Gledao sam film o Vladi Divljanu i plakao kao balavac

I evo me, tridesetdevet godina kasnije, sjedim sam pred tv-ekranom u jednom zagrebačkom uredu (ljubaznošću Ivane Šoljan omogućena je projekcija za Telegram), gledam film o Vladi Divljanu, udarniku neimaru onih plamenih zora mog sazrijevanja, steže mi se grlo i plačem ko balavac. Četiri godine nakon što nas je Vlada u 57. godini života prerano napustio, snimljen je dugometražni dokumentarni film „Nebeska tema – priča o Vladi Divljanu“ (naslovljen prema jednoj od pjesama s njegovog remek-albuma „Odbrana i poslednji dani“) koji će se hrvatskoj publici premijerno predstaviti 11. lipnja, u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Film redatelja i scenarista Mladena Matičevića proizveden je u produkciji kuće Starhill i kompanije United Media (koproducenti Cinnamon Film, Mir Media Group, Backstage iz Hrvatske, Tag Media i Digimedia), sniman je na lokacijama u Beogradu, Zagrebu, Beču, Rovinju i na Braču. U filmu se pojavljuje niz poznatih, važnih umjetnika (Darko Rundek, Momčilo Bajagić Bajaga, Svetozar Cvetković, Goranka Matić, Zdenko Kolar, Mladen Juričić Max, Srđan Gojković Gile, Dušan Kojić Koja, Srđan Šaper…) koji iz različitih rakursa grade priču o Vladi, dijeleći s nama tragove koje je duboko uzorao i u njihovim životima, njihovim karijerama.

Road movie sa svim paradigmama putovanja glavnog junaka

Teško je raditi film o jednoj od najosebujnijih, najkarizmatičnijih i najdalekosežnijih zvijezda pop-kulture koja se kao kometa pojavila na prostorima Jugoslavije s kraja 70-ih 21. stoljeća. Budući da su tadašnji jugoslavenski novovalni doprinosi (od muzike do teatra, filma i fotografije) bili apsolutno ravnopravni na globalnoj sceni, Divljan je već u eksplozivnom startu pokazao da je i svjetski igrač. Njegova originalna znatiželja proizvodila je zaista svjetske otiske eksperimenta, mašte, bunta, slobode i pelivanske zajebancije sa svetinjama namrgođenih moćnika.

Kad radite dox s reminiscencijama na život i plodonosno stvaralaštvo ličnosti poput Vlade (čije estetske i etičke uplive trajno osjećamo u našoj duhovnosti) opasnosti su brojne. Od toga da otkližete u patetiku i hagiografiju do navodno distanciranog promatrača koji suho lopata faktografiju i nasumično kopa blago po arhivama. Matičević se odlučio za posve drukčiji hommage. Uz sjajan autorski tim (direktor fotografije Boris Poljak, scenografkinje Jovana Cvetković i Jelena Sopić, kostimografkinja Ivana Ivić, montažer Dejan Urošević, dizajner zvuka Aleksandar Protić) ispisao je priču u formatu road moviea – sa svim paradigmama putovanja glavnog junaka odavde do vječnosti.

‘Ovaj film je ljubavno pismo Divljanu od svih nas’

U filmu Siniša Škarica (legendarni producent Jugotona pod čijom etiketom je 1981. osvanuo genijalni album “VIS Idoli” s onom parafrazom Modiglianievog akta u kreaciji Pika Stančića) kaže da je Divljanu muzika bila sve, sveti Gral za kojim je neprestano tragao. Matičević je u “Nebesku temu” uronio baš tim bajkovitim gralovskim alatima. Otkrivajući u stvarnosnoj legendi oko Vlade (zasnovanoj na armiranim činjenicama) klice Kralja Arthura i Petra Pana u istom obrambenom oklopu – savršeno spremnom i za posljednje dane.

“Apsolutno, ‘Nebeska tema’ je bajka o princu koji je živio među nama i učnio da naši životi budu ljepši“, slaže se Matičević oko moje dijagnoze žanra ovog filma: „Bio je to duhovit, lijep, pametan princ koji je volio ljude i ljudi su voljeli njega. Kao takav, on ostaje zauvijek tu… Njegova smrt to nije promijenila. Umjesto da djeci pričaju bajke, ljudi im puštaju njegove pjesme… I onda djeca rastu kako treba. ‘Nebeska tema’ je ljubavna bajka. To je pokušaj da se odgovori na pitanje ko je bio čovjek koga smo svi toliko voljeli. Ovaj film je ljubavno pismo Divljanu od svih nas.“

Divljanova priča u filmu ima raspon od zore do sumraka

Tajming cijele priče ima raspon “od zore do sumraka”. Prvo ide podložena melankolična surf poezija o ljubavi i samoći, s albuma “Šest dana juna”: “Ljubavi, nemoj, nemoj se ljutiti / nju sam morao ljubiti / dugo bio sam sam…“ Zatim ugledamo prizor iz prošlosti, gdje Vlada Divljan i Dubravka Duca Marković (novovalna ikona televizijske emisije “Hit meseca”) u dugim kaputima poput Wendersovih anđela stoje nad krovovima Beograda. Onda se preselimo u današnjicu: Max Juričić (zagrebački gitarist koji je još od pržione u Filmu sve do Ljetno kino big bandu neraskidivo bio povezan s Vladom) budi se na Vladin rođendan, 10. maja, i na balkonu svira i pjeva Vladin “Radostan dan”…

Gledajući “Nebesku temu” shvatio sam da bi Matičevićev film mogao zadobiti istu onu terapeutsku memorijsku važnost koju su svojedobno ostvarili Srđan Karanović i Rajko Grlić serijom “Grlom u jagode”. Sličan je to nježni ton nostalgije s pokrićem. Pitam Matičevića jesam li u pravu s osjećanjem, ima li tu bliskosti, a on veli: “Vaše pitanje shvaćam kao veliki kompliment, jer svi znamo kakav smo emotivni naboj imali prema seriji ‘Grlom u jagode’.

