još uvijek čekam statičare. Inače nisam plašljiv tip, ali sada promrznem na svaki prolazak vozila i najmanju trešnju. Kad je krenulo bio sam budan. Skočio sam, brzo izveo suprugu i sina i njegovu familiju. Najviše su stradali dimnjaci i krovište, ima i raznih napuknuća. Dimnjak je skoro probio strop i betonsku ploču iznad spavaće sobe sina i snahe. Njoj je komad stropa prošao malo iznad glave, sreća da su ostali živi. Ja sam, inače, građevinac, ali nisam stručan procijeniti statiku. Onaj 0800 broj zvali smo sa svih mobitela, ali nitko se nikad nije javio. Napokon sam 112 dobio iz tridesetog puta, nismo znali što da radimo s dijelom dimnjaka koji je ostao na krovu i mogao je svakog trena pasti. Rekli su da će doći u nedjelju ili u ponedjeljak, ali nitko nije pa smo opet zvali u ponedjeljak. Tada su nam samo rekli da oni ne saniraju privatne kuće.
Supruga i ja spavamo gdje i dosad, a sin i njegova obitelj u prizemlju. Zahvaljujući njegovom genijalnom šefu uspjeli smo privremeno sanirati dimnjake. On je pozvao svoje znance stručnjake i o svom trošku nam privremeno sanirao krov, maknuo ostatak dimnjaka i složio grijanje da se ne smrzavamo. Čini mi se da je trenutno sigurno, ali i da nije ja nemam gdje. Onkološki sam bolesnik i u Cvjetno naselje ne mogu zbog podložnosti upalama, a moja obitelj bez mene ne želi nigdje.”
Mia Svilar (32), Trg dr. Franje Tuđmana
“Suprug i ja smo jurili iz svoga stana, koji je prošao OK, mojima na Trg Franje Tuđmana. Tamo žive mama, baka i brat. Oni su se odmah sakrili u auto zbog bake, nisu htjeli riskirati vani zbog koronavirusa. Mama i baka bile su prestravljene, a kad su prestali potresi otišle su s bratom kod njegove cure koja ima kuću izvan centra. Zgrada u kojoj je stan iz tridesetih je godina. Dosta zidova je popucano, a neke pukotine su duboke par centimetara. Ono što nam se čini najopasnije su one na nosivim zidovima te štokovi koji su izbijeni.
Statičare nismo uspjeli dobiti da pogledaju stan, samo zgradu. Ja sam doslovno na ulici uhvatila curu i dečka i molila ih da dođu pogledati stanje. Za stanove nisu imali vremena, ali zgradu su prošli od podruma do tavana i dali zelenu naljepnicu. Zato su se mama i baka sad vratile. No, čekaju privatnog statičara kojeg će platiti jer žele da im detaljno sve pregleda i kaže je li zaista sigurno.”
Igor Ivatek (34), Markuševečki Popovec
“Kuća u Markuševečkom Popovcu, iznad epicentra potresa, bila je moj dom više od 30 godina. Sada više ne smijem unutra. Teško je to pojmiti. Živim s roditeljima i bakom, svi smo bili u krevetima kad je krenulo. Najprije se čuo neki glasan udarac, a onda je uslijedila trešnja. Izletjeli smo na cestu, u donjem rublju i spavaćicama. Tata je operiran nedavno, a baka je stara i slabija pa sam prvo njih smjestio u auto jer sam znao što slijedi. Mama i ja smo se vratili u kuću da uzmemo neke osnovne stvari, da se odjenemo. Dok smo bili unutra krenuo je i drugi potres.
Kuća je građena šezdesetih godina. U prvom potresu je dosta popucala, ali u tom drugom zidovi su se doslovno raskolili i pomaknuli. Oštećenja su se sa svakim novim pogoršavala. Počelo je s pukotinama, sad se kroz zid vidi van. Statičari su došli u ponedjeljak, i to dvije ekipe. Bio je čovjek iz civilne zaštite i on nam je prvi rekao da više ne ulazimo unutra. Par sati kasnije došao je i drugi i dao nam crvenu naljepnicu. Rekao je da kuća više nije sigurna i da je samo možemo srušiti. Za razliku od mnogih imamo sreće da smo imali gdje otići, u obližnjem Vidovcu imamo sagrađenu novu kuću. Staru smo sad gotovo skroz ispraznili, ostali su samo još neki veći komadi namještaja, poput ormara. Svi planovi koje smo imali sad su naprosto nestali.”
