Otkrivajući informacije o tipu koji je jučer do 11 sati navečer u Novom Zagrebu s nožem mahnitao na svom balkonu i prijetio policajcima da će ih zaklati, ispravno su danas postupili Demokrati, stranka bivšeg SDP-ovca Miranda Mrsića, i njihov izborni partner Laburisti.
No ovdje je temeljno pitanje kako se kod njih, kao i kod nekih drugih stranaka koje izlaze na izbore, uopće može dogoditi da mjesta na svojim listama daju ljudima koji u trci za vlast nemaju što tražiti. Psiholabilnima, povezanima s aferama i nemoralnim postupcima, slabima na alkohol, svrzimantijama koji stranke mijenjaju kao gaće, optuženicima, lakrdijašima i sumnjivim pticama raznih fela. Zar ih hvataju po cesti da bi ih lansirali u politiku?
Kako malo drže do birača
Mi obični građani smatramo da bi stranačka vodstva u tim stvarima trebala biti maksimalno oprezna kako biračima koje pozivaju da im daju glas ne bi pokazali koliko malo do njih drže. No ta razina pristojnosti nije opći standard ni približno i to se vidi na kilometar na nekim izbornim listama.
Evo, na primjer, ovaj Mrsićev kandidat za Sabor, otac četvero djece, navodno je u susjedstvu dobro poznat po sličnim ispadima kao što je bio ovaj u nedjelju zbog koga je moralo intervenirati 20 specijalaca. Pa kako to da vlastita stranka nije upoznala njegovu narav i ćud? Zašto se nisu raspitali o njemu i o svima drugima? Zar ne provjeravaju kandidate na koje su bacili oko? I zašto sada nastavljaju mazati oči javnosti tvrdeći kako je zapravo riječ o divnoj osobi, ”omiljenom političaru” koju je, eto, slomio ”stres uzrokovan koronom, potresom i izborima”?
A čak i da svega ovoga s njime nije bilo, sada bismo voljeli znati tko je uopće Mladen Devčić, odnosno što ga preporučuje da se natječe za jedan od 153 saborska mandata u Republici Hrvatskoj?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema ga na Googleu
Jer, njegovih eventualnih djela ni postignuća nema na Googleu koji sve piše i pamti. O njemu se može naći da je predsjednik jedne udruge građana u kvartu Sopot. Zabilježeno je da je darivatelj krvi, što je pohvalno, ako je to taj. I da je 1988. igrao šestu sporednu ulogu u nekoj TV seriji, ako je to taj. Drugoga nema. Ni zanimanja, ni karijere, ni političkih referenci. Nula.
Pa što će nam to Saboru, to neka nam odgovori doktor Mirando Mrsić, puka je sreća da nema mogućnosti da bi ikakve šanse za plasman došle i blizu kandidata Mladena Devčića. Možda se radi o dobroj duši koja se povremeno poklizne o svoje neukrotive poroke. Ali za politiku je potrebna barem samokontrola. Ovdje je očito nema.
Da, naravno, nije rečeni Mladen jedini čije su ambicije veće od raspoloživog materijala. Ali to Demokrate – kad smo već kod njih – ništa ne opravdava. Svakojake bratije ima među tih preko 2600 stranačkih kandidata da te je strah i zamišljati kakve sve, neke znamo pa nije napamet. Bilo je i u ovom Saboru takvih koje je sito propustilo gdje im nije mjesto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa zar ih hvataju na ulici?
Bit će ih sigurno opet, ne treba se nadati da će nas to mimoići, i to će biti realna slika hrvatske političke kulture i poštovanja prema biračima i domovini. Evo ovoga puta za Živi zid se, recimo, natječe i taj neki sveučilišni nastavnik koji je upravo priveden zbog optužbe da je mužjački navalio na studenticu.
Među kandidatima na listama ima stvarno svega i svačega – od praznih činovničkih glava koje ne znaju ni promijeniti žarulju a sjedili bi u sabornici, do lažnih specijalista, umišljenih veličina, ignoranata, sitnih žmuklera, histerika, obiteljskih nasilnika i navodnih stručnjaka za koje u branši nitko nije čuo.
Neku večer pozvali su, recimo, na televiziju kandidata Davora Dretara zvanog Drele, nositelja jedne os Škorinih lista, da iznese svoju agendu i potkrijepi svoj politički format i značaj. Ne zna čovjek beknuti o bilo čemu, jadno ga je i slušati. Ali misli da je izvrstan i nastupa uznosito, kao da mu nitko nije ravan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa zar ih stvarno hvataju na ulici i stavljaju na liste da nam donose zakone i uređuju živote? Nije čudo da je ”Nitko” vrlo popularan političar. Kraj toliko stvarnih nikogovića, ”Nitko” je još mila majka jer barem ne čini nikakvu štetu.
Što mahnitog čovjeka kojeg smiruje 20 specijalaca kvalificira za mjesto u Saboru?
Sada bismo voljeli znati tko je uopće Mladen Devčić
Među kandidatima na stranačkim listama ima stvarno svega i svačega - od praznih činovničkih glava koje ne znaju ni promijeniti žarulju a sjedili bi u sabornici, do lažnih specijalista, umišljenih veličina, ignoranata, sitnih žmuklera, histerika, obiteljskih nasilnika i navodnih stručnjaka za koje u branši nitko nije čuo. Bilo ih je i u ovom Saboru, bit će ih sigurno opet, ne treba se nadati da će nas to mimoići. I to će biti realna slika hrvatske političke kulture i poštovanja prema biračima i domovini.
