Nogomet je promijenio doživljaj Londona

No, ovoga puta jedna je utakmica, odgledana u dresu hrvatske reprezentacije u samom središtu Londona promijenila doživljaj mog ovoljetnog boravka u toj otočkoj europskoj prijestolnici. Ispražnjenoj, doduše, pošto je predmetna nogometna polufinalna utakmica engleske i hrvatske reprezentacije Londončane zatvorila ili na grupno euforično gledanje u Hyde Parku ili u kuće gdje su se stiskale šakice i držale figice. Prvi pokušaj gledanja okršaja dviju sila, njihove i naše, naravno, odvio se u Chelseaju, poprilično udaljeno od Southwarka u kojem smo bili smješteni, a do kojeg nam se od glave do pete umočenima u crveno-bijele kvadratiće pola sata trebalo metroom voziti do Puba ”Goat” (Jarac) u kojem su brojni londonski Hrvati, navodno, odgledali sve utakmice ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva.

Autorici se kolumne, kao horoskopskoj jarici, učinilo znakovitim da “ode k jarcu” odgledat tako važnu utakmicu te je bez mrmljanja na tom putu pratila supruga i sa sobom povukla i prijateljicu Barbaru. Na vratima “Jarca” nas je takve kvadratićima osute jedan uobičajeno ruzinavi, no izuzetno zgodan Londončanin uprkos velikoj gužvi ipak pustio na gornji kat s TV ekranom koji se izgubio pod glavama i tjelesinama kršnih Hrvatica i Hrvata. Nabrzinu je shvaćeno da valja dat petama vjetra i vratiti se u vlastiti hotel taksijem, iz kojeg smo, nažalost, vrlo brzo primijetili potrese londonskih lokala koji su se zatresli od euforije izazvane prvim (naposljetku, srećom, i jedinim) engleskim golom.

Posprdno komentiranje hrvatskih igrača i navijača

Iskreno uvjerena da u Engleskoj mora uživljeno pratiti nogometne utakmice protiv Hrvatske, jer je tijekom njezina posjeta Wembleyju 2007. godine na kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo Hrvatska Englesku potukla rezultatom 3:2, autorica se s pratnjom nakon dvadesetak minuta vožnje namontirala u hotel, među brojne navijače svih boja koža, od kojih, naravno, nitko nije navijao za Hrvatsku.

Bolne urlike Engleza, kojih su većina tijekom prvog poluvremena posprdno komentirala našu reprezentaciju i naše navijačice, uskoro su, međutim, u dva navrata probili urlici veselja troje dvobojnih Hrvata iz zadnjeg reda. I po završetku utakmice, dok su svi tugovali i ridali, taj se trojac usred Londona jako veselio. Toliko se veselio da je autorica kolumne odlučila i na sutrašnje predavanje prijateljice Barbare Vujanović otići dvobojna, u kvadratićima. No, pristojnost nalaže biti pristojan u gostima, pa se u jedan od najvažnijih londonskih muzeja ipak uvukla pristojno odjevena.

Predavanje hrvatske kustosice prošlo je, u Hrvatskoj, nezamijećeno

Dakle, uz prevažnu utakmicu, u Londonu se ovo ljeto održalo i jedno važno predavanje, koje je, tako uobičajeno za nas, medijski ostalo nezamijećeno. U londonskom je British Museumu, najstarijem javnom muzeju na svijetu osnovanom 1753. godine, od 26. travnja do 29. srpnja ove godine postavljena izložba “Rodin and the art of ancient Greece”. U sklopu te izložbe mlada je hrvatska povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu, održala predavanje “Rethinking The Thinker”, o najpoznatijoj skulpturi “Mislilac” Auguste Rodina, kontekstu njezina nastanka, opstanka, odljeva, povijesnih i suvremenih poveznica, utjecaja te utisnutih tragova.

Predavanje je, održano pod prizemnim muzejskim holom natkrivenim dojmljivom staklenom mrežastom opnom Londonu nezaobilaznog arhitekta Sir Normana Fostera iz 2000. godine kojim dominira rekonstruirana okrugla dvorana goleme muzejske čitaonice, okupilo velik broj posjetitelja koji su bez daha odslušali sjajno predavanje na tečnom engleskom i francuskom jeziku. Barbara je zagospodarila velikom predavaonicom Britanskog muzeja i požnjela pljesak iskrenog oduševljenja uglavnom uobičajeno ukočenih Engleza.

