Stoga je potpuno nerazumljivo zašto je general Krstičević na dan te tragedije, koja se prije ili kasnije naprosto morala dogoditi, govorio o vlastitoj odgovornosti. Angažman hrvatskih vojnika u Afganistanu nema nikakve veze sa sadašnjom Vladom, ni sa sadašnjim ministrom obrane.
Slanje vojske u Afganistan je strateška odluka hrvatske politike
Riječ je o strateškoj odluci hrvatske politike koju su artikulirale i provodile sve glavne stranke, uz prešutnu, ali zapravo neupitnu potporu hrvatskih građana. Još je pokojni premijer Ivica Račan želio poslati Hrvatsku vojsku u Irak, u vrijeme američkog napada na diktatora Sadama Huseina.
Poslije ulaska Republike Hrvatske u NATO, prije jedanaest godina, postalo je sasvim neizbježno da Hrvatska vojska sudjeluje u NATO-vim vojnim operacijama. Načelo funkcioniranja NATO-a posve je razvidno: NATO svojim članicama jamči fizičku sigurnost, ali zato članice moraju slati svoje vojnike na ona svjetska ratišta gdje je NATO aktivno angažiran.
Sve su hrvatske Vlade, neovisno od ideoloških orijentacija, podržavale sudjelovanje Hrvatske vojske na NATO-vim bojišnicama. Afganistan je najkritičnija dugogodišnja točka NATO-ova ratnog djelovanja pa je zato logično što se u Afganistanu dosad borilo više od pet tisuća hrvatskih vojnika. I oni se jesu borili s dobrim razlogom jer talibani spadaju među najmorbidnije političke grupacije na svijetu.
Ovakva tragedija nažalost nije se mogla izbjeći
Prilično je fascinantno da nitko od naših pet tisuća vojnika u Afganistanu nije ranije stradao, s obzirom na brutalnost oružanih sukoba u toj zemlji. Neprijeporno je, nažalost, da se tragedija u kojoj je poginuo skupnik Josip Briški nije mogla izbjeći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razumije se da nije morao stradati Briški. Mogao je umrijeti netko drugi. Ali, zaista je nerealno da se cijelo desetljeće borite na tako okrutnom ratištu, a da baš svi vaši vojnici ostanu živi. Dapače, bilo bi realnije očekivati da Hrvatska vojska u Afganistanu bude suočena s još više izravnih napada s još više žrtava.
Razumljivo je da se smrt hrvatskog vojnika u Afganistanu doživljava kao neočekivana tragedija, ne samo za obitelj poginulog vojnika, nego i za najširu zajednicu. No, nismo sigurni da je taj opravdani dojam o tragičnosti smrti Josipa Briškog dovoljan razlog za promjenu hrvatske politike prema našim obavezama u NATO paktu.
U ovo nesigurno vrijeme Hrvatska nužno treba NATO
Koliko god to zvuči nepopularno, mislimo da Hrvatska mora ostati dio NATO-vih borbenih ekspedicija. Živimo u drastično nesigurnom vremenu. Bosna i Hercegovina ne postoji kao država, i ondje u određenom trenutku može izbiti oružani sukob. Srbija se, ideološki govoreći, nije bitno odmakla od Miloševićeve paradigme Velike Srbije; današnja se politička Srbija razlikuje od Miloševićevih vremena uglavnom po tome što u njenoj politici više nema socijalističkih sadržaja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je, znači, okružena latentno eksplozivnom situacijom u Bosni, i stalnim ideološkim prijetnjama iz Srbije, za koje se ne može znati hoće li se pretvoriti u fizičke prijetnje. Kao takva, Republika Hrvatska nužno treba NATO.
NATO mora ostati jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica.
A da bi NATO ostao jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica, Hrvatska vojska mora ostati u Afganistanu. Koliko god to bolno bilo. I svi se moramo unaprijed suočiti s činjenicom da skupnik Briški najvjerojatnije neće ostati jedina naša žrtva u afganistanskom ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smrt vojnika u Afganistanu, koliko god tragična bila, ne bi smjela promijeniti hrvatsku politiku prema NATO-u
Da bi NATO ostao jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica, Hrvatska vojska mora ostati u Afganistanu
Hrvatska je okružena latentno eksplozivnom situacijom u Bosni, i stalnim ideološkim prijetnjama iz Srbije, za koje se ne može znati hoće li se pretvoriti u fizičke prijetnje. Kao takva, Republika Hrvatska nužno treba NATO. NATO mora ostati jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica.
