Nekad je nužno odabrati stranu

Što nam kurtoazna reakcija Vlade na napad na novinarku zapravo govori o stanju u hrvatskom društvu?

Od novinarskog prosvjeda prošle godine, do napada na novinarku Slobodne Dalmacije ništa se nije promijenilo

Od velikog prosvjednog marša u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva, održanog 2. ožujka 2019., koji je bio potaknut brojnim tužbama protiv novinara i ignorantskim odnosom predsjednika Vlade prema ovom problemu, do užasavajućeg maltretiranja Andree Topić, novinarke Slobodne Dalmacije, ispred kuće ministra Kujundžića, prošlo je gotovo jedanaest mjeseci u kojima se nije dogodilo apsolutno ništa, osim par sastanaka koji su poslužili u kozmetičke svrhe, što bi ukazalo na brigu države za stanje u medijima

Dvije su ključne razlike na polju odnosa javnosti prema vijestima i novinarima karakteristične u suvremenom digitalnom dobu društvenih mreža u odnosu na razdoblje prije njega. Prva je da se teme i vijesti brzo potiskuju i zaboravljaju, sa svakodnevnom produkcijom dosad nezamislive količine informacija svih profila, uslijed čega svaka tema padne u zaborav nakon par dana, izuzev onih duboko potresnih ili intenzivnih, koje opet ostanu aktualne jedva mjesec dana.

Druga nova činjenica, koja se nadovezuje na ovu nevjerovatnu produkciju informacija i usko je vezana s pojavom društvenih mreža i dostupnosti interneta, je apsolutna degradacija novinarstva kao struke. Sve manji dio ljudi uopće cijeni posao novinara i razumije koja je uloga te profesije, što je mnoge dovelo do ideje da taj posao može raditi bilo tko na društvenim mrežama.

Stvarno stanje novinarstva

Kad se ove dvije poražavajuće činjenice koje su naprosto proizvod suvremenog digitalnog doba i karakteristične su za čitav moderni svijet, spoje s politikom Vlade koja manifestira apsolutni izostanak bilo kakve brige oko statusa novinarstva u zemlji, izravno politički kadrovira na HRT-u, posve ignorira neprofitne medije i čiji se članovi i ključni koalicijski partneri, od prvog čovjeka, preko ministara, do gradonačelnika Zagreba, prema novinarima odnose kao prema nižim bićima koji ne zaslužuju iskrene odgovore i uopće bilo kakav razgovor, možemo otprilike steći sliku o stvarnom stanju novinarstva u Hrvatskoj.

Od velikog prosvjednog marša u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva, održanog 2. ožujka 2019., koji je bio potaknut brojnim tužbama protiv novinara i ignorantskim odnosom predsjednika Vlade prema ovom problemu, do užasavajućeg maltretiranja Andree Topić, novinarke Slobodne Dalmacije, ispred kuće ministra Kujundžića, prošlo je gotovo jedanaest mjeseci u kojima se nije dogodilo apsolutno ništa, osim par sastanaka koji su poslužili u kozmetičke svrhe, što bi ukazalo na brigu države za stanje u medijima.

Izostanak ozbiljne reakcije na incident u Ivanbegovini

Iako bi već ta činjenica sama po sebi bila zabrinjavajuća, budući da se uklapa u sliku općeg nerada premijera i Vlade na gotovo svim poljima, od obrazovne reforme na dalje, ona je dodatno naglašena izostankom bilo kakve ozbiljne reakcije na ovo što se dogodilo u Ivanbegovini.

Jednako kao i nakon nedavnog nezapamćenog trostrukog ubojstva u Splitu, kada premijer nije osjetio potrebu da se ukaže u Splitu i pokuša ozbiljno riješiti problem, premijer je i ovaj put s tek nekoliko kurtoaznih rečenica punih općih mjesta osudio maltretiranje novinarke. Njegov ministar zdravstva pak, umjesto da je odavno dao ostavku i napustio ministarsko mjesto, saziva presicu na kojoj izvaljuje besmislice, bavi se drugim svjetskim ratom, umjesto konkretnim sumnjama i događajima i sve u svemu se pravi da je sve u najboljem redu.

Zašto momentalno ne smijeni Kujundžića?

Ne može se na kraju reći da premijer nije dosljedan u obrani vlastitih ministara, ali ipak čudi da inteligentan čovjek nije u stanju ništa naučiti iz vlastitog iskustva. Svaki put gledamo isti scenarij, u kojem novinari počnu otkrivati krajnje nedopustive i nezakonite stvari koje se vežu uz njegove ministre, na što bi im on stao u obranu koja bi potrajala sve dok količina takvih informacija ne bi bila tolika, da bi ih morao smijeniti.

Ostaje stoga potpuno nejasno zbog čega barem sada momentalno ne smijeni Kujundžića, koji ionako, ako ni zbog čega drugog, onda zbog fotografiranja na grobu Ante Pavelića, nije ni trebao postati ministar.

Što se pak važnosti novinarstva tiče, dovoljno je pogledati koliko su samo afera Plenkovićevih ministara novinari otkrili, a na svježem primjeru možemo vidjeti koliko je za to bilo potrebno osobne hrabrosti.