Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što možemo naučiti iz trenutka u povijesti kad je vlast ugušila jedan omladinski časopis, zbog straha od napretka

Esej Bože Kovačevića o političkim zbivanjima 1968. godine, studentskim nemirima i časopisu Razlog

Razlog, časopis koji je svoje stranice otvorio onima koji su se suprotstavljali otvorenoj namjeri režima da zabrani Praxis sam je bio zabranjen. Očito, tadašnja progresivna jezgra u hrvatskom komunističkom vodstvu ipak nije mogla dopustiti pravu demokratsku raspravu. Pokazalo se još jedanput da je demokratski i slobodarski potencijal koji se šezdesetih godina nedvojbeno razvio u jugoslavenskom društvu toliko nadišao upravljačke kapacitete komunističke elite da je ona samo represiju vidjela kao jamstvo svog održanja na vlasti.

Nakon što su jugoslavenske vlasti preuzele kontrolu nad političkim zbivanjima 1968. godine, službena interpretacija tvrdila je da su za studentske nemire bili krivi praksisovci. Kritiku svega postojećeg kao glavno usmjerenje za djelovanje tih filozofa i sociologa predstavnici vlasti tumačili su, s jedne strane, kao zagovaranje višestranačkog sustava i, s druge, kao unitarizam i pokušaj političke reafirmacije prethodno odbačenih komunističkih lidera Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića i Dobrice Ćosića.

Dok su beogradski studentski nemiri pružali kakve-takve argumente za optužbe protiv praksisovaca jer su tamošnji pripadnici toga kruga doista aktivno sudjelovali u studentskoj pobuni presudno utječući na formuliranje političkih zahtjeva, u Zagrebu je glavni urednik Praxisa Gajo Petrović – temeljem prethodne zamolbe Sveučilišnog komiteta SKH – studente nagovarao da ne izlaze na ulice.

Istina, on je naglasio da su demonstracije demokratsko pravo, ali je istaknuo da bi one imale smisla tek ako bi prethodno bili jasno definirani politički ciljevi u ime kojih se organiziraju. On je predstavnicima SKH predlagao da razgovaraju sa studentima kao s relevantnim političkim partnerima umjesto da im prijete policijom i vojskom i tretiraju ih a priori kao neprijatelje socijalizma, ali njegovi prijedlozi nisu prihvaćeni.

Nakon obračuna sa studentima, obračun s Praxisom

Činjenica da je on na studente imao veći utjecaj nego službeni predstavnici partijskih struktura Marko Veselica, Šime Đodan i Dušan Bilandžić bila je, očito, dovoljan razlog da ga vlasti proglase subverzivnim elementom. Sve je, dakle, davalo naslutiti da će nakon obračuna sa studentima uslijediti obračun s Praxisom. Zabranjivanje beogradskog lista Student, koji je bio glasilo pobunjenih studenata, smatralo se uvodom u odlučujući obračun s navodnim idejnim začetnicima svih tih zbivanja.

No, nakon što je zabranjen i beogradski omladinski list Vidici, režim se nije usmjerio protiv Praxisa nego se usredotočio na gušenje slobode umjetničkog stvaralaštva. Režim se, dakle, obračunavao s onim što je sam prethodno omogućio i čime se legitimirao kao pokazateljima svog nedogmatskog karaktera. Najspektakularniji su bili obračuni s filmovima takozvanog crnog vala koji su kritički obrađivali pitanja revolucije, ismijavali službene rituale vjernosti već odavno iznevjerenim idealima i tretirali društvene probleme koji su se pojavili u dinamičnom jugoslavenskom društvu.

Država je odobravala sredstva za snimanje tih filmova, cenzorske komisije u kojima su sjedili predstavnici Partije dopuštale su javno prikazivanje tih filmova, a javni tužitelji su pokretali postupke za njihovo zabranjivanje. Konačni obračun s crnim valom dogodio se zabranom prikazivanja filma Plastični Isus beogradskog režisera i aktivnog sudionika studentskih zbivanja 1968. Lazara Stojanovića. Film je, kao završni rad na Akademiji za film, pozorište, radio i televiziju, snimljen 1971. godine.

Tragedija beogradskih partijskih liberala

Režiser Lazar Stojanović je pred kraj služenja vojnog roka 1972. godine uhapšen i osuđen. Vojni ga je sud osudio na godinu i pol zatvora, a konačna presuda Vrhovnog suda izrečena 1973. godine odredila je tri godine zatvora. Zadaća obračuna s pretjerano slobodnom umjetnošću i s protivnicima i kritičarima službene politike dopala je liberalima Marku Nikeziću i Latinki Perović u Beogradu te zdravim i progresivnim snagama u Zagrebu na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom.

Tragedija beogradskih partijskih liberala možda je najjasnije iskazana na slučaju poznatog filma Dušana Makavejeva WR ili misterije organizma. Premda je film – koristeći mnoge nekonvencionalne avangardističke postupke – bio eksplicitno antistaljinistički, upravo je u vrijeme vlasti beogradskih partijskih liberala onemogućeno njegovo javno prikazivanje. Partizanski ratni veterani, čija se službena organizacija SUBNOR najžešće obrušavala na taj film i njegovog autora, tada su očito bili jači od liberala koji su nominalno obnašali vlast u Srbiji.

Progresivne snage u Hrvatskoj vlasti su 1971. godine koštali isti oni partijski aktivisti koji su u njihovo ime 1968. pobunjenim studentima prijetili vojskom i policijom. Ti predstavnici progresivnih snaga iz 1968. proglašeni su 1971. ekstremnim nacionalistima. I masovni studentski štrajk, ovaj put organiziran u znak podrške politici čistih računa za koju se zauzimalo hrvatsko političko rukovodstvo, izmaknuo je kontroli republičke vlasti.

Nije bilo službene sudske zabrane, samo obustava financiranja

Dotad nezabilježeni politički pluralizam 1970. i 1971. godine koji se, između ostalog, očitovao u sveobuhvatnoj i potpuno slobodnoj javnoj raspravi o predstojećim ustavnim promjenama, prekinut je sjednicom Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 2. 12. 1971. Lideri Saveza komunista Hrvatske odstupaju, studentski štrajk brutalno je ugušen, a njegovi vođe osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne.

Tek nakon što su s vlasti u Hrvatskoj odstranjeni nacionalisti, a u Srbiji liberali, na red je došao Praxis. 1973. je posljednja godina izlaženja Praxisa i održavanja Korčulanske ljetne škole do čega je došlo zbog potpune obustave financiranja. Dakle, nije bilo službene sudske zabrane kao u slučaju beogradskog studentskog i omladinskog tiska ili nekih od filmova crnoga vala niti kaznenog progona urednika i autora.

Kako je pokrenut Razlog, časopis mladih za kulturu…

Zanimljivo je da je u Hrvatskoj 1968. ipak zabranjen jedna važan časopis. Zabranjen je zbog toga što je pokušao razobličiti tada službenu verziju režimskog tiska prema kojoj su studentske nemire organizirali praksisovci i zbog toga što se suprotstavljao mogućoj zabrani Praxisa koja se tada očekivala. Riječ je o časopisu Razlog. Uz još mnogo toga važnog što je pokrenuto 1961. godine, tada je u Zagrebu pokrenut i Razlog, časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu.

Od 1967. godine podnaslov časopisa glasi Književna revija za suvremene probleme. Na stranicama tog časopisa profilirali su se pjesnici i književnici mlađe generacije koji su njegovali otvorenost prema svijetu, što je značilo prema Zapadu, i senzibilitet za nove umjetničke prakse te demonstrirali jasan odmak od paradigme podčinjavanja umjetnosti zahtjevima političke pragme što je bilo obilježje kulturnog života u jednostranačkim komunističkim diktaturama.

Među razlogovce, između ostalih, spadaju i tako poznata imena kao što su Vjeran Zuppa, Vlado Gotovac, Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Ante Stamać i Tonko Maroević. Zašto je, dakle, zabranjen Razlog? Za broj 57 časopisa Razlog urednici su pripremili tekstove o tada aktualnim studentskim pobunama u Europi. Prije nego što je broj izašao, dogodili su se studentski nemiri u Beogradu i Zagrebu pa je broj dopunjen proglasima sa tih zbivanja i jednim autentičnim svjedočenjem Ruže Petrović, asistentice na beogradskom Filozofskom fakultetu, o premlaćivanjima studenata u Beogradu.

… a onda broj sa svjedočenjima o premlaćivanjima povučen iz tiska

Rukovodstvo Studentskog centra, izdavača časopisa, donosi odluku o povlačenju časopisa iz tiska. 9. srpnja Okružni sud u Zagrebu dopušta distribuciju časopisa, ali Vrhovni sud uskoro donosi odluku o zabrani. No, još prije nego što je broj 57 bio pripremljen za tisak uredništvo je otpočelo pripremati idući broj. Na adrese 142 istaknutih javnih osoba upućen je dopis s molbom da ukratko komentiraju netom prohujala studentska zbivanja. Prije nego što su svi pozvani stigli poslati svoje odgovore izdavač je odlučio obustaviti izdavanje Razloga.

