Nekad je nužno odabrati stranu

Spektakularna priča o usponu i padu najvećeg prodavača magle suvremenog kapitalizma

Kratka i ekstravagantna povijest WeWorka i njegova osnivača, mesijanskog egomanijaka Adama Neumanna

Spektakularna priča o usponu i padu najvećeg prodavača magle suvremenog kapitalizma

Kratka i ekstravagantna povijest WeWorka i njegova osnivača, mesijanskog egomanijaka Adama Neumanna

Adam Neumann je krenuo s nule i osnovao firmu koja je zamalo dosegnula vrijednost od 47 milijardi dolara – to je više od vrijednosti Forda, ili nešto malo manje od BDP-a Slovenije ili Srbije. No, kad se otkrilo kako je vodio WeWork i kolike je gubitke stvorio, vrijednost tvrtke se strmoglavila i trenutačno je na rubu bankrota

Tehnologija je često bila motor društvene promjene. Da ljudi nisu izmislili naprednije oblike transporta i ratovanja, ne bi recimo Prvi svjetski rat posisao toliko napora i života muškaraca na frontu i stvorio toliku potrebu za angažmanom žena u dotad “muškim” zanimanjima. To je nužno vodilo do toga da se ženska polovica čovječanstva uključi ne samo u ekonomiju – gdje je uvijek sudjelovala, iako neplaćena – nego i da izbori sudjelovanje u političkom životu. Malo po malo, svijet se promijenio jer je tehnologija u tri koraka izazvala društvenu promjenu i svijet povukla za sobom.

Ideja o tehnologiji kao motoru društvene transformacije zato i danas s razlogom tjera na razmišljanje o kompliciranim pitanjima – što će biti ako strojevi počnu raditi i razmišljati umjesto nas, koja će biti naša uloga, tko će nam davati plaću i zašto? Jedan od temeljnih aspekata preobrazbe tradicionalne ideje o radu i radnicima tiče se mjesta gdje radimo. Sigurno već imate kolegu koji radi od doma i prima istu plaću, iako se vi svakog jutra morate voziti na posao. Hoće li vaša djeca uopće ići na posao, i hoće li to biti u firmu gdje su zaposleni, ili na mjesto gdje se srodni radnici okupljaju kako bi radili za različite firme; mjesto gdje će naći sebi slične, pronaći profesionalnu podršku, srodnu dušu za raspravu o poslu i možda – novu poslovnu priliku?

Dijelovi tog mozaika koji još nije složen iskaču s pojavom takozvanih “co-working” radnih mjesta – firmi koje pojedincima i drugim firmama nude radni prostor u najam: mjesta otkud svatko može raditi jer ima pristojne uvjete, samo ako plati pristojnu cijenu. Jedna analiza kaže da će u nadolazećem desetljeću čak 30 posto radnika na Zapadu raditi s tzv. fleksibilnih radnih mjesta – od kuće, iz kafića ili s “co-working” lokacije. Posljednjom kategorijom već duže dominira WeWork, firma s globalnom prisutnosti – gdje god se zateknete, otiđete u WeWork i radite otamo. Možete to napraviti i u gradu gdje živite, ako vaša firma ne želi trošiti milijune na trajni ured.

Mesijanski egomanijak i prodavač magle

WeWork je nevjerojatno uspješan – najmom poslovnih prostora već je postao najveći korisnik nekretnina u tri vrlo skupa grada: New Yorku, Washingtonu i Londonu. Onda se 2017. proširio na cijeli svijet i poduplao u veličini; lani je to napravio još jednom. No, svaka inovacija koja tako duboko zadire u naučeni način života izaziva reakcije – WeWork mnogi krive za svoje poslovne probleme: odbacujući promjenu mjesta rada, odbacuju i društvene promjene koje bi došle s njom. Primjer WeWorka, kad se malo zagrebe ispod površine, puno otkriva o potencijalnoj tehnološkoj budućnosti koja nam je već došla. Još više – i zabavnije – taj primjer otkriva o nama samima: ovakvima kakvi smo danas i kakvi se, uglavnom, odbijamo promijeniti.

