Učestali ritam nesuvislih ili nedorečenih izjava, običnih lapsusa, naknadnih negiranja ranije izrečenoga sveo je cijelu predizbornu kampanju na predsjedničinu stand-up komediju u kojoj naravno ne uživaju premijer Andrej Plenković, njen izborni stožer te njeni preostali najzagriženiji i najvjerniji fanovi. Ta komedija možda će završiti u nedjelju 5. siječnja izbornim porazom gospođe Grabar-Kitarović, ali je moguće, da u slučaju njene izborne pobjede, ima i novi petogodišnji nastavak u zasad potpuno nepredvidljivom i nejasnom obliku.
Predsjednica negira izjave koje se mogu potvrditi snimkama
HDZ i sama predsjednica Republike u proteklih nekoliko dana vratili su se svojoj staroj i omiljenoj retorici zastrašivanja javnosti biblijskim potopom koji će se sručiti na naš mali i napaćeni narod ako kojim slučajem HDZ izgubi monopol nad svim polugama i dijelovima vlasti. Kako bi se izbjegao taj crni scenarij politički protivnici među ostalim nazivaju se judama, a sve u skladu s terminologijom Franje Tuđmana u slavnom govoru na zagrebačkom aerodromu.
Predsjednica Republike u svome nastupu na predizbornom skupu u Karlovcu održanom u petak zatražila je od hrvatskih “državljana”, naime gospođa predsjednica zbog samo njoj znanih razloga ne upotrebljava riječ “građani”, da biraju “pravu” Hrvatsku. Dva dana kasnije u odgovoru na pitanje Nataše Božić na televiziji N1 negirala je taj svoj poziv iako postoji video zapis njenoga govora u Karlovcu.
Svojim izjavama, predsjednica je dosadila već bogu i vragu
U protekla tri desetljeća nacionalistička desnica svojom je primitivnom zatucanošću ne samo zarobila domoljublje već je sebe proglasila i neprikosnovenim arbitrom nečijega hrvatstva. Taj diskurs već pet godina uredno njeguje i sama predsjednica Republike, a tijekom prošle i ove predizborne kampanje dosadila je bogu i vragu svojim pozivima na neostvarivo zajedništvo pristojnih i tolerantnih s huljama i na linč spremnom svjetinom kojoj bi se oni prvi trebali prikloniti i pokloniti.
U nedjelju 29. prosinca 2019. kada je predsjednica Republike Nataši Božić neuspješno i lažno poricala svoju izjavu o “pravoj” Hrvatskoj bila je igrom slučaja i godišnjica smrti Miroslava Krleže. Gospođa Grabar-Kitarović ne bi nikako pogriješila da je prije svoga dijeljenja na “pravu” i “krivu” Hrvatsku još jednom pročitala njegova razmatranja o malograđanskom historicizmu i o sentimentalnoj zaljubljenosti u hrvatstvo za koje je Krleža još prije gotovo stotinu godina ustvrdio da ga takvoga samog po sebi naravno nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neka nas poduči što je to “prava” Hrvatska
Prije nego gospođa predsjednica opet pozove birače da glasaju za “pravu” Hrvatsku bilo bi dobro da nas pouči je li “prava” Hrvatska bio hrvatski kmet Matija Gubec ili hrvatski feudalac biskup grof Drašković koji je tom hrvatskom kmetu potpisao smrtnu presudu. Za Krležu, nema toga hrvatstva koje je u stanju pomiriti hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom.
Misli li gospođa Grabar-Kitarović da je bilo moguće pomiriti hrvatstvo zamjenika političkoga komesara partizanske brigade “Braća Radić” Franje Tuđmana i hrvatstvo zapovjednika ustaškoga V. zdruga Rafaela Bobana dok su jedan drugoga ganjali po sjeverozapadu Hrvatske? I koja je od te dvije Hrvatske tada bila prava, ona prva, gerilska i oslobodilačka ili ova druga, fašistička i kvislinška?
“Prava” Hrvatska je pobjegla u Argentinu?