Ministar obrane Damir Krstičević odgovoran je za mnoge loše stvari u svom sektoru, a najviše za propalu kupnju borbenih aviona, zbog čega je, uostalom, odavno morao dobiti otkaz. No, Damir Krstičević sigurno nije odgovoran za smrt Josipa Briškog, profesionalnog vojnika iz Sesveta koji je stradao u napadu bombaša samoubojice u Afganistanu.
Stoga je potpuno nerazumljivo zašto je general Krstičević na dan te tragedije, koja se prije ili kasnije naprosto morala dogoditi, govorio o vlastitoj odgovornosti. Angažman hrvatskih vojnika u Afganistanu nema nikakve veze sa sadašnjom Vladom, ni sa sadašnjim ministrom obrane.
Slanje vojske u Afganistan je strateška odluka hrvatske politike
Riječ je o strateškoj odluci hrvatske politike koju su artikulirale i provodile sve glavne stranke, uz prešutnu, ali zapravo neupitnu potporu hrvatskih građana. Još je pokojni premijer Ivica Račan želio poslati Hrvatsku vojsku u Irak, u vrijeme američkog napada na diktatora Sadama Huseina.
Poslije ulaska Republike Hrvatske u NATO, prije jedanaest godina, postalo je sasvim neizbježno da Hrvatska vojska sudjeluje u NATO-vim vojnim operacijama. Načelo funkcioniranja NATO-a posve je razvidno: NATO svojim članicama jamči fizičku sigurnost, ali zato članice moraju slati svoje vojnike na ona svjetska ratišta gdje je NATO aktivno angažiran.
Sve su hrvatske Vlade, neovisno od ideoloških orijentacija, podržavale sudjelovanje Hrvatske vojske na NATO-vim bojišnicama. Afganistan je najkritičnija dugogodišnja točka NATO-ova ratnog djelovanja pa je zato logično što se u Afganistanu dosad borilo više od pet tisuća hrvatskih vojnika. I oni se jesu borili s dobrim razlogom jer talibani spadaju među najmorbidnije političke grupacije na svijetu.
Ovakva tragedija nažalost nije se mogla izbjeći
Prilično je fascinantno da nitko od naših pet tisuća vojnika u Afganistanu nije ranije stradao, s obzirom na brutalnost oružanih sukoba u toj zemlji. Neprijeporno je, nažalost, da se tragedija u kojoj je poginuo skupnik Josip Briški nije mogla izbjeći.
Razumije se da nije morao stradati Briški. Mogao je umrijeti netko drugi. Ali, zaista je nerealno da se cijelo desetljeće borite na tako okrutnom ratištu, a da baš svi vaši vojnici ostanu živi. Dapače, bilo bi realnije očekivati da Hrvatska vojska u Afganistanu bude suočena s još više izravnih napada s još više žrtava.
Razumljivo je da se smrt hrvatskog vojnika u Afganistanu doživljava kao neočekivana tragedija, ne samo za obitelj poginulog vojnika, nego i za najširu zajednicu. No, nismo sigurni da je taj opravdani dojam o tragičnosti smrti Josipa Briškog dovoljan razlog za promjenu hrvatske politike prema našim obavezama u NATO paktu.
U ovo nesigurno vrijeme Hrvatska nužno treba NATO
Koliko god to zvuči nepopularno, mislimo da Hrvatska mora ostati dio NATO-vih borbenih ekspedicija. Živimo u drastično nesigurnom vremenu. Bosna i Hercegovina ne postoji kao država, i ondje u određenom trenutku može izbiti oružani sukob. Srbija se, ideološki govoreći, nije bitno odmakla od Miloševićeve paradigme Velike Srbije; današnja se politička Srbija razlikuje od Miloševićevih vremena uglavnom po tome što u njenoj politici više nema socijalističkih sadržaja.
Hrvatska je, znači, okružena latentno eksplozivnom situacijom u Bosni, i stalnim ideološkim prijetnjama iz Srbije, za koje se ne može znati hoće li se pretvoriti u fizičke prijetnje. Kao takva, Republika Hrvatska nužno treba NATO.
NATO mora ostati jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica.
A da bi NATO ostao jamac fizičkog integriteta hrvatskih granica, Hrvatska vojska mora ostati u Afganistanu. Koliko god to bolno bilo. I svi se moramo unaprijed suočiti s činjenicom da skupnik Briški najvjerojatnije neće ostati jedina naša žrtva u afganistanskom ratu.