Neobično zreli film o nepodnošljivo nezrelom tipu

Zagrebački je redatelj snimio neobično zreo film o nepodnošljivo nezrelom tipu. Grafički dizajner Alan koji se ne može suočiti ni sa stvarnošću ni s drogama, s tatom Brunom, bonvivanom, šarmerom i umjetnikom kreće na Vis. U filmu će se dogoditi jedna smrt, jedan brodolom, jedna žestoka tučnjava i puno grama kokaina, bit će seksa za jednu noć, a drugu noć će se u loopu puštati hit Miše Kovača Drugi joj raspliće kosu.

Ima domaćih rakija i fensi aparata za espresso, lažnih dilema i dubokih obiteljskih grijeha… U jednoj sceni razmaženi sin iznerviran je što vlasnik lokalne konobe na vrećicama za šećer ima logo otisnut u Comic Sansu, najpopularnijem, najomraženijem i najčešće ismijanom fontu na ovom planetu. Zlatko Burić mirno i s benevolentnim čuđenjem prati neurotično i snobovsko zanovijetanje svog sina pa ga poklopi: “Bez zajebancije”. U prijevodu Comic Sans znači – bez zajebancije.

Imponirajuća iskrenost Nevija Marasovića

Ima u ovoj dramskoj komediji koja istražuje odnos oca i sina još nekoliko veličanstvenih minijatura koje može izvesti samo veliki majstor. Zlatko Burić kaže da mu je bilo ugodno raditi s Marasovićem, imponira mu njegova autobiografska iskrenost. Za Ankicu Tilić, šeficu produkcijske kuće Kinorama u kojoj je snimio dosad sva tri domaća filma, sa sigurnošću glumca koji je bio na puno svjetskih setova, tvrdi da je malo takvih producenata. Misli da je s Jankom stvorio dobru energiju.

“Njegov lik ima neke jako fejk nedoumice, a on je svemu dao nešto personalno. Potpuno je nepotrebno i bez veze što Janko nosi komplekse zbog rada na sapunicama. Pa, glumac je, što bi trebao raditi?!!”. Prije početka snimanja, Nevio i Janko stigli su u Kopenhagen i u Burićevom stanu radili, družili se, upoznavali se i opipavali kroz jednostavne situacije. “Kuhali smo, jeli, pričali, ne bismo li došli do trenutka u kojima nemamo straha od naših različitosti u kojima si možemo biti smiješni. To smo probili pred snimanje.”

Glumačke pripreme koje vode do autentičnosti

Zanimalo ga je može li se Janko razotkriti: “Može li se on ogoliti preda mnom i ja pred njim? Možemo li se upoznati, a da mu se ne zgadim ili da mu se previše ne svidim”, objašnjava Burić. “Moraš biti barem malo zainteresiran da skočiš u takav odnos. Snimanje na filmu je poput erotske afere, to nije stalan stabilan odnos nego kratka, intenzivna veza u koju se upuštaš jer si za to silno zainteresiran, a imaš ekstremno malo vremena.”

Kroz sličan je proces zajedničkog života u istom prostoru prošao i uoči snimanja Ne gledaj mi u pijat. Svi su glumci disfunkcionalne obitelji – Burić, Mia Petričević, Arijana Čulina i Nikša Butijer mjesec dana živjeli u iznajmljenom stanu u Šibeniku. Metodu je predložio Burić kojeg je s takvim procesom glumačke pripreme koji vodi do autentičnosti upoznao zahtjevni Nicolas W. Refn.

Za ulogu u niskobudžetnom Bleederu, čija se radnja odvija u videoteci u Kopenhagenu, Burić i Mads Mikkelsen, (koji će kasnije postati Le Chiffre u Casino Royal i Hannibal Lecter u popularnoj TV seriji), doista su tjednima radili u toj videoteci, izdavali filmove, slagali na police klasike svjetske kinematografije a porniće razvrstavali po fetišima… Koliko je takav način uigravanja glumačkog tima dalo rezultate u Comic Sansu, publika će vidjeti od 5. ožujka kada film kreće u kina.

