Postoji nekoliko scenarija kojima novi premijer može krenuti, ali svi vode prema istom neprobojnom zidu, s kojim će se premijerov nos prije ili kasnije susresti. Britanski problem nije u ljudima koji vode zemlju, nego je strukturalne prirode: set političkih očekivanja koja zagovornici Brexita prodaju biračima od 2016. potpuno je neostvariv. Britanija se ne nalazi u nezavidnoj situaciji zato što je Theresa May loše pregovarala s EU, niti će se naći na boljem mjestu jer je Boris karizmatični populist. Dapače, ako premijerom postane taj neodgovorni lajavac sličan Donaldu Trumpu, problem neće postati ni puno teži. Britanski problem sam po sebi toliko je destruktivan da ga ni najbolji premijer ne može olakšati, ni najgori usložniti.
Svi znaju da za ovu situaciju postoje tri rješenja: izlazak sa sporazumom, izlazak bez sporazuma i neizlazak iz EU. Pomalo je komično da o sudbini ozbiljne države, kakva je bila Velika Britanija, sa sigurnošću možemo reći samo to da niti jedno od ta tri rješenja nije izgledno.
Tri scenarija oko Brexita
Britanija može izaći po sporazumu koji je ispregovarala May i koji se s Bruxellesom može minimalno korigirati. To je najvjerojatniji, ali i dalje daleko od sigurnog scenarija. S njim postoje barem dva problema: Johnson neće uspjeti ispregovarati ništa značajno više od onoga što je dogovorila May. To znači da bi Britanija izašla po njenom, u Parlamentu već triput odbijenom sporazumu, ili nekom neznatno modificiranom, koji bi dogovorio Boris. Ukratko, izlaskom iz EU ne bi se ostvarila čudesa koja su obećavali zagovornici Brexita. Dapače, oni bi – na čelu s Borisom – morali pojesti vlastito govno; zato su izgledi za taj plan vrlo upitni. Drugi scenarij je izlazak iz EU bez sporazuma. Čuli ste za sve razorne učinke te odluke – najviše po britansku ekonomiju, pa onda i po ostatak EU; posljedice ne bi bile samo ekonomske, nego i sigurnosne i institucionalne i pravne i dotaknule bi se svakog aspekta života koji je UK regulirala kao dio EU u pola stoljeća članstva. Sve to isparilo bi u trenutku izlaska bez sporazuma.
Parlament u Londonu ne može se dogovoriti ni oko čega, osim oko toga da je “no-deal” Brexit apsolutno nedopustiv. Za to postoji jasna većina koja prelazi stranačke granice. Kad bi par dana pred rok za izlazak iz Unije postalo jasno da Borisova vlada vodi zemlju u katastrofalni scenarij izlaska bez sporazuma, Parlament bi ga vjerojatno zaustavio. Treći scenarij, odustanak od Brexita, zasad je najmanje vjerojatan. Do njega bi moglo doći na više načina: na novom referendumu, kao posljedica novih izbora ili zbog opoziva odluke o izlasku – jedno manje izgledno od drugog. Britanska vlada mogla bi raspisati novi referendum jer zdravorazumski ne vidi drugog rješenja kako dalje.
To se gotovo sigurno neće dogoditi – unatoč nizu neuspjeha, Theresa May se održavala na životu sve dok nije spomenula mogućnost drugog referenduma. Čim ga je predložila, pritisak torijevaca je postao toliki da je morala podnijeti ostavku; Johnson neće ponoviti tu grešku. Teoretski je moguće i da blokada u Parlamentu izazove nove izbore; pobjeda druge političke opcije može dovesti do raspisivanja novog referenduma. To je također slabo izgledno, jer konzervativci znaju da bi te izbore izgubili, pa će napraviti sve da do njih ne dođe. Konačno, moguće je i da Parlament izazove drugi referendum kao dio manevra za sprečavanje “no-deal” Brexita. Kad bi se pokazalo da vlada vodi zemlju u izlazak iz EU bez sporazuma, Parlament bi ga mogao zaustaviti opozivom Članka 50. Sporazuma o Europskoj uniji – to bi bio radikalan potez. Iako ne bi značio kraj Brexita, otvorio bi pitanje što Britanija zapravo želi – odgovor bi mogao dati novi referendum.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naprosto nema sretnog rješenja
Sva tri razumno zamisliva scenarija izgledaju danas gotovo neizvedivi jer britanski političari žele javnosti isporučiti Brexit koji bi barem izdaleka ispunio bujicu obećanja o boljem životu izvan EU, bez ikakvih negativnih posljedica. A to je nemoguće, bez obzira tko postao premijer. Teško je zamisliti da novi predsjednik Konzervativne stranke i britanski premijer neće postati Boris Johnson. Izbor stranačkog šefa provodi se u dva dijela – prvo o kandidatima glasaju konzervativni zastupnici u Parlamentu, a onda se između dvojice prvoplasiranih izjašnjavaju članovi stranke. Već u prvom dijelu Johnson je dobio više glasova nego tri sljedeća zajedno. Pritom, Boris među parlamentarcima uživa manju podršku nego među 160 tisuća članova Konzervativne stranke, koji imaju zadnju riječ.
