Zanimljiv projekt koji će upravo danas, 10.11.2018., na stotu godišnjicu okončanja Prvog svjetskog rata, u organizaciji Europske laboratorije demokracije doživjeti kulminaciju čitanjem manifesta i proglašenjem Europske Republike, upravo zbog apsolutnog momenta utopije ima potencijal otvoriti pitanje buduće perspektive političkog razvoja Europe. Začet putem crowdfunding kampanje, znakovitog imena ‘Europski projekt balkona’, budući da će se manifest diljem Europe čitati upravo s balkona kazališnih ili drugih javnih institucija, ovaj jasan politički čin zapravo predstavlja očiti odgovor moderne ljevice na uspon ksenofobne desnice, a u prvom redu na odnos prema izbjegličkom pitanju.
To se jasno vidi iz samog teksta manifesta: “Proglašavamo da je svatko tko se trenutno nalazi u Europi stanovnik Europske Republike. Mi shvaćamo i prihvaćamo našu odgovornost za zajedničke tekovine Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i zalažemo se da ona konačno postane stvarnost. Iz tog razloga, vrlo rado ćemo podijeliti našu teritoriju s onima koje smo tjerali s njihove i svatko tko želi može biti Europljanin. Europska Republika predstavlja prvi korak na putu prema globalnoj demokraciji. Europa sačinjena od država-nacija je propala”.
Teško ostvariv koncept Europske Republike
“Vizija europske integracije je izdana. Bez političke osnove, jedinstveno tržište i euro su postali plijen neoliberalne agende koja je u suprotnosti s ciljevima društvene pravde. Europa znači ujedinjenje ljudi, a ne integraciju država, stoga suverenitet država treba zamijeniti suverenitet stanovnika. Europska Republika, kako je navedeno, zasnovana je na principu univerzalne političke jednakosti bez obzira na nacionalnost i socijalnu i etničku pripadnost. Konstitutivni elementi Europske Republike su europski gradovi i regije. Došlo je vrijeme da se kulturna raznolikost Europe izrazi unutar okvira političkog jedinstva.”
Ono što je svakome tko pročita manifest Europske Republike momentalno jasno je činjenica da on na svaki način ruši ideološke postavke Europske Unije, koristeći se pak kompletnim humanističkim nasljeđem kao osobnom iskaznicom. Na pitanje radi li se o utopiji i idealu koji iz današnje perspektive izgleda teško dostižan, ako uopće, odgovor je naravno potvrdan. No, s druge strane, bez hrabrosti da se ponudi drukčija vizija Europe, posebno ona koju još uvijek nismo iskustveno isprobali, izgledi da se desi bilo kakav pomak u pozitivnom smjeru, ravni su nuli.
Kako odgovoriti na današnje europske izazove?
Sama Europa, njezin politički i društveni kontekst se rapidno mijenjaju i sad već sasvim solidan broj ozbiljnih ljudi navodi to da sve izgleda kao tridesetih godina, u doba uspona nacizma. U takvim okolnostima pokušaj obrane od aktualnih populističkih politika pukim održavanjem postojećeg stanja stvari, koje se k tome nisu baš dokazale kao uspješne, gotovo sigurno neće polučiti nikakav rezultat. Jednako kao što ga nije polučio istovjetan pokušaj tridesetih godina. O tome uostalom najbolje svjedoči rapidan pad popularnosti etabliranih konzervativnih i socijaldemokratskih stranaka. Pojednostavljeno govoreći, na izazove modernog doba koje želi srušiti postojeći poredak, znatno se efikasnije može odgovoriti pozitivnom utopijom s druge strane.
Koliko god to prihvaćanje svih koji dođu, nadilaženje koncepta nacionalnih država, povratak gradovima i regijama, tj. polisima i ujedinjenje ljudi umjesto država izgledalo totalno nerealno, treba se podsjetiti da je još do prije par godina isto tako nerealno izgledalo da će neke europske države jednostrano ignorirati zajedničke odluke, podizati bodljikave žice na granicama i potpirivati histeriju protiv izbjeglica ili tjerati međunarodna sveučilišta iz zemlje, pokušavati zabranjivati pobačaj i slično. Stoga ne treba nimalo čuditi kako su ovu akciju podržali brojni europski intelektualci s ljevice, poput Antonija Negrije i Elfriede Jelinek ili od naših Dubravke Ugrešić i Srećka Horvata, očito svjesni da je drugačiji koncept ujedinjene Europe nužan. Ma koliko šira javnost i političke elite šutjele o tome.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sto godina od kraja Prvog svjetskog rata vrijedi se pitati: kako ostvariti ideale ujedinjene Europe?