Tako se igrom slučaja dogodilo da su u dva dana dvije lijepe manifestacije, hrvatskog sporta i intelekta, popravile i moj ovogodišnji doživljaj Londona, koji se sjajno osunčan kroz par dana predstavio jednom posve drugačijom slikom. Slikom kojom je, naravno, dominirala njegova nevjerojatna suvremena arhitektura, kojoj se sada nakratko i posvećujemo. Nažalost, uslijed opsega samo nekim njezinim dijelovima, naravno.

Dogradnja oko koje su se stručnjaci svađali

Grad-gradilište, koji, kako god se već desetljećima činio dokraja definiranim, zapravo dokazuje da površinom podnosi toliki broj novih urbanističkih i arhitektonskih intervencija, koji ljudi naših krajeva teško mogu i zamisliti. The City, poslovno središte, još od kraja 1960-ih do sredine 1980-ih godina definirano gradnjama kojima smo na predavanjima o svjetskoj arhitekturi profesora Filipovića na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1990-ih napajali oči, i danas rese gradnje poput Lloyd’sa Richarda Rogersa i partnera ili znatno mlađeg ostakljenog nebodera St Mary Axe, omiljeno zvanog “Gherkin” (krastavčić za kiseljenje), Normana Fostera od “samo” 195 m iz 2004. godine.

No iste se gradnje danas s južnih londonskih dokova i ne vide jer su ih nove, više i ambicioznije gradnje u cijelosti prikrile. Nesumnjivo se najdomljiviji pogled na to poslovno čvorište pruža iz velebne galerije Tate Modern, koja i sama po sebi, iz 1981. godine zatvorene elektrane Bankside prenamijenjena u galerijski prostor od sjajnih švicarskih arhitektata Herzoga and de Meurona, oduzima dah. Otvorena ”Milenijske” 2000. godine ta je galerija i kroz sljedeće desetljeće dograđivana dijelovima oko kojih su se lomila stručna koplja, no njezina je sjajna vizura i fantastično riješena urbanističko-arhitektonska impostacija dokraja oplemenjena gradnjom pješačkog Milenijskog mosta.

Milenijski most je jedan od ljepših na Temzi

Postavljen u samoj središnjoj osi galerije, čijim glavnim, ulaznim pročeljem dominira visoki toranj stare elektrane u tamnocrvenoj cigli, Milenijski most, također jedno od ostvarenja “Milenijske” godine, dizajniran i izveden od Arup grupe u suradnji s biroom Foster and Partners, sigurno je jedan od ljepših premosnica Temze.

Redizajniran 2002. godine, most gradi dio urbanističko-arhitektonske osi između slavne barokne katedrale Svetog Pavla arhitekta Sir Christophera Whrena, dovršene 1711. godine, i Tate Modern galerije, koju os opet s obje strane, kao i prostor oko katedrale, ograđuju sjajna ostvarenja brojnih značajnih arhitektonskih imena današnjice, uključujući i Jeana Nouvela.

S mosta se pruža fantastičan pogled na istok i zapad Londona, pri čemu sa sjevera istočne dokove grade luksuzni stambeno-poslovni sklopovi kojima se s juga suprostavlja nova izgradnja visokih i ostakljenih kristaličnih formi, među kojima dominira impoznatni toranj The Shard talijanskog arhitekta Renza Piana i suradnika, koji uistinu poput krhotine visoke 306 m novom dimenzijom mijenja londonske vizure.

Istočni London ne zaostaje u gradnji grozdova staklenjaka poslovno-stambene namjene pa Canary Wharf s nevjerojatnom istoimenom stanicom arhitekta Normana Fostera te 240 m visokim tornjem piramidalnog završetka One Canada Square, američkog arhitekta Cesar Pellija, poravanava jezičac vage atraktivnosti, koja, ipak preteže u smjeru zapadnih i južnih dokova. I tako dalje i tako dalje. Posvuda kranovi dizalica, kranovi dizalica i kranovi dizalica kojima nema kraja.

Suvremenom arhitekturom London se već smjestio u budućnost

Zamašnjak izgradnje Milenijskih građevina dovršenih 2000. godine, poput golemog London Eye kotača-promatračnice na južnoj obali prekoputa Parlamenta, griničke Milenijske kupole, galerije Tate Modern ili Milenijskog mosta do nje, nastavio se izgradnjom brojnih sadržaja pred Olimpijske igre 2012. godine i za današnji se London uistinu može tvrditi da se u bitnome suvremenom arhitekturom zapravo već smjestio u budućnost. No, važno je naglasiti, na način kojim nije ugrožena nit prošlost, nit sadašnjost i kojim se posjetitelje ostavlja fascinirane dojmom nevjerojatne moći ovladavanja prostorom i nebom.