Torijevci su desetljećima bili podijeljeni napola: populistički dio pro-Brexit, poduzetnički dio pro-EU. No, od 2016. su se pretvorili u stranku čije članstvo isključivo zagovara Brexit. To se dogodilo pod nizom pritisaka: prvo zbog samog ishoda referenduma, potom zbog radikalizacije teme Brexita u britanskim tabloidima, i konačno zbog nedavnog uspjeha Nigela Faragea na izborima za Europski parlament. Konzervativci su ostali peta (!) stranka na tim izborima. To im je predočilo realnu mogućnost da, nakon dva stoljeća, potpuno nestanu s političke pozornice – da su izbori sutra, većinu glasova konzervativnih birača uzela bi Farageova stranka. Ok. Dakle Boris Johnson će postati novi šef Konzervativne stranke i novi premijer. Tragično, već se danas s prilično velikom sigurnošću može napisati povijest njegove vladavine. Ne zato jer je Boris glup i nesposoban, nego zato što za set političkih očekivanja na kojima će biti izabran nema sretnog rješenja. Sigurno ne po njega; vjerojatno ni po Veliku Britaniju.
Bez EU teško je održati mir u Sjevernoj Irskoj
Počet će s puno busanja u prsa Borisa Johnsona (kojeg ponekad zovem “Boris” iz istog razloga iz kojeg ljudi kažu “Kolinda”: u Londonu nema puno političara koji se tako zovu). S puno busanja u prsa Boris će najaviti da je njegovim izborom Britanija konačno dobila premijera koji je oduvijek vjerovao u Brexit i u stanju je provesti ga. Ne samo to, on je demokratsku volju građana spreman provesti pod svaku cijenu – to neće naglašavati, ali će dati do znanja, na novinarsko pitanje. To znači da je spreman i na “no-deal” Brexit. Najvažnije od svega, Boris će reći da je on jedini u stanju s Europskom unijom ponovno otvoriti pregovore i postići bolji deal od onog koji je sklopila Theresa May.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To se u prvom redu odnosi na konzervativcima neprihvatljivi “Irish Backstop”, dio sporazuma gdje je May morala birati hoće li u carinskoj uniji s EU ostaviti Sjevernu Irsku – što je predlagao Bruxelles – ili cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo. May je odabrala da u carinskoj uniji ostane cijela UK, jer bi druga opcija – s carinskim kontrolama u Irskom moru između Sjeverne Irske i Velike Britanije – izgledala kao prepuštanje dijela otoka Europskoj uniji (a time i Republici Irskoj). Boris će najaviti da će to razvrgnuti, ili barem vremenski ograničiti.
Populističke stranke diljem Europe odustale su posljednjih godina od zagovaranja izlaska iz EU jer se Brexit pokazao kompliciranim, gotovo neizvedivim. To je dobro za integritet Europske unije, iako zapravo nije utemeljeno u stvarnosti. Od svih 28 članica, u pokušaju izlaska iz Unije samo dvije bi se suočile s ovakvim problemom: Velika Britanija i Irska. Brexit nije kompliciran jer je teško izaći iz EU, nego zato što je bez EU teško održati mir u Sjevernoj Irskoj.
