Nema kontroverze, nema misterije, nema političke odgovornosti, sve je u redu, raziđite se u miru, ovdje više nema ništa za vidjeti, kao da nam poručuju vinovnici debakla pola milijarde dolara vrijednog posla.
Vojna tajna, pih!
Međutim, samo stvari koje su se čule u posljednjih nekoliko dana dovoljne su za napeti politički triler o unosnom poslu u maloj državi. Takav roman bi, uz malo vještine autora, vjerojatno bio bestseller na globalnom tržištu da ne postoji jedan mali problem – čitatelji bi teško mogli povjerovati da u javnosti male države za unosni posao mogu prolaziti tako sumnjivi spinovi. Evo, recimo MIG-ovi.
Tko bi mogao čitatelju iz neke Švedske, ili, štajaznam, Južne Koreje, objasniti da u situaciji kad očito propada posao u kojem mnogi osjećaju vonj korupcije, predsjednica države i ministar obrane javno otkrivaju borbeno stanje domaćeg zrakoplovstva? Kolinda Grabar-Kitarović i Damir Krstičević, dvoje najviše pozicioniranih ljudi u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, otkrili su urbi et orbi da Hrvatska u ovom trenutku ima točno tri MIG-a 21 koja mogu obavljati svoje zadaće. Ostali (navodno) ne lete. Zašto bi, pobogu, ministar obrane i vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske govorili o nečemu što bi trebala biti vojna tajna?
Kraj balade
Pa zato da krivicu zbog debakla u nabavi izraelskih aviona nekako pokušaju prebaciti na bivšu vlast. Onu koja je 2013. godine odradila remont MIG-ova. Da, prije pet godina. I da, čak i da je taj remont potpuno sfušan, on nema ama baš nikakve veze s jasnom propašću procesa kupnje polovnih aviona od Izraela.
Ili, tko bi mogao čitatelju iz Kanade, ili, štajaznam, Francuske, objasniti kako su se u proteklih godina sastajali stručnjaci, radile ekspertize, delegacije putovale u SAD i Izrael, a premijer i ministar obrane blaženo tvrde kako na (nesretnom) kraju balade „nema nikakve financijske štete za Hrvatsku“?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako ministar obrane, dragi čitatelju iz Škotske i čitateljice iz Portugala, tvrdi da je, eto, velika stvar i samo to što se Vlada odlučila na kupovinu aviona, jer su prethodne Vlade uprskale stvar svojim nečinjenjem. Pa se javi njegova bivša šefica, premijerka Jadranka Kosor, kojoj je taj isti Damir Krstičević bio savjetnik za obranu i kaže da joj nikad nije savjetovao ništa oko kupnje aviona?
Sudbina lakog morala
Ih, ima toga još, dragi čitatelji iz SAD-a, ili Njemačke. Mediji bliski Vladi neki dan odjednom objaviše ekskluzivnu informaciju kako je posao propao jer su se Izraelci polakomili, pa su iste avione kao i Hrvatskoj (modificirane F-16 Barak) ponudili i Bugarskoj i Rumunjskoj. Pa su, ide priča, Amerikanci rekli, hej, stanite malo, i mi bi prodali koji avion. I upalili crveno svjetlo za Hrvatsku.
E sad, sudbina je dama/gospodin lakog morala. Pa je tek koji dan nakon te teorije o izraelskoj pohlepi, objavljena štura agencijska vijest. Bugarska se odlučila za kupnju novih F-16 iz SAD-a. „Ostali ponuđači bili su iz Švedske, sa Saabovim Gripenom, i Italija, koja je ponudila rabljene Eurofighter Typhoone“, navodi Hina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tajna predodobrenja
I tako, ako je slučajno dragi čitatelj iz Belgije ili Japana došao do kraja ove priče na koju će odmahnuti rukom kao previše nestvarnu, ostaje mu još samo da pročita posljednji tajni dokument. Predodobrenje koje je Izrael dobio iz SAD-a za ponudu aviona Hrvatskoj. Taj papir je kod ministar obrane, koji ga nije ga htio objaviti dok traje postupak. Veli, tajna je (tanka je linija između tajni u maloj zemlji za unosan posao, naučili su čitatelji iz cijelog svijeta).
E sad, inzistiranje na tajnama rađa govorkanja. Primjerice, još u vrijeme dok je romansa bila savršena, nebo plavo, a ministar se naslikavao u izraelskim letjelicama, u kuloarima je krenula priča da je možda problem u tome što je sadržaj onog za što su Izraelci dobili dozvolu za nuđenje Hrvatskoj i aviona koje su na kraju doista ponudili – malo različit.
Kapljica transparentnosti
U svoj količini nestvarnosti koje su se plele i pletu oko ovog propalog posla, ta bi možda ipak bila prevelika. Teško da je moguće da sve te ekspertne skupine ne bi primijetile razliku koja bi mogla razljutiti Amerikance i uništiti posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svakom slučaju, objavom sadržaja predugovora, dakle s malom kapljicom transparentnosti razriješit će se makar ova dvojba. Da je te, kako se ono zove, transparentnosti u posljednjih godinu i po dana bilo malo više, vjerojatno se sad Hrvatska ne bi suočavala s prokletstvom izgubljenog vremena (koje je, je li, novac). A ne bi se dalo ni povoda onim odvratnim objedama koje kažu da onda možda unosan posao u maloj zemlji ne bi bio tako… hm, unosan.
Službena verzija priče o propasti kupnje aviona ima toliko rupa da je preluda i za neki napeti politički triler
Hrvatska ništa nije zeznula, nema troškova, a sve su ionako krivi komun... bivša vlast
Samo stvari koje su se oko kupnje izraelsko-američkih aviona čule posljednjih nekoliko dana dovoljne su za napeti politički triler o unosnom poslu u maloj državi. Takav roman bi, uz malo vještine autora, vjerojatno bio bestseller na globalnom tržištu da ne postoji jedan mali problem – čitatelji bi teško mogli povjerovati da u javnosti male države za unosni posao mogu prolaziti tako sumnjivi spinovi.
Evo, zastor je konačno spušten. Dobar posao s Izraelom je propao, avioni ne dolaze, a Hrvatska je svoj posao obavila maksimalno profesionalno, nije odgovorna ni za što i neće zbog svega imati dodatni trošak, gotovo uglas nas uvjeravaju premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević i direktor izraelskog ministarstva obrane Udi Adam.
Nema kontroverze, nema misterije, nema političke odgovornosti, sve je u redu, raziđite se u miru, ovdje više nema ništa za vidjeti, kao da nam poručuju vinovnici debakla pola milijarde dolara vrijednog posla.
Vojna tajna, pih!
Međutim, samo stvari koje su se čule u posljednjih nekoliko dana dovoljne su za napeti politički triler o unosnom poslu u maloj državi. Takav roman bi, uz malo vještine autora, vjerojatno bio bestseller na globalnom tržištu da ne postoji jedan mali problem – čitatelji bi teško mogli povjerovati da u javnosti male države za unosni posao mogu prolaziti tako sumnjivi spinovi. Evo, recimo MIG-ovi.
Tko bi mogao čitatelju iz neke Švedske, ili, štajaznam, Južne Koreje, objasniti da u situaciji kad očito propada posao u kojem mnogi osjećaju vonj korupcije, predsjednica države i ministar obrane javno otkrivaju borbeno stanje domaćeg zrakoplovstva? Kolinda Grabar-Kitarović i Damir Krstičević, dvoje najviše pozicioniranih ljudi u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, otkrili su urbi et orbi da Hrvatska u ovom trenutku ima točno tri MIG-a 21 koja mogu obavljati svoje zadaće. Ostali (navodno) ne lete. Zašto bi, pobogu, ministar obrane i vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske govorili o nečemu što bi trebala biti vojna tajna?
Kraj balade
Pa zato da krivicu zbog debakla u nabavi izraelskih aviona nekako pokušaju prebaciti na bivšu vlast. Onu koja je 2013. godine odradila remont MIG-ova. Da, prije pet godina. I da, čak i da je taj remont potpuno sfušan, on nema ama baš nikakve veze s jasnom propašću procesa kupnje polovnih aviona od Izraela.
Ili, tko bi mogao čitatelju iz Kanade, ili, štajaznam, Francuske, objasniti kako su se u proteklih godina sastajali stručnjaci, radile ekspertize, delegacije putovale u SAD i Izrael, a premijer i ministar obrane blaženo tvrde kako na (nesretnom) kraju balade „nema nikakve financijske štete za Hrvatsku“?
Kako ministar obrane, dragi čitatelju iz Škotske i čitateljice iz Portugala, tvrdi da je, eto, velika stvar i samo to što se Vlada odlučila na kupovinu aviona, jer su prethodne Vlade uprskale stvar svojim nečinjenjem. Pa se javi njegova bivša šefica, premijerka Jadranka Kosor, kojoj je taj isti Damir Krstičević bio savjetnik za obranu i kaže da joj nikad nije savjetovao ništa oko kupnje aviona?
Sudbina lakog morala
Ih, ima toga još, dragi čitatelji iz SAD-a, ili Njemačke. Mediji bliski Vladi neki dan odjednom objaviše ekskluzivnu informaciju kako je posao propao jer su se Izraelci polakomili, pa su iste avione kao i Hrvatskoj (modificirane F-16 Barak) ponudili i Bugarskoj i Rumunjskoj. Pa su, ide priča, Amerikanci rekli, hej, stanite malo, i mi bi prodali koji avion. I upalili crveno svjetlo za Hrvatsku.
E sad, sudbina je dama/gospodin lakog morala. Pa je tek koji dan nakon te teorije o izraelskoj pohlepi, objavljena štura agencijska vijest. Bugarska se odlučila za kupnju novih F-16 iz SAD-a. „Ostali ponuđači bili su iz Švedske, sa Saabovim Gripenom, i Italija, koja je ponudila rabljene Eurofighter Typhoone“, navodi Hina.
Tajna predodobrenja
I tako, ako je slučajno dragi čitatelj iz Belgije ili Japana došao do kraja ove priče na koju će odmahnuti rukom kao previše nestvarnu, ostaje mu još samo da pročita posljednji tajni dokument. Predodobrenje koje je Izrael dobio iz SAD-a za ponudu aviona Hrvatskoj. Taj papir je kod ministar obrane, koji ga nije ga htio objaviti dok traje postupak. Veli, tajna je (tanka je linija između tajni u maloj zemlji za unosan posao, naučili su čitatelji iz cijelog svijeta).
E sad, inzistiranje na tajnama rađa govorkanja. Primjerice, još u vrijeme dok je romansa bila savršena, nebo plavo, a ministar se naslikavao u izraelskim letjelicama, u kuloarima je krenula priča da je možda problem u tome što je sadržaj onog za što su Izraelci dobili dozvolu za nuđenje Hrvatskoj i aviona koje su na kraju doista ponudili – malo različit.
Kapljica transparentnosti
U svoj količini nestvarnosti koje su se plele i pletu oko ovog propalog posla, ta bi možda ipak bila prevelika. Teško da je moguće da sve te ekspertne skupine ne bi primijetile razliku koja bi mogla razljutiti Amerikance i uništiti posao.
U svakom slučaju, objavom sadržaja predugovora, dakle s malom kapljicom transparentnosti razriješit će se makar ova dvojba. Da je te, kako se ono zove, transparentnosti u posljednjih godinu i po dana bilo malo više, vjerojatno se sad Hrvatska ne bi suočavala s prokletstvom izgubljenog vremena (koje je, je li, novac). A ne bi se dalo ni povoda onim odvratnim objedama koje kažu da onda možda unosan posao u maloj zemlji ne bi bio tako… hm, unosan.