Posljednjih dana u kojima smo pratili agoniju pulske brodograđevne firme Uljanik i borbu njenih radnika za isplatu plaće i nastavak egzistencije Uljanika i njihovih radnih mjesta, postalo nam je jasno kako ovo pitanje ima nekoliko bitnih aspekata. Naravno da je primaran aspekt taj da ljudi dobiju plaće za vlastiti rad i potpuno je nevjerojatno da je u Hrvatskoj još uvijek moguće funkcionirati na takav način i da isplata zarađenih plaća uopće dolazi u pitanje.
Međutim, isplata plaća ni na koji način neće ponuditi odgovor na pitanje što će dalje biti s Uljanikom, ali i s hrvatskom brodogradnjom općenito. Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, tim prije jer je u javnost pušten priličan broj paušalnih argumenata, uslijed čega je nemoguće suvislo razgovarati o problemu. Ono što stoji kao neupitna činjenica je to da su ostaci brodograđevne industrije u zemlji, ne samo u ozbiljnoj krizi, nego praktično predstavljaju i posljednje tragove nekad snažne hrvatske industrije i koliko god generirali gubitke, zbog čitavog niza faktora, oni isto tako znatno pridonose punjenju proračuna i broju zaposlenih.
Nedostatak bilo kakve ideje o tome što i kako dalje
Stoga je nevjerojatno da se rasprave o ovom pitanju vode isključivo kroz jednu od tih činjenica, a bez uvažavanja ostalih. Opća pasivnost Vlade po ovom pitanju, ali i po pitanju odnosa prema čitavoj brodograđevnoj industriji tim je nerazumljivija, usporedimo li je s odnosom prema Agrokoru i spremnošću da se uđe u čitav niz dubioznih procesa i zaobiđu uhodane zakonske prakse da bi se riješilo taj problem.
Drugim riječima, ni po jednoj osnovi Agrokor ne može biti strateški bitniji od brodogradnje. Ono što pak posebno uznemiruje, govorimo li isključivo o gospodarskim aspektima problema je nedostatak bilo kakve ideje o tome što i kako dalje. Jer, neovisno o tome kakvu će odluku donijeti, zadatak Vlade je da je konačno donese i počne se baviti svojim poslom, kao i da iza te odluke jasno stane i suvislo je argumentira. Kako ništa od toga nismo čuli, razumljivo je da se revolt radnika pa i nešto šire javnosti, povećao.
Industrijski gradovi koji su oblikovali svoje građane
No, kao što smo već na početku teksta naznačili, neovisno o tome što će se u političkom smislu odlučiti u vezi s Uljanikom, ovo pitanje imat će sudbonosne posljedice po grad Pulu i njegov identitet, način života pa i doživljaja svijeta. Ovo nije nikakva revolucionarna tvrdnja, nego naprosto činjenica. Kao što su brojni industrijski gradovi, poput Manchestera ili Liverpoola, mentalitetski oblikovali vlastite građane, a samim tim i utjecali na njihove umjetničke i intelektualne izričaje i na stvaranje scene, to se isto dogodilo i u Puli.
Odličan rock band The Smithsi, s razlogom su nastali u industrijskom Manchesteru i u njihovom teškom zvuku i tekstovima se umnogome osjećala apokaliptična vizija svijeta i nestanka industrije. Takav band naprosto nije mogao nastati u Veneciji ili Rimu. Jednako tako, da se prebacimo u svijet književnosti i intelektualaca, nije slučajno da se Claudio Magris, pisac koji je podignuo književni spomenik Dunavu, rodio i formirao upravo u Trstu, gradu trajno obilježenom odlukom da postane glavna morska luka podunavskih zemalja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudbina i budući identitet čitavog jednog grada
Potpuno ista stvar vrijedi i za Pulu, u kojoj su Kud Idijoti predstavljali najjasniji izraz industrijskog mentaliteta grada i čiji je dugogodišnji, prerano preminuli frontmen Tusta, čitav život proveo radeći u Uljaniku. Bilo je to primjetno još i s ranijim Atomskim skloništem, ali Kud Idijoti su čitavu stvar doveli do kraja. Iako je Split bio gotovo u istoj mjeri industrijski grad kao Pula, njegovu je kulturnu i umjetničku scenu puno više obilježila tradicionalna veza tog grada s mediteranskim načinom života i svojevrsnim meditativnim eskapizmom, što je bila stvar koja je u Puli bila nemoguća.
S jedne strane zbog drukčije i nepovoljnije klime, ali s druge, čak i bitnije, što je Pula bila grad ogromnog egzodusa i osjetne praznine, koja nije tek tako mogla nadomjestiti nekoliko ozbiljnih demografskih lomova u 20. stoljeću. K tome je bila i ostala znatno manji grad od Splita. Novodoseljeno stanovništvo se zbog toga nije moglo nasloniti na mentalitetsko nasljeđe ili se odati eskapizmu, uslijed čega se naslonilo na ono što je preostalo, a to je bio radnički i industrijski grad. Preciznije govoreći, sve ovo vrijeme, od Drugog svjetskog rata do danas, Pula je praktično bila Uljanik i obratno. Stoga kad govorimo o Uljaniku, moramo imati na umu upravo to, da govorimo o sudbini i budućem identitetu čitavog jednog grada, a skoro svi se pravimo da to ne uočavamo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što god se sad dogodilo s Uljanikom, Pula više neće biti isti grad
Markovina objašnjava zašto misli da će Uljanik imati sudbonosne posljedice na identitet grada Pule
Neovisno o tome što će se u političkom smislu odlučiti u vezi s Uljanikom, ovo pitanje imat će sudbonosne posljedice po grad Pulu i njegov identitet, način života pa i doživljaja svijeta. Ovo nije nikakva revolucionarna tvrdnja, nego naprosto činjenica. Kao što su brojni industrijski gradovi, poput Manchestera ili Liverpoola, mentalitetski oblikovali vlastite građane, a samim tim i utjecali na njihove umjetničke i intelektualne izričaje i na stvaranje scene, to se isto dogodilo i u Puli. Sve ovo vrijeme, od Drugog svjetskog rata do danas, Pula je praktično bila Uljanik i obratno.
