Kaže se da pametan čovjek uči iz vlastitih grešaka pa ako je tako, svakako treba odati priznanje Andreju Plenkoviću za izborne liste HDZ-ove koalicije koje su predane Državnom izbornom povjerenstvu. Na listama tek nešto manje kobasičaste kombinacije od one koju predvodi SDP (osim HDZ-ovih, na listama su kandidati HDS-a, HSLS-a, HDSSB-a i nezavisni poput Marijane Petir) našlo se više stranačkih teškaša nego na onima koje su krenule s Iblerovog trga, a manje imena koja su trebala biti provučena kroz Google kako bi se otkrilo tko su, pobogu, ti ljudi traže povjerenje birača.
Pritom se našlo mjesta i za Plenkovićevog protukandidata iz unutarstranačkih izbora Miru Kovača i čovjeka koji je na predsjedničkim izborima podržao Miroslava Škoru, Stevu Culeja. Logika je savršeno jasna – HDZ želi maksimizirati izborni potencijal i nada se da će kandidati koji su ustrajno kritizirali Plenkovićevu politiku spriječiti da se dio birača odlije prema drugim desnim opcijama, Mostu i Domovinskom pokretu Miroslava Škore.
Logika ili – panika?
Međutim, nije logika jedina koja je odigrala ulogu u slaganju HDZ-ovih koalicijskih lista. Nešto se pitalo i – paniku. Štoviše, čini se da je ova neugodna emocija koju pobuđuju i anketne brojke i trendovi odigrala daleko veću ulogu od političkog racija.
Uostalom, odmah nakon unutarstranačkih izbora sredinom ožujka, iz stranke su slane poruke o tome da poražena ekipa nema što tražiti na izbornim listama za Sabor. Usred pandemije, dok je popularnost vladajuće stranke odjednom poskočila na lagodnih tridesetak posto, još se manje spominjala ekipa koja se bila okupila oko Mire Kovača.
No, kako se kriza smirivala, a potpora topila, postupno je postajalo jasno da je Davor Ivo Stier neupitan, a na dan izbornih lista na njima je osvanuo i sam žestoki Plenkovićev protukandidat, Miro Kovač. Iako je Kovač dobio posljednje mjesto u Šestoj izbornoj jedinici i tešku bitku za preferencijalne glasove, stranačka predizborna paradigma se, dakle, naglo i potpuno izmijenila. Dok je 16. ožujka riječ dana bila “marginalizacija”, sad je to – “uključivost”.
Pitanje vremena
Pitanje je, međutim, vremena. “Pa kako će ti ljudi uspjeti odraditi preferencijsku kampanju u dva tjedna?”, čudio se HDZ-ov saborski zastupnik s puno izbornih utakmica u nogama nakon što su objavljeni detalji o HDZ-ovim izbornim listama. Oni koji bi u Sabor trebali ući – bolje rečeno, pokušati ući – putem preferencijskih glasova praktički do jučer nisu ni znali u kojoj će se izbornoj jedinici natjecati. “Niti su tamo bili, niti koga poznaju”, opisuje neslužbeno naš sugovornik probleme s kojima će se susresti pojedini kandidati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miro Kovač bi, primjerice, sigurno bio jači kandidat u svojoj, Desetoj izbornoj jedinici ili njoj susjednoj Devetoj. No, kako se može čuti, bilo je kandidata s juga koji su izrazili nezadovoljstvo potencijalnim dijeljenjem preferencijskih glasova s Kovačem, pa je on završio u Šestoj izbornoj jedinici, koja obuhvaća jugoistočni dio Zagrebačke županije i Zagreba, te Sisačko-moslavačku županiju.
Blago i vrlo diplomatski
Muka koja je, uz prstohvat logike, natjerala HDZ na “uključivost”, osjeti se i u općoj atmosferi u stranci, koja, koliko se može razaznati iz neslužbenih razgovora, uopće nije entuzijastična. U HDZ-u se mogu čuti čak i dosta pesimistične procjene da im možda niti mandati koje će osvojiti Miroslav Škoro neće biti dovoljni da dođu do većine od 76 zastupnika.
Pogotovo što Škoro računa na razočarane HDZ-ove birače; dakle, ono što on osvoji, jednim su dijelom mandati bez kojih će ostati upravo HDZ. Kako god bilo, čak i da te dvije liste osvoje zajedno 76 ili više mandata, što je u ovom trenutku tek, blago i vrlo diplomatski rečeno, prilično ambiciozan cilj – tek onda slijedi nova, teška igra u kojoj je Miroslav Škoro već kuvertirao prvi potez – zahtjev da premijer ne bude Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nam o panici u HDZ-u govori podatak da je Plenković na liste za Sabor stavio Kovača i Culeja
Nakon Plenkovićeve pobjede u HDZ-u riječ dana je bila marginalizacija. Sad je to uključivost. Prekasno?
