Gospodin Milanović često koristi rječnik neprimjeren predsjedniku Republike i višem stilu javnog komuniciranja, no u skoro svim bitnim činjenicama on je u pravu. Milanovićev performans možemo podijeliti na dva čina, striktno politički i društveni.
Strogo politički čin predsjednikova performansa odnosi se, naravno, na njegovu polemiku s premijerom oko slučaja JANAF. Podsjetimo, polemika je počela s dvojbom je li Andrej Plenković znao za istragu protiv Dragana Kovačevića.
Lose lose situacija
Premda sada izgleda da je Plenković tu polemiku dobio, on je, činjenično govoreći, u lose lose situaciji. Naime, ako premijer nije znao za istragu radi se o najtežem mogućem ugrožavanju nacionalne sigurnosti, jer je gospodin Plenković mogao, hipotetski govoreći, predložiti gospodina Kovačevića, ili bilo kojeg drugog visoko rangiranog javnog djelatnika protiv kojeg se provodi istraga, za mjesto veleposlanika u Washingtonu ili Moskvi.
Ili je s visoko rangiranim javnim djelatnikom protiv kojeg se provodi istraga, Kovačevićem ili nekim drugim, mogao podijeliti niz strogo povjerljivih informacija. Ako, dakle, premijer nije znao, riječ je, očigledno, o zaista o najgorem ugrožavanju nacionalne sigurnosti, koje se moglo okrenuti protiv samog Plenkovića. Zamislimo, primjerice, veliki naslov: “Plenković predložio Kovačevića za veleposlanika u Washingtonu.” A idući dan naslov “Kovačević uhićen zbog teške korupcije.”
Promašenost floskule
Kakve bi u tom slučaju bile posljedice Plenkovićeve neupućenosti u istragu? Prvo, najmanje pola Hrvatske bilo bi uvjereno da je i Plenković umiješan u Kovačevićeve koruptivne poslove. Drugo, premijer bi postao predmet ismijavanja ne samo zagrebačkog diplomatskog zbora, nego i Europske komisije i onih europskih medija koji još prate Hrvatsku. Ovdje treba potpuno ignorirati načelno pravilo da premijer ne bi trebao znati ništa o istragama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, kako je moguće da premijer ne zna ništa o istragama, a svi mediji znaju sve o istragama uključujući, vrlo često i točno vrijeme nečijeg privođenja? I tako već dulje od deset godina. Nemojmo se zezati: tvrdnja da premijer nije znao znači da je premijer lošije obaviješten od prosječnog urednika deska u prosječnim dnevnim novinama.
Promašenost same floskule da premijer nije trebao znati lijepo je, prvih dana ove važne polemike, objasnio bivši predsjednik Republike profesor prava Ivo Josipović, koji je kazao da premijer mora biti obaviješten, zbog nacionalne i svoje sigurnosti, o kontaminiranim osobama, dakle o ljudima koje se istražuje.
Tko vlada Hrvatskom?
Ako premijer svejedno nije znao ništa o istrazi, to znači da su njegovi najbliži suradnici iz sigurnosnog područja počinili kardinalan propust, zbog kojeg bi ih sve trebalo najuriti. Ako je premijer pak znao za istragu, on već tjednima svjesno laže hrvatskoj javnosti, što će se prije ili kasnije otkriti, i što će ga duboko i trajno kompromitirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi važan politički segment slučaja JANAF tiče se pitanja tko zaista vlada Hrvatskom? Vladaju li Hrvatskom Andrej Plenković i uže vodstvo HDZ-a, ili pojedine interesne frakcije HDZ a, koje čine dosta opasan kriminalni kartel. Naime, kako je moguće da je Andrej Plenković zbog veoma snažnih sumnji na korupciju morao smijeniti desetak svojih ministara?