Europska unija je carinska unija
Sporazumom od Velikog Petka okončan je 1998. sukob u Sjevernoj Irskoj. Članstvo Republike Irske i UK u Europskoj uniji omogućilo je brisanje granice među njima. London se i nakon Brexita mora držati sporazuma, inzistiraju Dublin i Bruxelles, koji predstavlja interese članice Irske. Zato je izlazak carinske unije, dotad smisao britanskog izlaska iz EU – postao nemoguć. Europska unija je, među ostalim, i carinska unija. Zato među članicama nema carinske kontrole, kao ni između EU i drugih članica carinske unije, recimo Švicarske. Kako je imperativ iz Sporazuma od Velikog Petka bio da između Sjeverne Irske i Republike Irske ne smije postojati granica, Bruxelles je Theresi May bio ponudio da Sjeverna Irska ostane u carinskoj uniji, a ostatak (dakle, otok Velika Britanija) istupi iz carinske unije. To je rješenje bilo derivacija obveza koje je vlada u Londonu prihvatila kad je potpisala Sporazum od Velikog Petka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, May je vjerovala da bi javnost to interpretirala kao britansko odricanje od Sjeverne Irske i inzistirala da, zauzvrat, cijela UK ostane u carinskoj uniji. Bruxelles se iznenadio, ali se nije bunio. Pobuna je nastala u Londonu, jer je to značilo da Britanija ni nakon izlaska iz EU ne može sklapati trgovinske sporazume po svijetu, što je bilo jedno od glavnih obećanja zagovornika Brexita. Britanija bi i dalje morala pratiti trgovinsku politiku EU, ali u njenom formuliranju više ne bi imala utjecaja jer nije članica. Počelo se pokazivati što zapravo znači Brexit. Desna struja konzervativaca suočila se sa Sophijinim izborom – ili će se odreći suverene ovlasti da slobodno trguje, ili će se odreći Sjeverne Irske; niti jedan izbor nije im bio prihvatljiv.
Europski lideri podijeljeni su oko Brexita
Tako smo – kroz nekoliko tragično neuspješnih glasanja u Parlamentu – došli do premijera Borisa, koji će trumpovski obećati baš on zna ispregovarati bolje uvjete s Europskom unijom. To će sigurno biti njegov prvi vanjskopolitički potez, a vjerojatno i njegov prvi vanjskopolitički poraz. Iako će Boris reći da on može sve to dogovoriti s Emmanuelom i Angelom, značajni odmak od postignutog dogovora neće se dogoditi. Macron i Merkel imaju puno razloga da budu nepopustljivi – među ostalim i zato što su Theresi May dali gotovo sve što je tražila, pa London svejedno nije prihvatio taj dogovor. Europska unija zaključila je prošle godine pregovore s Velikom Britanijom i neće ih ponovno otvarati – to je jasna pozicija EU27.
Doduše, europski lideri na suprotnim su stranama po pitanju Brexita. Macron je zagovornik filozofije “Idite, bre, što pre!”, Merkel sklonija pristupu “Dajmo im vremena, možda se predomisle!” No, oko novih pregovora su suglasni: otvaranje postignutog sporazuma ohrabrilo bi protueuropske snage na kontinentu. U Bruxellesu se danas čuje da je maksimum na koji su spremni promjena filozofije: “Irish Backstop” više ne bi bio “mramorna ploča”, nego “luk”. London se boji da bi “Irish Backstop” ostao na snazi zauvijek, jer je pravni sporazum iz kojeg se može istupiti samo dogovorom dviju strana; posljedično, UK bi mogla ostati “zarobljena” u carinskoj uniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU pak ne pristaje na prijedloge Londona da se Backstop vremenski ograniči, jer bi to indirektno značilo da i mirovni sporazum od Velikog Petka ima vijek trajanja. Zato je Bruxelles smislio ovo: ako Boris bude inzistirao, ponudit će mu da se odredbe Backstopa mogu “ljuštiti” kako se elementi novog sporazuma o trajnom odnosu UK i EU budu dogovarali. To je razumno, ali nedovoljno za nacionalističkog premijera kakvog će Britanija dobiti. Borisu će nakon izlaska iz EU – čak i da ga provede uredno – trebati velika postignuća, ili barem velika obećanja. Do toga neće doći metodom “ljuštenja luka”, nego velikim gestama – poput otvaranja pregovora s Amerikom, Japanom, Kinom. Takvo mazanje očiju nije moguće dok je UK u carinskoj uniji s EU, nego samo ako se odrekla Sjeverne Irske. Zato je vjerojatno da će Boris otpisati Ulster kako bi Velikoj Britaniji dao slobodu da sklapa međunarodne sporazume.
