Nije da to nismo znali i prije, ali kad se u ovako kratkom vremenskom periodu poslože dvije tako dijametralno suprotne stvari kao posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj i odlazak Kolinde Grabar Kitarović u Argentinu, posve jasno možemo vidjeti kako predsjednicu ne valja shvaćati ozbiljno neovisno o kojoj temi govori. Drugim riječima, sadržaj njezinog govora ovisi o tome kojim se sugovornicima i kojoj publici obraća, pa samim tim ona zapravo nikada ne iskazuje vlastito mišljenje. Budući da je tome tako, ispada da je sasvim svejedno tko zauzima poziciju predsjednika Republike, pa bismo mogli razmisliti da umjesto neke konkretne osobe na tu poziciju instaliramo jukebox koji će izbacivati fraze po željama posjetitelja.
Grabar Kitarović je tako, nakon što je iskazivala punu želju za suradnjom između Hrvatske i Srbije i uspostavu europskog puta suradnje, otputovala u Argentinu u kojoj daje izjave koje se kreću od posve neprobavljivih, do besmislenih. Krenemo li kronološki, počet ćemo od besmislenih, točnije od njezinog vapaja argentinskim Hrvatima da bi trebali što češće dolaziti u Hrvatsku, pa čak se i vratiti ovamo, jer zemlja umire. Ova izjava ima nekoliko bitnih problema. Prvo, ogromna većina tih ljudi kojima se ona obratila, ako ne i svi, nisu uopće otišli iz Hrvatske, nego su se rodili i odrasli u Argentini.
Nekorektno prema onima koji su zbog beznađa otišli
Ta zemlja je njihova istinska domovina i jedini svijet kojeg poznaju, a s Hrvatskom ih veže svijest o porijeklu, priče vlastitih predaka i oskudno znanje jezika. Stoga je ovakav poziv u prvom redu nepristojan prema Argentini, iz koje bi predsjednica selila njihove građane. Potom je nekorektan prema tim ljudima, jer im se želi prirediti kulturološki šok, koji bi nužno kod njih probudio čežnju za zavičajem. Na koncu je nekorektan prema građanima Hrvatske koji su se njoj rodili i živjeli, a posljednjih su godina otišli ili odlaze iz zemlje, zbog osjećaja posvemašnje besperspektivnosti.
Sad bi vrijedilo razmisliti o tome što zapravo predsjednica njima poručuje? Otprilike nešto u stilu, nemate pojma, ovdje je predivno, pa ako vam se već ne sviđa, ima tko će doći umjesto vas. Umjesto da napravi sve s pozicije moći koju realno ima, da bi učinila odlazak iz zemlje besmislenim, ona se nada jednostavnim preseljenjem nekog drugog stanovništva riješiti ovaj problem. Što samo svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti Tuđmanove skandalozne ideje o humanom preseljenju stanovništva u način razmišljanja prosječnog člana HDZ-a.
No, mimo svega ovoga, tu postoji još jedan duboko kompromitirajući aspekt priče. Naime, znatno bliže od Argentine, već u beogradskoj Batajnici, još uvijek žive desetine tisuća hrvatskih građana, koji su za sobom ostavili svoju danas devastiranu imovinu i koji bi se željeli vratiti u zemlju iz koje su doista oni, a ne njihovi djedovi ili pradjedovi otišli. Stoga je pravo pitanje zbog čega predsjednica ne ode do tih ljudi i ne pozove ih na povratak, umjesto da to radi u Argentini, posebno s obzirom na to da je nedavno u Lisinskom izjavila da je ona predsjednica svih građana Hrvatske. Jedini razlog zašto to ne radi mogao bi biti u njihovoj nacionalnoj pripadnosti.
Nedopustivo svođenje ustaštva na romantičnu priču
Pored nizanja ovih besmislenih fraza, Kolinda Grabar Kitarović uspjela je biti i posebno neprobavljiva izjavivši da su nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine. Da se ne bismo bespotrebno lagali, najveći dio ljudi koji je nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga otišao u Argentinu činile su ustaše i njihove obitelji. Stoga je potpuno nedopustivo njihovo viđenje Hrvatske svoditi na romantičnu priču o svjedočenju domoljublja i opravdane zahtjeve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije ovo naravno prvi put da predsjednica iskazuje potpuno nepoznavanje socijalističkog razdoblja, s obzirom na to da je svojevremeno izjavila kako je Lijepa naša bila zabranjena, unatoč tome što je to bila službena himna SR Hrvatske, s kojom je svaku večer završavao televizijski i radijski program, ali s ovom je izjavom uspjela nadmašiti samu sebe. Hrvatska kakvu su spomenuti ljudi pokušali ostvariti, prije nego što su je nastavili sanjati u Argentini, svakako nije Hrvatska kakvu je većina građana ikad željela, niti je to ona zemlja koju sama predsjednica zastupa.
