“Ja ću to vama reći kada ja kažem da je vrijeme”, rečenica je koja bi mogla ostati zapamćena u kronikama hrvatske politike. Izgovorio ju je, naime, jutros u Dubrovniku premijer Andrej Plenković, odgovarajući na pitanja o tome tko su ministri koji odlaze i tko su oni koji će doći u rekonstrukciji Vlade. Tri sata kasnije, ministar državne imovine Goran Marić je u Novom Vinodolskom objavio da je dao neopozivu ostavku.
Premijer Plenković je, dakle, još jutros prema medijima i javnosti odigrao tvrdo, prikazavši se kao čovjek koji ima apsolutnu kontrolu nad procesima. Bahatost koja dolazi s takvim stavom, međutim, često zna biti i manifestacija nesigurnosti, pogotovo kad mu je ministarska ostavka još praktički istog jutra pred kamerama i mikrofonima bačena na stol. Nije, dakle, vrijeme kad Plenković kaže da je vrijeme – barem u ovom slučaju – vrijeme za objavljivanje ostavke bilo je ono koje je izabrao Goran Marić.
Svjetlosne godine
Unatoč upornom (očajničkom?) pokušaju da se javno predstavi kao suvereni gospodar zbivanja, Plenkoviću ona u posljednje vrijeme cure kao pijesak kroz prste. Priča o rekonstrukciji Vlade sjajna je ilustracija tog procesa. Promjene u Vladi se rade tako da što manje politički bole, dakle, brzo. Premijer izađe pred javnost, kaže tko odlazi, zahvali im se na radu i najavi nove ljude. Plenkovićeva rekonstrukcija je svjetlosnim godinama daleko od takve, ona mu se jednostavno i jako neuredno – događa. Politička šteta koju pritom podnosi HDZ i predsjednička (još uvijek neslužbena) kandidatkinja te stranke Kolinda Grabar-Kitarović svakim je danom sve veća.
Podsjetimo, prvo je krajem lipnja Marija Pejčinović Burić izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Sjajan diplomatski uspjeh, međutim, pao je u drugi plan pred nabujalim aferama ministra uprave Lovre Kuščevića. Plenković je već u tom trenutku trebao povući planirane poteze rekonstrukcije (jer se za mogući odlazak Pejčinović Burić zna već mjesecima) i staviti točku na tu priču. No, Kuščevićevi problemi gomilali su se dan za danom sve do ostavke prošlog ponedjeljka nakon koje je Plenković najavio “osvježenje, svojevrsnu rekonstrukciju Vlade”. I opet pao na onome u čemu je, kako je pokazao njegov mandat, najslabiji – brzom donošenju odluka.
Neopozivo
Vrijeme je prolazilo, špekulacije o tome tko odlazi, a tko ostaje su se rojile (i tako, jasno, unosile nemir u Vladu i politički štetile HDZ-u), a u medije je iscurilo (još) nekoliko neobičnijih poslova ministra državne imovine Gorana Marića. Pa je, eto, još jedan ponedjeljak u Hrvatskoj obilježen – ministarskom ostavkom. U ovom trenutku još se ne zna je li to kraj “osvježenju, svojevrsnoj rekonstrukciji” Vlade, ili će, možda, još neki ponedjeljak obilježiti nova ministarska demisija i priče o aferama, odlascima i dramama u Vladi Andreja Plenkovića.
Marićeva ostavka, pritom, valja ovdje zabilježiti, nije nimalo podsjećala na one koju su dosad dali Kuščević i prije 14 mjeseci Martina Dalić. Njih dvoje su ostavke obznanili javnosti u društvu Andreja Plenkovića, što je ostavljalo dojam da premijer ipak ima kontrolu nad zbivanjima. Marić je svojom ostavkom udario o stol udaljen nekoliko stotina kilometara od premijera. I još je, za razliku od Kuščevića prošli tjedan, naglasio da se radi o neopozivoj ostavci. Onoj o kakvoj nema nikakve rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Aleksandra Miloševića
A dok rekonstrukcija Vlade kao da živi svojim životom, mimo premijera, dramatična zbivanja mu se događaju i u koaliciji, i stranci koju vodi. U petak je, naime, održano saborsko glasanje o članovima Programskog vijeća HRT-a. O kadrovskim rješenjima je prethodno postignut dogovor unutar vladajuće koalicije i SDSS-ov čovjek za Prisavlje bio je Aleksandar Milošević.