Trenutak kad će se Boris suočiti sa stvarnošću
No, i takva maksimalno zamisliva koncesija Europske unije bila bi neprihvatljiva britanskom Parlamentu. Sjetite se, Konzervativna stranka vlada, iako nema većinu – u koaliciji je sa strankom protestantskih unionista iz Sjeverne Irske kojoj ovaj scenarij ne bi bio prihvatljiv. To znači da će Boris otići u Bruxelles, Pariz i Berlin, vratiti se sa nizom koncesija koje neće biti značajne. Ponudit će ih Parlamentu i – doživjeti sudbinu Therese May. Parlament će ih odbiti. Konzervativna stranka ne može se unutar sebe dogovoriti oko toga treba li – i kako – provesti Brexit, potencijalno najdestruktivniju odluku s kojom su se suočili. S razlogom su oprezni.
Kad se u nekoliko naleta na Bruxelles, Berlin i Pariz pokaže da njegove zahtjeve tamo odbijaju isto kao što su odbijali zahtjeve njegove prethodnice, Boris će se suočiti sa stvarnošću. To će tek biti zanimljivo, jer je razumom promatraču britanskih političara možda najzanimljivija njihova sposobnost da bježe od stvarnosti. Prije ili kasnije, Boris Johnson shvatit će da s jedne strane stoji njegov, a s druge strane svijet svih ostalih. Suočen s realnošću, to će pokušati objasniti Parlamentu, koji za takve stvari nema sluha. Boris, uostalom, tamo ima bezbroj neprijatelja, protiv čije volje je izabran baš zato jer je obećavao da može postići bolji sporazum.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom trenutku nastaje mogućnost za nekoliko scenarija. Prvo, Boris spašava Brexit skupljanjem glasova za sporazum Therese May koji je minimalno promijenio: u tome uspijeva, Britanija napušta EU i nada se najboljem. No, izgledi da se to dogodi i dalje su vrlo mali. Druga opcija je da Boris donosi odluku da UK treba izaći iz Unije bez sporazuma. Znate već što to znači – avioni ne bi mogli letjeti između Londona i Pariza, kamioni bi stali na granici, blokirali bi se penzije i platni promet, državljani EU izgubili bi prava na otoku, a britanski u EU, londonski City ne bi mogao poslovati s bankama u EU, stala bi opskrba hranom i promet putnika… realizirale bi se sve zamislive horor-priče o Brexitu.
Neće izaći bez sporazuma
Britanski Parlament ne može se dogovoriti ni oko čega, osim oko jedne stvari: izlazak iz EU bez sporazuma apsolutno je nedopustiv. Za to postoji jasna većina koja prelazi stranačke granice. Kad bi, par dana pred rok za izlazak iz Unije, postalo jasno da Borisova vlada vodi zemlju u katastrofalni scenarij izlaska bez sporazuma, Parlament bi to mogao spriječiti opozivom Članka 50. Sporazuma o Europskoj uniji; to je mehanizam koji je 2017. pokrenula Theresa May i kojim je Britanija formalno pokrenula svoje razdruživanje od EU. Article 50 može se opozvati. To bi zaustavilo proces izlaska; i izazvalo politički kaos u Britaniji.
Sam opoziv Članka 50. – kad bi do njega došlo – ne bi poništio demokratsku volju većine iskazanu na referendumu 2016. godine; no Britanija bi se našla u situaciji da je “lajbek raskopčan”, kako je krajem 1930-ih Vladko Maček nazvao situaciju u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji koja je dovela do stvaranja Banovine Hrvatske. I u Britaniji bi lajbek bio raskopčan, odnosno svaki scenarij bio bi ne samo zamisliv, nego i moguć.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smisao ovog hipotetskog političkog putovanja na kraju se svodi na sljedeće – britanska politika talac je svojih nesrazmjernih očekivanja. Postoje dva entiteta – jedan živi u čvrstoj realnosti 21. stoljeća, drugi u nedefiniranoj izmaglici maštarija o globalnoj dominaciji otprije dvjesto godina. Jedan će sutra preuzeti Boris Johnson, drugi može preuzeti svatko tko ima hladniju glavu. Pitanje je – čija će logika prevagnuti?
Skandalozni Boris Johnson očito će biti britanski premijer. Realno, ima li uopće veze? Teško da ih više itko može spasiti
Postoji nekoliko scenarija kojima novi premijer može krenuti, ali svi vode prema istom neprobojnom zidu
Velika Britanija ne prestaje se grčiti pod posljedicama epohalno pogrešne odluke da napusti Europsku uniju. Utrka za novog lidera Konzervativne stranke i nasljednika Therese May na mjestu premijera stvara privid da London ima šanse okrenuti proces u svoju korist. No, taj će privid završiti brzo i katastrofalno – bez sumnje po konzervativce, a vjerojatno i po Britaniju
Otkako je iz utrke za premijera ispao autsajder Rory Stewart, ministar za međunarodni razvoj koji je jedini zagovarao nešto razumniji pristup Brexitu, postalo je potpuno svejedno tko će na kraju pobijediti. To će gotovo sigurno biti Boris Johnson, živopisni i skandalozni bivši ministar vanjskih poslova i gradonačelnik Londona. No, da Britaniju preuzme i netko od njegovih konkurenata – aktualni ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt ili ministar okoliša Michael Gove – ništa se neće promijeniti u silaznoj putanji kojom Britanija sigurno kroči još od 2016.
