Plenkovićev HDZ, a ritam tome je davao osobno premijer, u svoje tri i pol godine u Banskim dvorima uspješno se isposvađao sa svakom političkom opcijom s kojom je bila zamisliva suradnja za novi mandat nakon izbora 2020. godine. S druge strane, ekipa koja ga je održavala na vlasti – Bandić i HNS – već je odavno potonula na sam rub horizonta političkog opstanka i zapravo se samo čeka da završi predizborno odbrojavanje pa da se proglasi politička smrt, ili, u najboljem slučaju, život na aparatima tih opcija u nacionalnoj politici.
Hoće li funkcionirati matematika?
S te strane gledano, činjenica da se pojavio Miroslav Škoro i Domovinski pokret za HDZ može biti i olakšavajuća okolnost. Iako se u kampanji već međusobno fino granatiraju, nema nikakve dvojbe da je postizborna koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta sasvim zamisliva opcija. Da bi se ona i ostvarila, jasno, treba funkcionirati i matematika – da Škoro i Plenković osiguraju preko 70 mandata i da onda, s dijelom (izvjesno je da bi u tome troje srpskih zastupnika jako teško sudjelovalo) manjina i eventualno još nekim “padobrancem” dođu do većine. Anketni trendovi su takvi da sličan ishod nije nemoguć, ali svakako nije ni sigurna oklada.
Dođe li ipak do toga Škorin Domovinski pokret osvoji dovoljno mandata da može i pomišljati na to da s HDZ-om sastavi parlamentarnu većinu, najveća hrvatska stranka ipak će, unatoč sigurno nezgodnim programskim uvjetima manjeg partnera, moći s olakšanjem odahnuti. Teško da će se to olakšanje, međutim, čuti i iz radne sobe tehničkog premijera.
Za predsjednikom u – oporbu? Teško
Domovinski pokret je, naime, nastao prije svega kao politička reakcija na smjer u kojem je HDZ otišao pod vodstvom Andreja Plenkovića. Koliko god to skretanje prema desnom centru bilo turobno maleno i miljama daleko od modernizacije kakva se očekivala od nasljednika Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, “tvrda desnica” ga je doživjela kao poziv na akciju. Uostalom, većina kritika koje od tamo dolaze na račun HDZ-a idu prema premijeru i njegovom internom krugu suradnika (prije svih Gordanu Jandrokoviću i Davoru Božinoviću) koje je, pametno, Plenković malo sakrio u unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca.
Ne treba imati posebno razvijen talent za pisanje političkih scenarija da se predvidi krunski zahtjev kojeg bi “pokretaši” mogli staviti na stol HDZ-u u mogućim postizbornim pregovorima o formiranju Vlade – da Andrej Plenković ne bude više njen predsjednik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tehnički premijer će, nema sumnje, papir s tim zahtjevom ritualno pokidati, spaliti i njegov pepeo razbacati po Markovom trgu. Ali, ako bi Škoro i njegovi ustrajali i i ostanak HDZ-a na vlasti vezali s odlaskom Andreja Plenkovića, teško je vjerovati da bi ekipa s Trga žrtava fašizma nastavila marširati iza sadašnjeg predsjednika stranke – ravno u oporbu. Stoga nije nimalo nezamislivo da, zapravo, bez obzira na to hoće li HDZ biti relativni pobjednik izbora i najbrojniji dio saborske većine, upravo gledamo posljednje tjedne Andreja Plenkovića kao ključnog čovjeka hrvatske vlasti.
Što ako Škoro nakon izbora kaže - može koalicija, pod uvjetom da Andrej Plenković nije premijer?
Zašto je moguće da gledamo posljednje dane Andreja Plenkovića na čelu Vlade, čak ako HDZ i ostane u Banskim dvorima
Većina kritika s desnice na račun HDZ-a idu prema premijeru i njegovom internom krugu suradnika (prije svih Gordanu Jandrokoviću i Davoru Božinoviću) koje je, pametno, Plenković malo sakrio u unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca. Ne treba imati posebno razvijen talent za pisanje političkih scenarija da se predvidi krunski zahtjev kojeg bi “pokretaši” mogli staviti na stol HDZ-u u mogućim postizbornim pregovorima o formiranju Vlade - da Andrej Plenković ne bude više njen predsjednik.
