Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što nam 11 tisuća slobodnih mjesta na sveučilištima govori o obrazovnom sustavu

Razlozi su strukturalne prirode i ne mogu se tek tako pripisati demografskim promjenama

Biti sveučilišni profesor i baviti se znanošću je privilegij i položaj koji jednostavno ne može biti u istoj kategoriji sindikalne i radne zaštite kakvu zasluženo imaju radnici koji rade fizičke poslove. Posebno jer ta vrsta nedodirljivosti utječe na nedostatak znanstvenih i profesionalnih ambicija te tako provincijalizira čitav sustav, čineći to da je kvaliteta obrazovanja koje tako inertna sveučilišta nude jednostavno loša.

Poznata izreka da vrč ide na vodu dok se ne razbije je prvo što mi je palo na pamet kad sam pročitao podatak da je na hrvatskim sveučilištima preostalo čak 11 tisuća slobodnih mjesta u okviru upisnih kvota. Riječ je o skoro trećini predviđenih mjesta, što znači da je došlo do kolapsa sveučilišnog sustava.

Razlozi su strukturalne prirode i ne mogu se tek tako pripisati demografskim promjenama i odlasku većeg broja ljudi iz zemlje, iako to jeste jedan od eksternih razloga ovoga što se dogodilo. Drugi od eksternih razloga odnosi se na realnu skupoću studiranja. Bilo tko, tko mora otići u drugu sredinu na studij, susreće se s čitavim nizom troškova, od najma stana, režija, prehrane, pa do nekog oblika školarine, koje značajan postotak ljudi više sebi ne može priuštiti. Treći eksterni razlog, koji je posebno karakterističan za Dalmaciju, odnosi se na činjenicu da rentijerska ekonomija, koja omogućava relativno lagodan život, bez većih naprezanja, naprosto destimulira daljnje školovanje, jer je ono u takvom shvaćanju svijeta naprosto višak.

Paralelni svemir apsolutne statičnosti

Ova tri razloga su nešto na što samo sveučilište ne može izravno utjecati, nego eventualno posredno kroz pritiske na promjenu ekonomske politike u zemlji i kroz stvaranje društvene klime koja bi poticala kritičko mišljenje i potrebu za studiranjem. Međutim, ono na što sveučilišta mogu utjecati su unutrašnji razlozi koji su doveli do ovakvog pada, a njih ima puno i proizvodili su se planski.

Prije svega, sveučilišta žive u nekom paralelnom svemiru apsolutne statičnosti i skoro pa zakonske nemogućnosti da se to u skorije vrijeme promijeni. Tko je jednom dobio izbor u zvanje i ugovor na neodređeno vrijeme, uživa svaku moguću vrstu zaštite i može, uz minimalan trud, mirno dočekati penziju na istom radnom mjestu. Bez obzira na to bio dobar ili loš profesor, neovisno o potencijalnoj konkurenciji od strane ljudi koji se bave znanošću izvan sustava i sl.

Biti sveučilišni profesor i baviti se znanošću je privilegij i položaj koji jednostavno ne može biti u istoj kategoriji sindikalne i radne zaštite kakvu zasluženo imaju radnici koji rade fizičke poslove. Posebno jer ta vrsta nedodirljivosti utječe na nedostatak znanstvenih i profesionalnih ambicija te tako provincijalizira čitav sustav, čineći to da je kvaliteta obrazovanja koje tako inertna sveučilišta nude jednostavno loša.

Uklanjanje kritičke misli sa sveučilišta

Drugi unutarnji problem je apsolutni bespogovorni pristanak na uvođenje i egzistenciju bolonjske reforme, čiji je temeljni zadatak bio u tome da ukloni kritičku misao sa sveučilišta općenito, s posebnim naglaskom na humanistiku i društvene znanosti te da studij pretvori u neku vrstu seminara za skupljanje bodova i stvaranje ljudi usko specijaliziranih za određene mehaničke poslove.

Konačno, treći problem koji je eskalirao i umnogome uzrokovao ovakav kolaps, jeste proizvoljno donošenje upisnih kvota koje su se sve više širile zbog naraslih apetita za ubiranjem školarina, što je dovelo do eksplozije raznih izbornih kolegija i isplate dodatnih honorara ljudima koji su ionako na plaći unutar sustava.

Sve navedeno pokušalo se promijeniti putem svojedobnih studentskih blokada i kroz uvođenje ideje o besplatnom školovanju, ali se u tome nije uspjelo. Najbolji primjer koji to pokazuje je činjenica da su upravo doktorski studiji, koji bi morali biti besplatni, ali s visokim kriterijima upisa, i dalje zlatna koka za naplatu skupih školarina i efikasna brana za otvorenost sustava.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
121 članak Više o autoru
Više s weba