Postoji nekoliko scenarija kojima novi premijer može krenuti, ali svi vode prema istom neprobojnom zidu, s kojim će se premijerov nos prije ili kasnije susresti. Britanski problem nije u ljudima koji vode zemlju, nego je strukturalne prirode: set političkih očekivanja koja zagovornici Brexita prodaju biračima od 2016. potpuno je neostvariv. Britanija se ne nalazi u nezavidnoj situaciji zato što je Theresa May loše pregovarala s EU, niti će se naći na boljem mjestu jer je Boris karizmatični populist. Dapače, ako premijerom postane taj neodgovorni lajavac sličan Donaldu Trumpu, problem neće postati ni puno teži. Britanski problem sam po sebi toliko je destruktivan da ga ni najbolji premijer ne može olakšati, ni najgori usložniti.
Svi znaju da za ovu situaciju postoje tri rješenja: izlazak sa sporazumom, izlazak bez sporazuma i neizlazak iz EU. Pomalo je komično da o sudbini ozbiljne države, kakva je bila Velika Britanija, sa sigurnošću možemo reći samo to da niti jedno od ta tri rješenja nije izgledno.
Tri scenarija oko Brexita
Britanija može izaći po sporazumu koji je ispregovarala May i koji se s Bruxellesom može minimalno korigirati. To je najvjerojatniji, ali i dalje daleko od sigurnog scenarija. S njim postoje barem dva problema: Johnson neće uspjeti ispregovarati ništa značajno više od onoga što je dogovorila May. To znači da bi Britanija izašla po njenom, u Parlamentu već triput odbijenom sporazumu, ili nekom neznatno modificiranom, koji bi dogovorio Boris. Ukratko, izlaskom iz EU ne bi se ostvarila čudesa koja su obećavali zagovornici Brexita. Dapače, oni bi – na čelu s Borisom – morali pojesti vlastito govno; zato su izgledi za taj plan vrlo upitni. Drugi scenarij je izlazak iz EU bez sporazuma. Čuli ste za sve razorne učinke te odluke – najviše po britansku ekonomiju, pa onda i po ostatak EU; posljedice ne bi bile samo ekonomske, nego i sigurnosne i institucionalne i pravne i dotaknule bi se svakog aspekta života koji je UK regulirala kao dio EU u pola stoljeća članstva. Sve to isparilo bi u trenutku izlaska bez sporazuma.
Parlament u Londonu ne može se dogovoriti ni oko čega, osim oko toga da je “no-deal” Brexit apsolutno nedopustiv. Za to postoji jasna većina koja prelazi stranačke granice. Kad bi par dana pred rok za izlazak iz Unije postalo jasno da Borisova vlada vodi zemlju u katastrofalni scenarij izlaska bez sporazuma, Parlament bi ga vjerojatno zaustavio. Treći scenarij, odustanak od Brexita, zasad je najmanje vjerojatan. Do njega bi moglo doći na više načina: na novom referendumu, kao posljedica novih izbora ili zbog opoziva odluke o izlasku – jedno manje izgledno od drugog. Britanska vlada mogla bi raspisati novi referendum jer zdravorazumski ne vidi drugog rješenja kako dalje.
To se gotovo sigurno neće dogoditi – unatoč nizu neuspjeha, Theresa May se održavala na životu sve dok nije spomenula mogućnost drugog referenduma. Čim ga je predložila, pritisak torijevaca je postao toliki da je morala podnijeti ostavku; Johnson neće ponoviti tu grešku. Teoretski je moguće i da blokada u Parlamentu izazove nove izbore; pobjeda druge političke opcije može dovesti do raspisivanja novog referenduma. To je također slabo izgledno, jer konzervativci znaju da bi te izbore izgubili, pa će napraviti sve da do njih ne dođe. Konačno, moguće je i da Parlament izazove drugi referendum kao dio manevra za sprečavanje “no-deal” Brexita. Kad bi se pokazalo da vlada vodi zemlju u izlazak iz EU bez sporazuma, Parlament bi ga mogao zaustaviti opozivom Članka 50. Sporazuma o Europskoj uniji – to bi bio radikalan potez. Iako ne bi značio kraj Brexita, otvorio bi pitanje što Britanija zapravo želi – odgovor bi mogao dati novi referendum.