Kratka i ekstravagantna povijest WeWorka i njegova osnivača, mesijanskog egomanijaka Adama Neumanna, najspektakularnija je priča o usponu i padu našeg vremena. Kompanija je davala u najam poslovne prostore, ali se godinama uspješno prodavala kao tehnološki startup; zapravo je bila obična rentijerska firma za upravljanje nekretninama. No, Neumannova luđačka vizija dobro je sjela na glad investitora za kompanijama s vizijom koje “mijenjaju svijet”. Neumann je u WeWork privukao desetke milijardi dolara, obećavajući da će “promijeniti način na koji radimo i živimo”. Kad su investitori popušili tu obmanu, počeo je WeWork predstavljati kao tvrtku koja će “promijeniti globalnu svijest” i pomoći “ostvarenju mira u svijetu”.

I bilo je, sve do prošlog mjeseca, dovoljno investitora koji su na takve baljezgarije vadili čekove i idiotski investirali nove milijarde. Priča o WeWorku priča je o suvremenom kapitalizmu, ali s neočekivanog očišta: to je povijest naivne fascinacije kapitala karizmatičnim muljatorom, povijest katastrofalnih investicija u čovjeka koji se nije sramio govoriti o svojim infantilnim životnim ciljevima: da postane “predsjednik svijeta”, “prvi bilijunaš” i osoba koja će “živjeti zauvijek”. U isto vrijeme, to je i priča o tom prodavaču magle, Adamu Neumannu – poduzetniku koji donosi novu tehnologiju i s njom možda novu društvenu promjenu. Zastrašujuća lakoća kojom je za svoje nevjerojatne ekscese svakog mjeseca pržio milijarde – doslovno milijarde – čini povijest WeWorka apsolutno neodoljivom.

Prvo je pokušao s bizarnim izumima

Adam Neumann je krenuo s nule i osnovao firmu koja je zamalo dosegnula vrijednost od 47 milijardi dolara – to je više od vrijednosti Forda, ili nešto malo manje od BDP-a Slovenije ili Srbije. No, kad se otkrilo kako je vodio WeWork i kolike je gubitke stvorio, vrijednost tvrtke se strmoglavila – WeWork je morao odustati od planiranog izlaska na burzu, počeo je otpuštati tisuće zaposlenika i trenutačno je na rubu bankrota. Nade zaposlenika, koji su vjerovali da će u IPO-u postati milijunaši, zauvijek su izbrisane. No, propast WeWorka nije bila i propast Adama Neumanna – on je iz kataklizme izašao s otpremninom od 1,7 milijardi dolara. Neloše za prodavača magle.

Treba malo bolje pogledati tog lika. Adam Neumann odrastao je u Izraelu, da bi došao u New York studirati poduzetništvo i marketing. Nije diplomirao, nego krenuo u prvi poduzetnički pokušaj – izmislio je ženske cipele sa štiklom na sklapanje. Ideja je bila da pomogne ženama kojima je neudobno cijeli dan hodati u visokim štiklama – sklopiva štikla olakšala bi kretanje kad nije najvažnije biti na visokoj peti. Da je projekt uspio, to biste već znali. Nije uspio ni drugi Adamov projekt: navlake za koljena za bebe, koje je reklamirao sloganom: “Ako vam to i ne kažu, ne znači da ih ne boli”.

No, 2010. ubo je na pravo mjesto – u njujorškom Sohou je unajmio veliki poslovni prostor, uredio ga i podijelio u male jedinice za “zajednički rad” te onda te jedinice počeo iznajmljivati. Računica je bila jasna – čak i kad se odbiju njegovi troškovi najma i preuređenja, mora zaraditi značajno više nego što troši. Adam je pogodio trenutak, kad je veliki broj startupa tražio poslovni prostor koji si mogu priuštiti i koji mogu unajmiti na kratki, mjesečni rok – fleksibilno, kakvi su i njihovi početnički budžeti.

‘Mi ovdje stvaramo novi Google’

Drugi razlog uspjeha ležao je u apstraktnijoj kategoriji, koju je Neumann također dobro prepoznao: generacija milenialsa sebe ne doživljava kao uredske zaposlenike koji rade od 9 do 5, nego se vide kao kreativni poduzetnici, individualni mali biznisi u potrazi za mjestom za rad. Umjesto da s laptopima dan provode u Starbucksu, kod Adama mogu za male novce unajmiti mali office. WeWork je “radno mjesto budućnosti”, reklamirao se, koje će “promijeniti način na koji radimo i živimo”.