Zar je zaista sigurnosni aparat ove zemlje toliko nekompetentan, da premijera nije kadar upozoriti na osobe koje ne smiju postati ministri? Ili su pritisci iz lokalnih, karteliziranih organizacija HDZ-a toliko snažni da premijer nema izbora, pa na najviše pozicije u Vladi postavlja kandidate s krajnje sumnjivim dossierom, zato da bi preko njih držao pod nadzorom lokalni HDZ? Milanovićev performans još je jednom aktualizirao pitanje o tome tko stvarno vlada Hrvatskom: civilizirani i inkluzivni premijer ili njegovi korumpirani ministri i lokalni stranački šefovi.
Performans ispred Kluba
Drugi, društveni čin Milanovićeva performansa znatno je manje relevantan, ali nije manje zabavan. Taj je čin počeo podsjetimo, performansom saborskih zastupnica Orešković i Puljak, koje su Kovačevićev klub proglasile Uredom predsjednika Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu je zanimljivo postaviti sljedeće pitanje: zašto Uredom predsjednika Republike, a ne Uredom predsjednika Vlade, kad je Vlada nadležna za JANAF, i kad su ondje dolazili bliski Plenkovićevi suradnici? Predsjednik Republike nije, naime, nadležan za JANAF, niti za bilo što povezano s gospodarskom politikom, javnim poduzećima ili javnim nabavama. Za sve to nadležna je Vlada.
Zašto, dakle, odgovornost za Kovačevićevu aferu prebacivati na predsjednika Republike? Radi se, po svemu sudeći, o sitnom lukavstvu; zastupnice ciljaju na lijevo liberalnu publiku, a ne na desno biračko tijelo, pa su, kompromitirajući Milanovića, željele za sebe osvojiti malo više političkog prostora.
Izjava koju nije smio upotrijebiti
Milanović je reagirao kako je reagirao (mislimo da nikako nije smio upotrijebiti sintagmu o kojoj već danima govori cijela Hrvatska), pa mu se na glavu srušio kompletni lijevi hrvatski civilni sektor, što je predsjednik iskoristio kako bi upozorio na činjenicu da veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi, i da živi od državnog proračuna i donacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Feral Tribune, kao svojedobno vodeći aktivistički medij u zemlji, godinama je živio isključivo od naklade, dok se rano otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava. Takav je civilni sektor zaista imao smisla.
Ali, civilni sektor koji najglasnije reagira na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike, u zemlji koja vrišti korupcijom, doima se dosta besmisleno i benigno. Usput govoreći, nismo sigurni je li civilni sektor tako žestoko istupao protiv gospođe Orešković, kad je ona nazvala Kolindu Grabar Kitarović potkapacitiranom nulom s umjetnim noktima.
On je de facto nesmjenjiv
Zoran Milanović svojim je višetjednim performansom razotkrio i dubinski destabilizirao velik dio hrvatskog političkog i javnog establišmenta. Zašto se predsjednik uopće upustio u cijelu tu operaciju, umjesto da mirno pije kavu na Pantovčaku i da svoju ulogu u aferi Kovačević zaključi pokajničkom rečenicom “Žao mi je što sam dolazio u taj klub.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato što je Zoran Milanović uvjeren da je u pravu, i zato što si može dopustiti ovaj performans. Njega ne zanimaju rejtinzi, koji će sada drastično pasti. On je de facto nesmjenjiv. I zato si može dopustiti pokušaj da barem donekle, što glasnije i što neobičnije, jer se tako privlači pažnja, ukaže na niz opasnih ili naprosto iritantnih činjenica o hrvatskoj političkoj i javnoj sceni.
Što to Zoran Milanović zapravo izvodi?
Milanovićev performans ima dva čina, striktno politički i društveni
Zoran Milanović svojim je višetjednim performansom razotkrio i dubinski destabilizirao velik dio hrvatskog političkog i javnog establišmenta. Zašto se predsjednik uopće upustio u cijelu tu operaciju, umjesto da mirno pije kavu na Pantovčaku i da svoju ulogu u aferi Kovačević zaključi pokajničkom rečenicom "Žao mi je što sam dolazio u taj klub." Zato što je Zoran Milanović uvjeren da je u pravu, i zato što si može dopustiti ovaj performans. Njega ne zanimaju rejtinzi, koji će sada drastično pasti.