Naprosto nema sretnog rješenja
Sva tri razumno zamisliva scenarija izgledaju danas gotovo neizvedivi jer britanski političari žele javnosti isporučiti Brexit koji bi barem izdaleka ispunio bujicu obećanja o boljem životu izvan EU, bez ikakvih negativnih posljedica. A to je nemoguće, bez obzira tko postao premijer. Teško je zamisliti da novi predsjednik Konzervativne stranke i britanski premijer neće postati Boris Johnson. Izbor stranačkog šefa provodi se u dva dijela – prvo o kandidatima glasaju konzervativni zastupnici u Parlamentu, a onda se između dvojice prvoplasiranih izjašnjavaju članovi stranke. Već u prvom dijelu Johnson je dobio više glasova nego tri sljedeća zajedno. Pritom, Boris među parlamentarcima uživa manju podršku nego među 160 tisuća članova Konzervativne stranke, koji imaju zadnju riječ.
Torijevci su desetljećima bili podijeljeni napola: populistički dio pro-Brexit, poduzetnički dio pro-EU. No, od 2016. su se pretvorili u stranku čije članstvo isključivo zagovara Brexit. To se dogodilo pod nizom pritisaka: prvo zbog samog ishoda referenduma, potom zbog radikalizacije teme Brexita u britanskim tabloidima, i konačno zbog nedavnog uspjeha Nigela Faragea na izborima za Europski parlament. Konzervativci su ostali peta (!) stranka na tim izborima. To im je predočilo realnu mogućnost da, nakon dva stoljeća, potpuno nestanu s političke pozornice – da su izbori sutra, većinu glasova konzervativnih birača uzela bi Farageova stranka. Ok. Dakle Boris Johnson će postati novi šef Konzervativne stranke i novi premijer. Tragično, već se danas s prilično velikom sigurnošću može napisati povijest njegove vladavine. Ne zato jer je Boris glup i nesposoban, nego zato što za set političkih očekivanja na kojima će biti izabran nema sretnog rješenja. Sigurno ne po njega; vjerojatno ni po Veliku Britaniju.
Bez EU teško je održati mir u Sjevernoj Irskoj
Počet će s puno busanja u prsa Borisa Johnsona (kojeg ponekad zovem “Boris” iz istog razloga iz kojeg ljudi kažu “Kolinda”: u Londonu nema puno političara koji se tako zovu). S puno busanja u prsa Boris će najaviti da je njegovim izborom Britanija konačno dobila premijera koji je oduvijek vjerovao u Brexit i u stanju je provesti ga. Ne samo to, on je demokratsku volju građana spreman provesti pod svaku cijenu – to neće naglašavati, ali će dati do znanja, na novinarsko pitanje. To znači da je spreman i na “no-deal” Brexit. Najvažnije od svega, Boris će reći da je on jedini u stanju s Europskom unijom ponovno otvoriti pregovore i postići bolji deal od onog koji je sklopila Theresa May.
To se u prvom redu odnosi na konzervativcima neprihvatljivi “Irish Backstop”, dio sporazuma gdje je May morala birati hoće li u carinskoj uniji s EU ostaviti Sjevernu Irsku – što je predlagao Bruxelles – ili cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo. May je odabrala da u carinskoj uniji ostane cijela UK, jer bi druga opcija – s carinskim kontrolama u Irskom moru između Sjeverne Irske i Velike Britanije – izgledala kao prepuštanje dijela otoka Europskoj uniji (a time i Republici Irskoj). Boris će najaviti da će to razvrgnuti, ili barem vremenski ograničiti.
Populističke stranke diljem Europe odustale su posljednjih godina od zagovaranja izlaska iz EU jer se Brexit pokazao kompliciranim, gotovo neizvedivim. To je dobro za integritet Europske unije, iako zapravo nije utemeljeno u stvarnosti. Od svih 28 članica, u pokušaju izlaska iz Unije samo dvije bi se suočile s ovakvim problemom: Velika Britanija i Irska. Brexit nije kompliciran jer je teško izaći iz EU, nego zato što je bez EU teško održati mir u Sjevernoj Irskoj.
