U nekoliko službenih, liječničkih reakcija na svjedočenje Mostove saborske zastupnice u postupku kiretaže u splitskoj bolnici, spominjao se subjektivni prag boli. Tu smo formulaciju čuli i u pojedinim televizijskim emisijama, koje su uslijedile poslije tog zaista potresnog iskaza, i poslije kasnije akcije udruge Roda. Što je, pobogu, subjektivni prag boli, i tko će ga određivati?
Kako liječnik zna i može tvrditi da pacijenticu nešto ne boli, ako ona tvrdi da osjeća bol? Ili, liječnici misle da oni znaju bolje od žena koliko boli određeni ginekološki zahvat? Ili pak drže da oni, muškarci, doktori, ženama smiju određivati što ih i koliko boli, pa na temelju toga odlučivati o medicinskim procedurama? Ili možda smatraju da žene ginekološki zahvati zapravo trebaju boljeti, kao što je naznačio i sam nesretni ministar zdravstva, koji je u jednoj od rasprava navodno bio kazao da nije loše ako malo boli?
Muškarci smatraju da žene trebaju trpjeti bol
Skandal s ginekološkim zahvatima bez anestezije, osim što je još jednom pokazao loše strane hrvatskog zdravstvenog sustava, upozorio je, vidljivo je baš iz rasprava o razini boli, na jedan od dubinskih, strateških problema hrvatskog društva. Riječ je o teškoj mizoginiji. Jer, ako skoro svi muškarci koji su sudjelovali u dosadašnjoj raspravi, smatraju da oni imaju pravo određivati što i kako žene boli, i da nije loše ako ih malo boli, to samo znači da muškarci u Hrvatskoj, barem velik dio njih, zapravo preziru žene.
Oni ih ne preziru kao svoje majke, supruge, kćeri ili ljubavnice, nego ih, naprosto, načelno smatraju manje vrijednim bićima, koja trebaju naučiti trpjeti bol, koja se trebaju naviknuti na seksualno zadirkivanje, uznemiravanje ili zlostavljanje dok su u fuckable fazi, i na koja se i dalje gleda sa sumnjom, kad je riječ o vodećim državnim i menadžerskim položajima.
Predsjednica odšutjela cijeli ovaj skandal
To što je Hrvatska unatrag pola stoljeća imala nekoliko predsjednica Vlade i sada ima predsjednicu Republike ništa ne vrijedi, uzme li se u obzir realna, više nego očigledna i lako dokaziva podzastupljenost žena i u političkim i u menadžerskim strukturama, i to u svim važnim industrijskim segmentima. Usput govoreći, zanimljivo je i signifikantno kako je baš predsjednica odšutjela cijeli ovaj društveno-ginekološki skandal.
Kada je riječ o stvarnoj ravnopravnosti žena, hrvatsko je društvo još strahovito konzervativno, a ta konzervativnost posljednjih godina raste, uz javnu potporu onih žena, koje pripadaju konzervativnim grupama u našem društvu. Tu se ne radi o paradoksu, nego o utjecaju Katoličke Crkve, koja ženu drži jednakovrijednom jedino i isključivo unutar obitelji, dok je doktrinarno zapravo smatra manje vrijednom. Svi mogući oblici mizoginije u hrvatskom društvu dosad su se najbrutalnije manifestirali kroz obiteljsko nasilje, koje se kod nas redovito ne prevenira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takvo je, zapravo, hrvatsko društvo
No, liječničke, “stručne” reakcije na slučaj masovnih ispovijedi žena, koje su osjećale strahovitu bol i poniženje, dok su bile izložene nehumanim ginekološkim zahvatima, najzornije govori kako brutalan odnos prema ženama nije nikakav eksces, niti posljedica nečijeg pijanstva, ljubomore ili PTSP-a, nego je sustavno ugrađen u hrvatske društvene mehanizme i običaje. Nažalost, ne mislimo da će se to promijeniti.
Jer ovdje nije riječ o inspekcijama u bolnicama, niti o tome da je potrebna bolja komunikacija između doktora i pacijentice, kao što se zadnjih dana često naglašavalo. Ovdje je riječ u tome da muškarci, ginekolozi i drugi liječnici, masovno preziru i podcjenjuju žene, i da oni ustvari smatraju kako žene ne zaslužuju bolji tretman. A to nisu naučili u bolnici, nego kod kuće i u drugim društvenim okruženjima u kojima su se kretali. I u tome nipošto nisu usamljeni, nego su, čini se, u uvjerljivoj većini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skandal s kiretažama razotkrio je jedan dubinski problem hrvatskog društva - tešku mizoginiju
Ispada kako muškarci u Hrvatskoj, u velikoj većini, smatraju da žene trebaju naučiti trpjeti bol
Skandal s ginekološkim zahvatima bez anestezije, osim što je još jednom pokazao loše strane hrvatskog zdravstvenog sustava, upozorio je, vidljivo je baš iz rasprava o razini boli, na jedan od dubinskih, strateških problema hrvatskog društva. Riječ je o teškoj mizoginiji. Jer, ako skoro svi muškarci koji su sudjelovali u dosadašnjoj raspravi, smatraju da oni imaju pravo određivati što i kako žene boli, i da nije loše ako ih malo boli, to samo znači da muškarci u Hrvatskoj, barem velik dio njih, zapravo preziru žene
U nekoliko službenih, liječničkih reakcija na svjedočenje Mostove saborske zastupnice u postupku kiretaže u splitskoj bolnici, spominjao se subjektivni prag boli. Tu smo formulaciju čuli i u pojedinim televizijskim emisijama, koje su uslijedile poslije tog zaista potresnog iskaza, i poslije kasnije akcije udruge Roda. Što je, pobogu, subjektivni prag boli, i tko će ga određivati?
