Protestne stranke i protestni političari, oni koji pozivaju na otpor prema establišmentu, prirodno su procvjetali poslije velike krize 2008. godine, jer su se etablirane stranke pokazale potpuno nesposobnim suočiti se s posljedicama krize i kazniti krivce za krizu, koji su imali korporacijska i osobna imena i prezimena.
Zbog tako očiglednog primjera nemoći i nevoljkosti institucionalizirane politike, sasvim je logično da su se brojni građani okrenuli protestnim pokretima, strankama i pojedincima, nadajući se da će protestne političke opcije moći za njih učiniti ono što su velike stranke propustile.
Kao i mnoge druge zemlje – a najgori su primjer Sjedinjene Države, gdje je otklon od etablirane politike na vlast doveo brutalnog kriminalca i lažova – kao i mnoge druge zemlje, ni Hrvatska nije imala sreće s protestnim strankama.
Oko Škore su brojne činjenice nejasne
Jedna od prvih protestnih stranaka, Orah, nastao kao frakcija SDP-a, danas de facto ni ne postoji. Protestni Most dvaput je omogućio HDZ-u da dođe na vlast, a sada se njegov rejting vrti ispod granice ulaska u Sabor.
Živi zid raspao se prigodom prvog ozbiljnijeg sukoba oko položaja i novca, a jedan od njegovih utemeljitelja, Ivan Pernar, spada među najgore redikule hrvatske političke scene unatrag trideset godina. Četvrta značajnija hrvatska protestna stranka jest Domovinski pokret Miroslava Škore, koji trenutno osvaja solidnih 13,5 posto glasova.
On je ujedno i najgora dosadašnja protestna stranka: Domovinski pokret doslovno bi mogao ugroziti demokraciju. Dva su glavna problema Domovinskog pokreta i njegova osnivača.
Prvo, oni koriste političku takitiku zamućivanja činjenica. Jasne činjenica ključna su pretpostavka da građani mogu donositi političke odluke. Većina političara laže u neugodnim situacijama. No, kod Domovinskog je pokreta riječ o namjernim ideološkim lažima, koje izazivaju nejasnoće u percepciji stranke. Oni naprosto, ne žele da se zna što su oni. Kod Miroslava Škore brojne su vijednosne činjenice uistinu potpuno nejasne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je iskoristio omiljenu Trumpovu metodu
Recimo, kad je Jutarnji nedavno objavio neki Škorin prokomunistički govor iz osamdesetih godina, šef Domovinskog pokreta nije želio odgovoriti na novinarska pitanja vezana uz taj svoj istup, koristeći Trumpovu metodu apriornog kvalificiranja medija kao ideoloških i političkih neprijatelja.
Najsmješnije od svega jest što u tom Škorinom istupu iz prošloga stoljeća nije bilo ničeg doista kompromitantnog. Drugo, Večernji je nedavno objavio članak o Ministarstvu sreće Miroslava Škore, koji se bazirao na programu njegove stranke. Gospodin Škoro promptno je demantirao da planira osnovati bilo kakvo Ministarstvo sreće, te je naglasio kako se radio o još jednoj medijskoj podvali protiv njega i njegove stranke.
Obmanuo je javnost i zamutio činjenice
Škoro je, međutim, obmanuo javnost i zamutio činjenice. Naime, premda se u njegovu programu doista ne spominje Ministarstvo sreće, u 15. poglavlju tog programa nazvanom Kvaliteta života, doslovno piše: “Predalažemo osnivanje posebnog državnog tijela, koje će se baviti svim aspektima kvalitete života”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škoro, znači, nasuprot sloganima o manjoj Vladi i manjoj državnoj upravi, zaista želi osnovati još jedno državno tijelo, koje bi se, eto, bavilo “ svim aspektima kvalitete života”. Budući da privatni život pridnosi strahovito mnogo općoj kvaliteti života, od ove programske rečenice Domovinskog pokreta, pa do Ministarstva sreće, pojma iz distopijskih romana i filmova, doista nije velik korak.