Europska unija je carinska unija
Sporazumom od Velikog Petka okončan je 1998. sukob u Sjevernoj Irskoj. Članstvo Republike Irske i UK u Europskoj uniji omogućilo je brisanje granice među njima. London se i nakon Brexita mora držati sporazuma, inzistiraju Dublin i Bruxelles, koji predstavlja interese članice Irske. Zato je izlazak carinske unije, dotad smisao britanskog izlaska iz EU – postao nemoguć. Europska unija je, među ostalim, i carinska unija. Zato među članicama nema carinske kontrole, kao ni između EU i drugih članica carinske unije, recimo Švicarske. Kako je imperativ iz Sporazuma od Velikog Petka bio da između Sjeverne Irske i Republike Irske ne smije postojati granica, Bruxelles je Theresi May bio ponudio da Sjeverna Irska ostane u carinskoj uniji, a ostatak (dakle, otok Velika Britanija) istupi iz carinske unije. To je rješenje bilo derivacija obveza koje je vlada u Londonu prihvatila kad je potpisala Sporazum od Velikog Petka.
No, May je vjerovala da bi javnost to interpretirala kao britansko odricanje od Sjeverne Irske i inzistirala da, zauzvrat, cijela UK ostane u carinskoj uniji. Bruxelles se iznenadio, ali se nije bunio. Pobuna je nastala u Londonu, jer je to značilo da Britanija ni nakon izlaska iz EU ne može sklapati trgovinske sporazume po svijetu, što je bilo jedno od glavnih obećanja zagovornika Brexita. Britanija bi i dalje morala pratiti trgovinsku politiku EU, ali u njenom formuliranju više ne bi imala utjecaja jer nije članica. Počelo se pokazivati što zapravo znači Brexit. Desna struja konzervativaca suočila se sa Sophijinim izborom – ili će se odreći suverene ovlasti da slobodno trguje, ili će se odreći Sjeverne Irske; niti jedan izbor nije im bio prihvatljiv.
Europski lideri podijeljeni su oko Brexita
Tako smo – kroz nekoliko tragično neuspješnih glasanja u Parlamentu – došli do premijera Borisa, koji će trumpovski obećati baš on zna ispregovarati bolje uvjete s Europskom unijom. To će sigurno biti njegov prvi vanjskopolitički potez, a vjerojatno i njegov prvi vanjskopolitički poraz. Iako će Boris reći da on može sve to dogovoriti s Emmanuelom i Angelom, značajni odmak od postignutog dogovora neće se dogoditi. Macron i Merkel imaju puno razloga da budu nepopustljivi – među ostalim i zato što su Theresi May dali gotovo sve što je tražila, pa London svejedno nije prihvatio taj dogovor. Europska unija zaključila je prošle godine pregovore s Velikom Britanijom i neće ih ponovno otvarati – to je jasna pozicija EU27.
Doduše, europski lideri na suprotnim su stranama po pitanju Brexita. Macron je zagovornik filozofije “Idite, bre, što pre!”, Merkel sklonija pristupu “Dajmo im vremena, možda se predomisle!” No, oko novih pregovora su suglasni: otvaranje postignutog sporazuma ohrabrilo bi protueuropske snage na kontinentu. U Bruxellesu se danas čuje da je maksimum na koji su spremni promjena filozofije: “Irish Backstop” više ne bi bio “mramorna ploča”, nego “luk”. London se boji da bi “Irish Backstop” ostao na snazi zauvijek, jer je pravni sporazum iz kojeg se može istupiti samo dogovorom dviju strana; posljedično, UK bi mogla ostati “zarobljena” u carinskoj uniji.
EU pak ne pristaje na prijedloge Londona da se Backstop vremenski ograniči, jer bi to indirektno značilo da i mirovni sporazum od Velikog Petka ima vijek trajanja. Zato je Bruxelles smislio ovo: ako Boris bude inzistirao, ponudit će mu da se odredbe Backstopa mogu “ljuštiti” kako se elementi novog sporazuma o trajnom odnosu UK i EU budu dogovarali. To je razumno, ali nedovoljno za nacionalističkog premijera kakvog će Britanija dobiti. Borisu će nakon izlaska iz EU – čak i da ga provede uredno – trebati velika postignuća, ili barem velika obećanja. Do toga neće doći metodom “ljuštenja luka”, nego velikim gestama – poput otvaranja pregovora s Amerikom, Japanom, Kinom. Takvo mazanje očiju nije moguće dok je UK u carinskoj uniji s EU, nego samo ako se odrekla Sjeverne Irske. Zato je vjerojatno da će Boris otpisati Ulster kako bi Velikoj Britaniji dao slobodu da sklapa međunarodne sporazume.
