Činjenica da su na ključnim mjestima – na mjestu premijera, predsjednice države i predsjednika parlamenta – diplomati, Hrvatskoj ni najmanje ne pomaže u ostvarivanju onih ciljeva do kojih se dolazi korištenjem dobre diplomacije. Skandalozni kraj priče o pokušaju nabavke zrakoplova F-16 od Izraela jedna je od potvrda uzaludnih nastojanja predsjednice da se, osim navijačima hrvatske nogometne reprezentacije, i pripadnicima američke elite vlasti dopadne toliko da učine nešto za nju. Nogometni navijači će joj možda dati glas na izborima, ali američki predsjednik i njegovi ministri nisu podlegli njezinu šarmu i nisu dopustili da Izrael Hrvatskoj proda zrakoplove koje mu je Amerika poklonila.
Jednako porazna za hrvatsku politiku je i afera sa sudjelovanjem veleposlanika Hrvatske u obilježavanju Dana Republike Srpske u Banjoj Luci. Neovisno o tumačenjima da sam taj praznik nije protuustavan, nego da je bilo neustavno obrazloženje za njegovo proglašenje od kojega je Republika Srpska odustala nakon presude Ustavnoga suda BiH, činjenica je da se nijedan od ambasadora zemalja članica EU i članica NATO saveza, osim hrvatskog ambasadora, nije odazvao Dodikovom pozivu. Ako se premijer, predsjednica i ministrica vanjskih poslova nadaju da će smjenom ambasadora problem biti saniran, onda se varaju. Politika Hrvatske prema BiH takva je da se otvaraju mnoga pitanja o njezinim motivima i ciljevima u ime kojih se vodi.
Daje li Hrvatska prešutno podršku Dodikovim politikama?
Ako Milorad Dodik, sadašnji srpski član Predsjedništva BiH, otvoreno govori da Srbi priznaju BiH samo zato što ih na to primorava međunarodna zajednica i ako javno govori da je BiH trenutno u istoj situaciji u kakvoj je bila i 1992. godine kada je ondje započeo rat te da su za to bili odgovorni Bošnjaci, opravdano je postaviti pitanje što zapravo znači bliska suradnja HDZ BiH s njim. Misli li Dragan Čović da je danas stanje u BiH onakvo kakvo je bilo kad su Karadžićevi snajperisti paljbom zasuli mirne prosvjednike u Sarajevu i misli li da su za taj masakr krivi Bošnjaci? Smatra li Čović da i Hrvati prihvaćaju BiH kao državu samo zato što ih na to primorava međunarodna zajednica?
Budući da je politika aktualne hrvatske vlade prema BiH zapravo politika podrške politici HDZ-a BiH, postavlja se pitanje i o tome podržava li Plenković i Čovićevo paktiranje s Dodikom. Unisono odbijanje predstavnika HDZ-a da komentiraju Čovićevo prisustvo na proslavi Dana Republike Srpske s argumentom da je HDZ BiH autonomna stranka prije može biti shvaćeno kao prešutno davanje podrške tom njegovom postupku nego kao ograđivanje od njega. A u stvarnosti je HDZ u Hrvatskoj, unatoč paternalističkom tonu kojim govori o stanju u BiH, instrumentaliziran u interesu Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Kako HDZ BiH pokušava opstruirati rezultate izbora u BiH
Sve što HDZ BiH radi posljednjih mjeseci može se svesti na opstrukciju rezultata izbora za članove Predsjedništva BiH. Gubitak na izborima Čović i HDZ BiH tumače kao posljedicu neprovođenja odluke Ustavnoga suda BiH o promjeni Izbornog zakona. Premijer Plenković se osobno angažirao kako bi svoje europske kolege uvjerio da je Čović u pravu. Ali uvid u presudu Ustavnoga suda BiH pokazuje da predmet odlučivanja uopće nije bio način izbora članova Predsjedništva. Ustavni sud je poništio samo one članke koji se odnose na izbor članova Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U toj presudi ne spominju se izbori za članove Predsjedništva BiH.
I Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini dio je pokušaja HDZ-a BiH da za svoje političke ciljeve instrumentalizira trenutnu HDZ-ovu vlast u Hrvatskoj. Naravno da je potvrđivanje predanosti očuvanju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH iz preambule toga dokumenta neuvjerljivo ako oni koji su izglasali taj dokument istodobno podržavaju Čovićevo paktiranje s Dodikom koji se neprikriveno opredjeljuje protiv suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isto tako neuvjerljivo zvuči pozivanje na strogo poštivanje ustavnog poretka ako se podržava nastojanje HDZ-a BiH da se promijeni i onaj dio Izbornog zakona koji Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim. Stavljanjem potpisa pod Daytonski sporazum Hrvatska se obvezala i na poštivanje odredbe o tome da će „entiteti imati pravo da uspostave posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine“. Inzistiranje na tome da nužno moraju biti usvojeni zahtjevi HDZ-a BiH Republika Hrvatska zapravo se izravno miješa u unutrašnje poslove BiH, a ne provodi suradnju s Federacijom BiH.
Zašto potezi hrvatskih vlasti nisu u skladu s Deytonom
Da se, zapravo, ne radi o interesu Hrvatske o provedbi ustavne obveze skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske, nego o pokušaju ozakonjenja trajne izborne prednosti HDZ-a s osloncem na Hrvate koji žive u inozemstvu, neizravno potvrđuje i izjava zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića. Izražavajući nezadovoljstvo usvojenim tekstom Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, on se zauzeo za uvođenje dopisnog i elektronskog glasovanja za sve Hrvate bilo gdje u svijetu. To se, dakle, odnosi na sve etničke Hrvate koji žive bilo gdje u inozemstvu i koji bi tako trebali moći glasovati na izborima za Hrvatski sabor.
Kako Izborni zakon BiH određuje da na bosanskim izborima ne mogu sudjelovati državljani BiH koji nemaju potvrdu o prebivalištu u BiH, to znači da se Brkić, zapravo, zauzima za to da i Hrvati koji su državljani BiH, a ne mogu glasovati na izborima u BiH, mogu glasati na izborima za Hrvatski sabor. To, dakako, nikakve veze nema s položajem Hrvata u BiH nego s izbornim interesima HDZ-a u Hrvatskoj i s utjecajem HDZ-a BiH na njihov ishod. Time nije iscrpljen popis problema koji ukazuju na to da potezi hrvatske vlasti pod HDZ-ovom upravom nisu u duhu Deytonskog sporazuma i dobrosusjedskih odnosa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Željana Zovko, sadašnja zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu, prethodno je bila veleposlanica BiH u Italiji. S tog važnog mjesta prije isteka mandata prešla je u Europski parlament kao zastupnica HDZ-a. Što građani BiH mogu misliti o ambasadorici koja je napustila dužnost predstavnice BiH i postala predstavnica hrvatskog HDZ-a u Europskom parlamentu? Što građani BiH mogu misliti o HDZ-u i o politici HDZ-ove vlade prema BiH, ako ta stranka smatra normalnim da je diplomatkinja druge suverene i samostalne zemlje bude njezina članica i dužnosnica? Je li ta diplomatkinja zastupala interese BiH ili interese Hrvatske u kojoj je HDZ na vlasti?
Ideja da je raspad Jugoslavije morao značiti i raspad BiH
U svjetlu činjenica s početka devedesetih godina, kad je i HVO bio jedna od zaraćenih strana u BiH, ne čini se mudrim u Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini pozivati se i na zasluge te organizacije u obrani BiH, a prešutjeti i neskrivene separatističke namjere lidera te organizacije kao i zločine njezinih pripadnika počinjene u ratu. Da je politika hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana uvelike bila uvjetovana odnosima u BiH, potvrđuje i ova njegova izjava dana na sastanku šestorice republičkih predsjednika u Splitu 28. ožujka 1991. godine. Komentirajući izjavu predsjednika Kučana da je Slovenija provela referendum o proglašenju državne samostalnosti i suverenosti, Tuđman je u jednom trenutku rekao:
„Gospodine Miloševiću, da dobar dio hrvatskog naroda, znatan dio hrvatskog naroda ne živi izvan Republike Hrvatske, mi bismo već davno i prije Slovenije donijeli odluku kakvu Slovenija forsira.“ U tom razgovoru glavni spor izbio je između Kučana i Miloševića. Kučan se zauzimao za to da se na referendumima unutar svake republike donese odluka o proglašenju samostalnosti ili o ostanku u Jugoslaviji. Milošević se zauzimao za to da se na referendumima ne izjašnjavaju građani republika nego narodi. To je značilo da bi se svi Srbi, ma gdje bili, trebali izjasniti o tome da li žele živjeti u Jugoslaviji ili u samostalnoj republici na čijem području žive.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto da se jasno i nedvosmisleno opredijeli za Kučanov prijedlog, Tuđam je očito taktizirao imajući na umu činjenicu da znatan broj Hrvata živi u BiH i dopuštajući mogućnost da područja na kojima oni žive ipak pripadnu Hrvatskoj. Premda je Hrvatska provela referendum o samostalnosti i prihvatila nalaze Badinterove komisije, ipak će ostati zapamćene Tuđmanove izjave o neprirodnom obliku hrvatske granice kao i politika podrške separatističkim nastojanjima HVO-a što je Hrvatsku nekoliko puta dovelo u opasnost da bude izložena sankcijama UN-a.
