Vijest je uglavnom prošla ispod medijskog radara, kao usputna bilješka iz dalekog Slavonskog Broda, gdje su opet ulicama tumarali gladni radnici. Slika koja je toliko puta viđena u hrvatskoj nikad dovršenoj tranziciji, plaće koje kasne, radnici koji prosvjeduju, uprave u rasulu ili u bijegu i lokalni/državni političari koji s manje ili više interesa i u dubokom vremenskom zakašnjenju pokušavaju pronaći rješenje problema. Mijenjaju se samo okviri za sliku; grad, ime firme, politička opcija na vlasti…
Jučer je, međutim, postojala jedna bitna razlika. Radnicima “Đure Đakovića” su se u prosvjedu na ulicama (začinjenim i blokadom prometa) pridružili prosvjetari u štrajku. Ako Andrej Plenković do Broda nije shvatio u kojem je problemu, danas bi Banskim dvorima trebali odzvanjati alarmi. Uz molitvu da nije prekasno.
Mala kronika samoranjavanja
Ne, Plenković nije shvatio kakvi bi mu se problemi mogli otvoriti ako bude ignorirao sindikalne zahtjeve oko mirovinske reforme. Bilo mu je manje-više svejedno kad se krenulo skupljati potpise za sindikalni referendum. Priču o zahtjevima prosvjetara shvatio je krajnje lapidarno, čak uz podcjenjivačku zajebanciju. Pa je problem rješavao kao da ima sve vrijeme svijeta, dok su djeca počinjala uživati u neočekivanim praznicima usred školske godine (što će im se, kad nastava jednom krene, obiti o glavu – ali, iskreno, tko bi od nas kao dijete hajao za buduće napore dok, čovječe, nema škole usred tjedna!). Pa mu se napunio Trg bana Jelačića i stvar je jednostavno počela izmicati kontroli.
Ne samo premijerovoj i Vladinoj kontroli, pritisak punog Trga i zahtjeva koji se daju sažeti u jednu riječ i jedan broj (koeficijent i 6,11 posto) značajno je vezao ruke i samom sindikalnom vodstvu. Ponude koje su možda – prije Trga – bile i prihvatljive, od ponedjeljka više to nisu. Najbolje je to pokazao javni i prkosni “Ne!” odaslan Plenkoviću (koji se uspješno samopretvorio u glavnog negativca cijele priče) iz desetaka, možda i stotina hrvatskih zbornica. Nikakvo pozivanje na racionalnost (ne ulazeći uopće u raščlanjivanje racionalnosti Vladine posljednje ponude prosvjetarima) više tu ne igra, lopta je došla u zonu emocija i prkosa i Plenkoviću hitno treba ne samo izlazna strategija nego njeno ekspresno provođenje.
Pogrešna stvarnost
Pitanje je, međutim, je li premijer sad napokon svjestan da je dogorjelo do noktiju (brzina sazivanja današnjeg sastanka sa sindikatima možda ipak daje razloga za optimizam), ili će i dalje nastaviti s upornim negiranjem stvarnosti. One stvarnosti u kojoj bi mu moralo biti definitivno jasno da dosad primjenjivana taktika ne samo da nije prošla, nego je, štoviše, samo razgorjela bunt.
One stvarnosti u kojoj više nikog ne zanima priča o povišici od 23 posto za njegovog mandata.
One stvarnosti u kojoj prijetnje neplaćanjem štrajka i uzimanjem 315 kuna dnevno omasovljuju štrajk. U kojoj nije važno što Vlada uspijeva usmjeravati prijekorni ton najvećih medija u prilozima o štrajku, koji su, eto, između ostalog zaboravili napomenuti da je ravnatelj sinjske škole koja je prekinula štrajk gradski vijećnik HDZ-a, ili pričaju o navodnim prvim kolebanjima u vrhu sindikata. Onu stvarnost u kojoj mu je netko opako krivo objasnio na koga su ekstremno ljuti roditelji. One stvarnosti, naposljetku, u kojoj je se izgledi Plenkovićeve kandidatkinje za predsjednicu Republike tope svakim danom dok ova drama traje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković bi u ovom trenutku morao shvatiti da više nije bitno s kolikom će gubitničkom aurom izići iz ove priče. Nego da je jedino bitno da iz nje – čim hitnije – izađe i uspije postići dogovor koji će značiti kraj štrajka u školama. Ako se to ne dogodi, nije nezamislivo da premijer završi poput Tomislava Karamarka, dosad jedinog HDZ-ovog šefa kojem u biografiji piše da je srušio vlastitu Vladu. A oganj dubokog nezadovoljstva bi se, kako nagovješćuje primjer iz Slavonskog Broda, mogao pretvoriti u požar koji će početi gutati sve pred sobom.
Što Plenković još uopće može učiniti?