Trenutak kad će se Boris suočiti sa stvarnošću
No, i takva maksimalno zamisliva koncesija Europske unije bila bi neprihvatljiva britanskom Parlamentu. Sjetite se, Konzervativna stranka vlada, iako nema većinu – u koaliciji je sa strankom protestantskih unionista iz Sjeverne Irske kojoj ovaj scenarij ne bi bio prihvatljiv. To znači da će Boris otići u Bruxelles, Pariz i Berlin, vratiti se sa nizom koncesija koje neće biti značajne. Ponudit će ih Parlamentu i – doživjeti sudbinu Therese May. Parlament će ih odbiti. Konzervativna stranka ne može se unutar sebe dogovoriti oko toga treba li – i kako – provesti Brexit, potencijalno najdestruktivniju odluku s kojom su se suočili. S razlogom su oprezni.
Kad se u nekoliko naleta na Bruxelles, Berlin i Pariz pokaže da njegove zahtjeve tamo odbijaju isto kao što su odbijali zahtjeve njegove prethodnice, Boris će se suočiti sa stvarnošću. To će tek biti zanimljivo, jer je razumom promatraču britanskih političara možda najzanimljivija njihova sposobnost da bježe od stvarnosti. Prije ili kasnije, Boris Johnson shvatit će da s jedne strane stoji njegov, a s druge strane svijet svih ostalih. Suočen s realnošću, to će pokušati objasniti Parlamentu, koji za takve stvari nema sluha. Boris, uostalom, tamo ima bezbroj neprijatelja, protiv čije volje je izabran baš zato jer je obećavao da može postići bolji sporazum.
U tom trenutku nastaje mogućnost za nekoliko scenarija. Prvo, Boris spašava Brexit skupljanjem glasova za sporazum Therese May koji je minimalno promijenio: u tome uspijeva, Britanija napušta EU i nada se najboljem. No, izgledi da se to dogodi i dalje su vrlo mali. Druga opcija je da Boris donosi odluku da UK treba izaći iz Unije bez sporazuma. Znate već što to znači – avioni ne bi mogli letjeti između Londona i Pariza, kamioni bi stali na granici, blokirali bi se penzije i platni promet, državljani EU izgubili bi prava na otoku, a britanski u EU, londonski City ne bi mogao poslovati s bankama u EU, stala bi opskrba hranom i promet putnika… realizirale bi se sve zamislive horor-priče o Brexitu.
Neće izaći bez sporazuma
Britanski Parlament ne može se dogovoriti ni oko čega, osim oko jedne stvari: izlazak iz EU bez sporazuma apsolutno je nedopustiv. Za to postoji jasna većina koja prelazi stranačke granice. Kad bi, par dana pred rok za izlazak iz Unije, postalo jasno da Borisova vlada vodi zemlju u katastrofalni scenarij izlaska bez sporazuma, Parlament bi to mogao spriječiti opozivom Članka 50. Sporazuma o Europskoj uniji; to je mehanizam koji je 2017. pokrenula Theresa May i kojim je Britanija formalno pokrenula svoje razdruživanje od EU. Article 50 može se opozvati. To bi zaustavilo proces izlaska; i izazvalo politički kaos u Britaniji.
Sam opoziv Članka 50. – kad bi do njega došlo – ne bi poništio demokratsku volju većine iskazanu na referendumu 2016. godine; no Britanija bi se našla u situaciji da je “lajbek raskopčan”, kako je krajem 1930-ih Vladko Maček nazvao situaciju u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji koja je dovela do stvaranja Banovine Hrvatske. I u Britaniji bi lajbek bio raskopčan, odnosno svaki scenarij bio bi ne samo zamisliv, nego i moguć.
Smisao ovog hipotetskog političkog putovanja na kraju se svodi na sljedeće – britanska politika talac je svojih nesrazmjernih očekivanja. Postoje dva entiteta – jedan živi u čvrstoj realnosti 21. stoljeća, drugi u nedefiniranoj izmaglici maštarija o globalnoj dominaciji otprije dvjesto godina. Jedan će sutra preuzeti Boris Johnson, drugi može preuzeti svatko tko ima hladniju glavu. Pitanje je – čija će logika prevagnuti?