Kako je tekao mandat Andreja Plenkovića na vlasti, unatoč uvjerljivoj anketnoj prednosti njegove stranke, oblaci su se navlačili na horizont drugog mandata. Još prije cijele serije loših izbornih rezultata koji su lani zadesili HDZ, postalo je očito ono što se u tom trenutku nadavalo kao glavni problem toj stranci u razdoblju nakon parlamentarnih izbora – pravog koalicijskog partnera nisu imali ni na horizontu. Danas se HDZ, pritom, doima kao stranka koja bi lako mogla nakon prebrojavanja glasova završiti na drugom mjestu.
Plenkovićev HDZ, a ritam tome je davao osobno premijer, u svoje tri i pol godine u Banskim dvorima uspješno se isposvađao sa svakom političkom opcijom s kojom je bila zamisliva suradnja za novi mandat nakon izbora 2020. godine. S druge strane, ekipa koja ga je održavala na vlasti – Bandić i HNS – već je odavno potonula na sam rub horizonta političkog opstanka i zapravo se samo čeka da završi predizborno odbrojavanje pa da se proglasi politička smrt, ili, u najboljem slučaju, život na aparatima tih opcija u nacionalnoj politici.
Hoće li funkcionirati matematika?
S te strane gledano, činjenica da se pojavio Miroslav Škoro i Domovinski pokret za HDZ može biti i olakšavajuća okolnost. Iako se u kampanji već međusobno fino granatiraju, nema nikakve dvojbe da je postizborna koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta sasvim zamisliva opcija. Da bi se ona i ostvarila, jasno, treba funkcionirati i matematika – da Škoro i Plenković osiguraju preko 70 mandata i da onda, s dijelom (izvjesno je da bi u tome troje srpskih zastupnika jako teško sudjelovalo) manjina i eventualno još nekim “padobrancem” dođu do većine. Anketni trendovi su takvi da sličan ishod nije nemoguć, ali svakako nije ni sigurna oklada.
Dođe li ipak do toga Škorin Domovinski pokret osvoji dovoljno mandata da može i pomišljati na to da s HDZ-om sastavi parlamentarnu većinu, najveća hrvatska stranka ipak će, unatoč sigurno nezgodnim programskim uvjetima manjeg partnera, moći s olakšanjem odahnuti. Teško da će se to olakšanje, međutim, čuti i iz radne sobe tehničkog premijera.
Za predsjednikom u – oporbu? Teško
Domovinski pokret je, naime, nastao prije svega kao politička reakcija na smjer u kojem je HDZ otišao pod vodstvom Andreja Plenkovića. Koliko god to skretanje prema desnom centru bilo turobno maleno i miljama daleko od modernizacije kakva se očekivala od nasljednika Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a, “tvrda desnica” ga je doživjela kao poziv na akciju. Uostalom, većina kritika koje od tamo dolaze na račun HDZ-a idu prema premijeru i njegovom internom krugu suradnika (prije svih Gordanu Jandrokoviću i Davoru Božinoviću) koje je, pametno, Plenković malo sakrio u unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca.
Ne treba imati posebno razvijen talent za pisanje političkih scenarija da se predvidi krunski zahtjev kojeg bi “pokretaši” mogli staviti na stol HDZ-u u mogućim postizbornim pregovorima o formiranju Vlade – da Andrej Plenković ne bude više njen predsjednik.
Tehnički premijer će, nema sumnje, papir s tim zahtjevom ritualno pokidati, spaliti i njegov pepeo razbacati po Markovom trgu. Ali, ako bi Škoro i njegovi ustrajali i i ostanak HDZ-a na vlasti vezali s odlaskom Andreja Plenkovića, teško je vjerovati da bi ekipa s Trga žrtava fašizma nastavila marširati iza sadašnjeg predsjednika stranke – ravno u oporbu. Stoga nije nimalo nezamislivo da, zapravo, bez obzira na to hoće li HDZ biti relativni pobjednik izbora i najbrojniji dio saborske većine, upravo gledamo posljednje tjedne Andreja Plenkovića kao ključnog čovjeka hrvatske vlasti.