"Pa kako će ti ljudi uspjeti odraditi preferencijsku kampanju u dva tjedna?", čudio se HDZ-ov saborski zastupnik s puno izbornih utakmica u nogama nakon što su objavljeni detalji o HDZ-ovim izbornim listama. Oni koji bi u Sabor trebali ući – bolje rečeno, pokušati ući – putem preferencijskih glasova praktički do jučer nisu ni znali u kojoj će se izbornoj jedinici natjecati. "Niti su tamo bili, niti koga poznaju", opisuje neslužbeno naš sugovornik probleme
Kaže se da pametan čovjek uči iz vlastitih grešaka pa ako je tako, svakako treba odati priznanje Andreju Plenkoviću za izborne liste HDZ-ove koalicije koje su predane Državnom izbornom povjerenstvu. Na listama tek nešto manje kobasičaste kombinacije od one koju predvodi SDP (osim HDZ-ovih, na listama su kandidati HDS-a, HSLS-a, HDSSB-a i nezavisni poput Marijane Petir) našlo se više stranačkih teškaša nego na onima koje su krenule s Iblerovog trga, a manje imena koja su trebala biti provučena kroz Google kako bi se otkrilo tko su, pobogu, ti ljudi traže povjerenje birača.
Pritom se našlo mjesta i za Plenkovićevog protukandidata iz unutarstranačkih izbora Miru Kovača i čovjeka koji je na predsjedničkim izborima podržao Miroslava Škoru, Stevu Culeja. Logika je savršeno jasna – HDZ želi maksimizirati izborni potencijal i nada se da će kandidati koji su ustrajno kritizirali Plenkovićevu politiku spriječiti da se dio birača odlije prema drugim desnim opcijama, Mostu i Domovinskom pokretu Miroslava Škore.
Logika ili – panika?
Međutim, nije logika jedina koja je odigrala ulogu u slaganju HDZ-ovih koalicijskih lista. Nešto se pitalo i – paniku. Štoviše, čini se da je ova neugodna emocija koju pobuđuju i anketne brojke i trendovi odigrala daleko veću ulogu od političkog racija.
Uostalom, odmah nakon unutarstranačkih izbora sredinom ožujka, iz stranke su slane poruke o tome da poražena ekipa nema što tražiti na izbornim listama za Sabor. Usred pandemije, dok je popularnost vladajuće stranke odjednom poskočila na lagodnih tridesetak posto, još se manje spominjala ekipa koja se bila okupila oko Mire Kovača.
No, kako se kriza smirivala, a potpora topila, postupno je postajalo jasno da je Davor Ivo Stier neupitan, a na dan izbornih lista na njima je osvanuo i sam žestoki Plenkovićev protukandidat, Miro Kovač. Iako je Kovač dobio posljednje mjesto u Šestoj izbornoj jedinici i tešku bitku za preferencijalne glasove, stranačka predizborna paradigma se, dakle, naglo i potpuno izmijenila. Dok je 16. ožujka riječ dana bila “marginalizacija”, sad je to – “uključivost”.
Pitanje vremena
Pitanje je, međutim, vremena. “Pa kako će ti ljudi uspjeti odraditi preferencijsku kampanju u dva tjedna?”, čudio se HDZ-ov saborski zastupnik s puno izbornih utakmica u nogama nakon što su objavljeni detalji o HDZ-ovim izbornim listama. Oni koji bi u Sabor trebali ući – bolje rečeno, pokušati ući – putem preferencijskih glasova praktički do jučer nisu ni znali u kojoj će se izbornoj jedinici natjecati. “Niti su tamo bili, niti koga poznaju”, opisuje neslužbeno naš sugovornik probleme s kojima će se susresti pojedini kandidati.
Miro Kovač bi, primjerice, sigurno bio jači kandidat u svojoj, Desetoj izbornoj jedinici ili njoj susjednoj Devetoj. No, kako se može čuti, bilo je kandidata s juga koji su izrazili nezadovoljstvo potencijalnim dijeljenjem preferencijskih glasova s Kovačem, pa je on završio u Šestoj izbornoj jedinici, koja obuhvaća jugoistočni dio Zagrebačke županije i Zagreba, te Sisačko-moslavačku županiju.
Blago i vrlo diplomatski
Muka koja je, uz prstohvat logike, natjerala HDZ na “uključivost”, osjeti se i u općoj atmosferi u stranci, koja, koliko se može razaznati iz neslužbenih razgovora, uopće nije entuzijastična. U HDZ-u se mogu čuti čak i dosta pesimistične procjene da im možda niti mandati koje će osvojiti Miroslav Škoro neće biti dovoljni da dođu do većine od 76 zastupnika.
Pogotovo što Škoro računa na razočarane HDZ-ove birače; dakle, ono što on osvoji, jednim su dijelom mandati bez kojih će ostati upravo HDZ. Kako god bilo, čak i da te dvije liste osvoje zajedno 76 ili više mandata, što je u ovom trenutku tek, blago i vrlo diplomatski rečeno, prilično ambiciozan cilj – tek onda slijedi nova, teška igra u kojoj je Miroslav Škoro već kuvertirao prvi potez – zahtjev da premijer ne bude Andrej Plenković.