Kada su ostaci ostataka ove druge pobjegli u Argentinu gdje su pronašli prostor slobode za svoje djelovanje, kako je prilikom posjeta njihovim potomcima ustvrdila predsjednica Republike, ona prva Hrvatska bavila se izgradnjom socijalizma svakodnevno slaveći bratstvo i jedinstvo svih južnoslavenskih naroda i narodnosti. Gore spomenuti Franjo Tuđman, tada već Načelnik Studijskoga odjela Prve uprave u Generalštabu JNA objavio je 1957. svoje prvo djelo “Rat protiv rata”, studiju o povijesti partizanskoga i gerilskoga ratovanja u kojoj se ključni dio odnosi na jugoslavenski odnosno hrvatski partizanski rat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usprkos brojnim obavezama i pisanju opsežnoga povijesnog djela našao je dovoljno vremena i za obnašanje dužnosti predsjednika Jugoslavenskoga sportskog društva “Partizan” gdje je i prvi put pokazao svoj dokazano poslovični talent za dizajn različitih simbola izabravši za tadašnji vojni klub crno-bijele prugaste dresove. Gospođa Grabar-Kitarović bi i ovdje trebala razriješiti dilemu koja je od te dvije Hrvatske bila “prava”, ona koja je pod vodstvom Ante Pavelića pobjegla i u Argentini našla prostor slobode ili ova koja dizajnira dresove Jugoslavenskoga sportskog društva “Partizan”?
Kako ćemo se ovakvi okrenuti budućnosti?
Ako se ne možemo unisono i jednoznačno odrediti prema svojoj prošlosti, kako ćemo onda biti nepodijeljeni u promišljanju sadašnjosti i budućnosti? Smisao demokracije nije u pozivanju na lažno zajedništvo nacije koje je ionako samo mimikrija za nametanje jednoga ideološkog obrasca po kojem su svi njegovi protivnici jude i nacionalni izdajnici. Zahvaljujući tom i takvom obrascu HDZ i njegovi kandidati već tri desetljeća neumorno pobjeđuju na gotovo svim vrstama izbora.
Iako realno imaju podršku svega četvrtine ili najviše trećine ukupnoga biračkog tijela njihova pobjeda je rijetko kada upitna iz nekoliko vrlo banalnih razloga. HDZ-ovo biračko tijelo nije ni previše zahtjevno ni suviše obrazovano te ga je vrlo lako motivirati s nekoliko nacionalističkih, a po potrebi i šovinističkih parola i doskočica. Još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo je jasno da bi i tada vrlo popularna ljubičasta krava iz reklame za “Milka” čokoladu imala ozbiljne šanse na izborima kada bi umjesto naziva čokolade na njoj stajala tri magična slova: “HDZ”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbor nam je ovoga puta prilično jednostavan
Birači centra i ljevice sušta su suprotnost, njihova misaonost i istančana kritičnost počesto im priječi i sam odlazak na biračka mjesta, a ako kojim slučajem to i učine onda će dobar dio njih javno izjavljivati da su birali “manje zlo”. Nije to neka hrvatska posebnost jer zahvaljujući tankoćutnosti i neaktivnosti pismenijeg, razumnijeg i tolerantnijeg dijela ljudske vrste danas svijetom ili barem svojim državama neometano upravljaju oni koji se svemu tome izruguju poput Trumpa, Putina, Erdogana ili Orbana, događaju se brexiti ili vode krvavi ratovi.
Kod nas je izbor ovoga puta prilično jednostavan. Možemo još jednom potvrditi da HDZ zna što je za sve nas najbolje ili pokušati razbiti njegov posvemašnji monopol na vlast. Ako učinimo ono prvo dali smo suglasnost da zemlja i dalje ide smjerom za koji tri četvrtine građana u ispitivanjima javnoga mnijenja tvrdi da je pogrešan. Golda Meir, izraelska premijerka u prvoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća, jednom je izjavila: “Mi se ne radujemo ratnim pobjedama. Radujemo se uzgoju nove vrste pamuka i cvjetanju jagoda”.
Gospođa Meir vodila je izraelsku vladu u razdoblju nakon Šestodnevnoga rata u lipnju 1967. godina, a ostavku je podnijela nekoliko mjeseci nakon Jomkipurskoga rata iz listopada 1973. Hrvatska je svoje ratove završila prije četvrt stoljeća, ali se i dalje, ponajviše zbog HDZ-a, više raduje svojim ratnim pobjedama nego cvjetanju jagoda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smisao demokracije nije u pozivanju na lažno zajedništvo. Kakva je uopće ta njihova prava Hrvatska?
