Sretan 1. maj nogometu: koliko je ostalo od radničkih korijena igre?

‘Manchester, toliko užasan da je nadahnuo komunizam’

Manchester je u 19. stoljeću bio grozno mjesto za život. U njemu je nemilice bujala tekstilna industrija – Dark Satanic Mills, kako ju je nazvao William Blake u svojoj Englezima omiljenoj poemi ‘Jerusalem’ – a s njom i radnički slumovi u kojima je u neljudskim uvjetima obitavala jeftina, mahom useljenička radna snaga iz engleskih sela, Irske, Škotske, Walesa i raznih drugih dijelova Europe, od Skandinavije i Njemačke do Ruskog carstva i Grčke. Cottonopolis, prvi industrijski grad na svijetu, godine 1800. je imao 84.000 stanovnika, a stoljeće kasnije 1,25 milijuna i bio šesto najveće urbano središte u Euripi. Jedno vrijeme je i Friedrich Engels ondje živio i upravljao očevom tvornicom: Manchester, toliko užasan da je nadahnuo komunizam, govorilo se kasnije.

Manchester je spojen s lučkim Liverpoolom, koji je također privlačio ogromni broj imigranata, prvom međugradskom željeznicom na svijetu. Radnici te željeznice su 1878. osnovali Newton Heath Lancashire and Yorkshire Football Club, koji će kasnije postati Manchester United – jedan od najpopularnijih na svijetu.

Sličan proces dogodio se i u drugim gradovima naglo naraslima tijekom industrijske revolucije. Većina njihovih stanovnika bili su imigranti otuđeni od svojih korijena, u potrazi za novima. Mnogi su ih našli u nogometu, koji je postao vezivno tkivo zajednice, njen šav.

Prvi val legaliziranog profesionalizma klubova

Nogomet je počeo u engleskim elitnim školama i sveučilištima, ali pravi je zamašnjak dobio kad ga je pod svoje preuzela radnička klasa. Godine 1883. prvi put je FA Cup osvojio radnički klub, Blackburn Olympic, i od tada više nije bilo povratka. Dvije godine kasnije legaliziran je profesionalizam, iako u vrlo ograničenom obliku: dopušteno je bilo plaćati samo igrače koji su rođeni ili su živjeli u radijusu širokom šest milja od stadiona, a propisana je bila i maksimalna plaća. Ova druga praksa vrijedila je narednih 75 godina: potkraj 1950-ih prosječna plaća nogometaša u Engleskoj iznosila je 8 funti, a industrijski radnici zarađivali su u prosjeku 11 funti. Pravilo je ukinuto nakon štrajka sindikata igrača. Kad je 1888. pokrenuta prva nogometna liga na svijetu, svih 12 njenih klubova bili su iz industrijskih područja engleskog sjevera ili Midlandsa.

Zanimljivo je da temelji nogometa kao ‘narodne’ igre sežu u isto doba kao i počeci radničkog pokreta, koji su kulminirali prosvjedima 1. svibnja 1886. u Chicagu – deklaracija Druge Internacionale je tri godine kasnije proglasila taj datum Međunarodnim praznikom rada.

Neki su klubovi, čak i oni osnovani u za ono vrijeme rubnim područjima nogometne ‘civilizacije’, postali rasadnici revolucionarnih ideja. Argentinos Juniors, u kojemu je počeo veliki Diego Maradona, izvorno se zvao Mártires de Chicago (Čikaški mučenici) kao posveta radnicima čiji je tragično okončani prosvjed bio nadahnuće za proglašavanje 1. maja međunarodnim praznikom rada. RNK Split osnovan je pod imenom Anarh, kao izraz anarhističkih težnji ondašnje omladine.

Bolan kraj industrijske revolucije i nogometno nasljeđe

Današnji poredak u europskom klupskom nogometu velikim je dijelom naslijeđe industrijalizacije i razvoja radničkog pokreta. O tome pišu Simon Kuper i Stefa Szymanski u kultnoj knjizi ‘Soccernomics’: „Industrijska revolucija je završila, često bolno. Ali osim ispražnjenih dokova i napuštenih tvorničkih postrojenja, za sobom je ostavila voljene nogometne klubove“, pišu autori. „Iz određenih era izrasli su klubovi kao što su Manchester United, Barcelona, Juventus, Milan i Bayern, koji su okupili dovoljno navijača da zavladaju najprije svojim zemljama, a zatim i Europom.“

Španjolskim su nogometom u ranom dvadesetom stoljeću dominirali klubovi iz industrijske Baskije i Katalonije. Stanovništvo Barcelone se utrostručilo u drugoj polovici 19. stoljeća i do 1901. godine doseglo 533.000. München je u istom razdoblju narastao pet puta i imao otprilike isti broj stanovnika. U Torinu je industrijalizacija počela 1870-ih, a zatim i u Milanu, gradnjom željeznice i ujedinjenjem Italije. Juventus je osnovan 1897., AC Milan 1899., a njegov gradski rival Inter devet godina kasnije.

Schalke je 1850. bilo selo od 400 stanovnika, a onda su se u njega slile rijeke imigranata-rudara s istoka, stvorena su velika novoizgrađena naselja i područje je inkorporirano u Gelsenkirchen, odnosno rursku konurbaciju koja uključuje i Dortmund. Početkom 20. stoljeća bilo je već 300.000 rudara i gotovo tri milijuna stanovnika u Ruhru. Schalke i BVB danas su – poslije Bayerna – dva najpopularnija i članstvom najmasovnija kluba u Njemačkoj.

