Staljinov špijun iz Osijeka (3. dio): Kako je fascinantni Branko Vukelić konačno utamničen u Japanu

Ponovno u Japanu, Edith je zajedno sa suprugom i sinom Paulom nastavila živjeti u istom onom stanu gdje je, s obzirom da je ondje bila radio stanica, svjedočila slanju špijunskih poruka Sovjetima. No, ona nije znala čime se obavještajna mreža bavi: nije znala šifrirati, emitirati, a nije bila niti upućena u sadržaje poruka. No, kad je sredinom 1938., neočekivano i naglo, otišavši u Hong Kong, Tokio napustio Gunter Stein, onaj Nijemac, dopisnik britanskih novina iz čijeg su stana također, da ne bi bili otkriveni, odašiljali radio-poruke, Sorge je odlučio iznajmiti novi stan odakle su nastavili svoj špijunski rad.

Sve opasnije vrijeme u Tokiju

Paulu je tada već osam godina i sjeća se kako su mu kupili mali električni vlak s kojim se igrao dok bi kat ispod, Max Clausen, koji je dolazio u taj stan, slao poruke. Nije mu bilo dopušteno da silazi i ometa ih u opasnom poslu. “Mati je, naravno, itekako bila svjesna opasnosti kojoj se izlaže i znala je što je čeka bude li otkrivena i uhićena. Ali to ju je uzbuđivalo. Ona nije bila od onih koje zanima miran, jednoličan obiteljski život. A voljela je i visoko društvo u koje ju je uveo njen suprug, strani dopisnik, koji je imao pristupa diplomatima, veleposlanicima SAD-a, Velike Britanije i drugih država”, priča Paul Vukelic.

Vrijeme u Tokiju, međutim, postaje sve opasnije. Osobito, nakon što su Njemačka, Japan i Italija 27. rujna 1940. u Berlinu potpisale Trojni pakt. Sorge je bio na oprezu, no japanska tajna služba nije tada uopće sumnjala ni na jednog od petorice članova grupe. Otkriveni su kada je pred policijom propjevala jedna Miyagijeva suradnica.

Nekako u to vrijeme Edith dobiva poziv od sestre, koja se u međuvremenu preselila u Australiju, da joj se pridruži, a kako joj se brak raspao, i kako joj je bilo dosta života u Tokiju, odlučila je prihvatiti poziv. Sorge se u početku tome protivio, plašeći se da ona u Australiji ne otkrije ono što zna, ali je kasnije popustio i pustio je da ode. Tako se dogodilo da je, doslovce, u pet do dvadeset, samo tri tjedna prije nego što će policija uhititi njenog supruga, Sorgea, Maxa Clausena i ostatak špijunskog prstena, potkraj rujna 1941. napustiti Tokio i otići u Australiju.

Razotkrivanje i uhićenje cijelog kruga

Paul Vukelic tada je imao jedanaest godina i sjeća se toga trenutka. Brod u koji su se krcali u Yokohami bio je pun Britanaca koji su – zbog pogoršanih odnosa Londona i Tokija – što prije željeli napusti Japan. Kaže kako su i sami napustili Tokio u silnoj žurbi, na brzinu su spakirali ono što su mogli ponijeti u dva-tri kofera, pa su odjurili u Yokohamu, a da se Paul nije uspio ni oprosti od prijatelja. Sjeća se kako ih je ispratio Branko Vukelić, tada već u braku s Yoshiko. Odvukao je Edith malo u stranu, no Paul je vidio da joj na rastanku nešto šapće.

Edith i Paul tada su, u Yokohami, nekoć malom ribarskom gradu, koji se u devetnaestom stoljeću pretvorio u najznačajniju japansku luku, posljednji put vidjeli Branka Vukelića. Već sutradan, 29. rujna, uhićeni su neki od pripadnika Sorgeova špijunskog prstena. Tri tjedna nakon toga, u rano jutro sredinom listopada 1941., policija će upasti u Vukelićev stan u kojem je tada živo sa svojom drugom suprugom Yoshiko i šestomjesečnim sinom, Hiroshijem. Ne dopustivši mu ni da obuje cipele, odvest će ga u Sugamo, isti zatvor u kojem će biti utamničeni Sorge i ostali iz njegova špijunskog prstena.