Možda ćemo konačno u nedjelju dočekati kraj komedije koju nam igra predsjednica
U protekla tri desetljeća nacionalistička desnica svojom je primitivnom zatucanošću ne samo zarobila domoljublje već je sebe proglasila i neprikosnovenim arbitrom nečijega hrvatstva. Taj diskurs već pet godina uredno njeguje i sama predsjednica Republike, a tijekom prošle i ove predizborne kampanje dosadila je bogu i vragu svojim pozivima na neostvarivo zajedništvo pristojnih i tolerantnih s huljama i na linč spremnom svjetinom kojoj bi se oni prvi trebali prikloniti i pokloniti.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u pet godina svoga mandata izrekla je gomilu besmislica, ali u ritmu koji se mogao komotno i s dužnom pažnjom pratiti. U proteklih nekoliko tjedana to jednostavno više nije bilo moguće jer bi lakše bilo prebrojiti njene javne nastupe u kojima nije bilo začudnih izjava, nego one nakon kojih bi internetski portali i društvene mreže bili prepravljeni zgražanjem ili šalama i pošalicama na predsjedničin račun.
Učestali ritam nesuvislih ili nedorečenih izjava, običnih lapsusa, naknadnih negiranja ranije izrečenoga sveo je cijelu predizbornu kampanju na predsjedničinu stand-up komediju u kojoj naravno ne uživaju premijer Andrej Plenković, njen izborni stožer te njeni preostali najzagriženiji i najvjerniji fanovi. Ta komedija možda će završiti u nedjelju 5. siječnja izbornim porazom gospođe Grabar-Kitarović, ali je moguće, da u slučaju njene izborne pobjede, ima i novi petogodišnji nastavak u zasad potpuno nepredvidljivom i nejasnom obliku.
Predsjednica negira izjave koje se mogu potvrditi snimkama
HDZ i sama predsjednica Republike u proteklih nekoliko dana vratili su se svojoj staroj i omiljenoj retorici zastrašivanja javnosti biblijskim potopom koji će se sručiti na naš mali i napaćeni narod ako kojim slučajem HDZ izgubi monopol nad svim polugama i dijelovima vlasti. Kako bi se izbjegao taj crni scenarij politički protivnici među ostalim nazivaju se judama, a sve u skladu s terminologijom Franje Tuđmana u slavnom govoru na zagrebačkom aerodromu.
Predsjednica Republike u svome nastupu na predizbornom skupu u Karlovcu održanom u petak zatražila je od hrvatskih “državljana”, naime gospođa predsjednica zbog samo njoj znanih razloga ne upotrebljava riječ “građani”, da biraju “pravu” Hrvatsku. Dva dana kasnije u odgovoru na pitanje Nataše Božić na televiziji N1 negirala je taj svoj poziv iako postoji video zapis njenoga govora u Karlovcu.
Svojim izjavama, predsjednica je dosadila već bogu i vragu
U protekla tri desetljeća nacionalistička desnica svojom je primitivnom zatucanošću ne samo zarobila domoljublje već je sebe proglasila i neprikosnovenim arbitrom nečijega hrvatstva. Taj diskurs već pet godina uredno njeguje i sama predsjednica Republike, a tijekom prošle i ove predizborne kampanje dosadila je bogu i vragu svojim pozivima na neostvarivo zajedništvo pristojnih i tolerantnih s huljama i na linč spremnom svjetinom kojoj bi se oni prvi trebali prikloniti i pokloniti.
U nedjelju 29. prosinca 2019. kada je predsjednica Republike Nataši Božić neuspješno i lažno poricala svoju izjavu o “pravoj” Hrvatskoj bila je igrom slučaja i godišnjica smrti Miroslava Krleže. Gospođa Grabar-Kitarović ne bi nikako pogriješila da je prije svoga dijeljenja na “pravu” i “krivu” Hrvatsku još jednom pročitala njegova razmatranja o malograđanskom historicizmu i o sentimentalnoj zaljubljenosti u hrvatstvo za koje je Krleža još prije gotovo stotinu godina ustvrdio da ga takvoga samog po sebi naravno nema.
Neka nas poduči što je to “prava” Hrvatska
Prije nego gospođa predsjednica opet pozove birače da glasaju za “pravu” Hrvatsku bilo bi dobro da nas pouči je li “prava” Hrvatska bio hrvatski kmet Matija Gubec ili hrvatski feudalac biskup grof Drašković koji je tom hrvatskom kmetu potpisao smrtnu presudu. Za Krležu, nema toga hrvatstva koje je u stanju pomiriti hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom.
Misli li gospođa Grabar-Kitarović da je bilo moguće pomiriti hrvatstvo zamjenika političkoga komesara partizanske brigade “Braća Radić” Franje Tuđmana i hrvatstvo zapovjednika ustaškoga V. zdruga Rafaela Bobana dok su jedan drugoga ganjali po sjeverozapadu Hrvatske? I koja je od te dvije Hrvatske tada bila prava, ona prva, gerilska i oslobodilačka ili ova druga, fašistička i kvislinška?