Bunt prosvjetara prešao je razinu do koje ga sindikati uopće mogu kontrolirati. Stvar je sve ozbiljnija
U odnosu na prosvjede gladnih radnika kojih smo se nagledali u hrvatskoj tranziciji, jučer je postojala jedna bitna razlika. Radnicima “Đure Đakovića” su se u prosvjedu na ulicama (začinjenim i blokadom prometa) pridružili prosvjetari u štrajku. Ako Andrej Plenković do Broda nije shvatio u kojem je problemu, danas bi Banskim dvorima trebali odzvanjati alarmi. Uz molitvu da nije prekasno.
Vijest je uglavnom prošla ispod medijskog radara, kao usputna bilješka iz dalekog Slavonskog Broda, gdje su opet ulicama tumarali gladni radnici. Slika koja je toliko puta viđena u hrvatskoj nikad dovršenoj tranziciji, plaće koje kasne, radnici koji prosvjeduju, uprave u rasulu ili u bijegu i lokalni/državni političari koji s manje ili više interesa i u dubokom vremenskom zakašnjenju pokušavaju pronaći rješenje problema. Mijenjaju se samo okviri za sliku; grad, ime firme, politička opcija na vlasti…
Jučer je, međutim, postojala jedna bitna razlika. Radnicima “Đure Đakovića” su se u prosvjedu na ulicama (začinjenim i blokadom prometa) pridružili prosvjetari u štrajku. Ako Andrej Plenković do Broda nije shvatio u kojem je problemu, danas bi Banskim dvorima trebali odzvanjati alarmi. Uz molitvu da nije prekasno.
Mala kronika samoranjavanja
Ne, Plenković nije shvatio kakvi bi mu se problemi mogli otvoriti ako bude ignorirao sindikalne zahtjeve oko mirovinske reforme. Bilo mu je manje-više svejedno kad se krenulo skupljati potpise za sindikalni referendum. Priču o zahtjevima prosvjetara shvatio je krajnje lapidarno, čak uz podcjenjivačku zajebanciju. Pa je problem rješavao kao da ima sve vrijeme svijeta, dok su djeca počinjala uživati u neočekivanim praznicima usred školske godine (što će im se, kad nastava jednom krene, obiti o glavu – ali, iskreno, tko bi od nas kao dijete hajao za buduće napore dok, čovječe, nema škole usred tjedna!). Pa mu se napunio Trg bana Jelačića i stvar je jednostavno počela izmicati kontroli.
Ne samo premijerovoj i Vladinoj kontroli, pritisak punog Trga i zahtjeva koji se daju sažeti u jednu riječ i jedan broj (koeficijent i 6,11 posto) značajno je vezao ruke i samom sindikalnom vodstvu. Ponude koje su možda – prije Trga – bile i prihvatljive, od ponedjeljka više to nisu. Najbolje je to pokazao javni i prkosni “Ne!” odaslan Plenkoviću (koji se uspješno samopretvorio u glavnog negativca cijele priče) iz desetaka, možda i stotina hrvatskih zbornica. Nikakvo pozivanje na racionalnost (ne ulazeći uopće u raščlanjivanje racionalnosti Vladine posljednje ponude prosvjetarima) više tu ne igra, lopta je došla u zonu emocija i prkosa i Plenkoviću hitno treba ne samo izlazna strategija nego njeno ekspresno provođenje.
Pogrešna stvarnost
Pitanje je, međutim, je li premijer sad napokon svjestan da je dogorjelo do noktiju (brzina sazivanja današnjeg sastanka sa sindikatima možda ipak daje razloga za optimizam), ili će i dalje nastaviti s upornim negiranjem stvarnosti. One stvarnosti u kojoj bi mu moralo biti definitivno jasno da dosad primjenjivana taktika ne samo da nije prošla, nego je, štoviše, samo razgorjela bunt.
One stvarnosti u kojoj više nikog ne zanima priča o povišici od 23 posto za njegovog mandata.
One stvarnosti u kojoj prijetnje neplaćanjem štrajka i uzimanjem 315 kuna dnevno omasovljuju štrajk. U kojoj nije važno što Vlada uspijeva usmjeravati prijekorni ton najvećih medija u prilozima o štrajku, koji su, eto, između ostalog zaboravili napomenuti da je ravnatelj sinjske škole koja je prekinula štrajk gradski vijećnik HDZ-a, ili pričaju o navodnim prvim kolebanjima u vrhu sindikata. Onu stvarnost u kojoj mu je netko opako krivo objasnio na koga su ekstremno ljuti roditelji. One stvarnosti, naposljetku, u kojoj je se izgledi Plenkovićeve kandidatkinje za predsjednicu Republike tope svakim danom dok ova drama traje.
Plenković bi u ovom trenutku morao shvatiti da više nije bitno s kolikom će gubitničkom aurom izići iz ove priče. Nego da je jedino bitno da iz nje – čim hitnije – izađe i uspije postići dogovor koji će značiti kraj štrajka u školama. Ako se to ne dogodi, nije nezamislivo da premijer završi poput Tomislava Karamarka, dosad jedinog HDZ-ovog šefa kojem u biografiji piše da je srušio vlastitu Vladu. A oganj dubokog nezadovoljstva bi se, kako nagovješćuje primjer iz Slavonskog Broda, mogao pretvoriti u požar koji će početi gutati sve pred sobom.