Nekad je nužno odabrati stranu

Šteta što u stvarnom životu, posebno u borbi protiv korone, Plenković nije uspješan kao u svojim ideološkim odlukama

Poslije izvrsnog pomirbenog govora u Kninu, danas je Andrej Plenković posjetio Goli Otok

01.07.2020., Makarska - Svecano otvorenje nebeske setnice na Biokovu. Predsjednik VLade Andrej Plenkovic Photo: Milan Sabic/PIXSELL
FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

Ne postoji prikladnije mjesto u Hrvatskoj, od Golog otoka, da bi se iskazalo poštovanje prema žrtvama komunizma i zgražanje nad brutalnošću komunističkog obračuna s "unutarnjim" neprijateljima.

Premijer Plenković još je jednom ideološki pogodio. Poslije izvrsnog pomirbenog govora u Kninu, danas je Andrej Plenković posjetio Goli Otok, kako bi odao počast žrtvama svih totalitarnih režima. Ne postoji prikladnije mjesto u Hrvatskoj, od Golog otoka, da bi se iskazalo poštovanje prema žrtvama komunizma i zgražanje nad brutalnošću komunističkog obračuna s “unutarnjim” neprijateljima.

Čak i onima, koji su zaista bili zaslužili da ih režim izolira. Podsjetimo, osobito mlađe čitatelje, o čemu je zapravo Goli Otok. Krajem četrdesetih godina Josip Broz Tito prekinuo je sve veze s Josifom Visarionovičem Staljinom i njegovim Sovjetskim Savezom. Radilo se o jednoj o dvije najvažnije i najpozitivnije Titove poratne političke odluke (druga je Ustav iz 1974. koji je omogućio odcjepljenje federalnih republika od Jugoslavije).

Posljedice raskida sa Staljinom

Da Tito nije prekinuo sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, postala bi još jedna od istočnoeuropskih država ograničenog suvereniteta, što je zapravo značilo da su i unutarnja i vanjska politika tih zemalja, od Čehoslovačke do Bugarske, zavisile o odlukama koje su se donosile u Moskvi.

Raskid sa Staljinom potaknuo je jugoslavensko otvaranje prema Zapadu, što je Jugoslaviju, svoj komunističkoj represiji usprkos, učinilo puno liberalnijom, normalnijom i naprednijom zemljom od bilo koje članice Varšavskog pakta.

Poslije Titova raskola sa Staljinom, razmjerno mnogo članova jugoslavenske Komunističke partije, osobito u Srbiji i Crnoj Gori, optiralo je za Sovjetski Savez, Tito nije mogao dopustiti bilo kakvu pobunu, jer je unutarnja pobuna protiv vlasti, mogla dati povod za vojnu intervenciju Sovjetskog Saveza, čiji su tenkovi već bili na jugoslavenskim granicama.

Izvođenje proruskih komunista na ‘pravi put’

Stoga je Tito zaista morao izolirati simpatizere Sovjetskog Saveza u institucijama vlasti i Komunističke partije. U suprotnom, Jugoslavija bi gotovo sigurno ostala iza željezne zavjese. Međutim, metode koje je Tito koristio u obračunu s jugoslavenskim staljinistima nešto su najbrutalnije što se vidjelo u političkim obračunima u Europi poslije Drugog svjetskog rata, ne računajući Staljinove gulage.

Goli otok, smješten blizu Senja i Raba, 1949. godine pretvoren je u koncentracijski logor za jugoslavenske staljiniste. Logor je imao dva cilja: izolaciju i “preodgoj”. Izolacija je značila da se ondje odvodilo gotovo svakoga, za koga se sumnjalo da podržava Ruse i Staljina, dok je preodgoj značio izvođenje proruskih jugoslavenskih komunista na “pravi put”.

Metode za “preodgoj” bile su stravično brutalne, te su uključivale kontinuirano najgore moguće fizičko nasilje, od izgladnjivanja, preko rada u nemogućim uvjetima, do svakodnevnog batinanja.

Zatvorenici na Golom otoku, koji se tako zove jer na njemu nema ničega osim stijena, dokazivali su da su “preodgojeni” tek kad su počeli cinkati druge zatvorenike, ali i osobe s kojima su se družili prije nego što su bili zatvoreni.

Namjerna brutalnost jugoslavenskog komunizma

Na Golom otoku boravilo je oko 16 tisuća jugoslavenskih staljinista, ili ljudi koji su lažno optuženi za potporu ruskom diktatoru. Ondje ih je, od posljedica mučenja, umrlo najmanje šest stotina, dok neki izvori navode čak 4000 žrtava, što je, međutim, sasvim nedokazivo.

Goli otok, koji je poslije obračuna sa staljinizmom nastavio raditi kao zatvor sve do 1988. godine, pa je ondje bio zatočen hrvatski politički zatvorenik Dobroslav Paraga, ekstremni je primjer sustavne, organizirane, namjerne brutalnosti jugoslavenskog komunizma.

Stoga Andrej Plenković doista nije mogao pronaći podesnije mjesto za komemoraciju žrtvama svih totalitarističkih sustava. Gospodin Plenković ponovo je, dakle, povukao ispravan svjetonazorski potez. Velika je šteta što u stvarnom životu, a osobito u borbi protiv epidemije, hrvatski premijer nije ni približno uspješan, kao u svojim ideološkim odlukama.