Polemično stajalište koje zastupa Miroslav Tuđman
Postoje i recentni primjeri shvaćanja da je raspad Jugoslavije nužno morao značiti i raspad BiH. Takvo stajalište zastupa dr. Miroslav Tuđman u najnovijem broju časopisa National Security and Future. On se poziva i na riječi svojega oca Franje Tuđmana koji je, komentirajući stanje u BiH, svojedobno izjavio da BiH „u današnjem obujmu može opstati kao zajednica tri konstitutivna naroda, ako nađe, znači, takvo rješenje koje bi pomirilo njihove interese“. Ako se ti interesi ne pomire i ako se aktivno radi na tome da oni ne mogu biti pomireni, onda bi uslijedio raspad te države i moguće pripajanje Hrvatskoj onih područja na kojima žive Hrvati.
Kao da se to ne odnosi baš na sve bivše jugoslavenske republike i kao da je time osporeno pravo BiH da kao nezavisna država bude priznata u bivšim administrativnim republičkim granicama, Miroslav Tuđman ističe da „u današnjim granicama Bosna i Hercegovina nikada nije postojala kao samostalna država“. Ta činjenica je, prema njegovom mišljenju, trebala biti razlog tužiteljima i sucima Haškoga tribunala da razumiju težnju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata kojima se ondje sudilo da na onim područjima BiH koja su sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine pripala Banovini Hrvatskoj pokušaju uspostaviti federalnu jedinicu koja bi imala pravo odcijepiti se i pridružiti se današnjoj Republici Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska vlast mora odlučiti između dva scenarija o BiH
Miroslav Tuđman u potpunosti zanemaruje činjenicu da je i Hrvatska dobila međunarodno priznanje temeljem stajališta Badinterove komisije o tome da su bivše administrativne republičke granice postale međudržavne granice i da su nepovredive. Temeljem toga je samoproglašena Republika Srpska Krajina postala nezakonita tvorevina na njezinom teritoriju, a intervencija JNA strana oružana agresija. Ali je time i pokušaj mijenjanja granica BiH pomaganjem snagama HVO-a bez suglasnosti Vlade BiH bio jednako tako nezakonit sa stajališta međunarodnoga prava.
Hrvatska vlast može odlučiti djelovati tako da onemogući pomirenje interesa ključnih igrača u BiH i time da dovede u pitanje opstanak te države ili da, intenziviranjem suradnje s legalno izabranim predstavnicima državne vlasti, ustrajno radi na stabilizaciji prilika u toj zemlji čime bi pridonijela i vlastitoj stabilnosti. Trenutna politika bezrezervnog podržavanja postupaka vodstva HDZ BiH, koji između ostalog uključuju i paktiranje s Dodikom koji je protiv suverene BiH, u velikoj mjeri proturječi deklarativnom opredjeljenju aktualne hrvatske vlasti za učvršćivanje dobrosusjedskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nam premijer zapravo poručuje ignoriranjem činjenice da je Čović s Dodikom slavio neustavni Dan RS-a
Božo Kovačević analizira posljednja događanja oko HDZ-a i Bosne i Hercegovine
Budući da je politika aktualne hrvatske vlade prema BiH zapravo politika podrške politici HDZ-a BiH, postavlja se pitanje i o tome podržava li Plenković i Čovićevo paktiranje s Dodikom. Unisono odbijanje predstavnika HDZ-a da komentiraju Čovićevo prisustvo na proslavi Dana Republike Srpske s argumentom da je HDZ BiH autonomna stranka prije može biti shvaćeno kao prešutno davanje podrške tom njegovom postupku nego kao ograđivanje od njega.
