Ali najprije minutu o sasvim tehničkim stvarima. Prva je da je osnivačka skupština održana bez prisustva medija što ukazuje na vrlo neobično poimanje komunikacije s javnošću i s eventualnim budućim biračima. Novinarima su pred dvoranom zagrebačkog hotela zatvorena vrata. Zašto? Pitat ćemo Svisca.
Legalist koji zna doskočiti zakonu
Možda zato što se Škoro potužio da je prije predsjedničkih izbora odmah uletio ”na streljanu neprijateljski raspoloženog medijskog okruženja”. Strašno. Novinari i jesu tu da sve propituju – i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović provela se u medijima kao bosa po trnju. A o Škori su valjda trebali objavljivati samo panegirike.
Drugo tehničko pitanje je ime stranke koju je Škoro nazvao ”Domovinskim pokretom Miroslava Škore” iliti DPMŠ. Škoro je objasnio da je stavio sebe kako bi doskočio zakonu. Zakon, naime, ne dopušta da on bude nositelj lista u svih 11 izbornih jedinica na parlamentarnim izborima. To je za njega krajnje nezgodno jer široj su javnosti uglavnom posve nepoznate već i sve te osobe koje je predstavio kao svoje najbliže suradnike.
A kad je u startu tako, neće biti puno bolje ni s nositeljima lista ako se toga ne prihvate bar Jacques Houdek, Željko Pervan i Davor Dretar Drele. Ali zato je tu ime Miroslava Škore koje će stajati iznad. I tako će zakon dobiti frišku figu od dovitljivog političara koji je na skupštini više puta naglasio da je DPMŠ stranka legalista. Ideja je posuđena od Milana Bandića i Ivana Pernara, valjda se njih dvojica ne ljute na taj plagijat.
Diktatura slabo prosvijećene većine
A sada ono glavno što se kako-tako da razgrnuti iz komušine tipičnih populističkih fraza tipa ”naš jedini koalicijski partner bit će hrvatski narod” i sladunjavih serenada o poštenju i zajedništvu. Kad sve to raskrčimo, pomalja se dobar vidik na Škorinu Hrvatsku čiji bi uzori bili za EU proskribirana poludiktatura Victora Orbana u Mađarskoj i nacionalistička politika Janeza Janše u Sloveniji. U varijanti našeg novog ”donositelja promjena”, sustav bi – kako je sam pobrojio – izgledao ovako.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O politikama u Hrvatskoj odlučivao bi narod na mah, u serijama slobodnih i neograničenih referenduma, a ne političko predstavništvo koje je dobilo mandat na demokratskim izborima, niti Vlada koja je iz toga proistekla. Taj specijalni tip vladavine moglo bi se nazvati diktaturom slabo prosvijećene većine, ali Škoro, čini se, upravo na taj dio elektorata i računa.
Onda, bile bi zabranjene predizborne koalicije jer, prema Škorinom mišljenju, nisu okej. Ali zato bi se poslije izbora birače moglo izvarati postizbornim koalicijama za koje nikad ne bi dali glas da su znali što se sprema. I to kaže Škoro koji je istovremeno zgrožen zbog ”žetončića” u Saboru i zbog onog iznenadnog pakta Andreja Plenkovića s HNS-om i zastupnicima nacionalnih manjina (čitaj: Srba). I taj isti Škoro koji o predizbornoj suradnji svoje stranke-pokreta već pregovara sa strankama Most, Suverenisti i tko zna kime još.
Škoro bi pravio državu hetero Hrvata
Nadalje, u Škorinoj bi Hrvatskoj nacionalne manjine, kao što je već jednom ranije izjavio, znale gdje im je mjesto. Poništila bi se posebna pravila koja vrijede za osvajanje mandata s manjinskih lista, možda bi i same manjinske liste bile ukinute, a moguće i stranke nacionalnih manjina. Ni u jednoj zemlji, kaže Škoro, nacionalne manjine (čitaj: Srbi) nemaju toliko predstavnika u političkim tijelima. Tako bi se Škorina Hrvatska, za razliku od sadašnjeg ustavnog modela, pretvorila u državu isključivo građana hrvatske nacionalnosti koje je, uostalom, Škoro jedine i pozdravio na skupštini sa ”drage Hrvatice i Hrvati”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim ovih redukcija, Škorina bi Hrvatska skočila i na današnja prava žena i već postignuta prava istospolnih parova. Budući da je Škoro ”protiv zabrana, ali još više protiv pobačaja”, abortus bi očigledno bio zabranjen, a gay populaciji ne bi bilo dopušteno ni udomljavanje djece koje je podržao Ustavni sud, a pogotovo posvajanje. Možda bi Škorinom pokretu u hodu palo na pamet da gay roditeljima država treba oduzeti i sinove i kćeri koje već imaju budući da ”svako dijete treba imati majku i oca”.