Kako liječnik zna i može tvrditi da pacijenticu nešto ne boli, ako ona tvrdi da osjeća bol? Ili, liječnici misle da oni znaju bolje od žena koliko boli određeni ginekološki zahvat? Ili pak drže da oni, muškarci, doktori, ženama smiju određivati što ih i koliko boli, pa na temelju toga odlučivati o medicinskim procedurama? Ili možda smatraju da žene ginekološki zahvati zapravo trebaju boljeti, kao što je naznačio i sam nesretni ministar zdravstva, koji je u jednoj od rasprava navodno bio kazao da nije loše ako malo boli?
Muškarci smatraju da žene trebaju trpjeti bol
Skandal s ginekološkim zahvatima bez anestezije, osim što je još jednom pokazao loše strane hrvatskog zdravstvenog sustava, upozorio je, vidljivo je baš iz rasprava o razini boli, na jedan od dubinskih, strateških problema hrvatskog društva. Riječ je o teškoj mizoginiji. Jer, ako skoro svi muškarci koji su sudjelovali u dosadašnjoj raspravi, smatraju da oni imaju pravo određivati što i kako žene boli, i da nije loše ako ih malo boli, to samo znači da muškarci u Hrvatskoj, barem velik dio njih, zapravo preziru žene.
Oni ih ne preziru kao svoje majke, supruge, kćeri ili ljubavnice, nego ih, naprosto, načelno smatraju manje vrijednim bićima, koja trebaju naučiti trpjeti bol, koja se trebaju naviknuti na seksualno zadirkivanje, uznemiravanje ili zlostavljanje dok su u fuckable fazi, i na koja se i dalje gleda sa sumnjom, kad je riječ o vodećim državnim i menadžerskim položajima.
Predsjednica odšutjela cijeli ovaj skandal
To što je Hrvatska unatrag pola stoljeća imala nekoliko predsjednica Vlade i sada ima predsjednicu Republike ništa ne vrijedi, uzme li se u obzir realna, više nego očigledna i lako dokaziva podzastupljenost žena i u političkim i u menadžerskim strukturama, i to u svim važnim industrijskim segmentima. Usput govoreći, zanimljivo je i signifikantno kako je baš predsjednica odšutjela cijeli ovaj društveno-ginekološki skandal.
Kada je riječ o stvarnoj ravnopravnosti žena, hrvatsko je društvo još strahovito konzervativno, a ta konzervativnost posljednjih godina raste, uz javnu potporu onih žena, koje pripadaju konzervativnim grupama u našem društvu. Tu se ne radi o paradoksu, nego o utjecaju Katoličke Crkve, koja ženu drži jednakovrijednom jedino i isključivo unutar obitelji, dok je doktrinarno zapravo smatra manje vrijednom. Svi mogući oblici mizoginije u hrvatskom društvu dosad su se najbrutalnije manifestirali kroz obiteljsko nasilje, koje se kod nas redovito ne prevenira.
Takvo je, zapravo, hrvatsko društvo
No, liječničke, “stručne” reakcije na slučaj masovnih ispovijedi žena, koje su osjećale strahovitu bol i poniženje, dok su bile izložene nehumanim ginekološkim zahvatima, najzornije govori kako brutalan odnos prema ženama nije nikakav eksces, niti posljedica nečijeg pijanstva, ljubomore ili PTSP-a, nego je sustavno ugrađen u hrvatske društvene mehanizme i običaje. Nažalost, ne mislimo da će se to promijeniti.
Jer ovdje nije riječ o inspekcijama u bolnicama, niti o tome da je potrebna bolja komunikacija između doktora i pacijentice, kao što se zadnjih dana često naglašavalo. Ovdje je riječ u tome da muškarci, ginekolozi i drugi liječnici, masovno preziru i podcjenjuju žene, i da oni ustvari smatraju kako žene ne zaslužuju bolji tretman. A to nisu naučili u bolnici, nego kod kuće i u drugim društvenim okruženjima u kojima su se kretali. I u tome nipošto nisu usamljeni, nego su, čini se, u uvjerljivoj većini.