Činjenica da su na ključnim mjestima – na mjestu premijera, predsjednice države i predsjednika parlamenta – diplomati, Hrvatskoj ni najmanje ne pomaže u ostvarivanju onih ciljeva do kojih se dolazi korištenjem dobre diplomacije. Skandalozni kraj priče o pokušaju nabavke zrakoplova F-16 od Izraela jedna je od potvrda uzaludnih nastojanja predsjednice da se, osim navijačima hrvatske nogometne reprezentacije, i pripadnicima američke elite vlasti dopadne toliko da učine nešto za nju. Nogometni navijači će joj možda dati glas na izborima, ali američki predsjednik i njegovi ministri nisu podlegli njezinu šarmu i nisu dopustili da Izrael Hrvatskoj proda zrakoplove koje mu je Amerika poklonila.
Jednako porazna za hrvatsku politiku je i afera sa sudjelovanjem veleposlanika Hrvatske u obilježavanju Dana Republike Srpske u Banjoj Luci. Neovisno o tumačenjima da sam taj praznik nije protuustavan, nego da je bilo neustavno obrazloženje za njegovo proglašenje od kojega je Republika Srpska odustala nakon presude Ustavnoga suda BiH, činjenica je da se nijedan od ambasadora zemalja članica EU i članica NATO saveza, osim hrvatskog ambasadora, nije odazvao Dodikovom pozivu. Ako se premijer, predsjednica i ministrica vanjskih poslova nadaju da će smjenom ambasadora problem biti saniran, onda se varaju. Politika Hrvatske prema BiH takva je da se otvaraju mnoga pitanja o njezinim motivima i ciljevima u ime kojih se vodi.
Daje li Hrvatska prešutno podršku Dodikovim politikama?
Ako Milorad Dodik, sadašnji srpski član Predsjedništva BiH, otvoreno govori da Srbi priznaju BiH samo zato što ih na to primorava međunarodna zajednica i ako javno govori da je BiH trenutno u istoj situaciji u kakvoj je bila i 1992. godine kada je ondje započeo rat te da su za to bili odgovorni Bošnjaci, opravdano je postaviti pitanje što zapravo znači bliska suradnja HDZ BiH s njim. Misli li Dragan Čović da je danas stanje u BiH onakvo kakvo je bilo kad su Karadžićevi snajperisti paljbom zasuli mirne prosvjednike u Sarajevu i misli li da su za taj masakr krivi Bošnjaci? Smatra li Čović da i Hrvati prihvaćaju BiH kao državu samo zato što ih na to primorava međunarodna zajednica?
Budući da je politika aktualne hrvatske vlade prema BiH zapravo politika podrške politici HDZ-a BiH, postavlja se pitanje i o tome podržava li Plenković i Čovićevo paktiranje s Dodikom. Unisono odbijanje predstavnika HDZ-a da komentiraju Čovićevo prisustvo na proslavi Dana Republike Srpske s argumentom da je HDZ BiH autonomna stranka prije može biti shvaćeno kao prešutno davanje podrške tom njegovom postupku nego kao ograđivanje od njega. A u stvarnosti je HDZ u Hrvatskoj, unatoč paternalističkom tonu kojim govori o stanju u BiH, instrumentaliziran u interesu Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Kako HDZ BiH pokušava opstruirati rezultate izbora u BiH
Sve što HDZ BiH radi posljednjih mjeseci može se svesti na opstrukciju rezultata izbora za članove Predsjedništva BiH. Gubitak na izborima Čović i HDZ BiH tumače kao posljedicu neprovođenja odluke Ustavnoga suda BiH o promjeni Izbornog zakona. Premijer Plenković se osobno angažirao kako bi svoje europske kolege uvjerio da je Čović u pravu. Ali uvid u presudu Ustavnoga suda BiH pokazuje da predmet odlučivanja uopće nije bio način izbora članova Predsjedništva. Ustavni sud je poništio samo one članke koji se odnose na izbor članova Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U toj presudi ne spominju se izbori za članove Predsjedništva BiH.
I Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini dio je pokušaja HDZ-a BiH da za svoje političke ciljeve instrumentalizira trenutnu HDZ-ovu vlast u Hrvatskoj. Naravno da je potvrđivanje predanosti očuvanju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH iz preambule toga dokumenta neuvjerljivo ako oni koji su izglasali taj dokument istodobno podržavaju Čovićevo paktiranje s Dodikom koji se neprikriveno opredjeljuje protiv suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH.
Isto tako neuvjerljivo zvuči pozivanje na strogo poštivanje ustavnog poretka ako se podržava nastojanje HDZ-a BiH da se promijeni i onaj dio Izbornog zakona koji Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim. Stavljanjem potpisa pod Daytonski sporazum Hrvatska se obvezala i na poštivanje odredbe o tome da će „entiteti imati pravo da uspostave posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine“. Inzistiranje na tome da nužno moraju biti usvojeni zahtjevi HDZ-a BiH Republika Hrvatska zapravo se izravno miješa u unutrašnje poslove BiH, a ne provodi suradnju s Federacijom BiH.
Zašto potezi hrvatskih vlasti nisu u skladu s Deytonom
Da se, zapravo, ne radi o interesu Hrvatske o provedbi ustavne obveze skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske, nego o pokušaju ozakonjenja trajne izborne prednosti HDZ-a s osloncem na Hrvate koji žive u inozemstvu, neizravno potvrđuje i izjava zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića. Izražavajući nezadovoljstvo usvojenim tekstom Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, on se zauzeo za uvođenje dopisnog i elektronskog glasovanja za sve Hrvate bilo gdje u svijetu. To se, dakle, odnosi na sve etničke Hrvate koji žive bilo gdje u inozemstvu i koji bi tako trebali moći glasovati na izborima za Hrvatski sabor.
Kako Izborni zakon BiH određuje da na bosanskim izborima ne mogu sudjelovati državljani BiH koji nemaju potvrdu o prebivalištu u BiH, to znači da se Brkić, zapravo, zauzima za to da i Hrvati koji su državljani BiH, a ne mogu glasovati na izborima u BiH, mogu glasati na izborima za Hrvatski sabor. To, dakako, nikakve veze nema s položajem Hrvata u BiH nego s izbornim interesima HDZ-a u Hrvatskoj i s utjecajem HDZ-a BiH na njihov ishod. Time nije iscrpljen popis problema koji ukazuju na to da potezi hrvatske vlasti pod HDZ-ovom upravom nisu u duhu Deytonskog sporazuma i dobrosusjedskih odnosa.
Željana Zovko, sadašnja zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu, prethodno je bila veleposlanica BiH u Italiji. S tog važnog mjesta prije isteka mandata prešla je u Europski parlament kao zastupnica HDZ-a. Što građani BiH mogu misliti o ambasadorici koja je napustila dužnost predstavnice BiH i postala predstavnica hrvatskog HDZ-a u Europskom parlamentu? Što građani BiH mogu misliti o HDZ-u i o politici HDZ-ove vlade prema BiH, ako ta stranka smatra normalnim da je diplomatkinja druge suverene i samostalne zemlje bude njezina članica i dužnosnica? Je li ta diplomatkinja zastupala interese BiH ili interese Hrvatske u kojoj je HDZ na vlasti?
Ideja da je raspad Jugoslavije morao značiti i raspad BiH
U svjetlu činjenica s početka devedesetih godina, kad je i HVO bio jedna od zaraćenih strana u BiH, ne čini se mudrim u Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini pozivati se i na zasluge te organizacije u obrani BiH, a prešutjeti i neskrivene separatističke namjere lidera te organizacije kao i zločine njezinih pripadnika počinjene u ratu. Da je politika hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana uvelike bila uvjetovana odnosima u BiH, potvrđuje i ova njegova izjava dana na sastanku šestorice republičkih predsjednika u Splitu 28. ožujka 1991. godine. Komentirajući izjavu predsjednika Kučana da je Slovenija provela referendum o proglašenju državne samostalnosti i suverenosti, Tuđman je u jednom trenutku rekao:
„Gospodine Miloševiću, da dobar dio hrvatskog naroda, znatan dio hrvatskog naroda ne živi izvan Republike Hrvatske, mi bismo već davno i prije Slovenije donijeli odluku kakvu Slovenija forsira.“ U tom razgovoru glavni spor izbio je između Kučana i Miloševića. Kučan se zauzimao za to da se na referendumima unutar svake republike donese odluka o proglašenju samostalnosti ili o ostanku u Jugoslaviji. Milošević se zauzimao za to da se na referendumima ne izjašnjavaju građani republika nego narodi. To je značilo da bi se svi Srbi, ma gdje bili, trebali izjasniti o tome da li žele živjeti u Jugoslaviji ili u samostalnoj republici na čijem području žive.
