Ne treba biti mag političkog nijansiranja da se vidi da u ovoj priči nešto ozbiljno ne štima. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević jutros je u svojoj reakciji na huliganske napade u kafićima u okolici Knina i Šibenika bio prilično jasan: “Svaki pokušaj relativizacije ovog ružnog događaja znači pravdanje nasilja i stajanje na stranu napadača. Hoće li proizvodnja mržnje prestati?”.
Pitanje slobode
Ne treba, nadalje, biti mag političke komunikacije da se zaključi što bi u društvu koje doista drži do ljudskih prava i jednakosti građana bila zadaća čelnih političara. Ne, dakle, da o napadima iz mržnje na hrvatske građane u kojima je nastradalo i devetogodišnje dijete, odgovaraju s nogu, u sendviču pitanja o Dubravki Šuici i plaćama profesora i liječnika. Još manje da, poput predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović danas u Sheratonu, zbrišu od novinarskih kamera, mikrofona i potencijalnih pitanja o napadima u Uzdolju i Đevrskama.
Čelni političari bi, dakle, u zemlji koja drži do ljudskih prava i jednakosti svih svojih građana danas bili baš u Uzdolju i Đevrskama, sa žrtvama napada i njihovim obiteljima i s lica mjesta poručili kako su bilo čiji šovinizam i bilo kakvo nasilje neprihvatljivi u Hrvatskoj koju oni vode.
Ne treba, zatim, biti mag državništva da se zaključi što bi iz tih sela i kafića s prevrnutim stolovima i razbijenim vitrinama politički lideri trebali dodatno razjasniti. Da je Hrvatska zemlja u kojoj žive slobodni ljudi. I da sloboda podrazumijeva i da njeni građani mogu navijati za koji god klub žele, pa kako god se on zvao, a da je država tu da im jamči sigurnost i ravnopravnost.
Srpski štabovi posvuda
Ne treba, još dalje, biti ni mag društvene klime, da se zaključi kakva se magla spušta kad se s popularnih koncerata čovjeka kojeg se doživljava glazbenim odgovorom na predsjedničku kandidaturu Miroslava Škore ori “Za dom spremni”, a policija vrti palčevima. Kakva se klima stvara dok se splitskom Rivom, ovog ljeta, pišljive 24 godine nakon završetka rata euforično ori refren pjesme “Anice, kninska kraljice”, koji kaže doslovno: “Zbog Anice i bokala vina/ Zapalit ću Krajinu do Knina/ Zapalit ću dva, tri srpska štaba/ Da ja nisam dolazio džaba”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem sa širenjem mržnje u mirnodopskim vremenima je taj da se svakoj budali nakon susreta s bokalom vina od kafića s TV prijenosom nogometne utakmice može pričiniti srpski štab. A kukavičluk i sitna računica političke klase poziv na akciju.
Mučna matematika
Naposljetku, za nešto u ovoj mučnoj priči ipak treba biti pravi mag – za održavanje ravnoteže želuca pri suočavanju s besprizornošću motiva za ovakvu domobranštinu aktualne politike.
Posve je, naime, nezamislivo da Plenković ili Kolinda Grabar-Kitarović odu na teren, izraze tamo pred kamerama podršku napadnutim hrvatskim građanima i javno kažu da u ovoj zemlji nije sramota navijati za Crvenu Zvezdu ili za bilo koji drugi klub na kugli zemaljskoj. Da je to, štoviše, stvar slobode koju će ova država braniti do kraja.
Takav istup nezamisliv je isključivo iz gole, besramne političke matematike u kojoj glas ekstremno desnog birača vrijedi daleko više od sigurnosti devetogodišnjeg djeteta. A magla iz koje se povremeno čuju samo udarci i jauci postaje sve gušća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smiju li predsjednica i premijer reći da je normalno da hrvatski građani navijaju za Crvenu Zvezdu? (i zašto ne)
Relativizacija mržnje, zgušnjavanje magle, kukavičluk i sitna računica Plenkovića i Grabar-Kitarović
Problem sa širenjem mržnje u mirnodopskim vremenima je taj da se svakoj budali nakon susreta s bokalom vina od kafića s TV prijenosom nogometne utakmice može pričiniti srpski štab. A kukavičluk i sitna računica političke klase poziv na akciju.