Na tajnom glasanju dobio je 54 glasa, 22 manje od nužnih 76. Kako je dvoje drugih članova Programskog vijeća izabrano, očito je da je dio zastupnika vladajuće većine odbio dati glas Miloševiću. Milorad Pupovac je ustvrdio da je izigran koalicijski dogovor i traži novo glasanje – što prije.
Osjetljiv želudac
Ova priča ima sav potreban potencijal za terminalnu krizu u vladajućoj koaliciji, ali i u njenoj najjačoj stranci, HDZ-u. Naime, moguće je da je dio HDZ-ovih zastupnika glasanjem kontra Miloševića htio pokazati nezadovoljstvo SDSS-ovim inzistiranjem na odlasku Kuščevića. To bi bila manje bolna varijanta za Plenkovića. No, moguće je i kako ovo iskakanje iz dogovora nije poruka Pupovcu, već – Plenkoviću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moguće je da se radi o dubljem nezadovoljstvu Plenkovićevom politikom, dakle i koalicijom sa SDSS-om i HNS-om, strankama koje ne liježu najbolje na želudac desnijeg krila HDZ-a. Kako se radi o tajnom glasanju, pitanje je može li i kako Plenković disciplinirati svoje zastupnike tako da podrže Miloševića. Ne uspije li u tome, pak, pitanje je hoće li SDSS minirati izbor novih ministara, što bi otvorilo nove razine političke agonije vlasti.
Kako god se priča o nesuglasicama HDZ-u, vladajućoj koaliciji i kaotičnoj rekonstrukciji Vlade naposljetku rasplela, jedno je sasvim sigurno – sve ono što se dogodilo nakon tanke pobjede HDZ-a na europskim izborima dodatno nagriza šanse Andreja Plenkovića za ostanak na vlasti u još jednom mandatu. Bilo kakva osvježenja u Banskom dvorima, kako se sad čini, teško da više mogu imati i kozmetički učinak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nam govori ovakva Marićeva ostavka? Premijer uopće ne kontrolira rekonstrukciju svoje Vlade
Nije, dakle, vrijeme kad Plenković to kaže, vrijeme za objavljivanje ostavke bilo je ono koje je izabrao Goran Marić
Marićeva ostavka, pritom, valja ovdje zabilježiti, nije nimalo podsjećala na one koju su dosad dali Kuščević i prije 14 mjeseci Martina Dalić. Njih dvoje su ostavke obznanili javnosti u društvu Andreja Plenkovića, što je ostavljalo dojam da premijer ipak ima kontrolu zbivanja. Marić je svojom ostavkom udario o stol udaljen nekoliko stotina kilometara od premijera. I još je, za razliku od Kuščevića prošli tjedan, naglasio da se radi o neopozivoj ostavci. Onoj o kakvoj nema nikakve rasprave.
“Ja ću to vama reći kada ja kažem da je vrijeme”, rečenica je koja bi mogla ostati zapamćena u kronikama hrvatske politike. Izgovorio ju je, naime, jutros u Dubrovniku premijer Andrej Plenković, odgovarajući na pitanja o tome tko su ministri koji odlaze i tko su oni koji će doći u rekonstrukciji Vlade. Tri sata kasnije, ministar državne imovine Goran Marić je u Novom Vinodolskom objavio da je dao neopozivu ostavku.
Premijer Plenković je, dakle, još jutros prema medijima i javnosti odigrao tvrdo, prikazavši se kao čovjek koji ima apsolutnu kontrolu nad procesima. Bahatost koja dolazi s takvim stavom, međutim, često zna biti i manifestacija nesigurnosti, pogotovo kad mu je ministarska ostavka još praktički istog jutra pred kamerama i mikrofonima bačena na stol. Nije, dakle, vrijeme kad Plenković kaže da je vrijeme – barem u ovom slučaju – vrijeme za objavljivanje ostavke bilo je ono koje je izabrao Goran Marić.
Svjetlosne godine
Unatoč upornom (očajničkom?) pokušaju da se javno predstavi kao suvereni gospodar zbivanja, Plenkoviću ona u posljednje vrijeme cure kao pijesak kroz prste. Priča o rekonstrukciji Vlade sjajna je ilustracija tog procesa. Promjene u Vladi se rade tako da što manje politički bole, dakle, brzo. Premijer izađe pred javnost, kaže tko odlazi, zahvali im se na radu i najavi nove ljude. Plenkovićeva rekonstrukcija je svjetlosnim godinama daleko od takve, ona mu se jednostavno i jako neuredno – događa. Politička šteta koju pritom podnosi HDZ i predsjednička (još uvijek neslužbena) kandidatkinja te stranke Kolinda Grabar-Kitarović svakim je danom sve veća.