Umjesto da se jasno i nedvosmisleno opredijeli za Kučanov prijedlog, Tuđam je očito taktizirao imajući na umu činjenicu da znatan broj Hrvata živi u BiH i dopuštajući mogućnost da područja na kojima oni žive ipak pripadnu Hrvatskoj. Premda je Hrvatska provela referendum o samostalnosti i prihvatila nalaze Badinterove komisije, ipak će ostati zapamćene Tuđmanove izjave o neprirodnom obliku hrvatske granice kao i politika podrške separatističkim nastojanjima HVO-a što je Hrvatsku nekoliko puta dovelo u opasnost da bude izložena sankcijama UN-a.
Polemično stajalište koje zastupa Miroslav Tuđman
Postoje i recentni primjeri shvaćanja da je raspad Jugoslavije nužno morao značiti i raspad BiH. Takvo stajalište zastupa dr. Miroslav Tuđman u najnovijem broju časopisa National Security and Future. On se poziva i na riječi svojega oca Franje Tuđmana koji je, komentirajući stanje u BiH, svojedobno izjavio da BiH „u današnjem obujmu može opstati kao zajednica tri konstitutivna naroda, ako nađe, znači, takvo rješenje koje bi pomirilo njihove interese“. Ako se ti interesi ne pomire i ako se aktivno radi na tome da oni ne mogu biti pomireni, onda bi uslijedio raspad te države i moguće pripajanje Hrvatskoj onih područja na kojima žive Hrvati.
Kao da se to ne odnosi baš na sve bivše jugoslavenske republike i kao da je time osporeno pravo BiH da kao nezavisna država bude priznata u bivšim administrativnim republičkim granicama, Miroslav Tuđman ističe da „u današnjim granicama Bosna i Hercegovina nikada nije postojala kao samostalna država“. Ta činjenica je, prema njegovom mišljenju, trebala biti razlog tužiteljima i sucima Haškoga tribunala da razumiju težnju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata kojima se ondje sudilo da na onim područjima BiH koja su sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine pripala Banovini Hrvatskoj pokušaju uspostaviti federalnu jedinicu koja bi imala pravo odcijepiti se i pridružiti se današnjoj Republici Hrvatskoj.
Hrvatska vlast mora odlučiti između dva scenarija o BiH
Miroslav Tuđman u potpunosti zanemaruje činjenicu da je i Hrvatska dobila međunarodno priznanje temeljem stajališta Badinterove komisije o tome da su bivše administrativne republičke granice postale međudržavne granice i da su nepovredive. Temeljem toga je samoproglašena Republika Srpska Krajina postala nezakonita tvorevina na njezinom teritoriju, a intervencija JNA strana oružana agresija. Ali je time i pokušaj mijenjanja granica BiH pomaganjem snagama HVO-a bez suglasnosti Vlade BiH bio jednako tako nezakonit sa stajališta međunarodnoga prava.
Hrvatska vlast može odlučiti djelovati tako da onemogući pomirenje interesa ključnih igrača u BiH i time da dovede u pitanje opstanak te države ili da, intenziviranjem suradnje s legalno izabranim predstavnicima državne vlasti, ustrajno radi na stabilizaciji prilika u toj zemlji čime bi pridonijela i vlastitoj stabilnosti. Trenutna politika bezrezervnog podržavanja postupaka vodstva HDZ BiH, koji između ostalog uključuju i paktiranje s Dodikom koji je protiv suverene BiH, u velikoj mjeri proturječi deklarativnom opredjeljenju aktualne hrvatske vlasti za učvršćivanje dobrosusjedskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom.