Zabrana predizbornih koalicija, dizanje izbornog praga na sedam posto i bonus za relativne izborne pobjednike – sve ono što se prošlog tjedna spominjalo na središnjim stranačkim tijelima – vjerojatno neće zaživjeti kao cjelovit prijedlog. Radilo bi se, naime, o preozbiljnom iskrivljavanju volje biračkog tijela u korist najjače stranke i teško je zamisliti da tako sastavljen paket ne bi izazvao ozbiljne političke nemire u zemlji.
Ovaj put, naime, potpise za referendum ne bi skupljala samo Željka Markić i njeni istomišljenici, već bi se za relaksiranje izbornog zakona vjerojatno stvorila žestoka i sveobuhvatna oporbena fronta. A eventualno rušenje takvog referenduma odlukom Ustavnog suda, pak, izazvalo bi efekt posve suprotan željenoj političkoj stabilnosti.
Eliminiranje bez opravdanja
Čak i kad se pojedinačno analiziraju sva tri elementa izmjena izbornog sustava spominjanih u HDZ-u, postavlja se pitanje mogu li oni imati blagotvorno djelovanje na domaću političku scenu – osim ako se pod blagotvornim djelovanjem ne podrazumijeva dugoročno cementiranje premoći jedne ili dvije (uglavnom jedne) političke stranke. I zabrana predizbornih koalicija i prag od sedam posto (koji bi bio najviši u EU) i bonusi za relativne pobjednike po izbornim jedinicama maksimizirali bi rezultate HDZ-a i SDP-a, a ostalima ostavili tek mrvice, ili niti njih.
Za ovakvo, sustavno eliminiranje manjih političkih opcija, baš i nema nekog opravdanja. U dvadeset godina otkad se primjenjuje postojeći izborni sustav nije se još dogodilo da izborni rezultat bude takav da je nemoguće formirati Vladu. Štoviše, tek jednom se išlo na izvanredne izbore zbog loma u vladajućoj većini, što je naposljetku i dovelo na vlast Andreja Plenkovića 2016. godine.
Neupitni gospodari sudbina
Stoga nije teško argumentirati kako glavni problem političkog sustava u Hrvatskoj nije nestabilnost, već okoštalost političkih struktura u strankama, čiji predsjednici su, s obzirom da uglavnom imaju zadnju riječ kod sastavljanja lista, često doživljavani neupitnim gospodarima političkih sudbina. Kakav efekt to ima na demokratizaciju unutarstranačkog života i opću demokratsku svijest u zemlji, ne treba posebno ni spominjati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo kakva dodatna konsolidacija jakih stranaka i gušenje manjih, buntovničkih pokreta, ionako preveliku moć stranačkih velikaša dodatno će ojačati, a politički sustav učiniti još ovisnijim o voluntarizmu pojedinaca i zakulisnim unutarstranačkim kombinacijama.
Radikalna suprotnost
Nova Plenkovićeva Vlada i saborska većina mogle bi (slome li mogući otpor HNS-a i Reformista ili njihove glasove jednostavno za ovu prigodu zamijene jednokratnim žetončićima) prčkati po izbornom sustavu posve same. Za izmjene izbornih pravila dovoljna je većina svih zastupnika. No, daleko važnije od puke matematike bio bi pokušaj da se postigne konsenzus s barem dijelom oporbenih stranaka, kako bi se buduća pravila igre donijela sa što širom podrškom.
Odluči li se, međutim, HDZ na soliranje, želja za stabiliziranjem političke scene lako bi se mogla, pogotovo u ekonomskoj krizi koja se prostire pred Hrvatskom narednih mjeseci (i, vjerojatno, godina), izvrgnuti u svoju potpunu i radikalnu suprotnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što ako HDZ zbilja izgura ideju o ukidanju predizbornih koalicija i podizanju praga na 7 posto
Glavni problem političkog sustava u Hrvatskoj nije nestabilnost, već prevelika moć predsjednika stranaka
I zabrana predizbornih koalicija i prag od sedam posto (koji bi bio najviši u EU) i bonusi za relativne pobjednike po izbornim jedinicama bi maksimizirali rezultate HDZ-a i SDP-a, a ostalima ostavili tek mrvice, ili niti njih.
