Tri su ključna problema Srba u Hrvatskoj. Prvi je vrlo prisutni većinski nacionalizam, koji odbija prihvatiti ikakvu, posebno vidljivu egzistenciju Srba u hrvatskom društvu, a posebno činjenicu da oni čine njegov neodvojiv dio i da je bez njih nemoguće zamisliti i napisati prošlost, ali i sadašnjost zemlje. Drugi je vezan uz to da im je u dobrom dijelu javnosti pripisana kolektivna krivnja za okupaciju zemlje i treći je asimilacija koja je sve primjetnija, a uvjetovana je s ova prva dva problema te olakšana činjenicom da se ti ljudi zapravo ni po čemu ne razlikuju, uslijed čega jednostavno radi lakšeg života preuzimaju hrvatski identitet.
Primjera radi, u jednom od urbanijih splitskih kvartova već mjesecima stoji grafit ispisan sprejem, očito od strane nekih srednjoškolaca i ljudi iz kvarta, na kojem se navodi ime nekog konkretnog momka, koji nosi ekskluzivno srpsko prezime, uz epitet četnik. Taj grafit nitko ne briše, komunalci, građani i djeca iz obližnjeg vrtića tuda svakodnevno prolaze i nitko na njega ne reagira. Ovaj primjer jednako dobro ukazuje na to kako je biti Srbin u Hrvatskoj, kao i nedavna predizborna kampanja SDSS-a.
Tri stvari koje su se poklopile ovih dana
No, čitav tekst sam počeo pisati zbog tri stvari koje su se slučajno poklopile ovih dana, a sve imaju u središtu odnos društva prema Srbima. Prvi je presuda Ustavnog suda o faktičnom korištenju zakonom garantiranih manjinskih prava u Vukovaru, odnosno o odredbama gradskog statuta, drugi se odnosi na neprimjerenu reakciju Miroslava Škore prema Novostima, dok se treći odnosi na skupštinu SNV-a.
Ustavni sud je dakle donio odluku po kojoj je kao ukinuo odredbe statuta Grada Vukovara koje su ograničavale korištenja manjinskih prava, sve osim one koja je i izazivala najveće prijepore, a to je postavljanje ćiriličnih natpisa na zgrade javnih institucija, iako je upravo ta odredba ona kojom se de facto suspendiralo nečije zakonsko pravo. Tu činjenicu je javno prepoznalo tek troje sudaca Ustavnog suda, pri čemu je jedan od njih u izdvojenom mišljenju zaključio kako zakonska prava bez mogućnosti realizacije postaju Potemkinova sela, lažna slika nečega što u stvarnosti ne postoji.
Poziv na suspenziju manjinskih prava
Predsjednički kandidat, Miroslav Škoro je, pak, na sasvim konkretne podatke o njegovoj poslovnoj prošlosti, koji su izneseni u posljednjem broju Novosti, reagirao tako da nije ništa od napisanog opovrgnuo nijednim konkretnim podatkom, nego je najavio tužbu i skidanje s proračuna onih koji šire mržnju.
Iz ove reakcije, kad govorimo o temi teksta, možemo zaključiti samo to da Škoro prije svega potpuno ne razumije funkciju za koju se kandidira, jer čak i kada bi dobio ovlasti koje je u prvoj najavi kandidature zatražio, još uvijek ne bi bio nadležan za donošenje proračuna, niti za izmjene Ustava. No, još opasnije, umjesto da razgovara argumentima, on kao prvi refleks ističe suspenziju manjinskih prava, a pri tome se ne radi o kandidatu koji se u anketama vrti oko statističke pogreške, nego o nekome s ozbiljnom podrškom u javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako da se riješimo tereta devedesetih
Sa skupštine SNV-a koja je održana upravo u momentu kad su spomenuta presuda i reakcija postale javne i na kojoj se dogodila značajna promjena, u vidu povlačenja Milorada Pupovca na savjetničku poziciju i preuzimanja krovne organizacije Srba novom čovjeku, saborskom zastupniku Borisu Miloševiću, možda je najzanimljivije zabilježiti dio izjave njenog novog predsjednika: “Mi smo ranjena zajednica; ima nas 400.000 manje u odnosu na 1991. Borit ćemo se za svoja prava, pojedinačnu i kolektivnu ravnopravnost, kao i za društvo jednakih.”
Ovako posložene stvari vraćaju nas na početak teksta i tri problema srpske zajednice koja sam naveo kao ključna, pri čemu se rješavanje prvog, odnosno dokidanje strukturnog nacionalizma čini kao preduvjet za rješavanje svih ostalih problema. Njihovo je rješavanje važno iz čitavog niza razloga, ali primarno zbog dva. Jedan je činjenica da je hrvatsko društvo kroz čitavu povijest bilo pluralno i heterogeno, što je i proizvelo najbolje dijelove nasljeđa zemlje, a drugi taj što će tek prihvaćanjem manjinskih zajednica, posebno najbrojnije srpske, bez ikakvih ograda, kao ravnopravnih građana, čitavo društvo moć krenuti naprijed i riješiti se tereta devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nam o životu Srba u Hrvatskoj i njihovoj budućnosti govore tri događaja posljednjih dana
O presudi Ustavnog suda, Škorinoj reakciji na Novosti i skupštini SNV-a
U jednom od urbanijih splitskih kvartova već mjesecima stoji grafit ispisan sprejem, očito od strane nekih srednjoškolaca i ljudi iz kvarta, na kojem se navodi ime nekog konkretnog momka, koji nosi ekskluzivno srpsko prezime, uz epitet četnik. Taj grafit nitko ne briše, komunalci, građani i djeca iz obližnjeg vrtića tuda svakodnevno prolaze i nitko na njega ne reagira. Ovaj primjer dobro ukazuje na to kako je biti Srbin u Hrvatskoj.