Otkrivajući informacije o tipu koji je jučer do 11 sati navečer u Novom Zagrebu s nožem mahnitao na svom balkonu i prijetio policajcima da će ih zaklati, ispravno su danas postupili Demokrati, stranka bivšeg SDP-ovca Miranda Mrsića, i njihov izborni partner Laburisti.
Tog muškarca, stanovitog Mladena Devčića, stavili su, naime, na svoju koalicijsku listu u VI izbornoj jedinici. Jasno da se u ovakvom slučaju ne može polagati pravo na zaštitu privatnosti bez obzira na to koji je bio uzrok ovom ispadanju iz tračnica – pijanstvo, psihičke smetnje ili totalni nervni slom. Dobro da su spomenute stranke to shvatile iako sljedeći dan.
No ovdje je temeljno pitanje kako se kod njih, kao i kod nekih drugih stranaka koje izlaze na izbore, uopće može dogoditi da mjesta na svojim listama daju ljudima koji u trci za vlast nemaju što tražiti. Psiholabilnima, povezanima s aferama i nemoralnim postupcima, slabima na alkohol, svrzimantijama koji stranke mijenjaju kao gaće, optuženicima, lakrdijašima i sumnjivim pticama raznih fela. Zar ih hvataju po cesti da bi ih lansirali u politiku?
Kako malo drže do birača
Mi obični građani smatramo da bi stranačka vodstva u tim stvarima trebala biti maksimalno oprezna kako biračima koje pozivaju da im daju glas ne bi pokazali koliko malo do njih drže. No ta razina pristojnosti nije opći standard ni približno i to se vidi na kilometar na nekim izbornim listama.
Evo, na primjer, ovaj Mrsićev kandidat za Sabor, otac četvero djece, navodno je u susjedstvu dobro poznat po sličnim ispadima kao što je bio ovaj u nedjelju zbog koga je moralo intervenirati 20 specijalaca. Pa kako to da vlastita stranka nije upoznala njegovu narav i ćud? Zašto se nisu raspitali o njemu i o svima drugima? Zar ne provjeravaju kandidate na koje su bacili oko? I zašto sada nastavljaju mazati oči javnosti tvrdeći kako je zapravo riječ o divnoj osobi, ”omiljenom političaru” koju je, eto, slomio ”stres uzrokovan koronom, potresom i izborima”?
A čak i da svega ovoga s njime nije bilo, sada bismo voljeli znati tko je uopće Mladen Devčić, odnosno što ga preporučuje da se natječe za jedan od 153 saborska mandata u Republici Hrvatskoj?
Nema ga na Googleu
Jer, njegovih eventualnih djela ni postignuća nema na Googleu koji sve piše i pamti. O njemu se može naći da je predsjednik jedne udruge građana u kvartu Sopot. Zabilježeno je da je darivatelj krvi, što je pohvalno, ako je to taj. I da je 1988. igrao šestu sporednu ulogu u nekoj TV seriji, ako je to taj. Drugoga nema. Ni zanimanja, ni karijere, ni političkih referenci. Nula.
Pa što će nam to Saboru, to neka nam odgovori doktor Mirando Mrsić, puka je sreća da nema mogućnosti da bi ikakve šanse za plasman došle i blizu kandidata Mladena Devčića. Možda se radi o dobroj duši koja se povremeno poklizne o svoje neukrotive poroke. Ali za politiku je potrebna barem samokontrola. Ovdje je očito nema.
Da, naravno, nije rečeni Mladen jedini čije su ambicije veće od raspoloživog materijala. Ali to Demokrate – kad smo već kod njih – ništa ne opravdava. Svakojake bratije ima među tih preko 2600 stranačkih kandidata da te je strah i zamišljati kakve sve, neke znamo pa nije napamet. Bilo je i u ovom Saboru takvih koje je sito propustilo gdje im nije mjesto.
Pa zar ih hvataju na ulici?
Bit će ih sigurno opet, ne treba se nadati da će nas to mimoići, i to će biti realna slika hrvatske političke kulture i poštovanja prema biračima i domovini. Evo ovoga puta za Živi zid se, recimo, natječe i taj neki sveučilišni nastavnik koji je upravo priveden zbog optužbe da je mužjački navalio na studenticu.
Među kandidatima na listama ima stvarno svega i svačega – od praznih činovničkih glava koje ne znaju ni promijeniti žarulju a sjedili bi u sabornici, do lažnih specijalista, umišljenih veličina, ignoranata, sitnih žmuklera, histerika, obiteljskih nasilnika i navodnih stručnjaka za koje u branši nitko nije čuo.
Neku večer pozvali su, recimo, na televiziju kandidata Davora Dretara zvanog Drele, nositelja jedne os Škorinih lista, da iznese svoju agendu i potkrijepi svoj politički format i značaj. Ne zna čovjek beknuti o bilo čemu, jadno ga je i slušati. Ali misli da je izvrstan i nastupa uznosito, kao da mu nitko nije ravan.
Pa zar ih stvarno hvataju na ulici i stavljaju na liste da nam donose zakone i uređuju živote? Nije čudo da je ”Nitko” vrlo popularan političar. Kraj toliko stvarnih nikogovića, ”Nitko” je još mila majka jer barem ne čini nikakvu štetu.