Osim radnog stola u staklenom boxu, WeWork nudi i korištenje zajedničkih prostorija, gdje se cijeli dan nude besplatna kava, pivo i vino, video-igrice, tečajevi joge i pisanja životopisa te niz sličnih upitno korisnih sadržaja. Ideja je bila da radno mjesto postane i mjesto networkinga, gdje se opušta i jede i pije te gdje se upoznaju slični ljudi i možda nalaze novi poslovi. Komunitarni aspekt WeWorka vuče korijene iz Neumannova djetinjstva – odrastanje u kibucu usadilo mu je ideju “zajedništva”. Ljevičarsku utopiju iz Izraela pokušao je pretvoriti u poslovni model: kompaniju je predstavljao kao “kapitalistički kibuc”, gdje se užurbanost u sklapanju poslova i stvaranju nove vrijednosti susreću s povezanošću i služenjem zajednici: “WeWork je mjesto gdje ljudi ne dolaze samo da bi zaradili, nego da bi živjeli”.

Ta filozofija je proizlazila iz Adamove preogromne ličnosti – nije trebalo dugo da krene govoriti kako “mi ovdje stvaramo novi Google” i počne se ponašati kao utemeljitelj uspješnog tehnološkog startupa, iako je vodio firmu za nekretnine. Karizmatičan i upečatljiv – visok dva metra – Neumann je mnoge očarao; nije smetalo to što je zgodan, poput svoje sestre koja je bila Miss Teen Izraela. No, važnije od izgleda bilo je njegovo neograničeno samopouzdanje – iako nije završio ni fakultet, a kamoli imao iskustva u poslu s nekretninama ili bilo kakvom poslu, klijente je privlačio snagom ličnosti i svoje ničim utemeljene, ali zavodljive vizije.

‘To kako je on vjerovao u sebe – to nije humano’

O budućnosti je govorio kao da točno zna što će de dogoditi; bio je nalik vođi kulta i ljudi su pušili tu priču; dapače, plaćali su da rade u njegovim uredima. Investitori su bili svjesni da nema biznis plan, ali su vidjeli da ima zaraznu energiju, da je vizionar. “Da morate ići u rat, htjeli biste da vam on bude general”, objasnio je jedan bivši direktor WeWorka. “To kako je on vjerovao u sebe – to nije humano”.

Firma je rasla, a Neumann je dovodio sve više celebrityja – ključne klase s kojom se počeo družiti. Ljudi bi radili, a pored njih bi prošetao Adam – uvijek bos – zajedno s Drakeom, Ashtonom Kutcherom ili drugom zvijezdom koju bi tog dana proparadirao kroz ured do zajedničkih prostorija s pivom. Kad je novac postao još veći, porasli su mu i utjecaj i doseg – Neumann je po svojim kanadskim uredima raspravljao o krizi u Siriji s Justinom Trudeauom, a u londonskom WeWorku bi o urbanističkom razvoju raspravljao s gradonačelnikom Sadiqom Khanom. Manija veličine nije se dala sakriti – u jednom razgovoru rekao je da će “svijet spasiti trojica ljudi”: saudijski krunski princ Mohamed bin Salman, Trumpov zet Jared Kushner i on, Adam Neumann. Neće vas iznenaditi da je s dvojicom “spasitelja” bio u poslovnim odnosima.

No, najvažniji čovjek u životu Adama Neumanna – i onaj koji će ispasti najveći idiot u poslu s njim – bio je japanski financijer Masajoši Son. Bez deset milijardi dolara koje je “Masa” ukrcao u Adamove ideje, ostatak svijeta nikad ne bi čuo za WeWork. No, jednako je moguće da WeWork ne bi bio propao da Masa nije Adamu dao niz netradicionalnih savjeta, koje je ovaj shvatio vrlo doslovno. Odnos Neumana i Mase doista je takav da se čovjek zapita tko je tu bio veći luđak.

Masajoši Son: još jedan manijak, ali s iskustvom

Zato načas treba istupiti iz priče o jednom manijaku, da bi se ponešto saznalo o drugome, koji mu je sekundirao. Da se razumijemo: Masajoši Son je puno ozbiljniji igrač od napola sazrelog Neumanna. Masa je u jednom trenutku bio najbogatiji čovjek na svijetu – punih pet dana proveo je na vrhu liste, ispred tadašnjeg prvaka Billa Gatesa. No, Masa je također i čovjek koji je izgubio najveću količinu novca od svih ljudi u povijesti – a to se dogodilo prije nego što je upoznao Adama Neumanna.

Masajošija Sona najlakše je opisati kao tehnološkog optimista. Odrastao je siromašan u Japanu kao pripadnik korejske manjine, da bi se vještim investicijama pretvorio u vlasnika najvećeg tehnološkog portfelja na svijetu. Uvijek je vjerovao osjećaju, a ne Excel tablicama; riskirao je i s ruba propasti se redovito pretvarao u pobjednika. Uložio je 1990-ih ogroman novac u tehnološke firme, prestigao Gatesa, da bi par dana kasnije puknuo Dot.com balon. U jednom danu izgubio je 700 milijardi dolara – najviše što je itko ikad izgubio u povijesti. No, Masa se vratio u igru.

Javio mu se kineski poduzetnik i predstavio mu svoju kompaniju – Alibaba. “Jack Ma nije imao biznis plan, ali je imao jake oči. Jake oči, svjetleće”, objasnio je Masa zašto je investirao u Alibabu. Nakon najvećeg gubitka u povijesti čovječanstva, sad je bio red da Masa ostvari i najuspješniju investiciju u povijesti – uložio je 20 milijuna dolara. Kad je Alibaba izašao na burzu, bio je vrijedan 90 milijardi dolara; Masina investicija od 20 milijuna donijela mi je zaradu od nekoliko DESETAKA MILIJARDI dolara.

Uspio je stvoriti najveći fond na svijetu sa 100 milijardi

Kaže da je tu naučio kako investitor “mora dati više novca nego što kompanija traži”. Dapače, nekoliko PUTA više, da firma bude što ambicioznija. Najveći fond na svijetu, Vision Fund, stvorio je 2016. godine nakon što je saudijskog princa MbS-a u 45 minuta uspio uvjeriti da mu povjeri 45 milijardi dolara. “Nije loše, dobio sam milijardu dolara za svaku minutu moga vremena”, govorio je kasnije. Fond je s drugim investitorima dogurao do 100 milijardi – najveća količina novca za tech-investicije u povijesti.

Masa je investirao u Uber i druge “jednoroge”, što je naziv za tehnološke startup kompanije vrijedne barem milijardu dolara. Vision Fund je postao kingmaker: sama činjenica da bi Masa uložio toliko novca u neku firmu činila bi kompaniju uspješnom, kao proročanstvo koje se samo ispunjava. Kad ga pitaju što je njegova investicijska strategija, Masa citira Ratove zvijezda: “Yoda nam kaže: ‘Slušajte Silu!'” Masu nikad nisu zanimale male ideje i skromni planovi: tražio je projekte koji pucaju od ambicije i streme promijeniti svijet. Bilo je vrijeme da upozna Adama Neumanna.

Susret dvojice luđaka i investicija od 4 milijarde dolara

Prvi susret dvojice glavnih luđaka iz ove priče trajao je ravno 12 minuta. Adam je Masu proveo po uredu WeWorka, pričao mu o svojim superambicioznim planovima i revolucionarnim vizijama, promjeni koncepta ureda za male firme i sve začinio virtualnom projekcijom kako bi mogli izgledati uredi WeWorka u Šangaju, Sydneyu i drugdje po svijetu. Kad se Masa uputio prema autu i počeo pozdravljati, megaloman Adam pokušao je ispred zgrade dati zadnje argumente u svoju korist.

Masa ga je prekinuo: “Tvoj biznis plan je loš jer ne razmišljaš dovoljno veliko. Trebaš razmišljati hrabrije, ne smiješ se ograničavati. Razmišljaj na većoj skali”, rekao je Neumannu. “WeWork nije rješenje za male poduzetnike i male biznise – WeWork je rješenje za SVE poduzetnike i SVE biznise”, rekao je Masa i izvukao iPad. Naškrabao je na njemu svoju poslovnu ponudu: investirat će u WeWork četiri milijarde dolara!

Ako to nije bilo dovoljno da razumnog čovjeka sruši s nogu, Adamu je još rekao da ne smije biti oprezan s povjerenim novcem, nego ga mora potrošiti što ambicioznije. “Vjeruj mi, tamo otkud je ovo došlo, tamo ima još puno novca; nemoj se ustručavati, ako ga potrošiš, ja ću donijeti još”.

