Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Stanje javne sigurnosti u Hrvatskoj najgore je unatrag 20-ak godina. Već dugo je jasno da sve vodi prema tome

Što nam govore naizgled nepovezani slučajevi brutalnog nasilja koji su se zaredali posljednjih 10-ak dana

Hrvatska eskalacija nasilja, koja je javnu sigurnost dovela na najnižu razinu još od vremena masovnih mafijaških ubojstava prije dva desetljeća, sada se više ne može zaustaviti čak ni žestokom policijskom represijom (militarizacija policije Americi nije donijela ništa dobro). Morat ćemo se pomiriti s činjenicom da ćemo u narednom razdoblju živjeti u nasilnom i pomalo bolesnom društvu

Gadno nasilje, koje obilježava ovogodišnje ljeto, naizgled nema zajednički nazivnik. Masovno ubojstvo koje se u četvrtak dogodilo u Zagrebu vjerojatno je posljedica strašne mržnje izazvane ljubomorom; masakr na Kajzerici svakako spada u kategoriju obiteljskih zločina, s obzirom na to da ubojica jest bio u obiteljskim odnosima s ubijenima.

Odvratan napad konobara dubrovačkog restorana na slavonske sezonce uvjetovan je, pak, čistim materijalnim interesima. Boksač koji je pretukao djevojku ispred splitskog noćnog kluba, očigledno je to učinio jer nije podnio njeno odbijanje, a ljudožderi koji su premlatili četrdesetgodišnjaka ispred zadarskog noćnog kluba, reagirali su nasilno jer ih je čovjek uhvatio kako u WC-u kluba šmrču kokain.

Riječ je, dakle, o četiri potpuno različita slučaja strahovitih nasilnih ispada, koji su se dogodili u samo desetak dana. Bojimo se, ipak, da bitan dubinski uzrok eskalacije nasilja u Hrvatskoj, koja se doima nezaustavljivom, vrijedi za sve ove, kao i za niz drugih slučajeva teškog nasilja. U Hrvatskoj se, naime, sve smije. A kada se sve smije, ne samo da se nasilnici ne boje kazne, nego im je lako racionalizirati moralna opravdanja za svoje ponašanje.

Znaju da im se ništa neće dogoditi

Što znači ocjena da se u Hrvatskoj sve smije? Ovu ocjenu, da se sve smije, možemo kategorizirati u tri skupine. Prvo, Hrvatska je dubinski korumpirano društvo. Bilo da je riječ o predsjedniku male općine u Slavoniji, ili u nekim segmentima funkcioniranja hrvatske Vlade. Predsjednik Vlade nedavno je zbog očigledne korupcije smijenio grupu ministara, koje je do prije samo par mjeseci žestoko štitio. Ti su ministri bili njegov izbor.

Osim toga, predsjednik Vlade prije dvije i pol godine ostao je predsjednik Vlade, jer je vlast korumpirala jednog saborskog zastupnika, da bi u parlamentu glasovao za opstanak Vlade. Usput govoreći, opće je poznato kako je vlast korumpirala/kupila glas od još jednog saborskog zastupnika, obećavši mu ukidanje presude za ratne zločine.

Ova je Vlada, dakle, uvela političku korupciju kao jedno od načela svog djelovanja, dok su se njeni nedavno smijenjeni ministri našli pod sumnjom za financijsku korupciju. Ako se manistri mogu tako ponašati, i to nekažnjeno, zašto neki huligan iz Dubrovnika ili Splita ne bi samom sebi rekao da može pretući bilo koga, tko mu se ne sviđa, očekujući kako mu se kasnije ništa neće dogoditi.

Zemlja bez pravosuđa i bez kriterija

Drugo, Hrvatska je zemlja bez pravosuđa i bez ikakvih kriterija o tome što se može, a što se ne može u javnom životu. Koliko su se puta unatrag osam godina rušile razne presude protiv Ive Sanadera?

Kako je moguće da Milan Bandić, bez obzira na sve moguće optužnice, i dalje obnaša dužnost zagrebačkog gradonačelnika? Zašto se Zdravku Mamiću omogućilo da pobjegne u Bosnu i Hercegovinu?

Spram ovih magnum crimena hrvatskog pravosuđa, bilo koji nasilnik u Zagrebu, Zadru, Dubrovniku ili Splitu samog sebe može racionalizirati kao pravednika, nakon što nekome razbije glavu i prospe zube.

Ne zna se što je legalno, a što nije

Treće, Hrvatska je zemlja u kojoj ne postoje nikakva jasna mjerila ne samo o tome što je dobro i što je loše, nego i o tome što je legalno, a što je protuzakonito. Uzmimo za primjer Marka Perkovića Thompsona. Vlada je jasno rekla da je pozdrav Za dom spremni ustaški pozdrav. Nedvojbeno je da je pozdrav Za dom spremni ilegalan. Cijela Hrvatska to zna.

Pa ipak, u subotu navečer Marko Perković Thompson na splitskoj će Rivi, pred desecima tisuća obožavatelja, vikati Za dom, a oni će gromoglasno odgovarati Spremni. I što da onda pomisli razuzdani posjetitelj Thompsonova koncerta, nego da kaže samom sebi:

”Ako sam ovdje smio vikati Za dom spremni, što zakon zabranjuje, i ako su branitelji, Thompsonovi obožavatelji, prije par godina mogli blokirati Zagreb plinskim bocama, a da im se ništa nije desilo. Zašto ja ne bih smio propucati koljena nekom kretenu, koji mi je ostao dužan za lajnu?”

Novi nasilnici produkt su poratnog okruženja

Uz ove, očigledne razloge porasta nasilja u Hrvatskoj, moramo navesti još jedan, nešto zlokobniji. Novu generaciju nasilnika ne čine ratni veterani s PTSP-om. Nov naraštaj nasilnika sastoji se, uglavnom, od ljudi između 20 i 35 godina, dakle onih koji nisu sudjelovali u ratu, koji nisu otupjeli na nasilje i koji nisu bili izloženi strašnim ratnim traumama.

Oni su produkt poratnog okruženja, koje se sastoji od represivnog obrazovnog sustava, društvenog života u bezličnim shopping centrima, zaglupljujućeg utjecaja mainstream televizija, internetske alijenacije i žestokog nacionalizma kao jedine općeprihvaćene vrijednosti, s kojom se klinci baš svugdje susreću. A žestoki je nacionalizam nužno agresivan.

Eskalacija nasilja koju policija ne može zaustaviti

Mladi ljudi zaista nisu imali gdje naučiti što je dobro i što je loše, i kako humano i tolerantno komunicirati s drugim ljudima. Što sve prerasta u frustraciju, koja vodi do nasilja, pogotovo ako se može očekivati da nasilje ostane nekažnjeno, ili ako se nasilje, zapravo, bitno ne razlikuje od uobičajenih obrazaca ponašanja u društvu.

Hrvatska eskalacija nasilja, koja je javnu sigurnost dovela na najnižu razinu još od vremena masovnih mafijaških ubojstava prije dva desetljeća, sada se više ne može zaustaviti čak ni žestokom policijskom represijom (militarizacija policije Americi nije donijela ništa dobro). Morat ćemo se pomiriti s činjenicom da ćemo u narednom razdoblju živjeti u nasilnom i pomalo bolesnom društvu.

Ivan Violić
Telegram autor
113 članka Više o autoru
Više s weba