Tri su ključna problema Srba u Hrvatskoj. Prvi je vrlo prisutni većinski nacionalizam, koji odbija prihvatiti ikakvu, posebno vidljivu egzistenciju Srba u hrvatskom društvu, a posebno činjenicu da oni čine njegov neodvojiv dio i da je bez njih nemoguće zamisliti i napisati prošlost, ali i sadašnjost zemlje. Drugi je vezan uz to da im je u dobrom dijelu javnosti pripisana kolektivna krivnja za okupaciju zemlje i treći je asimilacija koja je sve primjetnija, a uvjetovana je s ova prva dva problema te olakšana činjenicom da se ti ljudi zapravo ni po čemu ne razlikuju, uslijed čega jednostavno radi lakšeg života preuzimaju hrvatski identitet.
Primjera radi, u jednom od urbanijih splitskih kvartova već mjesecima stoji grafit ispisan sprejem, očito od strane nekih srednjoškolaca i ljudi iz kvarta, na kojem se navodi ime nekog konkretnog momka, koji nosi ekskluzivno srpsko prezime, uz epitet četnik. Taj grafit nitko ne briše, komunalci, građani i djeca iz obližnjeg vrtića tuda svakodnevno prolaze i nitko na njega ne reagira. Ovaj primjer jednako dobro ukazuje na to kako je biti Srbin u Hrvatskoj, kao i nedavna predizborna kampanja SDSS-a.
Tri stvari koje su se poklopile ovih dana
No, čitav tekst sam počeo pisati zbog tri stvari koje su se slučajno poklopile ovih dana, a sve imaju u središtu odnos društva prema Srbima. Prvi je presuda Ustavnog suda o faktičnom korištenju zakonom garantiranih manjinskih prava u Vukovaru, odnosno o odredbama gradskog statuta, drugi se odnosi na neprimjerenu reakciju Miroslava Škore prema Novostima, dok se treći odnosi na skupštinu SNV-a.
Ustavni sud je dakle donio odluku po kojoj je kao ukinuo odredbe statuta Grada Vukovara koje su ograničavale korištenja manjinskih prava, sve osim one koja je i izazivala najveće prijepore, a to je postavljanje ćiriličnih natpisa na zgrade javnih institucija, iako je upravo ta odredba ona kojom se de facto suspendiralo nečije zakonsko pravo. Tu činjenicu je javno prepoznalo tek troje sudaca Ustavnog suda, pri čemu je jedan od njih u izdvojenom mišljenju zaključio kako zakonska prava bez mogućnosti realizacije postaju Potemkinova sela, lažna slika nečega što u stvarnosti ne postoji.
Poziv na suspenziju manjinskih prava
Predsjednički kandidat, Miroslav Škoro je, pak, na sasvim konkretne podatke o njegovoj poslovnoj prošlosti, koji su izneseni u posljednjem broju Novosti, reagirao tako da nije ništa od napisanog opovrgnuo nijednim konkretnim podatkom, nego je najavio tužbu i skidanje s proračuna onih koji šire mržnju.
Iz ove reakcije, kad govorimo o temi teksta, možemo zaključiti samo to da Škoro prije svega potpuno ne razumije funkciju za koju se kandidira, jer čak i kada bi dobio ovlasti koje je u prvoj najavi kandidature zatražio, još uvijek ne bi bio nadležan za donošenje proračuna, niti za izmjene Ustava. No, još opasnije, umjesto da razgovara argumentima, on kao prvi refleks ističe suspenziju manjinskih prava, a pri tome se ne radi o kandidatu koji se u anketama vrti oko statističke pogreške, nego o nekome s ozbiljnom podrškom u javnosti.
Kako da se riješimo tereta devedesetih
Sa skupštine SNV-a koja je održana upravo u momentu kad su spomenuta presuda i reakcija postale javne i na kojoj se dogodila značajna promjena, u vidu povlačenja Milorada Pupovca na savjetničku poziciju i preuzimanja krovne organizacije Srba novom čovjeku, saborskom zastupniku Borisu Miloševiću, možda je najzanimljivije zabilježiti dio izjave njenog novog predsjednika: “Mi smo ranjena zajednica; ima nas 400.000 manje u odnosu na 1991. Borit ćemo se za svoja prava, pojedinačnu i kolektivnu ravnopravnost, kao i za društvo jednakih.”
Ovako posložene stvari vraćaju nas na početak teksta i tri problema srpske zajednice koja sam naveo kao ključna, pri čemu se rješavanje prvog, odnosno dokidanje strukturnog nacionalizma čini kao preduvjet za rješavanje svih ostalih problema. Njihovo je rješavanje važno iz čitavog niza razloga, ali primarno zbog dva. Jedan je činjenica da je hrvatsko društvo kroz čitavu povijest bilo pluralno i heterogeno, što je i proizvelo najbolje dijelove nasljeđa zemlje, a drugi taj što će tek prihvaćanjem manjinskih zajednica, posebno najbrojnije srpske, bez ikakvih ograda, kao ravnopravnih građana, čitavo društvo moć krenuti naprijed i riješiti se tereta devedesetih.