Žalila se na ”ponižavajući” crveni jugoslavenski pasoš i da nije imala dovoljno jogurta za biranje, ali vrh vrhova bile su njezine tvrdnje da u bivšem sustavu Hrvat nije smio reći da je Hrvat. Ta prijesna izmišljotina osupnula je široku publiku pa su ljudi počeli stavljati na društvene mreže razne svoje isprave iz doba SFRJ na kojima su se izjasnili kao Hrvati. I ja sam se toj zabavnoj igrici priključila s fotografijama prednjih stranica svoja dva indeksa.
U međuvremenu je usputno provaljeno da se glavni državni inspektor, HDZ-ovac Andrija Mikulić, pisao kao Jugoslaven, ali gospođa Kitarović nikad nije pokazala svoje dokumente iz one države premda su je mnogi na to izazivali. Dio te čistunske desničarske heraldike o tome tko je prije bio kakav Hrvat i je li uopće bio Hrvat sada je postao i Miroslav Škoro. To ga je strašno naljutilo, ali on je posljednji koji se na to smije žaliti.
Glupo, primitivno, jeftino
Novopečenog aspiranta na saborske mandate i vlast koji je u to ime osnovao stranku Domovinski pokret i podebljao je pred parlamentarne izbore koalicijom s nekoliko malih satelita, već se u predsjedničkoj kampanji podbadalo zbog toga što je pred rat klisnuo u Ameriku da pjeva i svira umjesto da uzme pušku i krene braniti Vukovar.
Sada su mu politički protivnici iskopali žute papire na kojima stoji da je kao momak bio šef Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine u Osijeku. I drugo, da je početkom devedesetih bio uz Savkinu i Tripalovu Koaliciju narodnog sporazuma, a ne uz Tuđmana i HDZ. Sve su te tri optužbe glupe, primitivne i jeftine i Škoro je načelno potpuno u pravu što se buni i žesti protiv njihove totalitarne dikcije.
Nitko se devedesetih nije bio dužan prijaviti u dragovoljce. Mogao je i smio imati neke druge planove sa svojim životom ili naprosto druge računice. Bila sam prisutna kad je jedan zagrebački poduzetnik, nadahnut paradnim domoljubljem, prigovarao svom susjedu što se nije javio u rat. Susjed ga je pitao a zašto on onda nije obukao uniformu. A ovaj je mirno odvratio da to za njega, naravno, nije dolazilo u obzir. Pa propala bi mu firma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bolje tambura nego puška
Bilo je, dakle, raznih pristupa oko sudjelovanja u Domovinskom ratu, čak i ovako ciničnih, ali osobna odluka u demokraciji je legitimna stvar u bilo čijem, pa i u Škorinom slučaju. Škoro je, uostalom, i sam jednom istisnuo da puška baš nije za njega i da mu u ruci bolje leži tambura. U redu.
Još je tanji prigovor da je Škoro osamdesetih predsjedao nekom omladinskom komisijom na kojoj se razglabalo o sudjelovanju mladih u raznim kulturno-zabavnim aktivnostima. Članstvo u Savezu socijalističke omladine bilo je u SFRJ automatsko, kao i u Savezu pionira, dočim si da te prime u Savez komunista morao sam zatražiti.
To zna svatko osim onih koji se prave da ne znaju. I po čemu bi to Škoru danas trebalo politički diskvalificirati što je bio takav automatski omladinac kao i svi tinejdžeri u ono vrijeme i što se u prostorijama SSO sastajao sa svojim vršnjacima koji su htjeli nešto svirati i pisati?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jok, rekli bi Bosanci
A što se tiče otkrića o Škorinoj naklonosti Koaliciji narodnog sporazuma u osvit hrvatskog višestranačja, pa to je bila uredno registrirana politička grupacija koja je sudjelovala na prvim izborima 1990. Vi-še-stra-nač-je. Okej?