Stvar očito još nije u potpunosti pripremljena, no HDZ i Andrej Plenković vrlo ozbiljno razmišljaju o mjerama kojima bi smanjili šarenilo parlamentarne scene i posljedično učvrstili stabilnost vlasti.
Zabrana predizbornih koalicija, dizanje izbornog praga na sedam posto i bonus za relativne izborne pobjednike – sve ono što se prošlog tjedna spominjalo na središnjim stranačkim tijelima – vjerojatno neće zaživjeti kao cjelovit prijedlog. Radilo bi se, naime, o preozbiljnom iskrivljavanju volje biračkog tijela u korist najjače stranke i teško je zamisliti da tako sastavljen paket ne bi izazvao ozbiljne političke nemire u zemlji.
Ovaj put, naime, potpise za referendum ne bi skupljala samo Željka Markić i njeni istomišljenici, već bi se za relaksiranje izbornog zakona vjerojatno stvorila žestoka i sveobuhvatna oporbena fronta. A eventualno rušenje takvog referenduma odlukom Ustavnog suda, pak, izazvalo bi efekt posve suprotan željenoj političkoj stabilnosti.
Eliminiranje bez opravdanja
Čak i kad se pojedinačno analiziraju sva tri elementa izmjena izbornog sustava spominjanih u HDZ-u, postavlja se pitanje mogu li oni imati blagotvorno djelovanje na domaću političku scenu – osim ako se pod blagotvornim djelovanjem ne podrazumijeva dugoročno cementiranje premoći jedne ili dvije (uglavnom jedne) političke stranke. I zabrana predizbornih koalicija i prag od sedam posto (koji bi bio najviši u EU) i bonusi za relativne pobjednike po izbornim jedinicama maksimizirali bi rezultate HDZ-a i SDP-a, a ostalima ostavili tek mrvice, ili niti njih.
Za ovakvo, sustavno eliminiranje manjih političkih opcija, baš i nema nekog opravdanja. U dvadeset godina otkad se primjenjuje postojeći izborni sustav nije se još dogodilo da izborni rezultat bude takav da je nemoguće formirati Vladu. Štoviše, tek jednom se išlo na izvanredne izbore zbog loma u vladajućoj većini, što je naposljetku i dovelo na vlast Andreja Plenkovića 2016. godine.
Neupitni gospodari sudbina
Stoga nije teško argumentirati kako glavni problem političkog sustava u Hrvatskoj nije nestabilnost, već okoštalost političkih struktura u strankama, čiji predsjednici su, s obzirom da uglavnom imaju zadnju riječ kod sastavljanja lista, često doživljavani neupitnim gospodarima političkih sudbina. Kakav efekt to ima na demokratizaciju unutarstranačkog života i opću demokratsku svijest u zemlji, ne treba posebno ni spominjati.
Bilo kakva dodatna konsolidacija jakih stranaka i gušenje manjih, buntovničkih pokreta, ionako preveliku moć stranačkih velikaša dodatno će ojačati, a politički sustav učiniti još ovisnijim o voluntarizmu pojedinaca i zakulisnim unutarstranačkim kombinacijama.
Radikalna suprotnost
Nova Plenkovićeva Vlada i saborska većina mogle bi (slome li mogući otpor HNS-a i Reformista ili njihove glasove jednostavno za ovu prigodu zamijene jednokratnim žetončićima) prčkati po izbornom sustavu posve same. Za izmjene izbornih pravila dovoljna je većina svih zastupnika. No, daleko važnije od puke matematike bio bi pokušaj da se postigne konsenzus s barem dijelom oporbenih stranaka, kako bi se buduća pravila igre donijela sa što širom podrškom.
Odluči li se, međutim, HDZ na soliranje, želja za stabiliziranjem političke scene lako bi se mogla, pogotovo u ekonomskoj krizi koja se prostire pred Hrvatskom narednih mjeseci (i, vjerojatno, godina), izvrgnuti u svoju potpunu i radikalnu suprotnost.