Impresivna lista projekata koje je samo lani odradio

Proteklu je godinu Burić proveo jedva mjesec i pol dana kod kuće, a popis projekata je impresivan. U travnju 2017. na Visu je snimao Comic Sans. Prije toga je u Aziji s kultnim britanskim bendom Tiger Lilli i Teatrom Republik par mjeseci bio na turneji njihovog Hamleta. Odmah nakon Visa, snimao je megaprojekt Kursk, francusko belgijsku produkciju u režiji Thomasa Vinterberga. Dok je bio na snimanju stigao poziv za snimanje filma Teen Spirit u Velikoj Britaniji.

U tom mjuziklu, kojeg opisuje kao modernu Pepeljugu, Burić igra uz Elle Fanning, režiraju potpisuje Max Minghella (vjerojatno najpoznatiji kao Oko iz serija Sluškinjinih priča), a producira Fred Berger koji je prošle godine s La La Landom osvojio šest Oscara. Pa je ponovno krenuo s kazališnom trupom na južnoameričku turneju, a onda u Sjedinjenim Državama snimio triler Killerman redatelja Malika Madera. “Imao sam žešći ritam, ali pitanje je časti da uloge ne odbijem”, kaže dok prati kemijsku olovku kojom bilježim njegove (samo) prošlogodišnje projekte.

“Srećom, uz mene je Dragana koja me bodri i govori ‘Nemoj odustati. Ne smiješ odustati!'”Supruga Dragana, dvije kćeri i sin te četvero unučadi sidro je koje ga veže. Ne manje važne točke oko kojih navigira njegovi su suradnici, prijatelji, kolege i suborci iz uzbudljive faze Kugla glumišta i s tadašnje žive alternativne scene Zagreba, Beograda i Ljubljane.

Njegova mentalna referenca iz koje crpi svježinu

“Imam lojalnost prema svojim ljudima i trenucima, navigiram prema njima i trudim se da im discipliniramo budem lojalan.” Za njega je razdoblje kada se družio i radio sa Željkom Zoricom Šišom jedno od najvažnijih u životu. Govori da je Šiš, performer, redatelj, scenograf, grafički dizajner, crtač stripova, lutkar i pokretača nezavisnih zagrebačkih i beogradskih kazališnih skupina, koji je 2013. godine umro u 56. godini života, ne samo njegov prijatelj i konstantna referenca na sve što danas radi, nego i sugovornik s druge strane života.

“Čak i kad radim na pop filmovima, osnažen sam našim razgovorima. Šiš je moja mentalna referenca iz koje crpim svježinu.” Zato je i ove zime kada je u Studentskom centru na sceni Teatra &td kreirao istraživački remake Šišova bogata opusa Ljubavni slučaj Fahrije P., doživio to više kao nastavak razgovara, ponekad i žustrih svađa, nego kao formalan hommage prijatelju. Čak 17 umjetnika različitih estetskih umijeća okupilo se u autorskom timu predstave najavljene kao ‘stari strip – nova opera’.

Uz Burića su sudjelovali karizmatični performer Damir Bartol Indoš, video-umjetnik Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof koji je rekonstruirao Šišove stripove, penzionirani pankeri s današnje improvising music scene u Kopenhagenu Henning Frimann Larsen i Peter Oliver Joergensen, Dragana Milutinović, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Twins – Domagoj Štimac i Damir Begović, Ana Janjatović Zorica, Vedran Hleb.

Tražimo ljude s kojima smo u tom vremenu sinkronizirani

“Imali smo dva motiva: jedan je bio kazališni. U maloj, siromašnoj ali entuzijastičnoj produkciji zadali smo si junački zadatak da dotaknemo sve što je radio prepoznajući u tome meta priču o umjetniku koji isprobava različite jezike. Šiš je radio u velikom rasponu interesa tako da sve u ovoj predstavi nismo ni mogli dotaknuti. Od stripa koje je crtao unutar grupe ZZOT, njegove fascinacije svježim neoekspresionizmom koji je tada došao iz Berlina i beogradskim Crnim valom, izvedbenih projekata s Kačinsky trupom i Uplašenim žirafama, njegove začudne literature… A kad je Šiš umro pojavio se i još taj intimni, nekazališni poticaj. Nastavila se neka naša igra, neka vrsta životnog dijaloga za koji vjerujem da će trajati do posljednjih dana. Ne znam jesmo li uspjeli, ali predstava mora biti neka vrsta putovanja.”