“Prava” Hrvatska je pobjegla u Argentinu?
Kada su ostaci ostataka ove druge pobjegli u Argentinu gdje su pronašli prostor slobode za svoje djelovanje, kako je prilikom posjeta njihovim potomcima ustvrdila predsjednica Republike, ona prva Hrvatska bavila se izgradnjom socijalizma svakodnevno slaveći bratstvo i jedinstvo svih južnoslavenskih naroda i narodnosti. Gore spomenuti Franjo Tuđman, tada već Načelnik Studijskoga odjela Prve uprave u Generalštabu JNA objavio je 1957. svoje prvo djelo “Rat protiv rata”, studiju o povijesti partizanskoga i gerilskoga ratovanja u kojoj se ključni dio odnosi na jugoslavenski odnosno hrvatski partizanski rat.
Usprkos brojnim obavezama i pisanju opsežnoga povijesnog djela našao je dovoljno vremena i za obnašanje dužnosti predsjednika Jugoslavenskoga sportskog društva “Partizan” gdje je i prvi put pokazao svoj dokazano poslovični talent za dizajn različitih simbola izabravši za tadašnji vojni klub crno-bijele prugaste dresove. Gospođa Grabar-Kitarović bi i ovdje trebala razriješiti dilemu koja je od te dvije Hrvatske bila “prava”, ona koja je pod vodstvom Ante Pavelića pobjegla i u Argentini našla prostor slobode ili ova koja dizajnira dresove Jugoslavenskoga sportskog društva “Partizan”?
Kako ćemo se ovakvi okrenuti budućnosti?
Ako se ne možemo unisono i jednoznačno odrediti prema svojoj prošlosti, kako ćemo onda biti nepodijeljeni u promišljanju sadašnjosti i budućnosti? Smisao demokracije nije u pozivanju na lažno zajedništvo nacije koje je ionako samo mimikrija za nametanje jednoga ideološkog obrasca po kojem su svi njegovi protivnici jude i nacionalni izdajnici. Zahvaljujući tom i takvom obrascu HDZ i njegovi kandidati već tri desetljeća neumorno pobjeđuju na gotovo svim vrstama izbora.
Iako realno imaju podršku svega četvrtine ili najviše trećine ukupnoga biračkog tijela njihova pobjeda je rijetko kada upitna iz nekoliko vrlo banalnih razloga. HDZ-ovo biračko tijelo nije ni previše zahtjevno ni suviše obrazovano te ga je vrlo lako motivirati s nekoliko nacionalističkih, a po potrebi i šovinističkih parola i doskočica. Još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo je jasno da bi i tada vrlo popularna ljubičasta krava iz reklame za “Milka” čokoladu imala ozbiljne šanse na izborima kada bi umjesto naziva čokolade na njoj stajala tri magična slova: “HDZ”.
Izbor nam je ovoga puta prilično jednostavan
Birači centra i ljevice sušta su suprotnost, njihova misaonost i istančana kritičnost počesto im priječi i sam odlazak na biračka mjesta, a ako kojim slučajem to i učine onda će dobar dio njih javno izjavljivati da su birali “manje zlo”. Nije to neka hrvatska posebnost jer zahvaljujući tankoćutnosti i neaktivnosti pismenijeg, razumnijeg i tolerantnijeg dijela ljudske vrste danas svijetom ili barem svojim državama neometano upravljaju oni koji se svemu tome izruguju poput Trumpa, Putina, Erdogana ili Orbana, događaju se brexiti ili vode krvavi ratovi.
Kod nas je izbor ovoga puta prilično jednostavan. Možemo još jednom potvrditi da HDZ zna što je za sve nas najbolje ili pokušati razbiti njegov posvemašnji monopol na vlast. Ako učinimo ono prvo dali smo suglasnost da zemlja i dalje ide smjerom za koji tri četvrtine građana u ispitivanjima javnoga mnijenja tvrdi da je pogrešan. Golda Meir, izraelska premijerka u prvoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća, jednom je izjavila: “Mi se ne radujemo ratnim pobjedama. Radujemo se uzgoju nove vrste pamuka i cvjetanju jagoda”.
Gospođa Meir vodila je izraelsku vladu u razdoblju nakon Šestodnevnoga rata u lipnju 1967. godina, a ostavku je podnijela nekoliko mjeseci nakon Jomkipurskoga rata iz listopada 1973. Hrvatska je svoje ratove završila prije četvrt stoljeća, ali se i dalje, ponajviše zbog HDZ-a, više raduje svojim ratnim pobjedama nego cvjetanju jagoda.