Tijekom istrage, koja je uslijedila, vidljivo je iz sačuvane dokumentacije, Branko Vukelić nije, za razliku od nekih drugih, teretio suradnike. Kao ni Richard Sorge, koji je nastojao što više toga preuzeti na sebe. Znao je da mu, što god da kaže, nema spasa jer su Japanci bili sigurni da je upravo on bio glava sovjetske špijunske mreže. Zato je, nemajući što izgubiti, svu odgovornost preuzeo na sebe, što je, smatra Paul Vukelic, a s njim se slaže i njegov polubrat Hiroshi, spasilo Branka od smrtne kazne.

Presuda doživotne kazne

Sorge je, u istražnom postupku, ali i kasnije na sudu, rekao kako je Vukelić bio puno više zainteresiran za fotografiranje i novinarstvo nego za skupljanje obavještajnih podataka. Rekao je kako Vukelić i nije bio u prilici saznati nešto važno o političkim i vojnim prilikama u Japanu. ”Ja sam se bavio obavještajnim radom, dok je on bio zaokupljen svojim reporterskim radom”, govorio je Sorge na sudu, što je sasvim sigurno pomoglo da ne bude osuđen na najtežu kaznu.

Dosuđena mu je samo doživotna robija. Sorge je, međutim, osuđen na smrt vješanjem. Japanci su vodili računa o tajmingu: objesili su ga u zatvorskom dvorištu 7. studenoga, na godišnjicu Oktobarske revolucije (Oktobarska revolucija je izbila 25. listopada 1917. po starom, odnosno 7. studenog po novom kalendaru), na dan koji se smatra početkom komunističke ere. Iako se ni Sorge, ni Vukelić nisu slagali s okrutnim Staljinovim režimom, kojemu su služili, smatrali su kako je SSSR bio jedina nada u borbi protiv fašizma.

Hiroshijeva majka, druga supruga Branka Vukelića, sačuvala je sva njegova pisma iz zatvora. Ondje ga je mogla i posjećivati, sve dok nakon presude, nije prebačen u zatvor Abashiri, na otok Hokaido, oko 1.500 kilometara sjeverno od Tokija. U prvom pismu iz zatvora u Tokiju, 19. siječnja 1942., tri mjeseca nakon uhićenja, dok je još bio pod istragom i čekao početak suđenja, Branko Vukelić zamolio je suprugu da mu donese tople papuče, džemper i šal, ali i englesko-japanski rječnik. Također, tražio je, da mu iz kućne biblioteke donese Kanta i Spinozu.

Obitelj rasuta po cijelom svijetu

Dvije i pol godine proveo je u samici tokijskog zatvora Sugamo, čekajući početak suđenja. Ono je započelo tek u travnju 1943, a prvostupanjske presude izrečene u rujnu te godine. Nedugo nakon što je 1944. godine presuda Branku Vukeliću postala pravosnažna, prebačen je u zatvor Abashiri, na krajnjem sjeveru Japana, u kojem neće dugo ostati. Umrijet će pola godine kasnije, 13. siječnja 1945. Prije odlaska, bilo mu je omogućeno da se sa suprugom sretne samo na pola sata.

U jednom od posljednjih kontakata, supruzi se javio poštanskom kartom sa žigom 3. listopada 1944. Javljao je kako njena pisma nisu stigla i kako se na tom dalekom, zabačenom, hladnom sjeveru Japana ponekad osjeća posve obeshrabrenim. Molio je Yoshiko da pokuša stupiti u kontakt s njegovom majkom, Vilmom Vukelić i rekao kako je posljednja adresa na kojoj je stanovala u Zagrebu bila u Buconjićevoj ulici 6. Molio je suprugu da je pokuša pronaći uz pomoć Crvenog križa i da joj javi kako on, njen sin Branko Vukelić, čeka njeno pismo koje bi mu bilo najljepši božićni poklon. Njegova mati, Vilma Vukelić, umrijet će u ožujku 1956.