Ideja o osnivanju Ministarstva sreće, ili “posebnog državnog tijela za praćenje svih aspekata kvalitite života”, prilično je nakaradna i dubinski totalitaristička. Ni jedna država nema se pravo baviti svim aspektima života svojih državljana.
Nejasno, dvosmisleno politikanstvo
Sama činjenica da je bilo tko u svoj politički program mogao unijeti takvu rečenicu, govori o potpunom nerazumijevanju demokracije i osobito totalitarnom načinu razmišljanja o društvu. Ako je bilo tko u njegovu timu počinio pogrešku oko sadržaja spornog poglavlja, Miroslav Škoro mogao je, naprosto, iz programa stranke izbrisati rečenice o praćenju svih aspekata kvalitete života.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, on je s gnušanjem demantirao Ministarstvo sreće, koje je naravno, metaforička interpetacija, dok je u programu ostavio osnivanje posebnog državnog tijela za sve aspekte kvalitete života.
Dosadašnje javno djelovanje gospodina Škore svodi se na nejasno, dvosmisleno politikanstvo s jakim primjesama distopijskog totalitarizma. S jedne strane strane, gospodin Škoro pokušava izgravati demokrata i neradikalnog nacionalista.
Kadrovske akvizicije, redikuli i oriđinali
S druge strane, gospodin Škoro blisko surađuje s otvoreno proustaškim političarima i još otvorenije proustaškim medijima, te podržava nedvojbeno totalitarističke projekte poput Hoda za život, kojem je cilj da natjera državu da upravlja ljudskom privatnošću. Dakle, bitnim aspektom bilo čije kvalitete života.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Po svemu što smo dosad vidjeli, stranka Miroslava Škore po svojoj se iskrenosti i kadrovskim akvizicijama, punim redikula i oriđinala naše političke i javne scene, može uspoređivati jedino sa strankom Milana Bandića. Ideološki govoreći, ona je za Hrvatsku možda još opasnija.
Što zapravo nudi Domovinski pokret i zašto se može uspoređivati jedino sa strankom Milana Bandića
Glavni problemi oko Domovinskog pokreta i njegovog osnivača
Dosadašnje javno djelovanje gospodina Škore svodi se na nejasno, dvosmisleno politikanstvo s jakim primjesama distopijskog totalitarizma.
Protestne stranke i protestni političari, oni koji pozivaju na otpor prema establišmentu, prirodno su procvjetali poslije velike krize 2008. godine, jer su se etablirane stranke pokazale potpuno nesposobnim suočiti se s posljedicama krize i kazniti krivce za krizu, koji su imali korporacijska i osobna imena i prezimena.
Zbog tako očiglednog primjera nemoći i nevoljkosti institucionalizirane politike, sasvim je logično da su se brojni građani okrenuli protestnim pokretima, strankama i pojedincima, nadajući se da će protestne političke opcije moći za njih učiniti ono što su velike stranke propustile.
Kao i mnoge druge zemlje – a najgori su primjer Sjedinjene Države, gdje je otklon od etablirane politike na vlast doveo brutalnog kriminalca i lažova – kao i mnoge druge zemlje, ni Hrvatska nije imala sreće s protestnim strankama.
Oko Škore su brojne činjenice nejasne
Jedna od prvih protestnih stranaka, Orah, nastao kao frakcija SDP-a, danas de facto ni ne postoji. Protestni Most dvaput je omogućio HDZ-u da dođe na vlast, a sada se njegov rejting vrti ispod granice ulaska u Sabor.
Živi zid raspao se prigodom prvog ozbiljnijeg sukoba oko položaja i novca, a jedan od njegovih utemeljitelja, Ivan Pernar, spada među najgore redikule hrvatske političke scene unatrag trideset godina. Četvrta značajnija hrvatska protestna stranka jest Domovinski pokret Miroslava Škore, koji trenutno osvaja solidnih 13,5 posto glasova.
On je ujedno i najgora dosadašnja protestna stranka: Domovinski pokret doslovno bi mogao ugroziti demokraciju. Dva su glavna problema Domovinskog pokreta i njegova osnivača.