Posljednjih dana u kojima smo pratili agoniju pulske brodograđevne firme Uljanik i borbu njenih radnika za isplatu plaće i nastavak egzistencije Uljanika i njihovih radnih mjesta, postalo nam je jasno kako ovo pitanje ima nekoliko bitnih aspekata. Naravno da je primaran aspekt taj da ljudi dobiju plaće za vlastiti rad i potpuno je nevjerojatno da je u Hrvatskoj još uvijek moguće funkcionirati na takav način i da isplata zarađenih plaća uopće dolazi u pitanje.
Međutim, isplata plaća ni na koji način neće ponuditi odgovor na pitanje što će dalje biti s Uljanikom, ali i s hrvatskom brodogradnjom općenito. Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, tim prije jer je u javnost pušten priličan broj paušalnih argumenata, uslijed čega je nemoguće suvislo razgovarati o problemu. Ono što stoji kao neupitna činjenica je to da su ostaci brodograđevne industrije u zemlji, ne samo u ozbiljnoj krizi, nego praktično predstavljaju i posljednje tragove nekad snažne hrvatske industrije i koliko god generirali gubitke, zbog čitavog niza faktora, oni isto tako znatno pridonose punjenju proračuna i broju zaposlenih.
Nedostatak bilo kakve ideje o tome što i kako dalje
Stoga je nevjerojatno da se rasprave o ovom pitanju vode isključivo kroz jednu od tih činjenica, a bez uvažavanja ostalih. Opća pasivnost Vlade po ovom pitanju, ali i po pitanju odnosa prema čitavoj brodograđevnoj industriji tim je nerazumljivija, usporedimo li je s odnosom prema Agrokoru i spremnošću da se uđe u čitav niz dubioznih procesa i zaobiđu uhodane zakonske prakse da bi se riješilo taj problem.
Drugim riječima, ni po jednoj osnovi Agrokor ne može biti strateški bitniji od brodogradnje. Ono što pak posebno uznemiruje, govorimo li isključivo o gospodarskim aspektima problema je nedostatak bilo kakve ideje o tome što i kako dalje. Jer, neovisno o tome kakvu će odluku donijeti, zadatak Vlade je da je konačno donese i počne se baviti svojim poslom, kao i da iza te odluke jasno stane i suvislo je argumentira. Kako ništa od toga nismo čuli, razumljivo je da se revolt radnika pa i nešto šire javnosti, povećao.
Industrijski gradovi koji su oblikovali svoje građane
No, kao što smo već na početku teksta naznačili, neovisno o tome što će se u političkom smislu odlučiti u vezi s Uljanikom, ovo pitanje imat će sudbonosne posljedice po grad Pulu i njegov identitet, način života pa i doživljaja svijeta. Ovo nije nikakva revolucionarna tvrdnja, nego naprosto činjenica. Kao što su brojni industrijski gradovi, poput Manchestera ili Liverpoola, mentalitetski oblikovali vlastite građane, a samim tim i utjecali na njihove umjetničke i intelektualne izričaje i na stvaranje scene, to se isto dogodilo i u Puli.
Odličan rock band The Smithsi, s razlogom su nastali u industrijskom Manchesteru i u njihovom teškom zvuku i tekstovima se umnogome osjećala apokaliptična vizija svijeta i nestanka industrije. Takav band naprosto nije mogao nastati u Veneciji ili Rimu. Jednako tako, da se prebacimo u svijet književnosti i intelektualaca, nije slučajno da se Claudio Magris, pisac koji je podignuo književni spomenik Dunavu, rodio i formirao upravo u Trstu, gradu trajno obilježenom odlukom da postane glavna morska luka podunavskih zemalja.
Sudbina i budući identitet čitavog jednog grada
Potpuno ista stvar vrijedi i za Pulu, u kojoj su Kud Idijoti predstavljali najjasniji izraz industrijskog mentaliteta grada i čiji je dugogodišnji, prerano preminuli frontmen Tusta, čitav život proveo radeći u Uljaniku. Bilo je to primjetno još i s ranijim Atomskim skloništem, ali Kud Idijoti su čitavu stvar doveli do kraja. Iako je Split bio gotovo u istoj mjeri industrijski grad kao Pula, njegovu je kulturnu i umjetničku scenu puno više obilježila tradicionalna veza tog grada s mediteranskim načinom života i svojevrsnim meditativnim eskapizmom, što je bila stvar koja je u Puli bila nemoguća.
S jedne strane zbog drukčije i nepovoljnije klime, ali s druge, čak i bitnije, što je Pula bila grad ogromnog egzodusa i osjetne praznine, koja nije tek tako mogla nadomjestiti nekoliko ozbiljnih demografskih lomova u 20. stoljeću. K tome je bila i ostala znatno manji grad od Splita. Novodoseljeno stanovništvo se zbog toga nije moglo nasloniti na mentalitetsko nasljeđe ili se odati eskapizmu, uslijed čega se naslonilo na ono što je preostalo, a to je bio radnički i industrijski grad. Preciznije govoreći, sve ovo vrijeme, od Drugog svjetskog rata do danas, Pula je praktično bila Uljanik i obratno. Stoga kad govorimo o Uljaniku, moramo imati na umu upravo to, da govorimo o sudbini i budućem identitetu čitavog jednog grada, a skoro svi se pravimo da to ne uočavamo.