Ja vjerojatno nisam prava osoba da na taj način komentiram, odnosno kompariram vlastiti film, ali volio bih da ste u pravu. Nadam se da će ‘Nebeska tema’ mnogim ljudima biti prilika da se ponovo podsjete Divljana i svih drugih velikih imena koja se pojavljuju u filmu, i da u sebi ponovo pronađu ljepotu i emocije koje u današnje vrijeme svi potiskujemo, užasnuti svijetom u kome živimo. Dodir sa Divljanom čini upravo to. Budi ono najljepše što u ljudima postoji… Nadam se da ovaj film čini to isto.“

Svi o Divljanu ponavljaju da ‘nikoga nije mrzio’

Posebno je dojmljivo s koliko je strasti Matičević uronio i u sudbine Divljanovih prijatelja, suradnika, profesora, producenata i naposljetku njegovih žena – velikih, suđenih ili usputnih ljubavi. A oni su mu istom strašću vratili, ne svodeći se na jednosmjerne svjedoke nego otkrivajući žudnje, sumnje, poraze i pobjede vlastitih života. Max Juričić i Rundek djeluju poput Shepardovih usamljeničkih lica, Goranka Matić (maestralna kraljica fotografije) ima patinu Patti Smith, Gile iz Električnog orgazma nosi svedenu gorkost budističkog monaha, a ex-Idoli Šaper i Kolar kao da dolaze iz Rob Reinerove ekranizacije Kingove proze “Stand by Me”. Uostalom, Vlada Divljan je River Phoenix naše generacije.

U jednom davnašnjem razgovoru za novine, Fabijan Šovagović je na pitanje što je recept za sreću, odgovorio: “Po meni je dovoljno da ne mrziš.” Egzistencijalnu Šovinu mantru Vlada je nosio u krvi. Samo najveći među nama su posve očišćeni od mržnje. Taj dar je dan izabranima. Svi sudionici filma, opisujući Divljanov karakter (organski bitan za njegovo stvaralaštvo) ponavljaju da “nikoga nije mrzio”, i da je “gledao ljude u oči”.

Kad je počeo rat, Vlada je otišao u egzil u Australiju

Ivana Šoljan, velika Vladina životna prijateljica, upoznala se s njim 1983., prilikom jednog od njegovih čestih posjeta Zagrebu, gradu kojeg je nesebično volio i koji mu je uzvraćao ljubav. “Pokušali smo i neku smiješnu vezu, ali smo brzo shvatili da smo previše slični. No, postali smo najbolji prijatelji, za čitav život”, sjeća se Ivana u filmu. Iznimno je bitna još jedna njezina priča. Vlada je na Uskrs 1991. bio na ručku u Ivaninom domu. Bio je i njezin otac Antun Šoljan, pjesnik, prozaik i dramatičar, jedan od stupova našeg moderniteta.

“Slušala sam s kakvim uvažavanjem nastupaju jedan prema drugom, dva pjesnika, jedan Hrvat, a drugi Srbin, dok je na ekranu zlo počinjalo…” Upravo je kretalo novo bratoubilačko balkansko klanje. Vladina tankoćutnost i željezna utopija ljubavi tu se nisu mogle dobro osjećati. Otišao je u egzil u Australiju gdje je u braku s Ruth Deleon proveo šest godina. 1997. se vraća u Beograd (usijala se revival faza sa Old Stars Bandom) te ubrzo počinje romansu (na prvi spoj doneo joj je Bajaderu iz Zagreba) i ženi ljubav svog života, Dinu.

Puno dobre zabave, žurke, suza, ponosa i ljubavi

Od ljeta 1999. živjeli su u Beču, dobili sinove Stevana i Pavla, i živjeli u ljubavi kao djeca koja ne znaju drukčije. Onda se opaka bolest umiješala, Vlada je prve simptome osjetio kao nekakvu potištenost. „Pitala sam ga šta mu je, da me nije možda prestao voljeti“, prepričava Dina Divljan svoju zebnju. Kad je otišao na pregled i vratio se s gadnom dijagnozom, Vlada se nasmijao onim petarpanovskim osmijehom i odgovorio joj: „Vidiš, da te ipak volim.“ Nije se predavao cereku smrti do posljednjeg daha. Njegov osmijeh je bio jači. „Nije pokazivao bijes u bolesti, dapače, rekla bih da je postao još blaži“, ističe Ivana Šoljan u praskozorju filma.

„I čekao sam da sa neba padneš ti / i baš na tome mestu budem ja / čekao sam ko zna šta / da me odnese / Odnesi me /ponesi me / povedi me…“, odjavna je u filmu predivna balada „Odnesi me“, cure kadrovi iz clipa rađenog za Old Stars Band. Protječu suputnici Vladinog života i na kraju, na stageu ostaju Dina i Vlada. Netko je u film rekao da je on anđeo. Ako anđeli postoje, moraju bit Vladinog kova. Nema druge. Ne propuštajte film „Nebeska tema“. Obećajem vam puno dobre zabave, žurke, kamenja u grlu, suza i ponosa. I ljubavi. Jebeno opipljive ljubavi.