Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što smo naučili iz potpune bezidejnosti Kovača i njegovog tima koji želi preuzeti HDZ

Skroman prijedlog: Uz povećanje broja predstavnika dijaspore, mogli bi predložiti i da šef HDZ-a osobno izabere par zastupnika u Sabor

Kad bismo se upustili u povijesnu analizu demografskih kretanja, došli bismo do zaključka kako značajan dio Hrvata iz Hrvatske, i to unazad nekoliko stoljeća, predstavlja zapravo dijasporu iz Bosne i Hercegovine. Iz svega navedenog jasno je kako ne postoji nikakav racionalno uvjerljiv razlog da dijaspora uopće bude zastupljena u Hrvatskom Saboru, samo što je također iluzorno očekivati da u ovakvom odnosu snaga ta izborna jedinica bude ukinuta. 

Neovisno o tome kako će se završiti izbori u HDZ-u, a svi su izgledi da ćemo svjedočiti podjeli plijena, fascinantan je potpuni izostanak bilo kakve inovativnosti, suvisle nove ideje, suvremenog sadržaja ili bilo čega sličnog, ponajprije od strane izazivača od kojih se takvo nešto primarno očekuje.

Sveobuhvatna bezidejnost Kovačevog i Stierovog tima najbolje je došla do izražaja prilikom predstavljanja programa. Već od uvoda, odnosno od teze da je program predstavljen u tri cjeline iz naziva stranke, H kao Hrvatska, D kao demokratska i Z kao zajednica, nije slutilo na dobro. Da ovakva doslovnost nije bila slučajna saznali smo u nastavku, u kojem nismo čuli ništa dalje od obitelji, identiteta, tradicionalnih vrijednosti i sličnih floskula bez ikakvog realnog sadržaja.

Kovač i ekipa nisu se ni minimalno emancipirali od Tuđmanovog HDZ-a

Ispostavlja se tako da je jedini problem kojeg Kovač i ekipa imaju, a od toga nije puno dalje ni Andrej Plenković, taj što ne nogu uskrsnuti Franju Tuđmana. Jeste da je od njegove smrti prošlo sad već više od dvadeset godina, jeste da mu je politika, čak i kad potpuno po strani ostavimo autoritarnu praksu i agresivnu ideju Herceg-Bosne, bila i za to doba antimoderna i posve u sukobu s vremenom, ali Kovač i ekipa nisu se ni minimalno emancipirali od Tuđmanovog HDZ-a.

Ta činjenica bi za društvo bila posve irelevantna, kad ne bismo bili svjesni da je upravo takav HDZ u idejnom smislu oblikovao i još uvijek oblikuje dobar dio društva i praktično sve državne institucije. Najsnažniji iskaz nemogućnosti da se pretendenti na stranačko prijestolje emancipiraju od Tuđmana, došao je na temi promjene izbornog zakona.

Populistička ideja koja bi trebala HDZ-u osigurati što više fiksnih zastupnika

Kovač i Stier su, naime, zaključili kako je nužno eliminirati diskriminirajuće odredbe tog zakona prema iseljeništvu, budući da skoro četiri milijuna Hrvata u iseljeništvu biraju samo tri saborska zastupnika. Ostaje naravno nejasno zbog čega se izravno ne naslone na Tuđmana i predlože, ne samo povratak fiksnog broja od dvanaest zastupnika dijaspore, nego i diskrecijsko pravo po kojem bi predsjednik HDZ-a, vlastitom odlukom imenovao neke ljude u Sabor.

Kao što je svojevremeno Tuđman imenovao Hrvoja Šošića. U njegovo vrijeme to je pravo imao predsjednik države, ali s obzirom na neizvjesnost izbora, bolje da to pravo ostane predsjedniku HDZ-a. Ono što kod ovog njihovog prijedloga ostaje također nejasno je logika. Ako tvrde da je diskriminacijski po skoro četiri milijuna državljana koji ne žive u zemlji to što daju samo tri zastupnika, znači da se vode logikom brojeva.

Kad tu logiku prebacimo u realnost po kojoj u zemlji živi jedva nešto više od četiri milijuna ljudi, to bi Kovaču značilo da bi se Sabor trebao popunjavati otprilike u omjeru 55 prema 45 posto u korist izbornih jedinica u Hrvatskoj. Koliko god mu to možda izgledalo radikalno, riječ je o jedinom načinu da se usvoji njegova logika i dokine diskriminacija. Svaka brojka zastupnika iz dijaspore koja ne bi odgovarala ovom omjeru, jednako bi ih po toj logici diskriminirala. Kako u osnovi svi znamo da je riječ o populističkoj ideji koja bi trebala HDZ-u osigurati što više fiksnih zastupnika i koja nema izgleda da bude provedena, nema nikakvog razloga da ne predloži upravo ovaj omjer, pa da cirkus bude potpun.

Značajan dio Hrvata iz Hrvatske predstavlja zapravo dijasporu iz BIH

Mogućnost da ljudi koji žive u dijaspori imaju predstavnike u Saboru od prvog dana je služila isključivo za dva cilja. Prvi i već spomenuti je taj da HDZ poveća broj sigurnih zastupnika i drugi da se ideološki ne odustane od pretenzija na Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, čak i ako odlučimo zanemariti ove dvije stvari koje su svima poznate i krenemo stvari gledati u kontekstu realnosti, suočit ćemo se s činjenicom da zajednica stvarnih iseljenika po europskim zemljama i drugim kontinentima nikad nije, osim u simboličkom broju, izlazila na hrvatske izbore, što je i logično, budući da najveći dio njih nije nikad ni živio u Hrvatskoj, dok je s druge strane izlaznost među Hrvatima u Bosni i Hercegovini uglavnom bila visoka, ali ti ljudi jednostavno nisu hrvatska dijaspora, nego konstitutivni narod u vlastitoj zemlji.

Štoviše, kad bismo se upustili u povijesnu analizu demografskih kretanja, došli bismo do zaključka kako značajan dio Hrvata iz Hrvatske, i to unazad nekoliko stoljeća, predstavlja zapravo dijasporu iz Bosne i Hercegovine. Iz svega navedenog jasno je kako ne postoji nikakav racionalno uvjerljiv razlog da dijaspora uopće bude zastupljena u Hrvatskom Saboru, samo što je također iluzorno očekivati da u ovakvom odnosu snaga ta izborna jedinica bude ukinuta.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
157 članaka Više o autoru
Više s weba