Obljetnica završetka rata dobar je povod za definiranje agende europskog razvoja
Sama Europa, njezin politički i društveni kontekst se rapidno mijenjaju i sad već sasvim solidan broj ozbiljnih ljudi navodi to da sve izgleda kao tridesetih godina. U takvim okolnostima pokušaj obrane od aktualnih populističkih politika pukim održavanjem postojećeg stanja stvari gotovo sigurno neće polučiti nikakav rezultat. O tome uostalom najbolje svjedoči rapidan pad popularnosti etabliranih konzervativnih i socijaldemokratskih stranaka. Na izazove modernog doba koje želi srušiti postojeći poredak, znatno se efikasnije može odgovoriti pozitivnom utopijom s druge strane
Zanimljiv projekt koji će upravo danas, 10.11.2018., na stotu godišnjicu okončanja Prvog svjetskog rata, u organizaciji Europske laboratorije demokracije doživjeti kulminaciju čitanjem manifesta i proglašenjem Europske Republike, upravo zbog apsolutnog momenta utopije ima potencijal otvoriti pitanje buduće perspektive političkog razvoja Europe. Začet putem crowdfunding kampanje, znakovitog imena ‘Europski projekt balkona’, budući da će se manifest diljem Europe čitati upravo s balkona kazališnih ili drugih javnih institucija, ovaj jasan politički čin zapravo predstavlja očiti odgovor moderne ljevice na uspon ksenofobne desnice, a u prvom redu na odnos prema izbjegličkom pitanju.
To se jasno vidi iz samog teksta manifesta: “Proglašavamo da je svatko tko se trenutno nalazi u Europi stanovnik Europske Republike. Mi shvaćamo i prihvaćamo našu odgovornost za zajedničke tekovine Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i zalažemo se da ona konačno postane stvarnost. Iz tog razloga, vrlo rado ćemo podijeliti našu teritoriju s onima koje smo tjerali s njihove i svatko tko želi može biti Europljanin. Europska Republika predstavlja prvi korak na putu prema globalnoj demokraciji. Europa sačinjena od država-nacija je propala”.
Teško ostvariv koncept Europske Republike
“Vizija europske integracije je izdana. Bez političke osnove, jedinstveno tržište i euro su postali plijen neoliberalne agende koja je u suprotnosti s ciljevima društvene pravde. Europa znači ujedinjenje ljudi, a ne integraciju država, stoga suverenitet država treba zamijeniti suverenitet stanovnika. Europska Republika, kako je navedeno, zasnovana je na principu univerzalne političke jednakosti bez obzira na nacionalnost i socijalnu i etničku pripadnost. Konstitutivni elementi Europske Republike su europski gradovi i regije. Došlo je vrijeme da se kulturna raznolikost Europe izrazi unutar okvira političkog jedinstva.”
Ono što je svakome tko pročita manifest Europske Republike momentalno jasno je činjenica da on na svaki način ruši ideološke postavke Europske Unije, koristeći se pak kompletnim humanističkim nasljeđem kao osobnom iskaznicom. Na pitanje radi li se o utopiji i idealu koji iz današnje perspektive izgleda teško dostižan, ako uopće, odgovor je naravno potvrdan. No, s druge strane, bez hrabrosti da se ponudi drukčija vizija Europe, posebno ona koju još uvijek nismo iskustveno isprobali, izgledi da se desi bilo kakav pomak u pozitivnom smjeru, ravni su nuli.
Kako odgovoriti na današnje europske izazove?
Sama Europa, njezin politički i društveni kontekst se rapidno mijenjaju i sad već sasvim solidan broj ozbiljnih ljudi navodi to da sve izgleda kao tridesetih godina, u doba uspona nacizma. U takvim okolnostima pokušaj obrane od aktualnih populističkih politika pukim održavanjem postojećeg stanja stvari, koje se k tome nisu baš dokazale kao uspješne, gotovo sigurno neće polučiti nikakav rezultat. Jednako kao što ga nije polučio istovjetan pokušaj tridesetih godina. O tome uostalom najbolje svjedoči rapidan pad popularnosti etabliranih konzervativnih i socijaldemokratskih stranaka. Pojednostavljeno govoreći, na izazove modernog doba koje želi srušiti postojeći poredak, znatno se efikasnije može odgovoriti pozitivnom utopijom s druge strane.
Koliko god to prihvaćanje svih koji dođu, nadilaženje koncepta nacionalnih država, povratak gradovima i regijama, tj. polisima i ujedinjenje ljudi umjesto država izgledalo totalno nerealno, treba se podsjetiti da je još do prije par godina isto tako nerealno izgledalo da će neke europske države jednostrano ignorirati zajedničke odluke, podizati bodljikave žice na granicama i potpirivati histeriju protiv izbjeglica ili tjerati međunarodna sveučilišta iz zemlje, pokušavati zabranjivati pobačaj i slično. Stoga ne treba nimalo čuditi kako su ovu akciju podržali brojni europski intelektualci s ljevice, poput Antonija Negrije i Elfriede Jelinek ili od naših Dubravke Ugrešić i Srećka Horvata, očito svjesni da je drugačiji koncept ujedinjene Europe nužan. Ma koliko šira javnost i političke elite šutjele o tome.