Opsesija arijevskom čistoćom
Ta opsesija arijevskom čistoćom protegnula bi se, dakako, i na migrantsko pitanje iako, recimo, radne snage u Hrvatskoj već nema, a procjenjuje se da sprema egzodus još 20.000 radnika u Njemačku, Austriju i druge zemlje. Ali Škoro ne bi dopustio da tamnoputi doseljenici kroče i na pedalj bijele hrvatske zemlje. Samo Hrvati, kaže, smiju odlučivati o tome. Kao da sad odlučuju Kostarikanci i Inuiti. A proglasio bi i gospodarski pojas pa neka EU pukne od muke i zavisti.
Eto tako govori Škoro, nadasve moderno, demokratski, uključivo i dalekovidno, jamčeći da je već ovoga časa potpuno spreman preuzeti funkciju premijera. Kad sjedne na taj položaj, drastično će sniziti poreze pri čemu se ne gnjavi dosadnim pitanjem odakle onda smoći novac za zdravstvo, penzije, socijalu i za javne investicije i sadržaje. A s HDZ-om – o kome, naravno, misli sve najgore – razgovarat će kad prođu izbori jer pravi domoljub razgovara ”i s crnim vragom” kad je Hrvatska u pitanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vidjet ćemo koliko će se Hrvata uhvatiti za ovaj luftbalon Škorinih kompetencija i ”vrijednosti” i koliko od onih 466.000 nezadovoljnika koji su mu dali glas na predsjedničkim izborima. Točno je da se dosta ljudi s njim slaže da ”ovo nije zemlja u kojoj žele živjeti naša djeca”. Ali nekako mislim da bi ih u Škorinoj Hrvatskoj željelo ostati još puno, puno manje.
Što nam Škoro uopće nudi? Njegova Hrvatska sve više zvuči kao orbanovska država rezervirana za hetero Hrvate
Ta opsesija arijevskom čistoćom protegnula bi se, dakako, i na migrantsko pitanje
Vidjet ćemo koliko će se birača uhvatiti za nepoznate kompetencije i poznate vrijednosti Domoljubnog pokreta Miroslava Škore i koliko od onih 466.000 nezadovoljnika koji su mu dali glas na predsjedničkim izborima. Točno je da se dosta ljudi s njim jako slaže oko toga da ''ovo nije zemlja u kojoj žele živjeti naša djeca''. Ali nekako mi se čini da bi ih u Škorinoj Hrvatskoj željelo ostati još puno, puno manje.
Konačno je Miroslav Škoro osnovao svoju stranku i održao utemeljiteljski govor pa iz njegovih krokija o raznim pitanjima možemo nešto bolje nagađati kakvu Hrvatsku žele on i suosnivači. To je najvažnije pa da vidimo.
Ali najprije minutu o sasvim tehničkim stvarima. Prva je da je osnivačka skupština održana bez prisustva medija što ukazuje na vrlo neobično poimanje komunikacije s javnošću i s eventualnim budućim biračima. Novinarima su pred dvoranom zagrebačkog hotela zatvorena vrata. Zašto? Pitat ćemo Svisca.
Legalist koji zna doskočiti zakonu
Možda zato što se Škoro potužio da je prije predsjedničkih izbora odmah uletio ”na streljanu neprijateljski raspoloženog medijskog okruženja”. Strašno. Novinari i jesu tu da sve propituju – i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović provela se u medijima kao bosa po trnju. A o Škori su valjda trebali objavljivati samo panegirike.
Drugo tehničko pitanje je ime stranke koju je Škoro nazvao ”Domovinskim pokretom Miroslava Škore” iliti DPMŠ. Škoro je objasnio da je stavio sebe kako bi doskočio zakonu. Zakon, naime, ne dopušta da on bude nositelj lista u svih 11 izbornih jedinica na parlamentarnim izborima. To je za njega krajnje nezgodno jer široj su javnosti uglavnom posve nepoznate već i sve te osobe koje je predstavio kao svoje najbliže suradnike.
A kad je u startu tako, neće biti puno bolje ni s nositeljima lista ako se toga ne prihvate bar Jacques Houdek, Željko Pervan i Davor Dretar Drele. Ali zato je tu ime Miroslava Škore koje će stajati iznad. I tako će zakon dobiti frišku figu od dovitljivog političara koji je na skupštini više puta naglasio da je DPMŠ stranka legalista. Ideja je posuđena od Milana Bandića i Ivana Pernara, valjda se njih dvojica ne ljute na taj plagijat.