Otvarao je urede diljem svijeta i postao besramno bogat

Možda Masa nije znao s kim ima posla, ali u svakom slučaju se zajebao. S ovakvim instrukcijama, Adam Neumann se pokazao sposobniji u trošenju novca, nego što se Masa pokazao u pribavljanju novog. Adama nije trebalo gurati. U idućih godinu dana otvorio je WeWork u svakom američkom gradu, pa se proširio po svijetu. Samo ovdje na Manhattanu, gdje ja živim, WeWork ima 58 lokacija. Firma ima ukupno 4,2 milijuna kvadratnih metara uredskog prostora i postala je najveći privatni vlasnik nekretnina u New Yorku, Washingtonu i Londonu. Dvije trećine korisnika i dalje su freelanceri, startupi i male firme, ali su im se počeli useljavati i giganti IBM, Amazon i Microsoft – pogotovo u manjim gradovima, gdje im se ne isplati otvoriti predstavništvo.

Četiri milijarde Masinih dolara omogućile su WeWorku da otvori urede diljem svijeta i lansirale ga u jednu od najbrže rastućih kompanija – isto se dogodilo Adamovom već pregolemom egu. Postao je besramno bogat: u svoj ured dao je instalirati saunu i bazen pun leda pored nje. WeWork mu je za 60 milijuna dolara kupio mlažnjak, kako bi ga Adam mogao pretvoriti u “hot box”, što je ime za uživanje marihuane u hermetički zatvorenom prostoru potpuno ispunjenom dimom trave. Prošlog ljeta to ga je nakratko odvelo i u zatvor, jer su aerodromske čistačice u Tel Avivu prijavile policiji da je avion pun marihuane, koja je u Izraelu i dalje ilegalna.

Preporuku da bude što luđi shvatio je doslovno

Masina masna investicija potvrdila je Adamu da je sve što radi ispravno – trava i alkohol sad su počeli teći u potocima. Još otprije WeWork je bio poznat po tome da vlasnik pije tekilu od ranog jutra i tjera druge da mu se pridruže. Čak i Adamovi prijatelji koji ne piju, poput Jareda Kushnera, nisu mogli izbjeći njegovo inzistiranje na prvoj tekili u devet ujutro ako bi tad došli na sastanak. Bezbrižan pristup poslu širio se na cijelu firmu: WeWork je za svoje zaposlenike redovito organizirao vikend-izlete, osmišljene tako da se u šumi svi napiju i napuše pa plešu oko logorske vatre.

Sve to luđaštvo postalo je trademark kompanije i nitko ga nije dovodio u pitanje: tko bi sumnjao u Adama, ako u njega vjeruje Masa, koji je znao nanjušiti Alibabu? No, Adam je preporuku da bude što luđi shvatio doslovno: osnovao je WeLive, firmu za iznajmljivanje stanova, pa školu WeGrow, planira pokretanje WeBank, WeFlya – što bi bila aviokompanija – i WeMarsa, firmu za putovanje u svemir. Kompaniju registrira kao WeCompany, a ulaže i u budalaštine koje podilaze njegovu dječačkom egu: voli surfanje, pa investira u firmu za bazene koji proizvode surferske valove.

Čovjek je registrirao riječ ‘we’ pa je prodao svojoj firmi

Surfanje na novcu japanskog investitora obuzelo je Neumanna, ali firma – unatoč načelno dobroj ideji da poslovni prostor daje u najam skuplje nego što ga je unajmio – i dalje proizvodi gubitke. WeWork je dobio 12 milijardi dolara investicija i zaposlio 12,500 ljudi; u 111 gradova u 29 država ima pola milijuna klijenata koji unajmljuju prostor. No, to i dalje ne donosi profit, a Neumann je uvjeren da za njega ne vrijede standardna ekonomska pravila – vjeruje da operira po pravilima za “jednoroge”. To znači da se ekonomska računica prilagođava njemu, a ne on njoj.

Razlog tome je dijelom u Neumannovoj odluci da iz firme za sebe izvuče što više novca. Počelo je lukavim planom koji je zgrozio potencijalne nove investitore: Adam je svojim novcem u više gradova kupio zgrade i dao ih u najam WeWorku. Iako je on i dalje većinski vlasnik, njegova firma sad ima investitore-suvlasnike, koji odjednom sudjeluju u plaćanju desetaka milijuna dolara za najam zgrada koje WeWork koristi, a najamnina ide na Neumannov osobni račun. To je veliki biznis, na kojem je Adam zaradio gotovo 700 milijuna dolara.