Ono što, sem veličine, mjerila i financijske moći, London u bitnome dijeli od primjerice Zagreba, jest i činjenica fantastično riješenog prometnog sustava, kojim naravno dominira The Tube, londonski metro, kao najstariji sustav podzemnih željeznica na svijetu, začet 1863. godine, a kojim se prometno opslužuje i znatno šire gradsko područje od samog Londona. Kompleksni mravinjak podzemnih prometnih kanala ono je što London već stoljeće i pol spašava od kolapsa i gostujuće Zagrepčane u njemu navodi na zaključak da je podzemna željeznica onaj ključni strateški cilj koji Zagreb, nažalost, nije ostvario, a koji će kad tad doći na red i u našem promašenim i nekvalitetnim investicijama osiromašenom glavnom gradu.

Grad koji nema problem s interpolacijom tradicionalnog i modernog

Ono što možda u Londonu i ponajviše zadivljuje je njegova komunalna infrastruktura. Nevjerojatna dotjeranost, nerijetko teksturom te materijalima i spojenih prometnih i pješačkih površina, rasvjetnih sistema, odmorišta, koševa za smeće, sliku jednog prometnog i ubrzanog grada predstavlja privlačnom i ugodnom. Veliki parkovi su prirodni i u pravilu do te mjere intaktni da se ni ne navodnjavaju te posjetitelje začudi žutilo njihove trave, dok manje gradske ozelenjene površine zadivljuju travnjacima, cvjetnjacima, vodom i spomeničkom plastikom.

Nadalje, treba se osvrnuti i na pitanje interpoliranja suvremene arhitekture u zatečenu, baštinjenu, koje, za razliku od Zagrepčana, Londončanima ne predstavlja nikakav problem. Dapače. Apsolutno svugdje, pa i u najvrjednijim urbanističko-arhitektonskim zonama, intervenira se progresivno i samo suvremnim formama, ne podilazeći zatečenim situacijama, većini Hrvata tako milim, kvazidopadljivim neostilskim formama.

Tako je na maloj ozelenjenoj površini tik uz baroknu katedralu Svetog Pavla 2008. godine od biroa Make Architects i moglo nastati hipermoderno, ostakljeno i oštro zdanje malog Gradskog informacijskog punkta, koje kao da se ne miri, već ”bode” zatečenu arhitekturu sakralne namjene. I upravo tamo se kristalizira i ispravnost takvog pristupa kao jedinog prihvatljivog.

Kako da se trgnemo iz učmalosti i malograđanštine

O primjerenom interveniranju u štićenu baštinjenu arhitekturu da i ne govorimo. Možda i najljepši primjer istog predstavlja recentna dogradnja novog ulaza, dvorišta i galerije slavnog Victoria & Albert muzeja u Južnom Kensingtonu od strane i Stirlingovom nagradom ovjenčane arhitektice Amande Levet. U zadivljujućoj osi ulice Exhibition Road redaju se tako slavni muzeji, Znanosti, Prirodoslovlja, Imperial College arhitekta Normana Fostera i partnera te divni V&A Museum, koji je zaslugom arhitektice Levet zasjao i suvremenim sjajem.

Novo vrijeme ostavlja trag novom arhitekturom, koja ukoliko je dovoljno vrijedna i kvalitetna osigurava svoje mjesto u povijesti budućnosti, a ukoliko nije smjenjuje se novijim i boljim zdanjima. Bez odveć patetike i histerije. No preduvjet je kvaliteta. Vrhunska arhitektonska kvaliteta, koja se u nas, osim u onim rijetkim sretnijim situacijama, teško probija kroz more političkih, financijskih i inih interesa.

Krajnje suvremene te ponegdje i namjerno oštre i prepotentne ostakljene forme različitih namjena suvereno se suprostavljaju kamenim masivima katedrala, mastodontskih galerija ili hotela i zapravo svojevrsnim kontrapunktom ostvaruju čarobne vizure, u kojima prošlost ne smeta sadašnjosti, ali ni sadašnjost baštinjenom. Puno toga bi tako Hrvatska i Hrvati mogli naučiti od onih koje su, eto, par puta u bitnim nogometnim utakmicama potukli, a London bi uistinu bio jedno od pravih mjesta za to. Valja nam se trgnuti iz učmalosti, malograđanštine i opće nedobronamjernosti te se dokazati i ne samo na sportskim terenima. Mi bismo i to mogli i morali jer i naši gradovi i naša djeca to zaslužuju.