Osim toga, tamo su se oko Savke i Tripala okupili mnogi dosljedni i pristojni ljudi poput Marka Veselice, Dražena Budiše, Antuna Vujića, Srećka Bijelića, Dragutina Haramije, Krešimira Džebe i drugih, a svrzimantije su pohrlile u HDZ. Ako se Škori to društvo tada najviše sviđalo, to mu nikako ne bi mogao biti minus, samo plus. Nitko od njih kasnije nije sudjelovao u privatizacijskoj pljački, ni iza koga od njih nema kriminalnih repova, a političke poruke njihovog kratkog zajedničkog djelovanja bile su civilizirane i progresivne.
Međutim, Škoru se na temelju svega ovoga ipak ne može obraniti. Jok, rekli bi Bosanci. A ne može zato što on danas sebe uzdiže na pijedestal kao izvornog tuđmanista, čovjeka kome je bilo grozno u bivšem sistemu, Hrvata po desničarskoj definiciji, državnog ideologa Domovinskog rata i ovlaštenog mjeritelja hrvatstva i domoljublja. A kao takav izaziva da ga se kontekstualizira i stavi ga se na njegovo istinsko ”povijesno” mjesto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve u redu dok ne popuješ drugima
Bilo bi do besvijesti ljigavo nabijati Škori na nos da je išao na tribine socijalističke omladine da on sam ne nabija svima drugima na nos kako se baš divno poklopilo da je tog dana bio bolestan pa nije morao primiti čak ni omrznutu pionirsku kapu i maramu. Konkurenciji je stvarno teško odoljeti da samoproglašenog disidenta onda ne podsjeti kako je, kao već punoljetni momak, ne samo zabasao na sastanke, nego se, dapače, dao izabrati i za predsjednika osnovne organizacije Saveza socijalističke omladine.
Da Škoro toliko ne drobi o Domovinskom ratu, domoljublju, braniteljima, žrtvi i državi, bilo bi ga neumjesno prozivati što se za tu državu nije odlučio boriti u ledenim rovovima nego je tamburao na lijepo plaćenim gažama dok su drugi ginuli. Ni mnogi drugi nisu se borili, ali sve u redu dok herojski ne popuju drugima. No kad Škoro već zna prevršiti mjeru postavljajući se kao da nitko kao on nema prava govoriti o obrani domovine, onda je i zaradio da mu se predbacuje što se pred ratom sklonio u svoje privatne planove.
Neka se ne pravi nevinašcem
Isto je i s onom osinjom žaokom da se devedesete – umjesto k Tuđmanu – okrenuo Koaliciji narodnog sporazuma. Bilo bi to bijedan pokušaj ocrnjivanja političkog protivnika kad Škoro danas sebe ne bi bahato reklamirao maltene kao Tuđmanovog gojenca i trećeg sina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema tome, neka se sada ne pravi nevinašcem, red je da trpi što je sam sebi zakuhao. A kad je već dopustio da osoba s njegove liste, stanovita Carla Conta, pred njim u Rijeci prostački izjavi kako je ”vrijeme da pokažemo da i u ovoj izbornoj jedinici ima ljudi koji vole svoju domovinu”, zaslužio je sve što mu se događa. Možeš vući konja za rep, ali računaj da će te tim repom i flisnuti. Točno to dogodilo se i Kolindi.
Škoro se buni što ga mediji napadaju zbog prošlosti. Možda bi bio u pravu kad ne bi sam sebe toliko demantirao
Miroslava Škoru možda čeka jednak scenarij kao Kolindu Grabar-Kitarović
Epizode koje konkurencija izvlači da ocrni Škorin karakter načelno je su jeftine, glupe i primitivne. Ali Škoru se ipak ne može obraniti. A ne može zato što on danas sebe uzdiže na pijedestal kao izvornog tuđmanista. Čovjeka kome je bilo grozno u bivšem sistemu. Hrvata po desničarskoj definiciji. Državnog ideologa Domovinskog rata i ovlaštenog mjeritelja hrvatstva i domoljublja. A kao takav sam izaziva da ga se kontekstualizira i stavi ga se na njegovo istinsko ''povijesno'' mjesto.
Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović voljela je u svom mandatu s gnušanjem obrađivati motive iz socijalizma, premda je njen otac tada bio dobrostojeći privatnik s mesnicama i pašnjacima, a ona je, tamo osamdesetih, kao cura iz Juge, na razmjeni dobila godinu dana gimnazije u SAD-u.
Žalila se na ”ponižavajući” crveni jugoslavenski pasoš i da nije imala dovoljno jogurta za biranje, ali vrh vrhova bile su njezine tvrdnje da u bivšem sustavu Hrvat nije smio reći da je Hrvat. Ta prijesna izmišljotina osupnula je široku publiku pa su ljudi počeli stavljati na društvene mreže razne svoje isprave iz doba SFRJ na kojima su se izjasnili kao Hrvati. I ja sam se toj zabavnoj igrici priključila s fotografijama prednjih stranica svoja dva indeksa.
U međuvremenu je usputno provaljeno da se glavni državni inspektor, HDZ-ovac Andrija Mikulić, pisao kao Jugoslaven, ali gospođa Kitarović nikad nije pokazala svoje dokumente iz one države premda su je mnogi na to izazivali. Dio te čistunske desničarske heraldike o tome tko je prije bio kakav Hrvat i je li uopće bio Hrvat sada je postao i Miroslav Škoro. To ga je strašno naljutilo, ali on je posljednji koji se na to smije žaliti.
Glupo, primitivno, jeftino
Novopečenog aspiranta na saborske mandate i vlast koji je u to ime osnovao stranku Domovinski pokret i podebljao je pred parlamentarne izbore koalicijom s nekoliko malih satelita, već se u predsjedničkoj kampanji podbadalo zbog toga što je pred rat klisnuo u Ameriku da pjeva i svira umjesto da uzme pušku i krene braniti Vukovar.
Sada su mu politički protivnici iskopali žute papire na kojima stoji da je kao momak bio šef Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine u Osijeku. I drugo, da je početkom devedesetih bio uz Savkinu i Tripalovu Koaliciju narodnog sporazuma, a ne uz Tuđmana i HDZ. Sve su te tri optužbe glupe, primitivne i jeftine i Škoro je načelno potpuno u pravu što se buni i žesti protiv njihove totalitarne dikcije.
Nitko se devedesetih nije bio dužan prijaviti u dragovoljce. Mogao je i smio imati neke druge planove sa svojim životom ili naprosto druge računice. Bila sam prisutna kad je jedan zagrebački poduzetnik, nadahnut paradnim domoljubljem, prigovarao svom susjedu što se nije javio u rat. Susjed ga je pitao a zašto on onda nije obukao uniformu. A ovaj je mirno odvratio da to za njega, naravno, nije dolazilo u obzir. Pa propala bi mu firma.
Bolje tambura nego puška
Bilo je, dakle, raznih pristupa oko sudjelovanja u Domovinskom ratu, čak i ovako ciničnih, ali osobna odluka u demokraciji je legitimna stvar u bilo čijem, pa i u Škorinom slučaju. Škoro je, uostalom, i sam jednom istisnuo da puška baš nije za njega i da mu u ruci bolje leži tambura. U redu.
Još je tanji prigovor da je Škoro osamdesetih predsjedao nekom omladinskom komisijom na kojoj se razglabalo o sudjelovanju mladih u raznim kulturno-zabavnim aktivnostima. Članstvo u Savezu socijalističke omladine bilo je u SFRJ automatsko, kao i u Savezu pionira, dočim si da te prime u Savez komunista morao sam zatražiti.