Posljednje pismo svojoj supruzi Yoshiko, Branko Vukelić napisao je na Badnjak, 24. prosinca 1994., samo tri tjedna prije smrti. “Brankova sudbina”, kaže ugledni novinar Maroje Mihovilović, nećak sovjetskog špijuna, “bila je velika patnja moje bake Vilme tijekom posljednjih godina njenog života. Posebno joj je bilo teško što nije ništa znala o sudbini Edith i Paula, mislila je da su i oni stradali za Drugog svjetskoj rata, nije imala pojma da su se odselili u Australiju.”

Nesretna sudbina brata Slavka

Svoje bake, Mihovilović se sjeća kao energične osobe koja je, sve dok je nije shrvala bolest (imala je trombozu), sjedila u krevetu svoje sobe i kucala na pisaćem stroju. Bila je to fascinantna žena, žena koja se poznavala s Miroslavom Krležom, Ivanom Goranom Kovačićem, Petrom Šegedinom, Ervinom Šinkom, Stanislavom Šimićem, bratom velikog pjesnika Antuna Branka Šimića…

Ali, bila je to i žena tragične sudbine: oba njena sina nestala su u vihorima rata, mlađi Slavko bio je žrtva Staljinovih čistki. Godinu dana proveo je u moskovskim zatvorima, a umro je nakon operacije srednjeg uha, ali – koliko se zna – nije bilo likvidiran, nego se razbolio oslabljen i izmučen u Staljinovim kazamatima.

Zanimljivo, supruga Slavka Vukelića, Ruskinja imenom Ženja – koja je kao i on – bila uhićena i godinu dana provela u zatvoru, jedno je vrijeme ćeliju dijelila s drugom suprugom Josipa Broza Tita, Luciom Bauer, za čije postojanje se šezdesetih godina u jugoslavenskoj javnosti i historiografiji nije znalo. Njeno ime, njena veza s Titom i njena daljnja sudbina, otkriveni su tek u 21. stoljeću. Sudbina se, tako, okrutno poigrala s Vilmom Vukelić: oba njena sina bili su Staljinove žrtve, mada su obojica radila za njega. Slavko Vukelić, naime, tijekom španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.), radio je za Kominternu i obavještajne podatke u Moskvu slao iz Portugala. Branko Vukelić, radio je isto to iz Tokija, sve dok nije bio uhićen.

Smrt nekoliko tjedana prije kapitulacije Japana

Zime u Abashiriju, gdje je smješten zatvor u kojem je Branko proveo posljednje mjesece svoga života, opake su: u siječnju temperature se ondje spuštaju i do minus 20 Celzijevih. Bio je mršav, izmučen proljevom, pothranjen i promrzao. Ipak i u tako jadnom stanju nije ga napuštala nada. Vjerovao je da će ”u sljedeće dvije-tri godine doći do dramatičnih promjena u svijetu”, kako je napisao na posljednjoj poštanskoj karti svojoj supruzi. Nije, naravno, mogao znati da će se to dogoditi puno prije i da će samo sedam mjeseci nakon njegove smrti, Amerikanci 6. kolovoza baciti atomsku bombu na Hirošimu i da će se, ubrzo nakon druge atomske bombe na Nagasaki, bačene dva dana kasnije, Japan bezuvjetno predati, 2. rujna 1945.

Da ga je zdravlje poslužilo i da je izdržao još samo osam mjeseci, možda bi to u njegovu životu učinilo isti onakav preokret, kao što su njegove špijunske informacije, možda, učinile da Drugi svjetski rat završi onako kako je okončan.

Njegova dva sina, polubraća Paul i Hiroshi, danas žive na dva kraja svijeta i otkako su se prvi put sreli 2006. u Japanu, na polaganju urne s pepelom Yoshiko Yamasaki, druge supruge njihova oca Banka Vukelića, održavaju kontakte i često se sreću. Prvi živi u Australiji, drugi u Srbiji. Iako različitih političkih svjetonazora – Paul za sebe kaže da je desno orijentiran, Hiroshi da je ljevičar – u jednome su suglasni: o ulozi svoga oca misle isto. Smatraju ga čovjekom čiji je špijunski rad pomogao da tijek Drugog svjetskog rata završi slomom fašizma.

---

KRAJ FELJTONA