Zoran Milanović nije nekontroliran. Milanović nije izgubio živce, kao što to tvrdi veći dio hrvatske javnosti. Predsjednik Republike naprosto je iskoristio slučaj JANAF, da bi izveo performans u kojem je dosta brutalno upozorio na bezbroj anomalija unutar raznih ideološko interesnih segmenata hrvatske političke i javne scene.
Gospodin Milanović često koristi rječnik neprimjeren predsjedniku Republike i višem stilu javnog komuniciranja, no u skoro svim bitnim činjenicama on je u pravu. Milanovićev performans možemo podijeliti na dva čina, striktno politički i društveni.
Strogo politički čin predsjednikova performansa odnosi se, naravno, na njegovu polemiku s premijerom oko slučaja JANAF. Podsjetimo, polemika je počela s dvojbom je li Andrej Plenković znao za istragu protiv Dragana Kovačevića.
Lose lose situacija
Premda sada izgleda da je Plenković tu polemiku dobio, on je, činjenično govoreći, u lose lose situaciji. Naime, ako premijer nije znao za istragu radi se o najtežem mogućem ugrožavanju nacionalne sigurnosti, jer je gospodin Plenković mogao, hipotetski govoreći, predložiti gospodina Kovačevića, ili bilo kojeg drugog visoko rangiranog javnog djelatnika protiv kojeg se provodi istraga, za mjesto veleposlanika u Washingtonu ili Moskvi.
Ili je s visoko rangiranim javnim djelatnikom protiv kojeg se provodi istraga, Kovačevićem ili nekim drugim, mogao podijeliti niz strogo povjerljivih informacija. Ako, dakle, premijer nije znao, riječ je, očigledno, o zaista o najgorem ugrožavanju nacionalne sigurnosti, koje se moglo okrenuti protiv samog Plenkovića. Zamislimo, primjerice, veliki naslov: “Plenković predložio Kovačevića za veleposlanika u Washingtonu.” A idući dan naslov “Kovačević uhićen zbog teške korupcije.”
Promašenost floskule
Kakve bi u tom slučaju bile posljedice Plenkovićeve neupućenosti u istragu? Prvo, najmanje pola Hrvatske bilo bi uvjereno da je i Plenković umiješan u Kovačevićeve koruptivne poslove. Drugo, premijer bi postao predmet ismijavanja ne samo zagrebačkog diplomatskog zbora, nego i Europske komisije i onih europskih medija koji još prate Hrvatsku. Ovdje treba potpuno ignorirati načelno pravilo da premijer ne bi trebao znati ništa o istragama.
Jer, kako je moguće da premijer ne zna ništa o istragama, a svi mediji znaju sve o istragama uključujući, vrlo često i točno vrijeme nečijeg privođenja? I tako već dulje od deset godina. Nemojmo se zezati: tvrdnja da premijer nije znao znači da je premijer lošije obaviješten od prosječnog urednika deska u prosječnim dnevnim novinama.
Promašenost same floskule da premijer nije trebao znati lijepo je, prvih dana ove važne polemike, objasnio bivši predsjednik Republike profesor prava Ivo Josipović, koji je kazao da premijer mora biti obaviješten, zbog nacionalne i svoje sigurnosti, o kontaminiranim osobama, dakle o ljudima koje se istražuje.
Tko vlada Hrvatskom?
Ako premijer svejedno nije znao ništa o istrazi, to znači da su njegovi najbliži suradnici iz sigurnosnog područja počinili kardinalan propust, zbog kojeg bi ih sve trebalo najuriti. Ako je premijer pak znao za istragu, on već tjednima svjesno laže hrvatskoj javnosti, što će se prije ili kasnije otkriti, i što će ga duboko i trajno kompromitirati.