Što predsjednica priča u Argentini? Vrijeđa one koji zbog beznađa odlaze i svodi ustaštvo na romantiku
Zašto se čini da gospođu Grabar Kitarović ne možemo shvaćati ozbiljno, neovisno o kojoj temi govori
Nakon posjeta Vučića i njezinog odlaska u Argentinu sadržaj predsjedničinih govora ovisi o tome kojim se sugovornicima i kojoj publici obraća, pa samim tim ona zapravo nikada ne iskazuje vlastito mišljenje. Budući da je tome tako, ispada da je sasvim svejedno tko zauzima poziciju predsjednika Republike, pa bismo mogli razmisliti da umjesto neke konkretne osobe na tu poziciju instaliramo jukebox koji će izbacivati fraze po željama posjetitelja
Nije da to nismo znali i prije, ali kad se u ovako kratkom vremenskom periodu poslože dvije tako dijametralno suprotne stvari kao posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj i odlazak Kolinde Grabar Kitarović u Argentinu, posve jasno možemo vidjeti kako predsjednicu ne valja shvaćati ozbiljno neovisno o kojoj temi govori. Drugim riječima, sadržaj njezinog govora ovisi o tome kojim se sugovornicima i kojoj publici obraća, pa samim tim ona zapravo nikada ne iskazuje vlastito mišljenje. Budući da je tome tako, ispada da je sasvim svejedno tko zauzima poziciju predsjednika Republike, pa bismo mogli razmisliti da umjesto neke konkretne osobe na tu poziciju instaliramo jukebox koji će izbacivati fraze po željama posjetitelja.
Grabar Kitarović je tako, nakon što je iskazivala punu želju za suradnjom između Hrvatske i Srbije i uspostavu europskog puta suradnje, otputovala u Argentinu u kojoj daje izjave koje se kreću od posve neprobavljivih, do besmislenih. Krenemo li kronološki, počet ćemo od besmislenih, točnije od njezinog vapaja argentinskim Hrvatima da bi trebali što češće dolaziti u Hrvatsku, pa čak se i vratiti ovamo, jer zemlja umire. Ova izjava ima nekoliko bitnih problema. Prvo, ogromna većina tih ljudi kojima se ona obratila, ako ne i svi, nisu uopće otišli iz Hrvatske, nego su se rodili i odrasli u Argentini.
Nekorektno prema onima koji su zbog beznađa otišli
Ta zemlja je njihova istinska domovina i jedini svijet kojeg poznaju, a s Hrvatskom ih veže svijest o porijeklu, priče vlastitih predaka i oskudno znanje jezika. Stoga je ovakav poziv u prvom redu nepristojan prema Argentini, iz koje bi predsjednica selila njihove građane. Potom je nekorektan prema tim ljudima, jer im se želi prirediti kulturološki šok, koji bi nužno kod njih probudio čežnju za zavičajem. Na koncu je nekorektan prema građanima Hrvatske koji su se njoj rodili i živjeli, a posljednjih su godina otišli ili odlaze iz zemlje, zbog osjećaja posvemašnje besperspektivnosti.
Sad bi vrijedilo razmisliti o tome što zapravo predsjednica njima poručuje? Otprilike nešto u stilu, nemate pojma, ovdje je predivno, pa ako vam se već ne sviđa, ima tko će doći umjesto vas. Umjesto da napravi sve s pozicije moći koju realno ima, da bi učinila odlazak iz zemlje besmislenim, ona se nada jednostavnim preseljenjem nekog drugog stanovništva riješiti ovaj problem. Što samo svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti Tuđmanove skandalozne ideje o humanom preseljenju stanovništva u način razmišljanja prosječnog člana HDZ-a.
No, mimo svega ovoga, tu postoji još jedan duboko kompromitirajući aspekt priče. Naime, znatno bliže od Argentine, već u beogradskoj Batajnici, još uvijek žive desetine tisuća hrvatskih građana, koji su za sobom ostavili svoju danas devastiranu imovinu i koji bi se željeli vratiti u zemlju iz koje su doista oni, a ne njihovi djedovi ili pradjedovi otišli. Stoga je pravo pitanje zbog čega predsjednica ne ode do tih ljudi i ne pozove ih na povratak, umjesto da to radi u Argentini, posebno s obzirom na to da je nedavno u Lisinskom izjavila da je ona predsjednica svih građana Hrvatske. Jedini razlog zašto to ne radi mogao bi biti u njihovoj nacionalnoj pripadnosti.
Nedopustivo svođenje ustaštva na romantičnu priču
Pored nizanja ovih besmislenih fraza, Kolinda Grabar Kitarović uspjela je biti i posebno neprobavljiva izjavivši da su nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine. Da se ne bismo bespotrebno lagali, najveći dio ljudi koji je nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga otišao u Argentinu činile su ustaše i njihove obitelji. Stoga je potpuno nedopustivo njihovo viđenje Hrvatske svoditi na romantičnu priču o svjedočenju domoljublja i opravdane zahtjeve.
Nije ovo naravno prvi put da predsjednica iskazuje potpuno nepoznavanje socijalističkog razdoblja, s obzirom na to da je svojevremeno izjavila kako je Lijepa naša bila zabranjena, unatoč tome što je to bila službena himna SR Hrvatske, s kojom je svaku večer završavao televizijski i radijski program, ali s ovom je izjavom uspjela nadmašiti samu sebe. Hrvatska kakvu su spomenuti ljudi pokušali ostvariti, prije nego što su je nastavili sanjati u Argentini, svakako nije Hrvatska kakvu je većina građana ikad željela, niti je to ona zemlja koju sama predsjednica zastupa.