Diktatura slabo prosvijećene većine
A sada ono glavno što se kako-tako da razgrnuti iz komušine tipičnih populističkih fraza tipa ”naš jedini koalicijski partner bit će hrvatski narod” i sladunjavih serenada o poštenju i zajedništvu. Kad sve to raskrčimo, pomalja se dobar vidik na Škorinu Hrvatsku čiji bi uzori bili za EU proskribirana poludiktatura Victora Orbana u Mađarskoj i nacionalistička politika Janeza Janše u Sloveniji. U varijanti našeg novog ”donositelja promjena”, sustav bi – kako je sam pobrojio – izgledao ovako.
O politikama u Hrvatskoj odlučivao bi narod na mah, u serijama slobodnih i neograničenih referenduma, a ne političko predstavništvo koje je dobilo mandat na demokratskim izborima, niti Vlada koja je iz toga proistekla. Taj specijalni tip vladavine moglo bi se nazvati diktaturom slabo prosvijećene većine, ali Škoro, čini se, upravo na taj dio elektorata i računa.
Onda, bile bi zabranjene predizborne koalicije jer, prema Škorinom mišljenju, nisu okej. Ali zato bi se poslije izbora birače moglo izvarati postizbornim koalicijama za koje nikad ne bi dali glas da su znali što se sprema. I to kaže Škoro koji je istovremeno zgrožen zbog ”žetončića” u Saboru i zbog onog iznenadnog pakta Andreja Plenkovića s HNS-om i zastupnicima nacionalnih manjina (čitaj: Srba). I taj isti Škoro koji o predizbornoj suradnji svoje stranke-pokreta već pregovara sa strankama Most, Suverenisti i tko zna kime još.
Škoro bi pravio državu hetero Hrvata
Nadalje, u Škorinoj bi Hrvatskoj nacionalne manjine, kao što je već jednom ranije izjavio, znale gdje im je mjesto. Poništila bi se posebna pravila koja vrijede za osvajanje mandata s manjinskih lista, možda bi i same manjinske liste bile ukinute, a moguće i stranke nacionalnih manjina. Ni u jednoj zemlji, kaže Škoro, nacionalne manjine (čitaj: Srbi) nemaju toliko predstavnika u političkim tijelima. Tako bi se Škorina Hrvatska, za razliku od sadašnjeg ustavnog modela, pretvorila u državu isključivo građana hrvatske nacionalnosti koje je, uostalom, Škoro jedine i pozdravio na skupštini sa ”drage Hrvatice i Hrvati”.
Osim ovih redukcija, Škorina bi Hrvatska skočila i na današnja prava žena i već postignuta prava istospolnih parova. Budući da je Škoro ”protiv zabrana, ali još više protiv pobačaja”, abortus bi očigledno bio zabranjen, a gay populaciji ne bi bilo dopušteno ni udomljavanje djece koje je podržao Ustavni sud, a pogotovo posvajanje. Možda bi Škorinom pokretu u hodu palo na pamet da gay roditeljima država treba oduzeti i sinove i kćeri koje već imaju budući da ”svako dijete treba imati majku i oca”.
Opsesija arijevskom čistoćom
Ta opsesija arijevskom čistoćom protegnula bi se, dakako, i na migrantsko pitanje iako, recimo, radne snage u Hrvatskoj već nema, a procjenjuje se da sprema egzodus još 20.000 radnika u Njemačku, Austriju i druge zemlje. Ali Škoro ne bi dopustio da tamnoputi doseljenici kroče i na pedalj bijele hrvatske zemlje. Samo Hrvati, kaže, smiju odlučivati o tome. Kao da sad odlučuju Kostarikanci i Inuiti. A proglasio bi i gospodarski pojas pa neka EU pukne od muke i zavisti.
Eto tako govori Škoro, nadasve moderno, demokratski, uključivo i dalekovidno, jamčeći da je već ovoga časa potpuno spreman preuzeti funkciju premijera. Kad sjedne na taj položaj, drastično će sniziti poreze pri čemu se ne gnjavi dosadnim pitanjem odakle onda smoći novac za zdravstvo, penzije, socijalu i za javne investicije i sadržaje. A s HDZ-om – o kome, naravno, misli sve najgore – razgovarat će kad prođu izbori jer pravi domoljub razgovara ”i s crnim vragom” kad je Hrvatska u pitanju.
Vidjet ćemo koliko će se Hrvata uhvatiti za ovaj luftbalon Škorinih kompetencija i ”vrijednosti” i koliko od onih 466.000 nezadovoljnika koji su mu dali glas na predsjedničkim izborima. Točno je da se dosta ljudi s njim slaže da ”ovo nije zemlja u kojoj žele živjeti naša djeca”. Ali nekako mislim da bi ih u Škorinoj Hrvatskoj željelo ostati još puno, puno manje.