Ne treba biti mag političkog nijansiranja da se vidi da u ovoj priči nešto ozbiljno ne štima. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević jutros je u svojoj reakciji na huliganske napade u kafićima u okolici Knina i Šibenika bio prilično jasan: “Svaki pokušaj relativizacije ovog ružnog događaja znači pravdanje nasilja i stajanje na stranu napadača. Hoće li proizvodnja mržnje prestati?”.
Premijer Andrej Plenković je, međutim, napravio upravo to – relativizirao napad počinjen iz očite nacionalističke mržnje prema ljudima koji su gledali kvalifikacijsku utakmicu Crvene Zvezde u Ligi prvaka (u drugom kafiću je izgleda napad motiviran samo srpskom nacionalnošću vlasnika, jer je na ekranu bila utakmica Dinama). Plenković je napad najoštrije osudio, ali uz dodatak da ne vidi klimu u društvu koja potiče nasilje. Miloševićev SDSS i Plenkovićev HDZ su koalicijski partneri.
Pitanje slobode
Ne treba, nadalje, biti mag političke komunikacije da se zaključi što bi u društvu koje doista drži do ljudskih prava i jednakosti građana bila zadaća čelnih političara. Ne, dakle, da o napadima iz mržnje na hrvatske građane u kojima je nastradalo i devetogodišnje dijete, odgovaraju s nogu, u sendviču pitanja o Dubravki Šuici i plaćama profesora i liječnika. Još manje da, poput predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović danas u Sheratonu, zbrišu od novinarskih kamera, mikrofona i potencijalnih pitanja o napadima u Uzdolju i Đevrskama.
Čelni političari bi, dakle, u zemlji koja drži do ljudskih prava i jednakosti svih svojih građana danas bili baš u Uzdolju i Đevrskama, sa žrtvama napada i njihovim obiteljima i s lica mjesta poručili kako su bilo čiji šovinizam i bilo kakvo nasilje neprihvatljivi u Hrvatskoj koju oni vode.
Ne treba, zatim, biti mag državništva da se zaključi što bi iz tih sela i kafića s prevrnutim stolovima i razbijenim vitrinama politički lideri trebali dodatno razjasniti. Da je Hrvatska zemlja u kojoj žive slobodni ljudi. I da sloboda podrazumijeva i da njeni građani mogu navijati za koji god klub žele, pa kako god se on zvao, a da je država tu da im jamči sigurnost i ravnopravnost.
Srpski štabovi posvuda
Ne treba, još dalje, biti ni mag društvene klime, da se zaključi kakva se magla spušta kad se s popularnih koncerata čovjeka kojeg se doživljava glazbenim odgovorom na predsjedničku kandidaturu Miroslava Škore ori “Za dom spremni”, a policija vrti palčevima. Kakva se klima stvara dok se splitskom Rivom, ovog ljeta, pišljive 24 godine nakon završetka rata euforično ori refren pjesme “Anice, kninska kraljice”, koji kaže doslovno: “Zbog Anice i bokala vina/ Zapalit ću Krajinu do Knina/ Zapalit ću dva, tri srpska štaba/ Da ja nisam dolazio džaba”.
Problem sa širenjem mržnje u mirnodopskim vremenima je taj da se svakoj budali nakon susreta s bokalom vina od kafića s TV prijenosom nogometne utakmice može pričiniti srpski štab. A kukavičluk i sitna računica političke klase poziv na akciju.
Mučna matematika
Naposljetku, za nešto u ovoj mučnoj priči ipak treba biti pravi mag – za održavanje ravnoteže želuca pri suočavanju s besprizornošću motiva za ovakvu domobranštinu aktualne politike.
Posve je, naime, nezamislivo da Plenković ili Kolinda Grabar-Kitarović odu na teren, izraze tamo pred kamerama podršku napadnutim hrvatskim građanima i javno kažu da u ovoj zemlji nije sramota navijati za Crvenu Zvezdu ili za bilo koji drugi klub na kugli zemaljskoj. Da je to, štoviše, stvar slobode koju će ova država braniti do kraja.
Takav istup nezamisliv je isključivo iz gole, besramne političke matematike u kojoj glas ekstremno desnog birača vrijedi daleko više od sigurnosti devetogodišnjeg djeteta. A magla iz koje se povremeno čuju samo udarci i jauci postaje sve gušća.