No, čini se da je investitore posebno raspizdila druga Adamova makinacija, iako je po vrijednosti bila znatno manja. Osnivač WeWorka i WeCompanyja na sudu je registrirao riječ “we” (“mi”), te ju je onda prodao svojoj firmi za šest milijuna dolara. To možda ne bi izazvalo toliki otpor da je riječ bila neka neobična, a ne “we” – postavilo se pitanje kako je uopće moguće registrirati tako svakodnevnu zamjenicu.

S planom izlaska na burzu sve se počelo raspadati

I bez ekstra troškova na Adamove ekscese, firma nije bila profitabilna – svaki startup isprva traži ogromno utrpavanje novca, dok ne počne vraćati uloženo. Zato investitori, koji “jednorozima” daju ogromne financijske injekcije, s vremenom žele da njihov startup izađe na burzu – ako išta vrijedi, oni će povratiti uloženo, a tvrtka dobiti dodatni kapital od investitora koji kupe dionice. No, da bi izašla na burzu, tvrtka mora otvoriti knjige i otkriti sve o svome poslovanju – a to može biti porazno ako je dotad vođena ne kao firma, nego kao privatna kasa Adama Neumanna. S planom izlaska WeWorka na burzu sve se počelo raspadati.

Prvi problem bila je procjena vrijednosti – WeWork je trebao krenuti s 47 milijardi dolara, što je ogroman novac: već sam spomenuo da je to iznos veći od vrijednosti legendarne autokompanije Ford i nešto manji od iznosa godišnjih BDP-a Slovenije (54 milijarde) i Srbije (51 milijarda dolara); ni Hrvatska nije daleko, sa 61 milijardom dolara godišnjeg BDP-a. Od tehnoloških kompanija, samo su Uber i Facebook imali početnu valuaciju veću od 40 milijardi dolara.

WeWork je dakle morao otvoriti knjige: otprije se znalo da nikad nije imao profit, ali sad se saznalo kolike ima gubitke: kompanija je izgubila 990 milijuna dolara samo u prvoj polovici ove godine! Ukupno je gubila oko dvije milijarde dolara godišnje. Drugim riječima, za svaki dolar uložen u WeWork, Adam Neumann je potrošio dva dolara. Osim lošeg gospodarenja, pokazale su se i strukturalne slabosti: WeWork je ugovore o najmu poslovnih prostora sklapao na deset ili 15 godina, a ugovore o zakupu malih jedinica klijentima nudio na vrlo kratak rok, od mjesec ili tri mjeseca. To izaziva kronični cash-crunch: čak i ako je firma u plusu, kratkoročni rashodi često nadilaze kratkoročne prihode.

Kompanija je godišnje gubila dvije milijarde dolara

Pokazalo se i da je Adam Neumann očajan menadžer, koji vjeruje da se na njega ne odnose temeljna ekonomska pravila. Možda mu to ne treba zamjeriti, nakon svih uputa koje je dobio od Masajoši Sona. Kad se podvuče crta, WeWork je primio 12 milijardi investicija, ima 12,500 zaposlenika i pola milijuna korisnika u 111 gradova u 29 država. I sa svim tim godišnje gubi dvije milijarde dolara. To je loše. Jako loše.

Pomalo je smiješno da su se investitori tek u tom trenutku počeli pitati vrijede li za WeWork očekivanja kao i za druge tehnološke kompanije – dapače, počeli su se pitati je li tvrtka koja priča o “promijeni globalne svijesti” a zapravo daje u najam poslovne prostore – uopće tehnološka kompanija ili nekretninski biznis? Adamovo egomanijačko mistificiranje WeWorka mnoge je dovelo do uvjerenja da je njegova firma slična Googleu ili Amazonu; na drugi pogled, ništa u njoj nije “tehnološko”.

Konačni udarac došao je kad je WeWork objavio svoj prospekt za IPO. Tekst dokumenta koji su podnijeli SEC-u, Komisiji za vrijednosnice i burzu, kao da je sastavio Sai Baba – kombinacija misticizma i self-helpa. Riječ “zajednica” spominje se više od 150 puta; gube stotine milijuna dolara, a pričaju o cilju “globalnog pomirenja” i sličnim budalaštinama za koje burza ima malo strpljenja. Dojam regulatora koji su pročitali dokument je da WeWork ne trguje poslovnim prostorima, nego – maglom.