Burić vjeruje da više živimo u zajedničkom vremenu u kojima se antene ispruže pa neki ljudi uhvate iste signale, nego što dijelimo isti fizički prostor. “Znaš kako Hendrix pjeva ‘I don’t live today, maybe tomorrow’? Naša mreža ne postoji u prostoru nego u nekim našim zajedničkim vremenima, pa tražiš ljude s kojima si u tom vremenu sinkroniziran. I zato radim predstave, muziku i filmove, jer smrt će doći onda kada više to vrijeme neću moći prepoznati.”

Istodobno uzbuđen i melankoličan što je kroničar nestajanja

Ovaj je krupni Osječanin kao mali, učinit će vam se, upao kao Obelisk u kotao s čarobnim napitkom koji je miks talenta, energije i vedrine, i time puni svaki kadar i svaku prostoriju u koju uđe. Ali kada krene pričati o svijetu koji se smanjuje, glas mu se oboji nekom čudnom pomirenošću. Istodobno melankoličan i uzbuđen što je kroničar nestajanja. “Ponekad pomislim ‘Bože, ja sam stvarno došao iz nekog drugog svijeta! Evo, više ne postoje na planeti mjesta na kojem se djeca igraju vani bez pratnje odraslih. Kad sam ja bio mali igrali smo se na ulici, kad bi pao mrak ili bilo vrijeme ručku, igra bi bila gotova i vratili bismo se kući. Danas nigdje ne postoji mjesto gdje se djeca igraju sama, gdje nisu u društvu odraslih. Meni je neshvatljiv svijet u kojem dijete više ne može biti bez pratnje odraslih.”

Na popisu stvari koje mu pred njegovim očima nestaju je i vožnja vlakovima. Prije samo par godina iz Kopenhagena bi sjeo u vlak, koji se onda doslovce popeo na brod i vozio sat iz Rødbyja u Danskoj do njemačkog Puttgardena. “Stigao bih u Hamburg, pa onda sišao u Münchenu i ujutro pojeo ćevape, onda se preko Salzburga lagano vozio kroz austrijske planine i stigao u Zagreb. Tih sam se 1120 kilometara vozio 27 sati, ali sam uživao. Sad sjednem u avion i samo sam prebačen na drugo mjesto. Zato mi je egzotičnije to što starim nego što se krećem po prostoru.”

Tipična emigrantska priča, ali s nenadanim uspjehom

Čini mu se i da su amputirani i komadi gradova u kojima se formirao. “Vezan sam za Osijek. Dok sam odrastao uvijek sam ga doživljavao gradu kojem žive ljudi različitih kultura. No već se tada u zraku naslućivala neka tragedija: najprije su otišli Švabe, pa Židovi, pa Srbi, i sve je bilo manje grada. Kad sam bio mlad nisam vidio razliku između New Yorka i Osijeka, po svijetu sam išao lako i bez kompleksa, jer sam bio siguran da sam gradski dečko.”

Od osamdesetih živi u Kopenhagenu. Tamo je stigao zbog želje za kretanjem po ovome svijetu za koji osjeća da mu pripada. Prošao je tipičnu emigrantsku priču od pranja suđa do radova na baušteli, kretao se po tamošnjoj glazbeno-performerskoj off sceni i nastupao po klubovima. S trilogijom Pusher postaje izuzetno popularan u toj kišovitoj kraljevini. Osvaja prestižnu nagradu danskog glumišta, penje se na pozornice kazališta Betty Nelson i Kraljevskog teatra. Angažiraju ga u seriji reklama za Tuborg. Na ulici ga prepoznaju.

