Kako bi se izmjena zakona koja je u saborskoj proceduri, zapravo, odnosila samo na one koji su u samoizolaciji i trajala bi samo dok traje epidemija. Problemčić je što to u zakonskom prijedlogu Vlade nigdje ne piše. Ne piše na koga bi se mjera dojavljivanja lokacije mobitela odnosila, ne piše koliko bi se točno provodila, a nema ni predviđenog neovisnog nadzora njene provedbe – što su sve detalji koje pri uvođenju ovakvih mjera strogo preporučaju europske institucije.
Pokošena livada
Beskrajno bi bilo lako implementirati spomenute mjere u Vladin zakon – oporbene stranke su se potrudile i sastaviti amandmane, te tako u stvarnost provesti sve ono u što nas uvjeravaju istureni igrači vladajuće stranke – da, naime, u želji vlasti za praćenjem lokacije mobitela građana nema ni najmanje zle namjere. Da je prošlog tjedna usvojeno tih nekoliko amandmana, zakon bi bio promijenjen, ljude u samoizolaciji bi se moglo i na ovaj način kontrolirati i tema o mobitelima bi odavno bila pokošena livada na koju se nitko ne osvrće.
Međutim, HDZ je odlučio, zapravo, pauzirati zakon. Izmjene dugačke samo nekoliko paragrafa će, tako, u prvo čitanje. Pa onda, dorađene, u drugo. Pa tek onda na glasanje i primjenu. Zašto?
Faktor vremena
Bolja verzija je da su vladajući jednostavno zaključili da je cijela priča puna rupa i da se nadzor može izbjeći ostavljanjem mobitela kod kuće, pa sad pokušavaju smisliti kako doskočiti nediscipliniranim i kreativnim građanima s obvezom samoizolacije.
No, problematičan je faktor vremena – Covid-19 ne čeka da se Davor Božinović dosjeti elektronskih narukvica ili vojske onih koji bi nazivali mobitele da vide je li vlasnik pored njih. Ovakvo odgađanje, stoga, nema smisla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bonus za Netflix
Lošija verzija je da vlast čeka razvoj situacije. Ostane li epidemija u Hrvatskoj pod kontrolom, super. Nitko više neće ni spominjati nadzor mobitela. No, krenu li stvari nagore, eto prilike da se predloženi, nedorečeni, ničim ograničeni i beskrajni opasni zakon opet gurne u hitnu proceduru i izglasa silinom parlamentarne većine podebljane panikom od ekspanzije bolesti.
Uz slatki politički bonus – da oporba nije zanovijetala (nego, recimo, gledala Netflix), ne bi došlo do drame koja će, eto, zahtijevati i strožije kontrole i dužu karantenu za svih. Dubinski je obeshrabrujuće koliko druga mogućnost djeluje uvjerljivijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što stoji iza pauziranja zakona o praćenju mobitela?
Izmjene dugačke samo nekoliko paragrafa će, tako, u prvo čitanje. Pa onda, dorađene, u drugo. Pa tek onda na glasanje i primjenu. Zašto?
Bitni igrači vladajuće stranke, cijela jedna momčad u sastavu Jandroković–Bačić–Kopal–Božinović uprla se posljednjih dana dokazivati kako, zaboga, nikome nije bilo ni na kraj pameti nepotrebno narušavati privatnost građana praćenjem lokacije mobitela.
Kako bi se izmjena zakona koja je u saborskoj proceduri, zapravo, odnosila samo na one koji su u samoizolaciji i trajala bi samo dok traje epidemija. Problemčić je što to u zakonskom prijedlogu Vlade nigdje ne piše. Ne piše na koga bi se mjera dojavljivanja lokacije mobitela odnosila, ne piše koliko bi se točno provodila, a nema ni predviđenog neovisnog nadzora njene provedbe – što su sve detalji koje pri uvođenju ovakvih mjera strogo preporučaju europske institucije.
Pokošena livada
Beskrajno bi bilo lako implementirati spomenute mjere u Vladin zakon – oporbene stranke su se potrudile i sastaviti amandmane, te tako u stvarnost provesti sve ono u što nas uvjeravaju istureni igrači vladajuće stranke – da, naime, u želji vlasti za praćenjem lokacije mobitela građana nema ni najmanje zle namjere. Da je prošlog tjedna usvojeno tih nekoliko amandmana, zakon bi bio promijenjen, ljude u samoizolaciji bi se moglo i na ovaj način kontrolirati i tema o mobitelima bi odavno bila pokošena livada na koju se nitko ne osvrće.
Međutim, HDZ je odlučio, zapravo, pauzirati zakon. Izmjene dugačke samo nekoliko paragrafa će, tako, u prvo čitanje. Pa onda, dorađene, u drugo. Pa tek onda na glasanje i primjenu. Zašto?
Faktor vremena
Bolja verzija je da su vladajući jednostavno zaključili da je cijela priča puna rupa i da se nadzor može izbjeći ostavljanjem mobitela kod kuće, pa sad pokušavaju smisliti kako doskočiti nediscipliniranim i kreativnim građanima s obvezom samoizolacije.
No, problematičan je faktor vremena – Covid-19 ne čeka da se Davor Božinović dosjeti elektronskih narukvica ili vojske onih koji bi nazivali mobitele da vide je li vlasnik pored njih. Ovakvo odgađanje, stoga, nema smisla.
Bonus za Netflix
Lošija verzija je da vlast čeka razvoj situacije. Ostane li epidemija u Hrvatskoj pod kontrolom, super. Nitko više neće ni spominjati nadzor mobitela. No, krenu li stvari nagore, eto prilike da se predloženi, nedorečeni, ničim ograničeni i beskrajni opasni zakon opet gurne u hitnu proceduru i izglasa silinom parlamentarne većine podebljane panikom od ekspanzije bolesti.
Uz slatki politički bonus – da oporba nije zanovijetala (nego, recimo, gledala Netflix), ne bi došlo do drame koja će, eto, zahtijevati i strožije kontrole i dužu karantenu za svih. Dubinski je obeshrabrujuće koliko druga mogućnost djeluje uvjerljivijom.