Podsjetimo, prvo je krajem lipnja Marija Pejčinović Burić izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Sjajan diplomatski uspjeh, međutim, pao je u drugi plan pred nabujalim aferama ministra uprave Lovre Kuščevića. Plenković je već u tom trenutku trebao povući planirane poteze rekonstrukcije (jer se za mogući odlazak Pejčinović Burić zna već mjesecima) i staviti točku na tu priču. No, Kuščevićevi problemi gomilali su se dan za danom sve do ostavke prošlog ponedjeljka nakon koje je Plenković najavio “osvježenje, svojevrsnu rekonstrukciju Vlade”. I opet pao na onome u čemu je, kako je pokazao njegov mandat, najslabiji – brzom donošenju odluka.
Neopozivo
Vrijeme je prolazilo, špekulacije o tome tko odlazi, a tko ostaje su se rojile (i tako, jasno, unosile nemir u Vladu i politički štetile HDZ-u), a u medije je iscurilo (još) nekoliko neobičnijih poslova ministra državne imovine Gorana Marića. Pa je, eto, još jedan ponedjeljak u Hrvatskoj obilježen – ministarskom ostavkom. U ovom trenutku još se ne zna je li to kraj “osvježenju, svojevrsnoj rekonstrukciji” Vlade, ili će, možda, još neki ponedjeljak obilježiti nova ministarska demisija i priče o aferama, odlascima i dramama u Vladi Andreja Plenkovića.
Marićeva ostavka, pritom, valja ovdje zabilježiti, nije nimalo podsjećala na one koju su dosad dali Kuščević i prije 14 mjeseci Martina Dalić. Njih dvoje su ostavke obznanili javnosti u društvu Andreja Plenkovića, što je ostavljalo dojam da premijer ipak ima kontrolu nad zbivanjima. Marić je svojom ostavkom udario o stol udaljen nekoliko stotina kilometara od premijera. I još je, za razliku od Kuščevića prošli tjedan, naglasio da se radi o neopozivoj ostavci. Onoj o kakvoj nema nikakve rasprave.
Slučaj Aleksandra Miloševića
A dok rekonstrukcija Vlade kao da živi svojim životom, mimo premijera, dramatična zbivanja mu se događaju i u koaliciji, i stranci koju vodi. U petak je, naime, održano saborsko glasanje o članovima Programskog vijeća HRT-a. O kadrovskim rješenjima je prethodno postignut dogovor unutar vladajuće koalicije i SDSS-ov čovjek za Prisavlje bio je Aleksandar Milošević.
Na tajnom glasanju dobio je 54 glasa, 22 manje od nužnih 76. Kako je dvoje drugih članova Programskog vijeća izabrano, očito je da je dio zastupnika vladajuće većine odbio dati glas Miloševiću. Milorad Pupovac je ustvrdio da je izigran koalicijski dogovor i traži novo glasanje – što prije.
Osjetljiv želudac
Ova priča ima sav potreban potencijal za terminalnu krizu u vladajućoj koaliciji, ali i u njenoj najjačoj stranci, HDZ-u. Naime, moguće je da je dio HDZ-ovih zastupnika glasanjem kontra Miloševića htio pokazati nezadovoljstvo SDSS-ovim inzistiranjem na odlasku Kuščevića. To bi bila manje bolna varijanta za Plenkovića. No, moguće je i kako ovo iskakanje iz dogovora nije poruka Pupovcu, već – Plenkoviću.
Moguće je da se radi o dubljem nezadovoljstvu Plenkovićevom politikom, dakle i koalicijom sa SDSS-om i HNS-om, strankama koje ne liježu najbolje na želudac desnijeg krila HDZ-a. Kako se radi o tajnom glasanju, pitanje je može li i kako Plenković disciplinirati svoje zastupnike tako da podrže Miloševića. Ne uspije li u tome, pak, pitanje je hoće li SDSS minirati izbor novih ministara, što bi otvorilo nove razine političke agonije vlasti.
Kako god se priča o nesuglasicama HDZ-u, vladajućoj koaliciji i kaotičnoj rekonstrukciji Vlade naposljetku rasplela, jedno je sasvim sigurno – sve ono što se dogodilo nakon tanke pobjede HDZ-a na europskim izborima dodatno nagriza šanse Andreja Plenkovića za ostanak na vlasti u još jednom mandatu. Bilo kakva osvježenja u Banskom dvorima, kako se sad čini, teško da više mogu imati i kozmetički učinak.