Danci i danas citiraju 20 godina staru Burićevu rečenicu

Danci, kada ih netko zezne, citiraju rečenicu koju Burić kao narko-boss Milo izgovara u dvadesetak godina starim Refnovim filmovima “Franke, du er min ven” (Franke, pa ti si mi prijatelj). Nove generacije izbjegličke djece koje danski vokabular uče preko dječjih serija u kojima Burić glumi uzvikuju za njim prepoznajući ga kao simpatičnog Trola. Kad su prije par godina hrvatski mediji prenijeli tekst s nekog američkog celebrity portala po kojem Burić zarađuje milijune dolara i skoro je teži od Luke Modrića, silno se bio uzrujao.

Smeta mu i danas kad ga ovdašnji novinari propituju za taj trač. Tko je upoznao Kiću, razumije koliko je to banalno pitanje. S njim se ljepše može pričati o kulturnom aktivizmu ili izviđačkim danima kada je kao dijete otkrivao otoke u šibenskom arhipelagu, o Mladenu Bjažiću, legendarnom uredniku Plavog vjesnika u kojem je godinama bio tiskan stripovski junak Den Deri. Taj pilot budućnosti – vedra i poštena duša, ljubazan, nenasilan i čestit tip čak i u svemiru, još je uvijek heroj ovom 65-godišnjaku.

U Danskoj bi bilo nezamislivo da klinci ne znaju za Vukotića

Dansku i Hrvatsku mu je glupo uspoređivati. Ipak zaključuje da su u toj skandinavskoj zemlji osjetljiviji prema svojoj prošlosti i pažljiviji prema kulturi. “Mi se neodgovorno nosimo prema sjećanju, prema svim tim našim sitnicama, od starih pop pjesama do igračaka. U Danskoj bi bilo nezamislivo da djeca ne znaju Vukotićev film Krava na Mjesecu…. Zato mi je važno da sudjelujem u nekim projektima koji su mi ključni. Zato mi je stalo, da kad me više ne bude, ostane barem neka slika. Sličica.”

Kada sam ga pitala o danskom indeksu sreće kaže da je Danska komplicirano i kompleksno društvo: imaju najnižu stopu nezaposlenosti, ali i sve veći stres pa se otvaraju problemi koji ne vidimo. U toj se zemlji više cijeni solidan mirovinski fond od glamoura, uređene biciklističke staze važnije su od skupih fontana. Sviđa mu se što je tamo razina je seksizma niska, pa je zato na sjeveru ljepša komunikacija. “Ljudi mogu biti lijepi, a da ne budu uplašeni. Bolja je, također, radna klima, jer iako na filmskim setovima postoji čvrsta hijerarhijska struktura, mi se uvijek igramo da je zapravo horizontalnija nego što je zapravo.“

Rasprava zbog problematiziranja danskog nacionalizma

Objašnjava mi i gdje vidi razloge uspjeha danskog i općenito skandinavskog noirea čije su krim serije osvojile televizijske ekrane. Smatra da žanru prilaze ozbiljno, koristeći krimić da bi ispričali neku socijalno angažiranu temu i ponudili kritički statement. “Serije izazivaju diskusiju u društvu, pa autori i naručitelji računaju da će se o tome pričati. Od danske se javne televizije očekuje visoki standard i nema nijednog dobrog redatelja koji ne režira na televiziji, čak je i Lars von Trier snimio, po mom mišljenju genijalnu seriju Kraljevstvo. Nedjelja u osam sati je primetime termin, redovito visoke gledanosti, rezerviran da oko dramskih serija društvo krene raspravljati o temama koje im se čine važnima. Pa čak i kad rade povijesne drame poput serije 1864., čija se radnja bavi posljednji ratom u kojem su Danci sudjelovali i u kojem su poraženi od Prusa, otvorila se žestoka rasprava jer problematizira danski nacionalizam.”

Kićo, s druge strane, ne voli te brzinske usporedbe Hrvatske s drugim zemljama. Misli da su mučne, površne i beskorisne. “Ipak, pomažu nam da znamo da se treba kretati po prostorima, pružati naše antene i pronalaziti ljude koji su voljni biti kritični prema mjestu i stvarnosti u kojoj žive. I koji će onda proizvoditi filmove, priče, slike i muziku. Moramo se, nije manje bitno, baviti i organizacijom. Jer, nema estetike bez etike.”