Glavni urednik Razloga Milan Mirić sačuvao je 18 pristiglih odgovora koji su objavljeni u Gordoganu, u broju 2-3 2004. godine. Gajo Petrović poslao je transkript svojega izlaganja sa skupa članova SK Filozofskog fakulteta, koji je održan 10. lipnja 1968., dan nakon što je on izbačen iz te organizacije. U tom tekstu je detaljno opisan slijed zbivanja, a sve to proturječilo je tada već javno učvršćenoj verziji o nekoj praksisovskoj antipartijskoj zavjeri. Pozivu na anketu odazvala su se i dvojica poznatih zagrebačkih glumaca.

Fabijan Šovagović je zaključio da sazrijeva vrijeme za mlade ljude skupljene na loše organiziranom studentskom skupu. „Ti su nemiri dakle humanistički jer ih nudi biološka pobuna, neiskvarena, spontana i iskrena. Ona možda još ne zna precizno što hoće ali osjeća što neće i što je kvari, što joj smeta da živi u humanizmu.(…) Ona ima nepogrešiv instinkt za prave ljude, posjeduje reflekse. Nepogrešive.“, zaključio je Šovagović. I njegov kolega Pero Kvrgić o studentskoj pobuni govorio je s izrazitom simpatijom.

Konstatirao je da studenti ipak nisu dali jasan odgovor na pitanje o uzrocima problema koji su ih potaknuli na pobunu: „Međutim, nepotpuno informiranje, dezinformiranje, neznanje stvari, čega su i sami svjesni, priječilo ih je da se pitaju iz koje strukture proizlaze sve te negativne pojave, jer te pojave negativne nisu slučajne, iz nečega one proizlaze.“

‘Bit će to velika pobjeda istinskog internacionalizma’

Reagirajući na tada očito postojeće i javno izražene namjere da se zabrani časopis Praxix, jedan od njegovih suradnika, poznati estetičar Danko Grlić napisao je sarkastično-ironični prijedlog u 12 točaka o nužnoj zabrani Praxisa. Referirajući se na sve optužbe koje su u medijima bile lansirane protiv Praxisa Grlić je, rugajući se onima koji to predlažu, ustvrdio da će ukidanjem Praxisa nestati svi unitaristi pa je nastavio: „Nestat će istovremeno i posljednji nacionalisti. Bit će to velika pobjeda istinskog internacionalizma koji se, kako su to utvrdili brojni istraživači, decenijama najuspješnije njegovao u regionima Širokog Brijega i Ravne Gore.“ Vjeran Zuppa se pridružio obrani Praxisa.

„Što se dobiva ukidanjem ovog časopisa doista ne znam jer ipak nikada nitko neće moći reći da je, valjda, Praxis sam i stvarao sve one socijalne, političke i ekonomske probleme na koje je upozoravao, koje je naprosto iznosio ili koje je filozofski komentirao.“ Komentirajući pravu medijsku hajku koju su protiv studentskog protesta i protiv Praxisa kao uzročnika te pobune vodili režimski mediji, filozof Milan Kangrga je napisao: „Gotovo je nevjerojatno i zapravo čudovišno, koliko je u vezi s proteklim događajima iz tih izvora poteklo dezinformacija, neistina, kleveta, svjesnih podvala i konstruiranih optužbi, insinuacija pa čak i najočitijih falsifikata.“

Ipak nisu mogli dopustiti pravu demokratsku raspravu

Na laž kao sredstvo koje u borbi protiv studentskog pokreta koriste partijski forumi i režimski tisak oštro se okomio i student Vladimir Roksandić. Razlog broj 58, u kojem su trebali biti objavljeni i ovdje spomenuti odgovori na pitanje o ocjeni studentske pobune 1968. godine, nikad nije izašao. Časopis koji je svoje stranice otvorio onima koji su se suprotstavljali otvorenoj namjeri režima da zabrani Praxis sam je bio zabranjen. Očito, tadašnja progresivna jezgra u hrvatskom komunističkom vodstvu ipak nije mogla dopustiti pravu demokratsku raspravu.

Pokazalo se još jedanput da je demokratski i slobodarski potencijal koji se šezdesetih godina nedvojbeno razvio u jugoslavenskom društvu toliko nadišao upravljačke kapacitete komunističke elite da je ona samo represiju vidjela kao jamstvo svog održanja na vlasti. Kad su pripadnici hrvatskog partijskog rukovodstva 1971. godine odbili primijeniti represiju protiv tada već jasno profiliranih opozicionara u Matici hrvatskoj i u studentskoj organizaciji, ni za njih više nije bilo mjesta u strukturama vlasti.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
38 članaka Više o autoru