To zna svatko osim onih koji se prave da ne znaju. I po čemu bi to Škoru danas trebalo politički diskvalificirati što je bio takav automatski omladinac kao i svi tinejdžeri u ono vrijeme i što se u prostorijama SSO sastajao sa svojim vršnjacima koji su htjeli nešto svirati i pisati?
Jok, rekli bi Bosanci
A što se tiče otkrića o Škorinoj naklonosti Koaliciji narodnog sporazuma u osvit hrvatskog višestranačja, pa to je bila uredno registrirana politička grupacija koja je sudjelovala na prvim izborima 1990. Vi-še-stra-nač-je. Okej?
Osim toga, tamo su se oko Savke i Tripala okupili mnogi dosljedni i pristojni ljudi poput Marka Veselice, Dražena Budiše, Antuna Vujića, Srećka Bijelića, Dragutina Haramije, Krešimira Džebe i drugih, a svrzimantije su pohrlile u HDZ. Ako se Škori to društvo tada najviše sviđalo, to mu nikako ne bi mogao biti minus, samo plus. Nitko od njih kasnije nije sudjelovao u privatizacijskoj pljački, ni iza koga od njih nema kriminalnih repova, a političke poruke njihovog kratkog zajedničkog djelovanja bile su civilizirane i progresivne.
Međutim, Škoru se na temelju svega ovoga ipak ne može obraniti. Jok, rekli bi Bosanci. A ne može zato što on danas sebe uzdiže na pijedestal kao izvornog tuđmanista, čovjeka kome je bilo grozno u bivšem sistemu, Hrvata po desničarskoj definiciji, državnog ideologa Domovinskog rata i ovlaštenog mjeritelja hrvatstva i domoljublja. A kao takav izaziva da ga se kontekstualizira i stavi ga se na njegovo istinsko ”povijesno” mjesto.
Sve u redu dok ne popuješ drugima
Bilo bi do besvijesti ljigavo nabijati Škori na nos da je išao na tribine socijalističke omladine da on sam ne nabija svima drugima na nos kako se baš divno poklopilo da je tog dana bio bolestan pa nije morao primiti čak ni omrznutu pionirsku kapu i maramu. Konkurenciji je stvarno teško odoljeti da samoproglašenog disidenta onda ne podsjeti kako je, kao već punoljetni momak, ne samo zabasao na sastanke, nego se, dapače, dao izabrati i za predsjednika osnovne organizacije Saveza socijalističke omladine.
Da Škoro toliko ne drobi o Domovinskom ratu, domoljublju, braniteljima, žrtvi i državi, bilo bi ga neumjesno prozivati što se za tu državu nije odlučio boriti u ledenim rovovima nego je tamburao na lijepo plaćenim gažama dok su drugi ginuli. Ni mnogi drugi nisu se borili, ali sve u redu dok herojski ne popuju drugima. No kad Škoro već zna prevršiti mjeru postavljajući se kao da nitko kao on nema prava govoriti o obrani domovine, onda je i zaradio da mu se predbacuje što se pred ratom sklonio u svoje privatne planove.
Neka se ne pravi nevinašcem
Isto je i s onom osinjom žaokom da se devedesete – umjesto k Tuđmanu – okrenuo Koaliciji narodnog sporazuma. Bilo bi to bijedan pokušaj ocrnjivanja političkog protivnika kad Škoro danas sebe ne bi bahato reklamirao maltene kao Tuđmanovog gojenca i trećeg sina.
Prema tome, neka se sada ne pravi nevinašcem, red je da trpi što je sam sebi zakuhao. A kad je već dopustio da osoba s njegove liste, stanovita Carla Conta, pred njim u Rijeci prostački izjavi kako je ”vrijeme da pokažemo da i u ovoj izbornoj jedinici ima ljudi koji vole svoju domovinu”, zaslužio je sve što mu se događa. Možeš vući konja za rep, ali računaj da će te tim repom i flisnuti. Točno to dogodilo se i Kolindi.