Izgurali Neumanna kako bi spasili što se može spasiti

U tom trenutku kreće implozija kakvu Wall Street nije vidio – valuacija je skresana s 47 milijardi na 10 milijardi, da bi završila ispod 8 milijardi dolara. Tvrtka je izgubila 80 posto svoje inicijalno procijenjene vrijednosti. Sad je već pitanje treba li u takvom stanju uopće izlaziti na burzu. Investitori uspijevaju stisnuti Neumanna da se odrekne većinskog dijela, napusti WeWork i pokuša im pustiti da spase što je ostalo.

Umjesto najvećeg IPO-a u Americi, WeWork se sad spominje kao izgledni kandidat za bankrot; nova uprava najavljuje barem četiri tisuće otkaza, u firmi s oko 12 tisuća zaposlenih. No, ni to ne prolazi – ispada da nema novca ni za otpremnine radnicima; Masa Son se odlučuje za zadnju investiciju od novih 9,5 milijardi, pod uvjetom da Adam potpuno nestane iz tvrtke. Iako su ga huškali da bude lud, sad su shvatili da su kucali na otvorena vrata. Adam Neumann bio bi lud i bez ohrabrivanja. IPO je otkazan i budućnost WeWorka visi o koncu.

Prodavač magle iz firme je odšetao s 1,7 milijardi dolara odštete

Kad u dva mjeseca ispari 40 milijardi dolara vrijednosti neke firme – to je jebeno velika stvar, čak i ljudima koji ne ustaju iz kreveta za manje od milijarde. WeWork se srušio kao kula od karata. Masa je morao osobno nazvati MbS-a i ispričati mu se na promašenoj investiciji.

No, u svemu tome – nevjerojatno – našlo se razumijevanja za Adama Neumanna, čovjeka koji je govorio da će njegovi nasljednici upravljati WeCompany idućih 300 godina. Softbank je kupio njegove dionice i još mu dao odštetu od 180 milijuna dolara za konzultantske usluge za posljednje četiri godine; prodavač magle Adam Neumann iz firme je odšetao s ukupno 1,7 milijardi dolara odštete.

Pad WeWorka samo je jedan u nizu posrtaja tvrtki koje su svi doživljavali kao tehnološke kompanije, a one to zapravo nisu. Prethodno su loše završili IPO-i Ubera i Lyfta – kompanija nalik WeWorku po tome da zapravo imaju samo tanki sloj tehnologije; recimo, pozivanje taksija mobitelom – a zapravo su tradicionalne firme sa svim svojim snagama i slabostima, firme čije se poslovanje zapravo ne svodi na pozivanje taksija mobitelom, nego na vožnju od točke A do točke B, koja nije drukčija nego kad sjednete u običan taksi. Kako se WeWork ugurao u tu kategoriju još je veća misterija, što njegov pad dodatno objašnjava.

Jedna od najspektakularnijih propasti u suvremenom kapitalizmu

Adam Neumann je prepoznao što prolazi – tehnološka revolucija, promjena načina na koji radimo, gdje radimo i gdje živimo, iako je sve što on nudi zapravo najam postora u nekretnini. Pogodio je i način razmišljanja milenialsa, koji se žele vidjeti kao poduzetnici i pripadnici “we” generacije, a ne zaposlenici u uredu. No, Neumannove vizije nisu imale poslovnu vrijednost – nisu bile ništa više od visokoparnih riječi. Adamov pad sigurno je jedna od najspektakularnijih propasti u suvremenom kapitalizmu, ali za njega smo svi trebali biti pripremljeni još od trenutka kad smo se zapitali što nam to Adam Neumann prodaje, a ne možemo dobiti drugdje. Bila je to, ukratko, jedna velika operacija prodavanja muda za bubrege.

No, WeWork je bio i kolektivna zabluda, a najgluplje je za nju kriviti samo Neumanna. Treba za zdravlje pitati Masajošija Sona, iako je na kraju Adam bio taj koji je spržio njegov novac. No, ima i dobrih vijesti – kad se podvuče crta, iskustvo WeWorka, Mase Neumanna nije bacilo naše razumijevanje budućnosti rada u novu dimenziju. Možda su akteri sami sebe kompromitirali, a možda smo mi jednostavno – pametniji od njih.