Drugi važan politički segment slučaja JANAF tiče se pitanja tko zaista vlada Hrvatskom? Vladaju li Hrvatskom Andrej Plenković i uže vodstvo HDZ-a, ili pojedine interesne frakcije HDZ a, koje čine dosta opasan kriminalni kartel. Naime, kako je moguće da je Andrej Plenković zbog veoma snažnih sumnji na korupciju morao smijeniti desetak svojih ministara?
Zar je zaista sigurnosni aparat ove zemlje toliko nekompetentan, da premijera nije kadar upozoriti na osobe koje ne smiju postati ministri? Ili su pritisci iz lokalnih, karteliziranih organizacija HDZ-a toliko snažni da premijer nema izbora, pa na najviše pozicije u Vladi postavlja kandidate s krajnje sumnjivim dossierom, zato da bi preko njih držao pod nadzorom lokalni HDZ? Milanovićev performans još je jednom aktualizirao pitanje o tome tko stvarno vlada Hrvatskom: civilizirani i inkluzivni premijer ili njegovi korumpirani ministri i lokalni stranački šefovi.
Performans ispred Kluba
Drugi, društveni čin Milanovićeva performansa znatno je manje relevantan, ali nije manje zabavan. Taj je čin počeo podsjetimo, performansom saborskih zastupnica Orešković i Puljak, koje su Kovačevićev klub proglasile Uredom predsjednika Republike.
Tu je zanimljivo postaviti sljedeće pitanje: zašto Uredom predsjednika Republike, a ne Uredom predsjednika Vlade, kad je Vlada nadležna za JANAF, i kad su ondje dolazili bliski Plenkovićevi suradnici? Predsjednik Republike nije, naime, nadležan za JANAF, niti za bilo što povezano s gospodarskom politikom, javnim poduzećima ili javnim nabavama. Za sve to nadležna je Vlada.
Zašto, dakle, odgovornost za Kovačevićevu aferu prebacivati na predsjednika Republike? Radi se, po svemu sudeći, o sitnom lukavstvu; zastupnice ciljaju na lijevo liberalnu publiku, a ne na desno biračko tijelo, pa su, kompromitirajući Milanovića, željele za sebe osvojiti malo više političkog prostora.
Izjava koju nije smio upotrijebiti
Milanović je reagirao kako je reagirao (mislimo da nikako nije smio upotrijebiti sintagmu o kojoj već danima govori cijela Hrvatska), pa mu se na glavu srušio kompletni lijevi hrvatski civilni sektor, što je predsjednik iskoristio kako bi upozorio na činjenicu da veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi, i da živi od državnog proračuna i donacija.
Feral Tribune, kao svojedobno vodeći aktivistički medij u zemlji, godinama je živio isključivo od naklade, dok se rano otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava. Takav je civilni sektor zaista imao smisla.
Ali, civilni sektor koji najglasnije reagira na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike, u zemlji koja vrišti korupcijom, doima se dosta besmisleno i benigno. Usput govoreći, nismo sigurni je li civilni sektor tako žestoko istupao protiv gospođe Orešković, kad je ona nazvala Kolindu Grabar Kitarović potkapacitiranom nulom s umjetnim noktima.
On je de facto nesmjenjiv
Zoran Milanović svojim je višetjednim performansom razotkrio i dubinski destabilizirao velik dio hrvatskog političkog i javnog establišmenta. Zašto se predsjednik uopće upustio u cijelu tu operaciju, umjesto da mirno pije kavu na Pantovčaku i da svoju ulogu u aferi Kovačević zaključi pokajničkom rečenicom “Žao mi je što sam dolazio u taj klub.”
Zato što je Zoran Milanović uvjeren da je u pravu, i zato što si može dopustiti ovaj performans. Njega ne zanimaju rejtinzi, koji će sada drastično pasti. On je de facto nesmjenjiv. I zato si može dopustiti pokušaj da barem donekle, što glasnije i što neobičnije, jer se tako privlači pažnja, ukaže na niz opasnih ili naprosto iritantnih činjenica o hrvatskoj političkoj i javnoj sceni.