Nekad je nužno odabrati stranu

Što smo još naučili o ministru Kuščeviću iz njegovih spektakularnih Facebook statusa

Obrazac je uvijek isti. Tu se nikad ne govori o meritumu stvari, nikad se ne odgovara na konkretna pitanja

20.09.2018., Zagreb - Ministar Uprave Lovro Kuscevic.
Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Kad ovakve prozirne pokušaje da se skrene pažnja s onoga o čemu je riječ svedemo na glavni sadržaj tog skretanja, shvatit ćemo dvije stvari. Prva je da Kuščević koristi svoju političku moć i poziciju kako bi javno prozvao ljude koji se nalaze u puno nemoćnijoj poziciji od njegove, što je apsolutno nedopustivo, a druga da imamo ministra koji ima očit problem s demokracijom. Drugim riječima, Kuščević se po još dvije točke preporučio za što hitniji odlazak s funkcije koju obnaša

Bilo bi zapravo lijepo kad bismo mogli napisati da je nevjerojatan način na koji se ministar Lovro Kuščević tvrdoglavo drži ministarske pozicije i brani od sad već desetina medijskih napisa o tome kako je koristio vlastitu poziciju načelnika da bi prenamjenjivao zemljišta na Braču i od toga, pored svega ostalog stekao znatnu imovinsku korist. To što on, međutim radi, ne samo da nije nevjerojatno, nego predstavlja scenarij kojeg je javnost gotovo naučila napamet, kad se radi o aferama ljudi iz vladajuće stranke.

Obrazac je uvijek isti. Tu se nikad ne govori o meritumu stvari, nikad se ne odgovara na konkretna pitanja, uvijek se poziva na nekakvu transparentnost, iako je od nedostatka iste sve i krenulo, zatim na apsolutno poštivanje zakona, iako je upravo činjenica da se s pozicije moći koristilo slabosti sustava problem, potom se poziva na institucije da rade svoj posao, općenito se iskazuje nepoštovanje prema javnosti i novinarima, da bi kao kruna svega stigla izjava kako se to sve događa jer im podmeću ‘lijevi aktivisti, Jugoslaveni, soroševci’ i slično.

Trend koji je postavio Tuđman

Niz može jednostavno nastaviti svatko tko je makar i površno pratio javni život i medije u proteklih skoro trideset godina. Trend je, kao i većinu drugih stvari, uspostavio Franjo Tuđman. On je u skoro svakom svom istupu, posebno u drugoj polovici devedesetih, potpuno delegitimirao poziciju nezavisnih medija, opozicije i uopće ljudi koji se nisu slagali s njegovom politikom ili su mu postavljali logična pitanja na koje nije imao odgovora. Svi su oni za njega bili oni koji bi se vezivali sa zelenim, žutim i crnim vragovima, Soroševi plaćenici, stoka sitnog zuba i sl..

Kuščević je, sljedeći istu školu, u komentaru na Facebooku, povodom reportaže objavljene u Jutarnjem listu, o tome kako su ljudi na Braču ostajali bez zemljišta bez vlastitog znanja, da bi ono prešlo u ruke neke offshore kompanije, izvukao jednog od sugovornika, Srđana Dvornika te Đurđu Knežević, kao primjere toga s čime se suočava. Ne suočava se, dakle, ministar s ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja i čitav niz problematičnih radnji, nego sa ‘Soroševim aktivistima, ljudima angažiranim u raznim mirovnim organizacijama, Jugoslavenima, feministkinjama i ženama koje se protive nastavi vjeronauka u školama’, pridajući im, k tome životinjske karakteristike.

Ministar koji ima očit problem s demokracijom

Nekoliko je problema s ovim statusom, i to nakon što maknemo moralno pitanje i vrijeđanje inteligencije javnosti. Ponajprije, kakve veze ima ičija biografija s činjenicama koje se u reportaži navode, budući da se na njih nije niti osvrnuo? Potom, zbog čega ministar smatra da nečije profesionalno djelovanje i politička uvjerenja koja jesu dijametralno suprotna od njegovih i općenito od ideologije HDZ-a nisu legitimna? Zatim, kakve veze ideološka pozicija bilo koga ima veze s nečim sasvim desetim o čemu je riječ? Zbog čega, zatim Kuščević, sebe doživljava tako bitnim da se smatra nedodirljivim i središtem svemira protiv koga se digla nekakva zavjera, te na kraju, zašto se, kad već ima potrebu reagirati na nešto što je izašlo u medijima, javnosti obraća putem statusa na Facebooku, umjesto da sazove konferenciju za medije?

Sve ovo što sam naveo su, naravno retorička pitanja, na koje svi skupa znamo odgovore, kako javnost, tako i sam Kuščević. Međutim, kad ovakve prozirne pokušaje da se skrene pažnja s onoga o čemu je riječ svedemo na glavni sadržaj tog skretanja, a taj je etiketiranje ljudi kao državnih i narodnih neprijatelja zbog toga što ne dijele njegove političke stavove, shvatit ćemo dvije stvari. Prva je da Kuščević koristi svoju političku moć i poziciju kako bi javno prozvao ljude koji se nalaze u puno nemoćnijoj poziciji od njegove, što je apsolutno nedopustivo, a druga da imamo ministra koji ima očit problem s demokracijom. Drugim riječima, Kuščević se po još dvije točke preporučio za što hitniji odlazak s funkcije koju obnaša.