Prvo, oni koriste političku takitiku zamućivanja činjenica. Jasne činjenica ključna su pretpostavka da građani mogu donositi političke odluke. Većina političara laže u neugodnim situacijama. No, kod Domovinskog je pokreta riječ o namjernim ideološkim lažima, koje izazivaju nejasnoće u percepciji stranke. Oni naprosto, ne žele da se zna što su oni. Kod Miroslava Škore brojne su vijednosne činjenice uistinu potpuno nejasne.
Kako je iskoristio omiljenu Trumpovu metodu
Recimo, kad je Jutarnji nedavno objavio neki Škorin prokomunistički govor iz osamdesetih godina, šef Domovinskog pokreta nije želio odgovoriti na novinarska pitanja vezana uz taj svoj istup, koristeći Trumpovu metodu apriornog kvalificiranja medija kao ideoloških i političkih neprijatelja.
Najsmješnije od svega jest što u tom Škorinom istupu iz prošloga stoljeća nije bilo ničeg doista kompromitantnog. Drugo, Večernji je nedavno objavio članak o Ministarstvu sreće Miroslava Škore, koji se bazirao na programu njegove stranke. Gospodin Škoro promptno je demantirao da planira osnovati bilo kakvo Ministarstvo sreće, te je naglasio kako se radio o još jednoj medijskoj podvali protiv njega i njegove stranke.
Obmanuo je javnost i zamutio činjenice
Škoro je, međutim, obmanuo javnost i zamutio činjenice. Naime, premda se u njegovu programu doista ne spominje Ministarstvo sreće, u 15. poglavlju tog programa nazvanom Kvaliteta života, doslovno piše: “Predalažemo osnivanje posebnog državnog tijela, koje će se baviti svim aspektima kvalitete života”.
Škoro, znači, nasuprot sloganima o manjoj Vladi i manjoj državnoj upravi, zaista želi osnovati još jedno državno tijelo, koje bi se, eto, bavilo “ svim aspektima kvalitete života”. Budući da privatni život pridnosi strahovito mnogo općoj kvaliteti života, od ove programske rečenice Domovinskog pokreta, pa do Ministarstva sreće, pojma iz distopijskih romana i filmova, doista nije velik korak.
Ideja o osnivanju Ministarstva sreće, ili “posebnog državnog tijela za praćenje svih aspekata kvalitite života”, prilično je nakaradna i dubinski totalitaristička. Ni jedna država nema se pravo baviti svim aspektima života svojih državljana.
Nejasno, dvosmisleno politikanstvo
Sama činjenica da je bilo tko u svoj politički program mogao unijeti takvu rečenicu, govori o potpunom nerazumijevanju demokracije i osobito totalitarnom načinu razmišljanja o društvu. Ako je bilo tko u njegovu timu počinio pogrešku oko sadržaja spornog poglavlja, Miroslav Škoro mogao je, naprosto, iz programa stranke izbrisati rečenice o praćenju svih aspekata kvalitete života.
Međutim, on je s gnušanjem demantirao Ministarstvo sreće, koje je naravno, metaforička interpetacija, dok je u programu ostavio osnivanje posebnog državnog tijela za sve aspekte kvalitete života.
Dosadašnje javno djelovanje gospodina Škore svodi se na nejasno, dvosmisleno politikanstvo s jakim primjesama distopijskog totalitarizma. S jedne strane strane, gospodin Škoro pokušava izgravati demokrata i neradikalnog nacionalista.
Kadrovske akvizicije, redikuli i oriđinali
S druge strane, gospodin Škoro blisko surađuje s otvoreno proustaškim političarima i još otvorenije proustaškim medijima, te podržava nedvojbeno totalitarističke projekte poput Hoda za život, kojem je cilj da natjera državu da upravlja ljudskom privatnošću. Dakle, bitnim aspektom bilo čije kvalitete života.
Po svemu što smo dosad vidjeli, stranka Miroslava Škore po svojoj se iskrenosti i kadrovskim akvizicijama, punim redikula i oriđinala naše političke i javne scene, može uspoređivati jedino sa strankom Milana Bandića. Ideološki govoreći, ona je za Hrvatsku možda još opasnija.