Dominacija srednje klase u kontinentalnoj Europi

U dobrom dijelu kontinentalne Europe je, međutim, srednja klasa bila ta koja je ‘vodila’ nogomet u prvoj polovici 20. stoljeća. U Beču, Pragu, Budimpešti, Zagrebu i drugdje u Srednjoj Europi nogomet je prije svega bio razbibriga građanstva koje se sastajalo u kavanama i razglabalo o ovoj sve popularnijoj igri; provincija je, tek s ponekim izuzecima, bila duboko u drugom planu.

A onda se nakon Drugog svjetskog rata dogodio novi val industrijalizacije i ekonomskih migracija koji je pomeo ostatke starog poretka i učvrstio status nogometa kao igre radničke klase. Torino i Milano su 1950-ih postali gradovi s najbrojnijim južnjačkim stanovništvom poslije Napulja i Palerma – u Torinu je bio toliki priljev useljenika da stanogradnja to nije mogla pratiti i povjesničari opisuju kako su ‘dođoši’ spavali na smjenu u prekrcanim stanovima. Uskoro je uslijedio veliki europski uspon tamošnjih klubova. Gotovo milijun i pol ljudi doselilo je tijekom 1950-ih i 1960-ih na šire područje Barcelone. Bili su to uglavnom seljaci, mnogi od njih nepismeni i bez ikakvog znanja katalonskog jezika: kao i u Manchesteru desetljećima ranije, mnogi su se vezali uz lokalni nogometni klub, jer bio je to najbrži način stjecanja osjećaja pripadnosti.

Industralizacija i usporedni razvoj klubova i gradova

Možemo sad razglabati o tome koliko su radnički korijeni nogometa uopće bitni danas kad su klubovi multinacionalne korporacije, a tradicionalnoj radničkoj klasi otupljen je politički potencijal ili je pretvorena u prekarijat, ali zanimljivije je vidjeti što se u međuvremenu dogodilo u našim krajevima.

Jedna od tužnijih priča je RNK Split, kojemu je od radničkog identiteta ostao samo prefiks. Doista je nejasno kakve veze klub braće Žužul – koji mjesecima igračima ne isplaćuje plaće iako je ljetos navodno ostvario rekordni transfer koji mu je dovoljan za cjelogodišnji proračun – ima s onime koji je organizirao borbene ekspedicije u Španjolski građanski rat i čiju su gotovo kompletnu momčad 1941. ustaše strijeljale u selu Ruduša kod Sinja.

Dinamo svoju ogromnu, ali danas zatomljenu i zatrtu popularnost ne duguje purgerskom ili akademičarskom sentimentu predratnih prvaka države, pa ni često precijenjenoj ‘nacionalnoj’ komponenti, nego Dinamu kao Dinamu – onom osnovanom 1945., kao klubu gradskih komunalaca, radnika. Jezgra njegovih navijača nastala je od doseljenika iz svih dijelova Hrvatske i Jugoslavije, u razdoblju ubrzanog rasta i urbanog razvoja koje je pratila pojačana imigracija i izrastanje Zagreba u pravi radnički – pa zašto ne reći i proleterski – grad.

Autentična tradicija solidarnosti lokalnih zajednica

Također, nije slučajno da je Hajduk kulminaciju svoje slave i rezultatskog uspjeha imao u 1970-ima, kad je i sam grad proživljavao najjači demografski i industrijski preobražaj.

A danas? Koliko još hrvatski nogomet ima dodirnih točaka s radništvom i autentičnom tradicijom lokalnih zajednica ukorijenjenoj u solidarnosti? Koliko je još preostalo od ljepote ‘narodne igre’ o kojoj su pisali Eduardo Galeano i mnogi drugi?

Drugdje u Europi krupni je kapital prebrisao radničke korijene, a većim dijelom i kulturu klubova te tradicionalnu publiku zamijenio onom boljestojećom, dok je igrače i trenere učinio nedodirljivim božanstvima hipermedijskog doba. U nas, međutim, ničega sličnog nije bilo, a ipak se čini da je u mnogim mjestima nogomet udaljeniji od zajednice nego što je ikad bio.

Najbogatiji hrvatski klub srami se svojih početaka

Premda smo svi skupa radničkim doprinosima i porezima podigli te klubove i dali im identitet, uče nas da oni više ne pripadaju nama. Kao što nam nisu pripadale ni tvornice ili brodogradilišta. Jedini način da opstanu, uče nas, jest da ih pod svoje uzme neki lovator-kapitalist domaćeg ili stranog podrijetla i pretvori ga u igračku za bildanje vlastitog ega ili zalog za investiranje u druge komunalne projekte koji također više ne pripadaju zajednici.

Najlicemjernije od svega možda je to što najbogatiji i najuspješniji klub, onaj koji se srami svojih stvarnih početaka toliko da si dodaje prefiks ‘građanski’, već više od desetljeća vodi čovjek koji uopće ne ulaže svoj novac u njega, nego – naprotiv – iz njega izvlači na vlastitu materijalnu korist. I još ima obraza, svega koji dan nakon što je protiv njega i njegovih podignuta optužnica za multimilijunsku pronevjeru, javno govoriti o tome kako je sramota da država, odnosno svi mi, daje premalo novca nogometu.

Nogometašima, trenerima, dužnosnicima, a ponajprije hrvatskim nogometnim novinarima Telegram želi sretan Međunarodni praznik rada.